Put kući...

nedjelja , 04.05.2014.

Pamtite li snove?
A ono između njih?
Budan si, svijestan, a napola uspavljen. Obožavam te trenutke. U tim trenucima dobivam potrebne informacije, ono što želim i mogu znati, ono za što sam spremna. U tim trenucima več sam dobila mnogo informacija koje su se pokazale točnima.
Bile su relativno male (a velike) sitnice, koje nitko nije mogao znati, ali ja sam znala i potvrdila da je točno. A to je dobro, barem za mene, to bar znači da ne ludim, što mi je zapravo i puno puta palo na pamet, ali to znači da sumnjam ponekad u samu sebe i u ono što imam (mogu).
Ali to je ego, a s njime se teško borit, no ne odustajem tako lako.

Zahvalna sam na onom što vidim ili čujem, raspoznajem svoj ili tuđi glas. Jeste to moj glas, ali nije jer mi nametnut u um, teško je opisat, a tek povjerovat a da ne mislite da ne ludim. No meni to ne smeta, ako vas ne zanima nećete ni pročitati ovaj tekst, jel tako?

Najzanimljivije je što se svih godina koje sam proživjela, kako rastem grozim se svog rođendana, jednostavno ga baš ne volim. Najrađe bih se taj dan zatvorila u ormar i ne izlazila. Nisam naviknuta na bliskost, na grljenje-ljubljenje... Uvijek sam mislila da je to glavni razlog zašto ne voljeti svoj rođendan. Sada sam malo promjenila mišljenje, iako ostajem još na distanci, ali zavolit ću svoj rođendan jer imam sada razlog, puno veći; Dobila sam odgovor na svoje pitanje, kada ću poći kući - odgovor je bio na moj rođendan.