U VISOKOJ TRAVI , 13.POGLAVLJE
Smračilo se gotovo iznenada . Nismo ni primjetili kako nam se crni plašt srušio na glavu . Ni zvijezda , ni mjeseca ,samo tmina i tišina ko u grobu . Čuli smo kako dišemo , kako nam srce lupa u žilama , kako znoj kaplje niz orošena čela , preko nosa , kap po kap , na zemlju . Ležali smo u rovu I gledali u tminu .
“ Ja ne vidim niš . A ti?” prošapta Pero .
“ Niš pod milim bogom . Ko da je neko zgasil svjetlo .” odgovorih .
Bobo je stiskao pušku . Čulo se kako mu znojne ruke prelaze preko drvenog , ukrašenog kundaka . Onda je repetirao .
“Kaj ćeš ti , budalo, raditi ?”
“ Ak ko naiđe , bum ga strelil ! “
“Nemoj mi pucati bez veze! Taj plamen iz puške bu se videl do Topuskog , I fino ćeš im reći : Evo nas , tu smo , napucaj me sad , napucaj me sad ! “ prozborih kroz zube .
“ Joj , daj prestani . Ko da ne znaju da smo tu . Ne bum ! Evo,ne bum!”
Zašutili smo . Cijeli logor je utonuo u tišinu . Oko nas se nije događalo ništa , osim gomile raznoraznih šumova koje je stvarala šuma .
Lišće se pomicalo na laganom vjetru , krošnje su strugale jedan o drugu , trava je šuštala . U glavi su se stvarale slike , oči su vidjele likove koji se skrivaju iza drveća , jeza je klizila niz kičmu . začuo se huk sove . Nakon nje , ponovo huk , ali s druge strane . Pa treći , gotovo sa kraja šume . Osluškivali smo pozorno . Ponovo se oglasi ona prva sa dva kratka HU_HU .
Druga odgovori : HU_HU_HUUU .Treća je , sad već bliže ne go prvi put , odgovorila : HU_HUU,HU_HUU .
Trava zašušti kao da netko pretrčava između drveća . Sove se dozivahu još više . Sad ih je bilo pet ili šest . Granje je strugalo o koru drveta . I onda je netko opalio rafal .
Prvi vod je zapucao u smjeru guste šume ispred položaja . Zaštektala je Breda pa potom I Kalašnjikov . Drugi vod prihvati izazov I raspali iz svih oružja . Treći vod ne ostade dužan .
Grane su padale na zemlju, pokošene rafalima , meci su fijukali zrakom .Nastao je opći lom .
Bobo je naglim trzajem izbacio karabin iz rova I opalio . Od pucnja sam skoro oglušio . Pero je raspalio iz Kalje . I drugo uho mi se začepilo , uglavi roj pčela , sve zuji I pršti , odzvanja ko da je prazna .Čuo sam se kako vičem da ne pucaju dok ne vide metu . Uzalud . paljba je trajala dobrih deset minuta . Bobo je ispalio desetak metaka , Pero dva okvira 7,62 mm .Tada se sve utišalo , uz sporadične pucnje , kako je kome došlo .Smrdjelo je na barut , kao poslije vatrometa za Novu godinu .
“Jesmo ih,mater im jebem !!” zadovoljno je hihotao Bobo .
“ AAAAA????” Otčepljivao sam uši prstima”Kaj si reko????”
“Čede ! Jesmo ih , ha !!!” zadere se mali .
“ Ne deri se !”
Promotrih oprezno teren .
“ ne vidim ni jednog….”rekoh,” A ti ?”
“ Tamo je jedan pao!Vidio sam .” kleo se Bobo .
“Ja sam vidil granu kak je pala.Možda ga je ona ubila ?” naceri se Pero .
“Kurac si vidio!Niš se ne vidi !”rekoh, zakočivši pušku .
“Ti nisi pucal?”upita Bobo .
“A na kaj ?Kad mu vidim facu onda bum pucal . Ionako imam premalo metaka da bi šišal drveće .”
Zašutili smo . Nakon nekog vremena opet se oglasi sova . Pa ona druga , pa treća .
I opet netko , lak na okidaču , raspali rafal prema šumi .I kao po špagici svi mu se priključe .
Ovaj put Pero I Bobo ostadoše prisebni , gledajući u tamu . Ležao sam na leđima , stiskao pušku objem rukama I osluškivao . Svaki šušanj se mogao protumaćiti kao kretanje , a nije bio . priroda se poigravala sa nama , gradskim kaubojima . Naučeni na gradsku vrevu , buku , nismo raspoznavali šum vjetra , micanje lišća od hodanja po travi .
“ Jel idu ?” upita nervozno Bobo .
“ Ne.”
Ležao je sekundu na miru pa opet priupita :
“ A jel idu sad ? “
“ Ne.”
Ipak se trznuo , izbacio karabin I grunuo . Opet mi zazujalo u ušima .
Ujutro,kad je zora svanula,I dan se uvukao između stabala,žbunja I visoke trave,dečki su ustanovili da su potrošili hrpu metaka pucajući u duhove . Vidjeli su četnike kao djeca čudovišta ispod kreveta .
Pekinezer je dojurio u provjeru I pitao ima li mrtvih I ranjenih.
“Pa,dobro, boga mu,kaj je to bilo?nervozno je vikao,”Cijelu noć vas pokušavam dobiti na radio-stanicu I nitko se ne javlja !”
“Aaaaa,radio stanica !” Bero se lupi po čelu .” A di da je napunim?Da je u guzicu uštekam?!”
Pekinezer je zbunjeno gledao u zapovjednika .
“Mala baterija , mala trajnost……” nastavi Bero .
“ Moramo upogoniti agregat u bazi . Nema struje .” odgovori Pekinezer,”Nađite mi nekog za teklića pa ćemo riješiti taj problem . Ubuduće hoću imati vezu s vama !”
“ Da si bio ovdje ne bi ti veza trebala !”uzvrati Bero .
“ kaj bi to trebalo značiti ?”
“ To da je tvoje mjesto ovdje . Dirigent nek dirigira iz Topuskog , od njega ionako ovdje ne bi bilo koristi , ali ti , kao zapovjednik , trebao bi biti s ljudima , I jesti ista govna ko I oni !”
“ Ja moram tako ! Tako se koordinira vojskom !Vi , zapovjednici satnija , odgovorni ste za teren I predajete izvješća meni , a ja odlučujem o daljnjim mjerama !”
“ Gdje ti vidiš zapovjednike ? Jel meni neki čvarak na ramenima ?”
“To se zna I bez čvaraka !Tako smo se dogovorili,nema činova , samo odgovornost !”
“Odjebi ti to , stari . Meni odgovornosti preko glave , “
“Možeš I odstupiti ! Nitko nije nezamjenjiv !”
“ Pazi!To ide I tebe!”
Pekinezer mahnu rukom I krene u obilazak rovova . Bero gadljivo pljune na zemlju .Bilo mu ga je na vrh glave .
Pero je za to vrijeme stavljao vodu za kavu , na vatricu .Izvukao je Minasicu iz ranca I paket šečera .
“To mi ženica spremila . Zna ona da ja ne funkcioniram ujutro bez kave.” reče sa sjetom u glasu .
“Pa,dobro ti jutro , prijatelju.” rekoh , sretan što je prva noć iza nas , I što smo još svi na broju .
Post je objavljen 08.10.2005. u 11:27 sati.