08.10.2005., subota
NOĆ LUDIH SOVA
|
U VISOKOJ TRAVI , 13.POGLAVLJE Smračilo se gotovo iznenada . Nismo ni primjetili kako nam se crni plašt srušio na glavu . Ni zvijezda , ni mjeseca ,samo tmina i tišina ko u grobu . Čuli smo kako dišemo , kako nam srce lupa u žilama , kako znoj kaplje niz orošena čela , preko nosa , kap po kap , na zemlju . Ležali smo u rovu I gledali u tminu . “ Ja ne vidim niš . A ti?” prošapta Pero . “ Niš pod milim bogom . Ko da je neko zgasil svjetlo .” odgovorih . Bobo je stiskao pušku . Čulo se kako mu znojne ruke prelaze preko drvenog , ukrašenog kundaka . Onda je repetirao . “Kaj ćeš ti , budalo, raditi ?” “ Ak ko naiđe , bum ga strelil ! “ “Nemoj mi pucati bez veze! Taj plamen iz puške bu se videl do Topuskog , I fino ćeš im reći : Evo nas , tu smo , napucaj me sad , napucaj me sad ! “ prozborih kroz zube . “ Joj , daj prestani . Ko da ne znaju da smo tu . Ne bum ! Evo,ne bum!” Zašutili smo . Cijeli logor je utonuo u tišinu . Oko nas se nije događalo ništa , osim gomile raznoraznih šumova koje je stvarala šuma . Lišće se pomicalo na laganom vjetru , krošnje su strugale jedan o drugu , trava je šuštala . U glavi su se stvarale slike , oči su vidjele likove koji se skrivaju iza drveća , jeza je klizila niz kičmu . začuo se huk sove . Nakon nje , ponovo huk , ali s druge strane . Pa treći , gotovo sa kraja šume . Osluškivali smo pozorno . Ponovo se oglasi ona prva sa dva kratka HU_HU . Druga odgovori : HU_HU_HUUU .Treća je , sad već bliže ne go prvi put , odgovorila : HU_HUU,HU_HUU . Trava zašušti kao da netko pretrčava između drveća . Sove se dozivahu još više . Sad ih je bilo pet ili šest . Granje je strugalo o koru drveta . I onda je netko opalio rafal . Prvi vod je zapucao u smjeru guste šume ispred položaja . Zaštektala je Breda pa potom I Kalašnjikov . Drugi vod prihvati izazov I raspali iz svih oružja . Treći vod ne ostade dužan . Grane su padale na zemlju, pokošene rafalima , meci su fijukali zrakom .Nastao je opći lom . Bobo je naglim trzajem izbacio karabin iz rova I opalio . Od pucnja sam skoro oglušio . Pero je raspalio iz Kalje . I drugo uho mi se začepilo , uglavi roj pčela , sve zuji I pršti , odzvanja ko da je prazna .Čuo sam se kako vičem da ne pucaju dok ne vide metu . Uzalud . paljba je trajala dobrih deset minuta . Bobo je ispalio desetak metaka , Pero dva okvira 7,62 mm .Tada se sve utišalo , uz sporadične pucnje , kako je kome došlo .Smrdjelo je na barut , kao poslije vatrometa za Novu godinu . “Jesmo ih,mater im jebem !!” zadovoljno je hihotao Bobo . “ AAAAA????” Otčepljivao sam uši prstima”Kaj si reko????” “Čede ! Jesmo ih , ha !!!” zadere se mali . “ Ne deri se !” Promotrih oprezno teren . “ ne vidim ni jednog….”rekoh,” A ti ?” “ Tamo je jedan pao!Vidio sam .” kleo se Bobo . “Ja sam vidil granu kak je pala.Možda ga je ona ubila ?” naceri se Pero . “Kurac si vidio!Niš se ne vidi !”rekoh, zakočivši pušku . “Ti nisi pucal?”upita Bobo . “A na kaj ?Kad mu vidim facu onda bum pucal . Ionako imam premalo metaka da bi šišal drveće .” Zašutili smo . Nakon nekog vremena opet se oglasi sova . Pa ona druga , pa treća . I opet netko , lak na okidaču , raspali rafal prema šumi .I kao po špagici svi mu se priključe . Ovaj put Pero I Bobo ostadoše prisebni , gledajući u tamu . Ležao sam na leđima , stiskao pušku objem rukama I osluškivao . Svaki šušanj se mogao protumaćiti kao kretanje , a nije bio . priroda se poigravala sa nama , gradskim kaubojima . Naučeni na gradsku vrevu , buku , nismo raspoznavali šum vjetra , micanje lišća od hodanja po travi . “ Jel idu ?” upita nervozno Bobo . “ Ne.” Ležao je sekundu na miru pa opet priupita : “ A jel idu sad ? “ “ Ne.” Ipak se trznuo , izbacio karabin I grunuo . Opet mi zazujalo u ušima . Ujutro,kad je zora svanula,I dan se uvukao između stabala,žbunja I visoke trave,dečki su ustanovili da su potrošili hrpu metaka pucajući u duhove . Vidjeli su četnike kao djeca čudovišta ispod kreveta . Pekinezer je dojurio u provjeru I pitao ima li mrtvih I ranjenih. “Pa,dobro, boga mu,kaj je to bilo?nervozno je vikao,”Cijelu noć vas pokušavam dobiti na radio-stanicu I nitko se ne javlja !” “Aaaaa,radio stanica !” Bero se lupi po čelu .” A di da je napunim?Da je u guzicu uštekam?!” Pekinezer je zbunjeno gledao u zapovjednika . “Mala baterija , mala trajnost……” nastavi Bero . “ Moramo upogoniti agregat u bazi . Nema struje .” odgovori Pekinezer,”Nađite mi nekog za teklića pa ćemo riješiti taj problem . Ubuduće hoću imati vezu s vama !” “ Da si bio ovdje ne bi ti veza trebala !”uzvrati Bero . “ kaj bi to trebalo značiti ?” “ To da je tvoje mjesto ovdje . Dirigent nek dirigira iz Topuskog , od njega ionako ovdje ne bi bilo koristi , ali ti , kao zapovjednik , trebao bi biti s ljudima , I jesti ista govna ko I oni !” “ Ja moram tako ! Tako se koordinira vojskom !Vi , zapovjednici satnija , odgovorni ste za teren I predajete izvješća meni , a ja odlučujem o daljnjim mjerama !” “ Gdje ti vidiš zapovjednike ? Jel meni neki čvarak na ramenima ?” “To se zna I bez čvaraka !Tako smo se dogovorili,nema činova , samo odgovornost !” “Odjebi ti to , stari . Meni odgovornosti preko glave , “ “Možeš I odstupiti ! Nitko nije nezamjenjiv !” “ Pazi!To ide I tebe!” Pekinezer mahnu rukom I krene u obilazak rovova . Bero gadljivo pljune na zemlju .Bilo mu ga je na vrh glave . Pero je za to vrijeme stavljao vodu za kavu , na vatricu .Izvukao je Minasicu iz ranca I paket šečera . “To mi ženica spremila . Zna ona da ja ne funkcioniram ujutro bez kave.” reče sa sjetom u glasu . “Pa,dobro ti jutro , prijatelju.” rekoh , sretan što je prva noć iza nas , I što smo još svi na broju . |