Viši red i smisao

nedjelja , 05.05.2013.

Jučer na jednom zgodnom blogu pročitah pjesmu o tome da sve ima svoj smisao. Ja se slažem s tom tezom, riskirajući gomilu pitanja ljudi koje pate i unaprijed se ograđujući da nisam mjerodavan objasniti smisao, samo vjerujem da postoji neki viši red iznad nas, rekao bi Rene Descartes 'nešto što neizmjerno nadvisuje čovjeka'.

Jednom sam čuo anegdotu od seoskog mudraca. Za vožnje brodom vodio se razgovor o smislu, životu, Bogu itsl. Kaže jedan od sudionika da je za njega Sunce najveće božanstvo, da nema ničeg iznad njega, sunčev sustav kao savršeni stroj je vrh svega. Nato ga drugi upita bi li brod na kojem se voze - kompleksni, složeni stroj s puno malih dijelova koji moraju savršeno klapati da bi dobro radio - vozio do željenog cilja bez kapetana? - Ne bi. -E, vidiš tako i Sunce i cijeli Sunčev sustav uključujući i Zemlju ne bi tako savršeno išli svojim putanjama da ne postoji netko iznad njih koji svim tim upravlja.

Ako vjerujemo u viši red, ne moramo tjeskobno brinuti za budućnost. To ne znači da ne trebamo raditi i činiti sve što je u našoj moći. Znači da treba znati DOSEG svoje moći. Treba li zubar brinuti o tome da uvijek ima dovoljno pacijenata? Recimo da ne popravi nikom zub do kraja, tako da bi osigurao da će mu se pacijent vratiti? Jer on od njih živi - što će raditi ako svi budu imali zdrave zube? Analogno mehaničar, treba li svaki puta kada popravi auto ujedno nešto i odšarafiti, načeti, tako da se auto ubrzo opet vrati na popravak? To je filozofija tjeskobno zabrinutih koji ne vjeruju u viši red. Naizgled logična, ali čim se zagrebe ispod površine šuplja je i isprazna. Viši smisao brine o tome da sve funkcionira, nije nužna naša (destruktivna) intervencija.

Treba li za dijete kad se rodi odmah imati riješenu financijsku konstrukciju za 18 godina njegovog života? Mogu li znati da ću doživjeti svoj slijedeći rođendan? Sutra? Ne bi pak valjalo zapasti u zamku svoje nemoćnosti, koja vodi u nisko samopoštovanje, najpogubniju i najnegativniju moguću opciju. Ipak, nismo bogovi, nismo svemoćni, i puno toga ne ovisi o nama. Preuzetnost i oholost generiraju otrovnu paralizirajuću zabrinutost (tjeskobu) te posljedično krivnju zbog neostvarenih ciljeva.

Treba živjeti svaki dan punim plućima.
Iskoristiti ga.
Jer tko zna što donosi sutra.
Ako ga dočekam.

Racionalni ekvivalenti emocijama

srijeda , 01.05.2013.

Poznato je da emocije znaju jako zakomplicirati život. Generiramo ih sami, srce gori a u glavi se dimi. Izbjeći ih ne možemo, ali možda se intelektualno ovladati tom silom ipak može. Posebno neugodne, paralizirajuće i bolne mogu biti ljutnja, strah i krivnja.

Ljutnja se može svjesno zamijeniti nezadovoljstvom. Izraziti smirenu kritičnost prema situaciji ili osobi mudrije je i efikasnije. Pribrano iskazivanje neslaganja također je dobra zamjena.

Krivnja je osobito složena i neugodna, po nekima čak i temeljna emocija. Kad se radi o posljedicama onog što činimo, zdraviji racionalni ekvivalent je savjesnost i odgovornost. Sram može biti sputavajući za društvene interakcije, no riješiti ga se sasvim značilo bi odbaciti pristojnost, uljudnost te ne osjećati zdravu dozu nelagode i neugode kada je to sasvim prikladno i primjereno (npr. javni nastup). Uvijek osjećati krivnju i sram loše je i nepoželjno dok se to svjesno ne zamijeni spomenutim racionalnim ekvivalentima.

Strah je koristan da ne bismo skočili bez padobrana ili se kupali s ajkulama. No stalna plašljivost, podložnost prijetnjama i zastrašivanju te posljedično stajanje na mjestu nisu korisna emocionalna stanja. Racionalni ekvivalenti kao oprez, briga, pažnja i promišljenost dobri su vodiči kroz život uz lišavanje suvišnog emocionalnog tereta.

Oznake: Emocije strah krivnja ljutnja

Umjetnost i šund

Možda se ova razlika opće podrazumijeva i izlišno je o tome govoriti? Nisam siguran. Ovo bi mogla biti jedna od tema o kojoj prividno svi znaju sve. Pravo stanje je vjerojatno nešto drugačije.

Što je esencijalna razlika koja odvaja umjetnost od šunda?

Umjetnost opisuje život, istinu, stvarnost. Šund je maštarija bez smisla i značenja, pusta fikcija, mjehurić od sapunice.

Umjetnost ima poruku o svijetu i životu, sadrži uputu, iskustvo, univerzalno značenje. Šund privuče nakratko, osvoji popularnošću ali je otrovna izmišljotina za kojom se naivni povode i uzimaju za referencu, vodilju, načelo i stvarnost. Nakon spoznaje zablude i suočenja s istinom gorke suze razočaranja zorno dočaravaju ovu suštinsku razliku.

Ne radi se o tome da je umjetnost dokumentarna ili dosadna. Dapače - simbolički alegorijski i preneseno može se nerijetko reći više, snažnije, dojmljivije. Umjetnost se dotiče NARAVI čovjeka, istinske ljudskosti, ne laže i ne pretvara se. Čovječnost je univerzalna, neovisna kako o kulturi tako niti o dobu, svevremenska i bezvremenska, opća. Neopterećena je banalnostima, ona je egzistencija sama po sebi, bit i duh života.

Umjetnost je duboka i trajna, šund je plitak i brzo sagori. Treba li vremena da se umjetnost prepozna? Ne jer dubina se osjeti odmah. Umjetnost izvire i obraća se ljudskom duhu, dok je šund pokrenut iz emocija i cilja na uzbibavanje emocija publike, što nerijetko može ostaviti snažan dojam protresti i dobrano uzdrmati- no to mu ne daje vrijednost, šund ostaje šund, kič, sapunica i jeftina ispraznost. Nedavni novinski članak koji je prenosio koncert jednog šund pjevača nosi naslov 'Dvorana puna emocija'. Sasma logično ako mene pitate.

Osim EQ sve važniji danas postaje SQ a to je duhovna ili spiritualna inteligencija. Nije uvijek lako razdvojiti ovo dvoje, tako i šund može nalikovati umjetnosti. U biti umjetnost je red, a šund kaos. Umjetnost je ono što je pravo dakle vodi k cilju kao Crvenkapicin put k baki, a šund je zabluda, lutanje, izlaganje opasnosti i dovođenje cilja u pitanje radi privremenog, trenutnog zadovoljstva. Život sam - to je ono ispravno, a ne stranputica. Moral kao kičma života jest ustrajnost i neodustajanje, usmjerenost prema cilju.

Umjetnost na suptilni način skriva i otkriva život i svijet, dok ga šund svojim imitiranjem zaklanja, izvrće i stvara lažni privid.

Oznake: Umjetnost šund kič vrijednost život

Emocionalni i intelektualni razvoj

Da je EQ ne samo relevantan nego i značajniji od IQ danas više nije novost. No pitanje koje mene škaklja je radi li se o dvije odvojene i nezavisne niti ili su one isprepletene, zavisne pa čak i komplementarne?

Nerijetko se susretne primjer intelektualno superiorne osobe koja zbog neadekvatne emocionalne razvijenosti trpi osamljenost , neuklopljenost pa i nemogućnost primjerenog vladanja sobom. Svima su nam poznati primjeri štrebera koji su meta izrugivanja, koje nitko ne želi u svom društvu a koji su u sebi nesretni, nezadovoljni i frustrirani, pretjerano sramežljivi, plašljivi ili tjeskobni i depresivni.

Postavlja se pitanje je li to cijena intelektualne nadmoći? Imamo li samo jedan rezervoar koji možemo napuniti intektualnom ili emocionalnim energijom? Kako to da je automehaničar razboritija i emocionalno stabilnija osoba od doktora znanosti? Radi li se o slučajnoj iznimci ili pravilu?

Pitanje je kakve smo karte dobili i kako igramo. Prvo su geni a drugo odgoj. Roditelje očarane ocjenama svog mezimca ne zabrinjavaju neobuzdani ispadi bijesa, prejake amplitude ili djetetova frustriranost, nezadovoljstvo i bespomoćnost kad su odnosi u pitanju. S druge strane - je li frustracija roditelja ponavljača manja jer ponašanje je uzorno?

Ne znam odgovor. Možda se on krije u prevelikim očekivanjima. Ako se radi o odlikašu tada on mora biti i lider i frontman i harmonizator i uzor u svakom smislu. Ima takvih primjera ali oni nisu pravilo nego iznimka. Većina običnih smrtnika dobra je u nečemu ali ne u svemu.