Jučer na jednom zgodnom blogu pročitah pjesmu o tome da sve ima svoj smisao. Ja se slažem s tom tezom, riskirajući gomilu pitanja ljudi koje pate i unaprijed se ograđujući da nisam mjerodavan objasniti smisao, samo vjerujem da postoji neki viši red iznad nas, rekao bi Rene Descartes 'nešto što neizmjerno nadvisuje čovjeka'.
Jednom sam čuo anegdotu od seoskog mudraca. Za vožnje brodom vodio se razgovor o smislu, životu, Bogu itsl. Kaže jedan od sudionika da je za njega Sunce najveće božanstvo, da nema ničeg iznad njega, sunčev sustav kao savršeni stroj je vrh svega. Nato ga drugi upita bi li brod na kojem se voze - kompleksni, složeni stroj s puno malih dijelova koji moraju savršeno klapati da bi dobro radio - vozio do željenog cilja bez kapetana? - Ne bi. -E, vidiš tako i Sunce i cijeli Sunčev sustav uključujući i Zemlju ne bi tako savršeno išli svojim putanjama da ne postoji netko iznad njih koji svim tim upravlja.
Ako vjerujemo u viši red, ne moramo tjeskobno brinuti za budućnost. To ne znači da ne trebamo raditi i činiti sve što je u našoj moći. Znači da treba znati DOSEG svoje moći. Treba li zubar brinuti o tome da uvijek ima dovoljno pacijenata? Recimo da ne popravi nikom zub do kraja, tako da bi osigurao da će mu se pacijent vratiti? Jer on od njih živi - što će raditi ako svi budu imali zdrave zube? Analogno mehaničar, treba li svaki puta kada popravi auto ujedno nešto i odšarafiti, načeti, tako da se auto ubrzo opet vrati na popravak? To je filozofija tjeskobno zabrinutih koji ne vjeruju u viši red. Naizgled logična, ali čim se zagrebe ispod površine šuplja je i isprazna. Viši smisao brine o tome da sve funkcionira, nije nužna naša (destruktivna) intervencija.
Treba li za dijete kad se rodi odmah imati riješenu financijsku konstrukciju za 18 godina njegovog života? Mogu li znati da ću doživjeti svoj slijedeći rođendan? Sutra? Ne bi pak valjalo zapasti u zamku svoje nemoćnosti, koja vodi u nisko samopoštovanje, najpogubniju i najnegativniju moguću opciju. Ipak, nismo bogovi, nismo svemoćni, i puno toga ne ovisi o nama. Preuzetnost i oholost generiraju otrovnu paralizirajuću zabrinutost (tjeskobu) te posljedično krivnju zbog neostvarenih ciljeva.
Treba živjeti svaki dan punim plućima.
Iskoristiti ga.
Jer tko zna što donosi sutra.
Ako ga dočekam.
Post je objavljen 05.05.2013. u 14:45 sati.