Voleti Sarajevo-voleti u p***u materinu!
25.09.2007., utorak
Pričica...
|
Izvor «Svi univerzalni moralni principi su beskoristan luksuz» Markiz de Sade Zamišljala je taj izvor kako teče iz antičkog zida,zimi i ljeti.Voda je istjecala ispod bareljefa,pljuskala na kamenje i gubila se bez određenog toka,raspršivši se u predivnom kaosu kapljica i vodenih brazdi koje su blistale na mjesečini,nestajući pod zemljom,gubeći se u nigdje,nestajući u veličanstvu lakoće i razigranosti.Na tom je proplanku,mjesec uvijek sjao,zagonetan,eterično plav,dalek…Vrhovi pinija su se nijemo odražavali u prštećim kapljama i vijugajućim zmijama čiste vode postojavši za trenutak a zatim se gubeći u blagoslovu nepomućenog mraka. Uzela je gitaru u ruke i pomilovala njen preplanuli drveni vrat.Tako je jednom milovala vrat nekog dragog…Veoma dragog…Ne tako davno.Akordi su počeli sipljivo oblikovati sliku,premazujući boje,prenoseći sve u um.Prepoznao sam melodiju pjesme «Hurt»,ali odsviranu nekako instinktivno,bez preseravanja koje vidimo na koncertima,onako kako se svira za sebe,tužno i predivno nevještoRuke koje su jednom milovale nečija leđa i topla bedra,i sad taktilna tjelešca prenose toplinu kroz tisuću univerzuma uzidavši ju između tonova rock balade koja se jednostavno nametnula.Um nije mislio na to…Jer njen je um boravio u meni. Ona i Djevojka su došle do tog izvora,jednog toplog proljeća.Vino iz očeva vinograda obojilo je njene usne u prekrasnu,tamnu nijansu.Ležale su u zagrljaju,napola gole,blago uzdišuji,dok je izvor bacao kapljice po njihovoj koži,a brojni nestašni potočići vode prolazili ispod njihovih tijela… «Mjesec sja. Nešto je zlobno u punom mjesecu.»-prošapće Djevojka. «Nije.To je obični Mediteranski mjesec nad Lezbosom…» «Krivo je ovo,što radimo…Mnogi kažu da je krivo…Ovo ne može funkcionirati.» «Smiri se,nema ničeg krivog u ljubavi»…-poljubila ju je. Mjesečina je bila preslaba da bi obasjala bareljef,povrh izvora…Ali to nije bilo bitno.Nitko ga nije gledao,ionako… Obje su, u isto vrijeme, prinijele usne blagom izvoru. Tada je došao pjev s tugom milijardi boca.Stakleni pjev,krhka pjesma Feniksa: «Beneath the stain of time The feeling disappears You are someone else I am still right here” Čuo sam glas,s druge strane plavog opala na ogrlici od ručno isprepletene kože.Sjeo sam do nje,na čađavi stari zid,prekriven prostotama,išaran gnjevom naše generacije. Djevojka ju je dočekala u najmljenom stanu,zabrinuta. «Moja majka me se odrekla…»-rekla je kroz plač. «Ta stara,principima ograničena budala.» «Ne govori tako o njoj!-zajecala je-Ne poznaješ ju!» Djevojka ju je primila za ruku: «Volim te,znaš to…Ali principi su mi važni…» «Ne,ne govori to-(osobito visoka nota…u originalnoj verziji ne para toliko zrak,ne stvara onu ciklonu u osjetima.Boje postaju intenzivnije,oštrije)-ne važniji od ljubavi. «Povrijedila sam,jednu osobu…Moju majku!» «Ograničenu kravetinu!» Obje plaču…Melodija je tužna,crnosmeđa,muljevita.Prsti se usjecaju u meso jagodica.Ona zna da treba otići.Da Djevojka ne daje nadu njihovoj vezi… «What have I become? My sweetest friend Everyone I know Goes away in the end You could have it all My empire of dirt I will let you down I will make you hurt” “Moral mi je važan,i moram naći pravi put.Zbog tebe sam skrenula,i zato ne mogu biti s tobom.Nisam zadovoljna u tome.Niti ćeš ti biti,ako će mi poljupci,biti gorki od krivnje i prezira prema sebi.” “Oslobodi se toga!-ponavljala je kroz suze,iako je znala da je uzalud. „Ne želim!“-izjavi Djevojka primivši ju za ruke. “You could have it all My empire of dirt I will let you down I will make you hurt” Glas je bio staklen i crvenkast… “Jebeno GLUP izgovor!-rekao sam,otvarajući bocu-Ali doživio sam ga. Nije ništa rekla.Sa prljavog se zida pružao pogled na tankere,na redove luksuznih hotela kraj obale.Tuberkolozno,kašljućajući kolone su se automobila vukle ispod Afroditinog hrama.Glazba se jedva čula,I boje su,čak i teška crna,prelazile u bezlično bljedilo.Oko vrata ogrlica moje bivše koja mi je rekla da nije loše blijediti.Iznenada je prestala prebirati po žicama.Na jagodicama su joj se pojavile crvene kapljice,I gledala me,sa zelenim očima punim suza,pruživši mi gitaru. “Ne.-odvratio sam i ispio gutljaj jeftinog vina.Obojalo mi je usne,mrtvački modro.-Nemam snage da dovršim pjesmu.” Nastavio sam piti. Ipak nisam stvaraoc.Prvo moram uništiti sebe,da bih stvorio nešto.Malo više,mjesec se uzalud probijao kroz oblak ugljenih i sumpornih čestica iz koksare. A samo furlong dalje,iz čađavog zida,tekao je izvor.Voda je otjecala,ravnim,striktno usmjerenim,popločanim kanalom,preko opušaka i papirića u blatnu jamu,kraj ceste koja vodi prema luci… |
