Proljeće

Toliko sam u iščekivanju proljeća;
Željna vedrih boja i leptirića.
Raznovrsnog cvijeća i mirisa.
Probuđenih osmjeha...

Ne iščekujem Novu godinu sa hrpom svakojakih želja,
jer "spavam" do prvog sunca.
Želje se bude u meni kao i ovo cvijeće što žuri iz zemlje
da dohvati prve tople zrake sunca.
Tako i ja.

Tek sada sam puna želja,
novih ideja,
naspavana
i spremna!

Oznake: proljeće

Art na moj način

Nisam baš puna inspiracije za pisanjem, al zato rasturam u slikama. Malo po malo pa svašta nastaje,zapravo meni nije dosadno. Ljep pozdrav svima!

Humanitarna... ako možete ili želite :)

Pijem kavu i razmišljam kak bi bilo ljepo da pomognemo jednoj od obitelji koja je u užasnoj financiskoj situaciji. ja osobno te ljude poznajem. žive od 1600 kuna muževe mirovine, žena se sad uspijela zaposlit,a tu je i djete.... Bore se, al prvu plaču dobit će tek u sjećnju. oduvijek im moja obitelj pomaže financijski, pa bih vas sad ovako zamolila:

izrađujem unikatne slikice veličine 10x10cm
zaista su predivan božićni poklon nekome tko voli rukotvorine. Pa bih ja to izradila ako tko želi kupiti te uplatiti novac na moj račun a ja ću od tih novaca njima kupiti hranu i vama na ovom blogu predočit račun da primite na znanje da nije nikakva laž ili prevara u pitanju. slikice napravim za 40-50kuna - dogovorimo se, a vi slobodno javno napišite da ste naručili i koju cijenu smo dogovorili, naravno ako se tko javi.

za izradu jedne slikice treba mi cca 3 dana, mogu se objesiti na zid, ove sve slikice nisu dostupne jer sam ih prije par dana također dala za jednu humanitarnu akciju, ali izrađujem sve što poželite, može i portrete.

više možete vidjeti na www.stonestory.hol.es

P.s nije da morate, ali ni sama neznam trenutno kako drugačije s obzirom da smo svi u nekoj financijskoj gabuli....

Šareni svijet

Nekad je tako malo potrebno za sreću. Svuda je oko nas, no ne primjećujemo je. Misli su nam dan noćno okupirane problemima, te onim što u tom trenutku radimo. Zastanite, na tren. Okrenite se oko sebe, pogledajte, dublje. Svijet je ljep, ovisi samo kojim očima ga gledate.....

Oznake: svijet, šaren, priroda

Volja za stvaranjem

U ovom kaosu života još tražim sebe - najgore i ono najbolje. Jedino tako mogu biti bolja sutra. Zadovoljna pronađenim, iako još imam hrpu pitanja, a za sada nigdje odgovora. Radoznala, želim sve upoznati, spoznati smisao svega. Ponekad se možda previše trudim, možda su odgovori baš ovdje, kraj mene, a ja ih ne primjećujem.

Ali ima nešto u čemu uživam svim srcem svojim. Nešto što me ispunjuje na jedan poseban i neopisiv način. Osjećaj zadovoljstva velik je i nadam se da me nikada neće napustiti.

Oznake: portret, kamen

Nikad ostavljeni

Bila sam nedavno na jednom sprovodu. Sprovod ko sprovod - puno tuge i plača.
Nikad sprovode nisam voljela, no ovaj je bio potpuno drugačiji. Suosjećam se sa obitelji preminuloga ali ovaj put baš sam osjetila da je ta osoba na boljem mjestu i da zapravo nema mjesta tuzi. Cijeli sprovod meni je protekao u dobroj volji, nije bilo mjesta za žalosti.
Tu večer, molila sam za njega i u molitvi ga zamolila da ako me što treba i ako mogu ikako pomoći da mi se može obratiti.
I usnula sam ljepI san; Sanjala sam preminulog kako drži svoju kćer za ruku, kako stoji uz svoju unuku. Sve sam to promatrala...

Ali još im nisam rekla za san, da je on uz njih, da ih neće napustit iako je samo promjenio mjesto prebivališta. Možda oni to znaju, shvate kad tuga malo popusti, kad vrijeme malo zalječi rane...

Put kući...

Pamtite li snove?
A ono između njih?
Budan si, svijestan, a napola uspavljen. Obožavam te trenutke. U tim trenucima dobivam potrebne informacije, ono što želim i mogu znati, ono za što sam spremna. U tim trenucima več sam dobila mnogo informacija koje su se pokazale točnima.
Bile su relativno male (a velike) sitnice, koje nitko nije mogao znati, ali ja sam znala i potvrdila da je točno. A to je dobro, barem za mene, to bar znači da ne ludim, što mi je zapravo i puno puta palo na pamet, ali to znači da sumnjam ponekad u samu sebe i u ono što imam (mogu).
Ali to je ego, a s njime se teško borit, no ne odustajem tako lako.

Zahvalna sam na onom što vidim ili čujem, raspoznajem svoj ili tuđi glas. Jeste to moj glas, ali nije jer mi nametnut u um, teško je opisat, a tek povjerovat a da ne mislite da ne ludim. No meni to ne smeta, ako vas ne zanima nećete ni pročitati ovaj tekst, jel tako?

Najzanimljivije je što se svih godina koje sam proživjela, kako rastem grozim se svog rođendana, jednostavno ga baš ne volim. Najrađe bih se taj dan zatvorila u ormar i ne izlazila. Nisam naviknuta na bliskost, na grljenje-ljubljenje... Uvijek sam mislila da je to glavni razlog zašto ne voljeti svoj rođendan. Sada sam malo promjenila mišljenje, iako ostajem još na distanci, ali zavolit ću svoj rođendan jer imam sada razlog, puno veći; Dobila sam odgovor na svoje pitanje, kada ću poći kući - odgovor je bio na moj rođendan.

Aura

Ovo što ću vam ispričat nije ništa paranormalno, normalna je pojava koju može vidjeti svatko tko to želi. Čula sam nekoliko puta za to, znam da je u bojama, ali nikad se nisam forsirala da radim na tome. Gledala sam neki dan film Celestinsko proročanstvo, film nije ništa spetakularno, ali govori o svemu onome u što ja vjerujem. Ima jedna zanimljiva scena di neki čovjek uspije vidjeti svoju auru te aure bilja.

Neki dan sam priblližila kažiprste (recimo u polumraku) i vidjela tirkiznu plavu svijetlost kako izlazi iz mojih prstiju te se spaja... Pokušala sam to nekoliko puta, bila sigurna da me oči varaju...
Nisam se opterečivala time, te sam sljedeći dan pokušala gledati šaku, isto tako sam vidjela plavu svijetlost, cijela ruka mi je isijavala... Zaista zanimljiv prizor, a teško je ostati usredočen jer treba gledati cijelu sliku - međuprostor, kažu da ne smijemo treptati,ali ja mogu a da ne izgubim svijetlost iz vida.
Danas sam pokušala gledati auru biljaka, uzela sam neki list, vidjela sam bez problema bijelu boju, a kad sam gledala u kaktus vidjela sam ljepu roznu boju kako isijava na sve strane, onda sam pogledala u svoju ruku i opet vidjela tu plavu boju. Nije mi potrebna neka duga koncentracija, dovoljno je svega par sekundi i bitno da mi je objekt miran. Pokušala sam gledati i u ljude, treba mi nešto duže, ali vidim samo neku sumaglicu, i nesmije biti previše sunca tj. presvijetlo... valjda moram samo malo više vježbat.
Čitala sam da je teško vidjet boje, meni se to desilo bez problema, sad ću malo otkrivat taj svijet energije. Pokušajte, zabavno je ali ne plašite ljude svojim buljenjem :)))

Trenutak

Ponekad je samo ljepo šutiti i jednostavo uživati u miru i tišini koja je ispunjena radošću.
Kad bi barem bilo više takvih trenutaka, neprocijenjivi su...

Vjera u sebe - vjera u Njega

Više mi ne odgovaraju one osobe s kojima sam se prije družila. Volim mir i samoću ali ne u nikakvom negativnom smislu. Volim biti sama sa svojim mislima, fali mi vremena za to. No ljudi se mjenjaju... Možda i zato toliko volim večeri, one minute prije spavanja. Događaju mi se zanimljive stvari. Neznam dal bi ste me razumjeli ako bih pričala vam o tome. Pokušavam radit na svom duhovnom putu već nekoliko godina, nije bilo odustajanja, ponekad je samo malo falilo volje ali uvijek se vratim. Bilo je tu uspona i padova, ali izgleda da to sve spada u taj "rast", moram se prilagodit višoj frekvenciji. Kažu da je nemoć najniža vibracija, čak je i ljutnja bolja. Ja sam sve to iskusila. Sada se moram prilagodit višoj frekvenciji, osjećam to. Lagano mi uspijeva, ali lakše je doći do tog stanja nego ga zadržati, treba se truditi željeti to, vjerom i iskrena srca.

Kad nešto želim (ne materijalno), svim srcem svojim, osjećam obično neki čudan osjećaj u grudima, a osjećaj je dobar koliko god teški bio jer je iskren i On to zna. - uvijek dobijem odgovor, samo ga treba prepoznati...

Meditacija za lakši dan -potrebna je svakome

Jedna meni od najljepših meditacija je otići u prirodu, ne misliti ni na što, okrenuti se suncu i pustiti da ti ono grije obraz, osjećati njegovu toplinu, zrake, udisati svijež zrak i tako uživati. Jel ima išta bolje?
Volim večeri. Uzimam minute koje su samo moje i trudim se da mi ih nitko ne uskrati. Shvatila sam da volim meditirati, samo legnem i opustim se... Pokušavam si ne dozvolit da zaspim, al ponekad sam jednostavno preumorna. Al zato obožavam snove jer vjerujem da su oni puno više od naše bujne mašte. Pokušavam ih zapamtit i ujutro uz kavu sama sebi ih protumačit. Meditacijom lagano dobivam ono što želim (ne u materijalnom smislu) več duhovnom. Imam mir koji mi je jako bio potreban, a kad čovjek osjeća mir dobiva sve ostalo. Lakše se suočavam sa svakojakim situacijama, imam bistriju glavu, imam više razumjevanja i strpljenja pa je lakše doći do odgovora.

Toplo preporučujem svakome od vas meditaciju. Ima na youtubu vođene meditacije za početak, samo skinete na mobitel, slušalice na uši i pazite ako zaspite da ih ne omotate oko vrata, kao što ja to činim :)

Sjećanje na djeda i babarogu :)

Nakon dugo vremena, skoro pa godinu i pol, danas sam konačno uzela svoj fotić u ruke, sjela u auto i otišla u bolji život, prirodu...

Uvijek kad sam bila mala, odlazila sam s obitelji na polje ili šumu. Obožavala sam ići u šumu!
Djed bi mi uvijek dao da vozim njegov traktor, mislim da je bio baš ponosan na svoju unučicu. Nikad mi nije prigovarao što previše stišćem gas, sve komande bile su moje, osim mjenjača, bila sam preslaba da promjenim brzinu, iako sam jednom skoro prevrnula prikolicu sa bakom i bratom na njoj. Ponekad sam vozila i cestom, ne samo po makadanu. No ova kučica mi je probudila sjećanje, tuda smo uvijek prolazili u šumu, mada putevi su se malo izmjenili odkad tud prolazi autocesta.
Samo mi nije jasno zašto su mi uvijek govorili da u toj kući živi babaroga... iako sam sad več velika i ne vjerujem u babaroge, neznam čemu je ikad ova betonska kućica služila....

Pronađena

Stvari lagano izmiču kontroli. Velike doze stresa svakodnevno su prisutne. Tražim ljek samoći. I nemam odgovore na sva pitanja, nekad nemam hrabrosti suočiti se svakodnevnim problemima. Ima nas puno takvih. Ali tu smo, dišemo i živimo, neki preživljavaju. Posljednjih godina nisam ni tražila mjesta za sebe, malo zraka, nekoliko minuta pauze i sve se nakupilo. Tijelo je oslabilo, a samo u zdravom tjelu postoji zdrav duh. Napravila sam grešku, jednu, veliku. Odvojila se od duhovnosti na neki način i sve je nekako krenulo krivim putem, osjećam to u sebi. Moj duh jednostavno nije dobro, kao da nema hrane. No shvatila sam svoju grešku, na vrijeme. I vratila sam se među žive! Jer to je ono što želim, želim živjeti punim plučima. Optimizam; to je ono što nedostaje. Ido toga laganim koracima treba doći. Vratila sam se, počela sam oživljavati svoj duh i osjećam sreću, toplinu i radost u srcu. Neizmjerno je snažno to što me grije. Ljubav. Prvo ljubav prema Bogu, ljubav prema sebi i ljubav prema svima ostalima. Često nam fali pozitivne energije, svojom lošom energijom oduzimamo tuđu energiju, pa onda ispada da kontroliramo. Ponekad je dobro zatvoriti jedna vrata da bi se druga otvorila i treba to prihvatiti jer sve što se dešava, dešava se s razlogom. Ničiji cilj nije biti loša osoba, ja razumijem da možda drugačije neznaju. Nitko ne želi biti izgubljen, moraju se samo pronaći. I nitko nije ostavljen, zapitajte se jeste li vi ostavili.

Ispunjenost mirom najveći je blagoslov. Dnevni ritam, obaveze narušavaju taj mir. Vrijeme koje imamo, sati koji su nam na raspolaganju nekad nisu dovoljni za sve što bi htjeli. Barem meni nisu bili dovoljni proteklih godina. Sada nisam našla sat za sebe, več minute. Prije ni to nisam imala. Ove minute su vrijedne svake sekunde. Ali zaista jesu. Minute koje provodim u miru, bez misli, bez opterečenosti bez razmišljanja, minute u kojima punim svoje baterije da sutradan mogu nastaviti gdje sam jučer stala. Svatko taj mir može pronaći u sebi, zašto čekati? Možda upravo propuštate ono najbolje. No znate, da nikad nije kasno. Pronaći sebe u ovom kaosu, najljepši je dar koji možete sami sebi pokloniti.

boje....

Iako je fotografija jesenska ( i inače jesen i zimu uopće ne volim), sviđaju mi se boje...
Mislim da je dosta bilo zime, sad bi moglo biti toplije :)))