|
19.05.2006., petak
Danas sam mogao poginuti
Svira neka tupa neidentificirana mjuza s budilice. Pogledam 6:00h. Razmislim što mi je danas činiti? Moram po putovnicu, moram u šopin' po hlače, još nešto? Radim od 14. Mogu još spavati. Pomaknem budilicu na 8:00 i legnem nazad.
Kad je stiglo 8:00 dakako krenuo sam sam ubičajenim jutarnjim aktivnostima... WC, zubi, tuš.. ma znate već. I nakon oblačenja i uobičajenog preskakanj doručka krenuo u MUP po putovnicu. Prije nekih dva tjedan sam predao zahtjev i sad je bila gotova. Budući da sam išao cipelcugom i to polako, trebalo mi je oko sat vremena do Petrinjske. Nroamlno bi trebao niti pol sata li danas su mi brzo uvalili besplatni METRO primjerak novina, pa sam bauljao po ulici čitajući. Čak se i sudario koji put, na svu sreću s nekim zgodnim studenticama a ne nekim živčanim kretenom. Kada sam pročitao, pogled mi je uglavnom išao od boka do boka, a svi su se njihali u tim tankim hlačicama koje se mogu vidjeti po cijelom gradu...
Dođem do Petrinjske, mislim sad je 9 valjda već nije gužva? Uzmem broj, 274. Pogledam na tablu, a ono na redu 273 i nitko ne dolazi. Unbilivabl! Nisam još ni ušao u onu veliku prostoriju kad crvene brojke zasvjetle 274, gle ja sam. Podigem putovnicu, gotovo u šoku jer je to uvijek inače trajalo čitavu vječnost.
Izađem van. Što sad? Trebam ljetne obleke. One kožne fotelje na poslu me ubijaju. I prošećem ja tako cijelim centrom kroz sve one ulice oko trga sa milion dućana od kojih je 99 posto sa ženskom odjećom. Ja priznajem da stvarno nisam expert u kupnji odjeće ali opet... Čak i u ono malo dućana koje sam našao da imaju zanimljive muške odjeće, pretjeruju s cijenama. 780 kuna za neke tanke Diesel hlače u Tkalči? Nema šanse. I dakako mnogi modeli koji imaju malo prostupačnije cijene mi ne stoje. Katastrofa. I pored toga još vidim natpis: „Kupi više i uštedi do 1000kn!“ na onoj trgovini na trga sa ogromnim T-Mobile plakatom na sebi. Pa koliko onda moram potrošiti odjednom: 10000 ili 20000?
I već odlučim krenuti doma i kupiti si tih lanenih hlača negdje u Mercatoneu ili u Mariboru kad vidim ja Namu. Idemo vidjeti što imaju. Popnem se na kat, prošavši kroz gomilu gluposti, naočala , kozmetike i ko zna čega sve na prizemlju. A gore pola kata samo muške odjeće. Od odjela do kratkih hlača. I jedna prostorija puna tankih laganih hlača, baš kakve sam tražio. Prodavačica mi da nekakviih 15 hlača da probam i da se odlučim. I probavao ja tako nekih pola sata. Osjećao sam se k'o one žene kad idu kupiti haljine. I shvatio sam zašto su naši stari voljeli NAMU pred drugim dućanima. Velika je, imaš vrlo veliki izbor i nitko te ne zajebava ili mrko gleda. I te starije ljude sam tamo i vidio. Svi pregledavaju robu. Hlače, košulje, Majice. Nikog mlađeg. Za mldu rulju došle mame kupovati pa su mene zgrabile k'o modela za majice jer njihovi sinovi ne žele kupovati u NAMI. Idioti. A tamo ima dobre robe. Samo malo tko to zna. A možda su i pogrešno postavili robu jer kad pogledate odozdo sa ulaza, vide se samo odjela a ne i dio sa običnom oblekom. Ako se Rifle hlače od 400kn mogu nazvati običnim, ili kratke majice od 125kn. Danas sam inače prekršio svoju riječ. Rekao sam sam sebi da nikad neću kupiti kratku majicu koja košta više od 99 kuna, ali ovu sam morao kupiti.
I odoh ja tako doma, nakon što sam ostavio preko 1000kn u NAMI, i vjerojatno bi to napravio opet.
Tramvajem dođem doma, osjećajući se k'o obarena sardina. Mislim, užas. Zar ljudi nisu čuli za deo? Ili vodu i sapun? Jedva sam izdržao tri stanice.
Obavim higijenske zahvate (1 sat u kadi) koji su bili nužno potrebni nakon pola dana provedenog na ovoj sparini i krenem na posao. I skoro poginem. Na semaforu na Slavonskoj se skupila hrpa ljudi, mnogi sa djecom. Na biciklima, u kolicima itd. Vozilima se upali crveno, pješacima zeleno i svi krenu. Ionako se uvijek na zeleno čeka nekoliko minuta pa svi žurno krenu da pređu. Ali dva kreten sa dvije kretenke u nekom starom autu nisu mogli pričekati i projurili kroz crveno. Auto mi je prošao niti 10cm od nogu. I od nekoliko male djece na biciklima. To jednostavno nije bilo moguće ne vidjeti, jer je zebra bila puna ljudi. Pa gdje im je mozak? U gaćama zato što maloljetna crnka sa četvokama sjedi pored njega? Ili je pijen već u 13 popodne? Ostao sam bez komentara. Ali da je slučajno zakočio i stao, mislim da bi kroz šajbu izvukao van i razbio. A ako ne ja onda vjerojatno netko od roditelja koji su bili tamo.
|
17.05.2006., srijeda
Kad bi mogli...
Ovih dana, u onih nekoliko minuta kad nema posla a imam volje švrljati po netu, na jednom od foruma sam naišao na zanimljivo pitanje.
Kad bi mogli vratiti vrijeme unazad do određene točke u svom životu, koja bi to bila?
a) pod uvjetom da izgubite cjelokupno iskustvo stečeno nakon tog trenutka u koji se vraćate
b) pod uvjetom da se vratite i zadržite cjelokupno iskustvo sakupljeno nakon tog trenutka
Dakako da su se na forumima zajebavali sa tim pitanjem, ali frajer koji ga je postavio je vjerojatno mislio ozbiljno. Onda sam i ja počeo razmišljati.
Od kojeg trenutka bi želio proživjeti svoj život ponovno? I bio spreman žrtvovati sve nakon toga i krenuo ispočetka? Možda trenutak kada sam upisivao fakultet? Izabrao bi neki drugi, lakši jer ono što sam počeo jednostavno nije bilo moguće završiti uz ostale obaveze i rad. Ili možda još ranije, izabrati neku drugu srednju školu, lakšu. A onda opet, baš zbog tih odluka da upišem baš tu školu i baš taj faks sam upoznao određene ljude i bio u situacijama koje su me doveli do njih, do trenutnog posla, prijatelja... Sjetim se svega proživljenog u tom razdoblju i ima mnogo stvari koje iako tada loše, su me naučile nešto što me sad vodi kroz život. Prvi poljubac, prvi sex, prvo veliko pijanstvo (iz kojeg mi još uvijek fali nekoliko sati života), buđenje u sred noći i odlazak po nekoga tko je zaglavio negdje, ... mnoga iskustva... I teško je, ako ne i nemoguće (bar za mene) odlučiti kojih se iskustava odreći. A osim toga tko mi garantira da neću učiniti sve to isto još jednom? Imao sam mnogih iskustava koje nikako ne bi ponovio, a neka drage volje bih. Iskreno ako bi baš morao birati, mislim da bi izabrao da me vrate u trenutak rođenja i da krenem sve izpočetka.
A na koji trenutak u životu bi se vratio ako mogu zadržati cjelokupno iskustvo stečeno nakon tog trenutka? O ovome sam dugo razmišljao. Kako bi ja koristio to svoje iskustvo? Samam činjenica da znam neke stvari unaprijed bi promjenile te stvari. Vjerojatno j prva stvar koju svi pomisle: obogatili bi se!! Na kladionicama jer znamo rezultate nekih tekmi. Znamo tko je pobjedio na Euroviziji,... Možda bi mogli spasiti nekome život jer se sjećamo vijesti iz crne kronike. Da li bi to iskustvo iskoristili samo u svoju korist ili i za nekog drugog? I koliko unazad bi išli? Ne bi baš bilo jednostavno se sa znanjem i stavom koji steknete u radnom odnosu i na faksu, ponovno uklopiti među dječurliju i tinejđere koji misle da su Boga za bradu primili zbog neke glupave fore i ako su popili flašu Votke. Jednostavno bi ostali bez društva. Sve te mogućnosti i posljedice su se i meni vrtile kroz glavu i doša osam do samo jednog zaključka. Do točnog trenutka, minute i sekunde jednog određenog dana u životu i koji bi se vratio sa svim ovim iskustvom. Samo da sebe spriječim u izgovaranju nečeg što i danas žalim. Iako je to bio apsolutno najgori dan mog života i jedan jedini tren kad sam shvatio zašto netko posegne za pištoljem i upuca se, proživio bih ga ponovno samo zato da ga pokušam popraviti. Sve nakon tog dana je isprazno, iako izvana možda izleda kao puno bolje. Financijski sam u mnogo boljoj situaciji, kupio sam auto, sam bez ičije pomoći i nisam u dugovima, okružen dobrim prijateljima koji su se dokazali da me ne bi iznevjerili, avanturice nisu rijetkost, ali ipak ostaju samo avanturice. Sve to ipak teško nadomješta jedan osjećaj ispraznosti koji nosim još od tog dana. U stvari, nikako. Pustio sam da netko ode, kao pjesak sa dlana čim malo pomaknete dlan. I iako je prošlo dosta vremena i dosta osoba kroz moj život, ne uspjevaju brisati taj dan.
|
15.05.2006., ponedjeljak
Da li vas čitaju vanzemaljci?
Godinama šaljemo goleme količine informacija nepovratno prema svemiru. A malo toga ide planski. E pa neki tipovi se sjetili da sustavno šalju informacije prema svemiru. Kupili su veliku antenu, usmjerili ju prema gore i počeli odašiljati. Ali što slati? A onda su se sjetili da je vjerojatno vrlo dobro poslati naša razmišljanja, viđenja ovog svijeta, vjere, seksa, rata i svega drugog. Kako doći do njih?
Pa ljudi pišu blogove!
I tako su napravili stranicu BLOG IN SPACE. Samo ispunite potrebne podatke. Ne morate imati onaj feed link, osim ako želite. Važan je samo glavni link vašeg bloga i vaš email.Ne morate pisati ime. Popunite sve potrebne podatke i izaberite kategoriju i jezik (nažalost iako je Hrvatska ponuđena na popisu zemalja, naš jezik nije pa birajte neki sličan) i završite. I na mail ćete dobiti podatke kada i od kud je emitiran vaš blog.
I to je to! Čitaju vas i vanzemaljci! I tko zna možda uskoro popričate s kojim E.T.-em.
|
13.05.2006., subota
Pet žena u životu jednog muškarca? Samo?
Wanda je vrlo lijepo napisala klasifikaciju muškaraca u životu jedne žene, tj. barem pet važnih kategorija. I dakako vrlo je lako shvatiti da uz tih pet kategorija oni ostali nisu važni. Tih pet se pamti. Oni su ti čiji utjecaj ostavlja neizbrisiv trag u njezinom životu.
Da li i mi muškarci imamo takve kategorije žena u svojem životu? Ili samo dvije: ona koja da i ona koja ne da? Netko će se složiti s niže navedenim, a netko ne. Who cares? Ali sigurno ćete prepoznati bar jednu.
Prva velika ljubav (bar ste to mislili) – slatka, najpopularnija cura u razredu za koju ste se bili spremni potući se sa bilo kim u razredu ili van njega. Kako sa starijim dečkima tako i sa mlađima, jer tada ste bili frajer, tj. to ste mislili. Ona bi se nasmijala svaki put kad vas je vidjela, a vas bi obuzeo feeling da možete dići auto na obližnjem parkiralištu. Tu i tamo bi ju potegli za kečku ili uštipnuli, ili je pogodili sa papirnatom kuglicom jer drugačije niste znali privući njezinu pažnju. I na kraju je ta cura završila s tipom koji je najranije zapalio svoju prvu pljugu i već u 6. razredu došao u školu pijan k'o ćuskija. Ali tu curu ipak pamtite cijeli život, makar vam više ništa ne znači. Možda kad ju sretnete imate dojam da gledate staru istrošenu barsku stolicu, ali ipak ju ne zaboravljate.
Prvi sex – nije bilo važno gdje, kad, čak niti s kim. Ali više niste nosili žig djevca. Nakon toga ste imali ozareno lice i frajersko držanje slijedećih par tjedana. Činjenica da je to bilo jako kratko (ne po vašim mjerilima, već po njezinim) i da je samo vama bilo milo, nije uopće važno. Jedina stvar koja je stvarala negativan feeling je ta da ona zna da vam je prvi put.
Prvi pravi sex – ne onaj gdje ste vi prebrzo svršili zbog iščekivanja i uzbuđenosti, nego onaj kad je potrajalo. Po mogućnosti sa ženom koja nije bila djevica, nego iskusna, možda čak i starija. Kad ste svršili zajedno to je trenutak koji se činio kao vječnost i pitali ste se što ste radili krivo da tog nije bilo i prije. Nije vam bio jasno da li vam je vruće ili hladno, niti gdje se u tom trenutku nalazite. Dok ona drhti u vašem naručju. I da je bar trenutak stvarno potrajao vječno. Te žene se sigurno sjećate, osim ako još niste to doživjeli. I sve slijedeće u krevetu mjerite s njom, iako to nikome ne želite priznati. Ali vjerojatno će vam se dogoditi, ako već nije, da dok ste s nekom drugom nesvjesno izustite njezino ime. Najgori blam u životu. Za vas što se niste mogli kontrolirati da to ne izgovorite, a za vašu partnericu što vas očito ne može zadovoljiti. Ako se ovo dogodilo sa osobom s kojom ste i izgubili nevinost, tim ju pamtite još više. (You lucky bastard)
Jedna u vas totalno zatelebana žena, poznatija kao priljepak – ili još pogrdnih naziva: guska ili krava, isprika životinjama koja sam s ovim uvrijedio. Jednostavno vam nije jasno zašto je ona s vama, jer sex nije nešto posebno, ali tu je za trošenje. Ona mora nazvati pet tisuća puta dnevno da provjeri gdje ste i što radite. I naljuti se ako joj se ne javite ili ne nazovete. Kad izađe s vama i vašim društvom, samo se smješka. A kad zine pravali neku glupost koja nasmije čitavo društvo a svi misle o njoj kako je glupa. Ni vi ne znate zašto ste s njom, ali vjerojatno vam se trenutno nije dalo tražiti nešto bolje. Ovo obično kratko traje, ali naučite prepoznati taj tip žene i uvijek ga potražite kad vam se prohtije malo neobaveznog sexa. Jer ju možete otpiliti bez premišljanja nakon dva dana.
Soulmate - Netko koga ste stvarno voljeli ili još uvijek volite – „...propio sam tri imanja...“ – Ona migne, vi skačete! Što joj treba vi nabavljate! Iako možda vi imate glavnu riječ ali ipak vas dovede pod svoju kontrolu, jer ste na to i spremni. Volite ju bezkompromisno. Da li je ona shvatila da ljubav ide kroz želudac? Ili zna peglati košulje? Vjerojatno nije baš najljepša žena koju znate, ali vi bi učinili sve za nju. Žena vašeg života. Ne govorim tu o nekoj kratkotrajnoj zaluđenosti, već iskrenim osjećajima. Onima koje malo koji muškarac uopće želi priznati da ih može osjetiti. To je netko s kim ste se bili spremni skrasiti već nakon prvog tjedna poznavanja i pitali se kako njezino ime zvuči uz vaše prezime. Koliko ćete djece imati? Ona je ta osoba koja je uspjela promjeniti vaše ponašanje. Ona je ta koja vas tjera da smišljate iznova svježe i originalne isprike da se nađete s frendovima na pivi a da ona ne bi prigovarala. Ona je ta oja vas doma „pere“ sa svojim primjedbama svaki dan, ali opet ćete stati uz nju i u najgorim mogućim trenucima, čak i kada je potpuno u krivu. Ako još uvijek imate takvu osobu pored sebe, ne puštajte to ni za živu glavu. Ali ako ste je izgubili, nikad je nećete preboljeti.
I zadnje čega se trenutno mogu sjetiti, ali najvažnije jer nam je priskrbila onaj nadimak da smo svinje. I osigurala nam reputaciju da mnogo više varamo nego ljepši spol.
Sisata kolegica – svaki dan na poslu se vidite. Surađujete. Ona dolazi u uskom komletiću, često sa dubokim dekolteom. Znate pouzdano da nema nikoga, da je davon bila u nekoj vezi i što je najvažnije, hoće joj se. Makar ste oženjeni ili u stabilnoj vezi, naš sekundarni (ili primarni možda) mozak podivlja. Jer svaki put kad vidite njezina bedra ispod te kratke suknje... hm. I dakako, kao što sami znate, vrlo je teško izdržati tu napetost koja traje tjednima, ponekad i mjesecima. I dođe team-building, malo više alkohola i vi se puknete. I već slijedeće jutro žalite za tim jer ste vrlo vjerojatno razjebali svoju stabilnu vezu zbog sexa od par minuta i to u pripitom stanju. Al' ipak je bilo dobro, i poslije je možda lakše a možda teže raditi s njom, ovisi o vama. Ona napreduje ili ode s posla, a na njeno jesto dođe opet ista takva, za nevjerovat. I sve opet ispočetka. I tada zaglavite s takvim ženama, jer smo takve gledate non stop i ostalo vas više i ne zanima.
Vjerujem da ćete se sigurno sjetiti još koje kategorije. A sad se vraćam poslu. Neki od nas moraju i raditi...
|
|
