Da je EQ ne samo relevantan nego i značajniji od IQ danas više nije novost. No pitanje koje mene škaklja je radi li se o dvije odvojene i nezavisne niti ili su one isprepletene, zavisne pa čak i komplementarne?
Nerijetko se susretne primjer intelektualno superiorne osobe koja zbog neadekvatne emocionalne razvijenosti trpi osamljenost , neuklopljenost pa i nemogućnost primjerenog vladanja sobom. Svima su nam poznati primjeri štrebera koji su meta izrugivanja, koje nitko ne želi u svom društvu a koji su u sebi nesretni, nezadovoljni i frustrirani, pretjerano sramežljivi, plašljivi ili tjeskobni i depresivni.
Postavlja se pitanje je li to cijena intelektualne nadmoći? Imamo li samo jedan rezervoar koji možemo napuniti intektualnom ili emocionalnim energijom? Kako to da je automehaničar razboritija i emocionalno stabilnija osoba od doktora znanosti? Radi li se o slučajnoj iznimci ili pravilu?
Pitanje je kakve smo karte dobili i kako igramo. Prvo su geni a drugo odgoj. Roditelje očarane ocjenama svog mezimca ne zabrinjavaju neobuzdani ispadi bijesa, prejake amplitude ili djetetova frustriranost, nezadovoljstvo i bespomoćnost kad su odnosi u pitanju. S druge strane - je li frustracija roditelja ponavljača manja jer ponašanje je uzorno?
Ne znam odgovor. Možda se on krije u prevelikim očekivanjima. Ako se radi o odlikašu tada on mora biti i lider i frontman i harmonizator i uzor u svakom smislu. Ima takvih primjera ali oni nisu pravilo nego iznimka. Većina običnih smrtnika dobra je u nečemu ali ne u svemu.
Post je objavljen 01.05.2013. u 16:55 sati.