Nemo Dalmata https://blog.dnevnik.hr/nemodalmata

utorak, 30.09.2008.

MAILLARD, Emmanuel: Utješna tajna duša u Čistilištu - Maria Simma

-Što je zapravo Čistilište? (...)
Pretpostavi da se jednog dana pred tobom otvore vrata i pred tobom se pokaže sjajna osoba, izvanredno lijepa, ljepote kakva nikada nije viđena na zemlji. Ti si zanesen, preplavljen tim bićem od svjetla i ljepote, tim više što to biće pokazuje da te veoma ljubi – kako nikada nisi ni sanjao da te može netko ljubiti. Ti osjećaš ujedno da ono ima veliku želju da te zagrli i da bude jedno s tobom. I vatra ljubavi koja gori u tvojem srcu tjera te da se baciš u njegove ruke.
Ali gle – tog časa uočavaš da se nisi mjesecima prao, da imaš neugodan zadah; da ti iz nosa curi, da ti je kosa neuredna, i da su na haljinama velike mrlje, itd. I tada kažeš samome sebi: „Ne, u tom stanju ne mogu se predstaviti toj osobi. Najprije se moram otići oprati: dobro se tuširati i tada ću se odmah vratiti natrag."
Ali ljubav koja je zapaljena u tvojem srcu tako je snažna da je odgađanje zbog tuširanja nepodnosivo. I bol zbog otsutnosti, makar to bilo i samo za nekoliko minuta, jest teška rana u srcu, srazmjerno jačini ljubavi koja se pojavila u srcu – to je „rana ljubavi".
Čistilište je upravo to. To je odgađanje nametnuto našom nečistoćom, odgađanje pred Božjim zagrljajem, rana ljubavi koja uzrokuje intenzivnu patnju, čekanje, ako hoćete, nostalgija za ljubavlju. I upravo to paljenje, ta čežnja čisti nas od svega što je još u nama nečisto. Čistilište je mjesto želje, žive čežnje za Bogom, želje za tim Bogom kojega već poznamo, kojega smo vidjeli, ali s kojim još nismo sjedinjeni. (...)
U Čistilištu, makar je patnja duša strašna, postoji sigurnost da će zauvijek živjeti s Bogom. To je nepokolebiva sigurnost. Njihova radost je veća od njihove patnje. Nema ničega na zemlji što bi ih privuklo da se opet vrate na zemlju, gdje čovjek nikada nije siguran za bilo što.
Sama duša želi ići u Čistilište da bi se očistila prije nego li uđe u Nebo. Duše u Čistilištu posve prianjaju uz Božju volju; one se raduju dobrom, one žele naše dobro i veoma mnogo ljube: one ljube Boga, a ljube također i nas.

-Zbog čega netko ide u Čistilište? Koji grijesi najviše vode u Čistilište?
Grijesi protiv ljubavi, protiv ljubavi prema bližnjemu, tvrdoća srca, neprijateljstva, klevetanje, ocrnjivanje – sve te stvari. Pokvareno govorenje i klevetanje su najgore mrlje koje zahtijevaju dugo čišćenje.

-Tko ima najveću šansu da ide ravno u Raj?
Oni koji imaju dobro srce prema svakome: jer „ljubav pokriva mnoštvo grijeha" (sv. Pavao).
-Koja su sredstva koja na zemlji možemo upotrijebiti da izbjegnemo Čistilište i da idemo ravno u Raj?
Trebamo mnogo pomagati dušama u Čistilištu, da bi one naknadno pomagale nama. Trebamo biti veoma ponizni; to je najjače oružje protiv zla, protiv Zloga. Poniznost tjera Zloga.
-ljubav, poniznost i predanje Gospodinu su tri zlatna ključa kojima idemo ravno u Raj

-„ljubav pokriva mnoštvo grijeha" –sv. Pavao

-Najbolje što možemo učiniti jest da sjedinimo svoje patnje s Isusovim, stavljajući ih u ruke Marijine. Ona zna najbolje kako ih upotrijebiti. (...) Te prikazane patnje bit će naše najdragocjenije blago na drugom svijetu. Mi moramo podsjetiti jedni druge na to i sokoliti jedni druge kada trpimo.

-Što se događa s ljudima koji izvrše samoubojstvo?
Do sada, nisam nikada susrela slučaj samoubojstva koji je izgubljen. To ne znači, naravno, da takav slučaj ne postoji; ali duše mi često kažu da većina krivnje počiva na onima oko njih, kada su bili nemarni prema njima ili su širili klevete.
-Da li se te duše kaju što su učinile samoubojstvo?
Svakako, ali je često samoubojstvo učinjeno zbog bolesti. Te duše žale svoj čin jer vide stvari u Božjem svjetlu i odmah uočavaju sve milosti koje su im bile namijenjene u preostatku njihova života. One vide to vrijeme (koje im je bilo namijenjeno, katkada mjeseci ili godine). Vide i sve duše kojima bi bile mogle pomoći da su prinijeli ostatak svog života Gospodinu. Na kraju, najviše ih boli što vide dobro koje su mogle učiniti, a nisu jer su skratile svoj život. Ali kada je uzrok tome bolest, Gospodin to, naravno, uzima u obzir.

-Moj Bože, ove patnje mogu prikazati da spasim duše. Gospodin će mi dati vjeru i odvažnost.

-Kako roditelji mogu pomoći svojoj djeci oblikovati savjest?
Najprije, dobrim primjerom – to je najvažnije. Zatim, po molitvi. Roditelji trebaju blagoslivljati svoju djecu i poučavati ih dobro u Božjim stvarima.

-Kakva je razlika između onoga što vi doživljavate s dušama preminulih i prakse spiritizma?
Ne smiju se dozivati duše. - Ja ne tražim njihov dolazak. U spiritizmu ih ljudi izazivaju i pokušavaju zvati.
Ta razlika je posve jasna i trebamo je uzeti ozbiljno. Ako bi ljudi morali povjerovati samo jednu stvar koju govorim, voljela bih da povjeruju ovo: oni koji su uključeni u spiritizam (pokretanje stolova i druge prakse te vrste) misle da dozivaju duše pokojnika. U stvari, ako dobiju neki odgovor na njihov poziv, to je uvijek i bez iznimke Sotona i njegovi anđeli koji odgovaraju. Ljudi koji se bave spiritizmom (gataoci, vračari, itd.) čine nešto što je veoma opasno za njih i za one koji k njima dolaze po savjet. Oni su do grla u laži. To je zabranjeno, strogo je zabranjeno dozivati pokojne (usp. Pnz 18,9-15). Što se mene tiče, ja to nisam nikada činila, ja to ne činim, niti ću ikada činiti. Kada mi se netko ukaže, sam Bog mu to dopušta.
Naravno, Sotona može oponašati sve što dolazi od Boga, i on to čini. On može oponašati glas i izgled pokojnika, ali svako takvo očitovanje uvijek dolazi od Sotone. Ne zaboravite da Sotona može čak i ozdravljati, ali takvo ozdravljenje nikada ne traje.

-Želim vam postaviti pitanje koje je možda indiskretno: sigurno je da ste učinili veoma mnogo za siromašne duše, i kada vi umrete, zacijelo će vas tisuće duša pratiti u Nebo; mislim da vi zasigurno nećete trebati proći kroz Čistilište!
Ne vjerujem da ću ići ravno u Raj bez zadržavanja u Čistilištu, jer sam imala više svjetla, više spoznaja, i stoga su moje pogreške teže. Ali ujedno se nadam da će mi duše pomoći ući u Nebo! (Skromnost!!!!! op. ND)

-Ništa ne koristi tužiti se na vremena u kojima živimo. Roditelji ne pomažu svojoj djeci udovoljavajući im svim njihovim željama, dajući im sve što žele, jednostavno zato da ih zadovolje te ne čuju njihovo kričanje. Na taj način može se u srcima djece ukorijeniti oholost. Kasnije, kada dijete počne ići u školu, ono ne zna ni moliti Oče naš ni prekrižiti se. Katkada ne zna ništa o Bogu.
Naučite djecu da čine žrtvice! Zašto je danas tolika vjerska nezainteresiranost? Takva moralna dekadencija? Jer djeca nisu naučila da se odreknu svojih hirova! Kasnije postaju nezadovoljnici i osobe bez rasuđivanja koje za svačim posežu i žele sve imati u izobilju. To uzrokuje seksualne nastranosti. Onaj koji nije naučio od svojeg djetinjstva gospodariti sobom postaje egoist, bez ljubavi, tiranin. Zbog toga ima danas mnogo mržnje i nedostatka ljubavi. Želimo li živjeti bolje dane? Počnimo s odgajanjem djece.

-Mnogo se griješi protiv ljubavi prema bližnjemu, posebno ogovaranjem, varanjem i klevetanjem. Gdje to započinje? U misli. Te stvari treba naučiti od djetinjstva i smjesta odbaciti misli protivne ljubavi. Borimo se dakle smjesta protiv svih misli protivnih ljubavi i ne ćemo druge suditi bez ljubavi.

-Za sve katolike apostolat je dužnost. Neki ga vrše po svojem zvanju, drugi po dobrom primjeru.
Briga za dušu ne smije biti zagušena prevelikom brigom za tijelo...

-Providnost Božja uvijek proviđa, u svakom životu, čišćenje koje je potrebno da bismo otišli ravno u Nebo u času smrti (sv. Ivan od Križa).
Providnost postavlja dosta poteškoća u naše živote: kušnje, patnje, bolesti, muke – tako da sva ta čišćenja, ako ih prihvatimo, mogu biti dostatna da nas odvedu ravno u Nebo.
Zašto se to ne događa? Jer se bunimo, ne prihvaćamo s ljubavlju, sa zahvalnošću te darove kušnji u našem životu, i kada sagriješimo pobunom, ne podlažući se.
Molimo, stoga, Gospodina za milost da iskoristimo svaku prigodu tako da nam se na dan naše smrti On pokaže kao sunce s čistoćom i ljepotom.
Naravno, ako se na to odlučimo, ne kažem da će to biti lako, jer – sjetimo se toga – da Gospodin nikada nije obećao da će put biti lagan, ali naš put će biti u miru i bit će put sreće: Gospodin će biti s nama. Nadasve iskoristimo što više vremena koje nam preostaje na zemlji, tog vremena koje je tako dragocjeno, u kojemo nam je dana šansa da rastemo u ljubavi. To znači rasti prema Slavi koja će doći i prema ljepoti koja nam je namjenjena. Svake minute mi još možemo rasti u ljubavi, a duše u Čistilištu ne mogu rasti.(...)
Svaki maleni čin ljubavi koji prikažemo Gospodinu, svaka malena žrtva ili post, svako maleno odreknuće ili borba protiv naših zlih sklonosti, naših pogrešaka, svako maleno opraštanje našim neprijateljima, sve te stvari te vrste koje možemo prikazati, kasnije će nam biti ukras, dragulj, pravo bogatstvo za vječnost.

-Mi postajemo čisti ne po našem izbjegavanju pogrešaka, nego po kajanju zbog naših grijeha i po poniznosti.

-"Sveci nisu sve dobro započeli, ali su sve dobro završili." –Župnik Arški

subota, 27.09.2008.

IOHANNES PAULUS II, papa: Sjećanje i identitet

-"Gospodin je dopustio da iskustvo zla komunizma pripadne vama... A zašto je to dopustio? Mi smo, na Zapadu, toga pošteđeni, možda zato jer ne bismo bili u stanju podnijeti sličnu kušnju. Vi ćete, naprotiv, uspjeti."

-Istodobno, pak, ne može se ignorirati ponovno pojavljivanje odbacivanja Krista. Još uvijek se očituju znakovi civilizacije različite od one čiji je „zaglavni kamen" Krist – civilizacije koja, ako nije ateistička na programatski način, zasigurno je pozitivistička i agnostička budući da načelo na kojemu se nadahnjuje jest da treba misliti i djelovati kao da Bog ne postoji. Ta se postavka lako pojavljuje u takozvanu suvremenom znanstvenom mentalitetu ili, radije, scientističkom, kao i u književnosti, a osobito u sredstvima društvenog priopćavanja. Živjeti kao da Bog ne postoji znači živjeti izvan koordinata dobra i zla, tj. izvan onoga konteksta vrijednosti čiji je izvor sam Bog. Zahtjev je da čovjek odlučuje što je dobro, a što loše. Taj se program sugerira i promiče na različite načine i sa različitih strana.
Ako Zapad s jedne strane nastavlja davati svjedočanstvo djelovanja evanđeoskoga kvasca, s druge nisu manje snažne struje protuevangelizacije. Ona udara same temelje ljudskoga morala uključujući obitelj te promičući moralni permisivizam: rastave, slobodnu ljubav, pobačaj, kontracepciju, borbu protiv života u početnoj fazi, kao i u onoj na zalazu, manipuliranje životom. Ovaj program djeluje s golemim financijskim sredstvima, ne samo kod pojedinih naroda, nego i na svjetskoj razini. Ima na raspolaganju i velika središta ekonomske moći pomoću kojih nastoji vlastite uvjete nametnuti zemljama u razvoju. Pred svim tim može se opravdano postaviti pitanje: nije li to jedna druga vrsta totalitarizma, himbeno skrivena pod prividima demokracije.

-Znamo da je komunizam naposljetku pao zbog društveno-ekonomskih nedostataka svoga sustava. No to ne znači da je stvarno odbačen kao ideologija i kao filozofija. U određenim krugovima Zapada njegov se zalaz još uvijek drži štetom te se oplakuje njegov nestanak.

-Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo. (Rim 12,21) !!!

-Domoljublje ukoliko je ljubav prema domovini, priznaje svim drugim nacijama ista prava koja se traže za vlastitu domovinu te je zato put za urednu društvenu ljubav.

-Vjernik zna da je prisutnost zla uvijek praćena prisutnošću dobra, milosti. (...) Gdje raste zlo, tu raste i nada u dobro. (...) Ne postoji zlo iz kojega Bog ne može izvući još veće dobro. Ne postoji patnja koju On ne bi znao preobraziti u put koji vodi k Njemu. (...) Svaka ljudska patnja, svaka bol, svaka nemoć u sebi nosi obećanje spasenja, obećanje radosti.

-U ljubavi koja ima svoj izvor u Kristovu srcu nalazi se nada za budućnost svijeta. Krist je Otkupitelj svijeta: „Njegove nas rane iscijeliše" (Iz 53,5)

ponedjeljak, 22.09.2008.

RATZINGER, JOSEPH: Sol zemlje: kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu tisućljeća - razgovor s Peterom Seewaldom

-Dakle, nije najveći onaj tko može najviše razoriti – svijet još uvijek moć razaranja smatra pravim dokazom moći – nego posve suprotno, već i najmanja snaga ljubavi jača je od najveće snage razaranja.

-Svakim danom postaje sve jasnije da je napredak ujedno i napredak razornih sila te da čovjek nije moralno dorastao svom razumu pa i njegova moć postaje opasna. Kršćanstvo ne misli da povijest nužno napreduje i da čovjek postaje sve bolji.

-Luther je dobro rekao da se čovjek mora prvo mora uplašiti sam sebe kako bi došao na pravi put.

-Morali bismo imati hrabrosti ustati protiv onoga što se smatra „normalnim" u životu čovjeka s kraja dvadesetoga stoljeća i ponovno otkriti vjerovanje u svoj njegovoj jednostavnosti. Do tog otkrića moglo bi jednostavno doći u susretu s Kristom. To ne bi bio susret s nekim povijesnim junakom, nego s Bogom koji je čovjek. Tek kada takvo što dosita uđe u nečiji život, taj će se život preusmjeriti na posve drukčiji način.

-Svijetu su potrebni oni koji otkrivaju dobro, koji se tome vesele te tako dobivaju polet i hrabrost da čine dobro. (...) Mi opet trebamo ono iskonsko povjerenje koje nam uostalom može dati samo vjera. Vjera da je svijet u osnovi dobar, da je Bog s nama i da je dobar, da je dobro živjeti i biti čovjekom. Iz toga proizlazi hrabrost za radovanje, koja opet čini da se i drugi mogu radovati i primiti radosnu vijest.

-Čovjek je ćudoredno biće koje je odgovorno za sebe i cijelo čovječanstvo, ali i biće kojemu samo Bog može dati snagu da ide dalje.

-Navijesti riječ, provjeri želi li se ona čuti ili ne. Uputi, ukori, opominji neumornim i strpljivim poučavanjem. Jer doći će vrijeme kada se zdrav nauk neće podnositi, nego će ljudi po vlastitim željama stalno tražiti nove učitelje koji govore ono što je uhu ugodno. Ljudi neće slušati istinu, nego će se okrenuti lažima. Ali ti zato budi razuman, hrabro podnesi bol i prenosi evanđelje, ispuni svoju zadaću.

-Vjerovati znači pokušati u svakom čovjeku vidjeti sliku Božju i tako postati onim koji ljubi.

-U današnjem svjetonazoru prevladavaju, ako se smijem tako izraziti, autonomna i antiautoritarna razmišljanja. Ona su tako dominantna kao što je dominantan i pojam moći. Oba su pojma postala jedina kategorija koja u zajedništvu ljudi doista ima vrijednost. Posljedice su, dakako, očite: ako autonomni subjekt ima posljednju riječ, tada on može svašta htjeti. On želi od života uzeti onoliko koliko se uopće može uzeti. Mislim da je to doista velik problem današnje egzistencije. Čovjek kaže: „Život je sam po sebi tako složen i kratak, a ja želim uzeti od njega koliko god mogu i u tome me ne smije nitko spriječiti. Prije svega moram uzeti svoj dio života, moram sebe ostvariti, i tu mi nitko ne smije upadati u riječ. Tko mi želi uskratiti ono što mi pripada od života, moj je neprijatelj!"
Takav svjetonazor možemo vidjeti i u dokumentima konferencija Ujedinjenih naroda u Kairu i Pekingu (konferecije za stanovništvo i razvoj te svjetska konferencija žena). Čovjek je koncipiran posve individualistički, on je samo on sam. Njemu se oduzima odnos koji mu pripada i kojim čovjek zapravo tek postaje on sam. Taj zahtjev da čovjek bude posljednja i jedina instancija nad samim sobom te zahtjev da od života uzme što više može i da ga nitko ne smije u tome ometati – životni je osjećaj koji se danas nudi čovjeku. „Ti to ne smiješ, ima mjerila kojima se moramo pokoriti" – takvo razmišljanje doživljava se kao zahvat, zapravo kao napad od kojeg se moramo braniti. Na kraju se opet raspravlja o temeljnom pitanju: Kako čovjek može postati sretnim? Kako treba živjeti? Je li istina da samo on sam sebi smije biti mjerilom da bi mogao biti sretan?
Nedavno sam s prijateljima razgovarao o tome kako se ovdje u području Frascatija upravo obrezuje vinova loza i kako ona može roditi samo ako se svake godine obrezuje, dakle da je obrezivanje sastavni dio plodnosti. To nam je i iz Ivanova evanđelja (15) poznato kao usporedba s ljudskom egzistencijom i s crkvenim zajedništvom. Ako nemamo hrabrosti za obrezivanje, na lozi će se razvijati samo listovi. U odnosu na Crkvu – preostat će samo još papir, neće više biti života. Ali poslušajmo Krista koji nam govori: „Baš onda kad misliš da moraš posjedovati samoga sebe i braniti se, propast ćeš." Jer ti nisi stvoren da budeš otok koji postoji sam za sebe, ti si stvoren za ljubav prema nekome, za davanje, za odricanje, za obrezivanje. Samo kada daješ samoga sebe, kada se gubiš, kako se izrazio Krist, samo tada ćeš moći živjeti.
Ta temeljna odluka mora se donijeti posve jasno, ona je ponuđena čovjekovoj slobodi. Međutim, trebalo bi doista biti vidljivo da je loš životni recept živjeti da bi se od života uzelo sve što je moguće. Odbijanje patnje i odbijanje podložnosti nekome mjerilu u krajnjoj je liniji odbijanje same ljubavi, i to uništava čovjeka. Jer upravo tim podređivanjem nekom zahtjevu i pristanak na „obrezivanje" čovjek može sazreti i donijeti plod.
Sve se češće zamjećuje kod mladih ljudi da se oni osjećaju, tako reći, neiskorištenima. Dijelom se pristupanje sektama s korijenitim unutarnjim zahtjevima objašnjava time što oni ponajprije traže sigurnost i žele biti zbrinuti, ali također žele da se od njih nešto očekuje. Negdje u čovjeku skrivena je svijest o tome da se od njega nešto mora tražiti, da se on mora oblikovati prema nekom višem mjerilu i da se mora naučiti davati i gubiti.

-(Celibat) Odricanje od braka i obitelji treba shvatiti ovako: odričem se onoga što za čovjeka nije samo najnormalnije, nego i najvažnije. Odričem se vlastitog doprinosa stablu života, odričem se od posjedovanja zemlje i živim u vjeri da je moja zemlja zapravo Bog i na taj način uvjeravam druge ljude u postojanje kraljevstva nebeskog. Tako ne svjedočim o Kristu i evanđelju samo riječima, nego i specifičnim načinom života te stavljam svoj život Kristu na raspolaganje.

-u okolnostima u kojima se više ne traga za kršćanskim – to se čovjeku već čini previše racionalnim i potrošenim – zamjećuje se izmicanje pred zahtjevima kršćanskog učenja, kao i težnja da se ima što je moguće više religioznih moći, a da se pritom ulaže što manje vlastitog napora, da se mora prihvatiti što manje obaveza.

-Jednom ste napisali: "Povijest je sukob između ljubavi i nesposobnosti da se ljubi, opustošenje duša koje nastupa kada čovjek priznaje još samo mjerljive vrijednosti za vrijednosti uopće i za stvarnost... To uništenje sposobnosti za ljubav rađa smrtnu dosadu. To je trovanje čovjeka. Kada bi se ona uspostavila, bio bi to kraj čovjeka, a s njime i kraj svijeta."
Tu sam se oslonio na Augustina koji se opet poziva na prvotno kršćansko, katehetsko predanje, po kojemu je cijela povijest predstavljena kao borba dviju država, dviju građanskih zajednica. Goethe se s time složio i rekao da je povijest borba između vjere i nevjerovanja. Augustin je na to gledao malo drukčije. Povijest je, kaže Augustin, borba između dviju vrsta ljubavi – između ljubavi prema Bogu koja vodi do samoodricanja i ljubavi prema sebi koja vodi do nijekanja Boga. On je, dakle, opisao povijest kao borbu između tih dviju vrsta ljubavi. Ja sam pokušao precizirati tu misao rekavši daono što je protivno ljubavi ne može biti neka druga vrsta ljubavi. To uopće ne zaslužuje ime ljubavi, nego je to zapravo uskraćivanje ljubavi. Povijest je u cjelini borba između ljubavi i nesposobnosti da se ljubi, između ljubavi i poricanja ljubavi. To ponovno doživljavamo i danas kada čovjek postaje toliko neovisan da može reći: „Ja uopće ne želim voljeti jer ljubav čini čovjeka ovisnim, a to proturječi mojoj slobodi!"
Ljubav u biti i znači biti ovisan o nečemu što nam može biti oduzeto i što nam stoga može donijeti golemu patnju. Otuda dolazi izrazito i ne tako izrazito odbijanje: radije uopće ne želim ljubav jer ću inače uvijek nositi taj rizik patnje i moje će samoodređenje biti ograničeno, bit ću ovisan o onomu čime ne mogu raspolagati i možda ću se odjednom survati u ništavilo. Međutim, odluka koja dolazi od Krista potpuno je drukčija – to je pristanak na ljubav jer samo ona, baš tim svojim rizikom patnje i mogućnošću da čovjek izgubi samoga sebe, dovodi čovjeka k njemu samome i čini ga onim što on treba biti.
Mislim da je jedina prava drama povijesti upravo činjenica da se sve suprostavljene strane u krajnjoj liniji mogu svesti na ovu formulu: reći DA ili NE ljubavi.

-Što Bog doista želi od nas?
On želi da postanemo oni koji ljube jer ćemo tako biti isti kao on. Jer on je, kako nam kaže sveti Ivan, ljubav. On bi zatim htio da ima takvih stvorenja koji će mu sličiti i koji će slobodom svoje ljubavi postati kao on, pripadati njemu te oko sebe širiti njegovu svjetlost.

srijeda, 17.09.2008.

THOMAS a Kempis: Nasljeduj Krista (www.veritas.com.hr)

-Uistinu, bolje je biti poniznim seljakom koji služi svom Bogu nego ponosnim svjetovnjakom koji ne pazi na sebe, a mjeri putanje zvijezda. Tko sebe samog uistinu poznaje, taj uviđa kako je malen i nesavršen u svojim očima i ne nalazi zadovoljstva u tome da ga ljudi hvale.Kada bih posjedovao znanje o svim stvarima svijeta i kada bi mi nedostajalo samo jedno, ljubav: što bi mi sve to znanje koristilo pred Bogom koji će mi suditi prema mojim djelima?
Ostavi se prevelike žudnje za znanjem: jer u tome je mnogo znatiželje i varavog. Oni koji mnogo znaju, žele i da se vidi kako mnogo znaju i rado slušaju kada se o njima govori: vidite, to su mudri ljudi! (...)
Što više znaš i što bolje to uviđaš tim ćeš strože biti suđen ako tvoj život ne bude upravo u onoj mjeri svetiji koliko je tvoj uvid bio bolji. Zato ne diži visoko glavu jer poznaješ neku umjetnost ili imaš znanje o nečem. Upravo to, da ti je dato toliko znanja, trebalo bi te ispuniti više strahom negoli ponosom. Ako te ispunja ponosom to što znaš toliko mnogo stvari i što ih poznaješ tako temeljito, tada misli na to da ipak postoji neusporedivo više stvari o kojima ne znaš ništa i o kojima ništa ne razumiješ. A ako se izgubiš u umišljenosti s obzirom na tvoju mudrost tada se opet brzo spusti iz tih visina i radije priznaj svoje neznanje. Kako smiješ sebe uzvisiti i nad jednim jedinim čovjekom? Čemu? Ta bit će u svijetu toliko ljudi koji su učeniji od tebe i više razumiju od tebe. Ako želiš nešto znati i naučiti što stvarno vrijedi tada nauči veliku umjetnost da rado budeš nepoznat i ne dopustiš da te smatraju velikim.

-Ponizno upoznavanje samoga sebe sigurniji je put k Bogu nego duboko znanstveno istraživanje.

-Učini koliko je to do tebe, a Bog će pomoći tvojoj dobroj volji.

-Dobro je što katkada trpimo protivljenja, i što o nama zlo i netočno misle čak i onda kad dobro radimo i mislimo. To često pomaže poniznosti i brani nas od tašte slave. Onda radije tražimo Boga, unutrašnjega svjedoka. (...)
Kad je čovjek koji ima dobru volju, u žalosti ili kušnji, ili ga muče zle misli, onda više shvaća da mu je Bog potreban; uviđa da bez njega ne može ništa dobra učiniti. Onda se takođe žalosti, uzdiše i moli radi nevolja koje podnosi.

-Mnogi žele pobjeći iskušenjima i pri tom bijegu potonu još dublje. Bježanjem ne možemo ništa riješiti; tek strpljenjem i poniznošću postajemo jačima od svih naših neprijatelja. (...)
Nije ništa veliko, ako je čovjek pobožan i revan, kad ne osjeća nikakve po teškoće, ali ako ostaje strpljiv u vrijeme nevolje, može se nadati velikom napretku. Neki se održe u velikim kušnjama, a padnu često u svakodnevnim sitnim kušnjama: zato da se, poniženi, nikad ne uzdaju u se u velikim stvarima, kad su tako slabi u malima.

-ono što se čini iz ljubavi, to je veliko, to donosi velike plodove, ma koliko ništavno i bezvrijedno bilo u ljudskim očima.

-Jer bez greške nije nitko, nitko nije bez tereta; nitko ne može biti sam sebi dovoljnim, nitko ne može sam sebi u svemu pomoći: jedan mora drugoga nositi, mora ga tješiti, podupirati, podučavati, opominjati. Kolika je snaga tvog duha pokazat će se kroz slabost tvog bližnjeg koji se muči i trpi još u mnogo većoj mjeri. Okolnosti ne čine čovjeka slabim i nemoćnim, one tek iznose na vidjelo koliko je on slab i nemoćan već ranije bio. (Koliko je tko krepostan, to se vidi bolje u slučaju nevolje. Jer prilike ne čine čovjeka slabim, nego pokazuju kakav je.)

-Ako se želiš učvrstiti u dobru i stalno napredovati, tada sebe uvijek moraš gledati kao stranca, kao hodočasnika na ovoj Zemlji. Želiš li živjeti bogougodnim životom, tada moraš za volju Isusa postati sposobnim otrpjeti da te smatraju budalom. (Ako se želiš održati na visini kako treba i napredovati, onda smatraj kao da si prognanik i putnik na zemlji. Moraš postati lud radi Krista, ako hoćeš provoditi redovnički život.)
Redovnička torzura i odjeća ne mogu te učiniti redovnikom. Ali promjeniti narav i ponašanje i u sebi uništiti sve zle sklonosti, to te čini pravim redovnikom. Tko u samostanima traži išta drugo osim Boga i mir svoje duše, taj neće naći ništa osim nezadovoljstva i patnji. Ni tvoj mir neće biti trajan ako se ne znaš zadovoljiti najnižim položajem i ne možeš pustiti da te smatraju manjim od svih ostalih.
Došao si služiti, a ne vladati. Razmisli još jednom, tvoje je zanimanje rad i patnja, a ne dokonost i glupo brbljanje. Samostanski je život ustvari vatrena kušnja kako bi se čovjek kušao kao što se kuša i zlato u vatri. Tko se iz ljubavi prema Bogu ne može poniziti iz dubine srca, taj u samostanu neće dugo izdržati.

-Svaki dan trebali bismo obnoviti našu najvažniju namjeru i probuditi se s novim žarom kao da smo se tek danas obratili Bogu; svakog dana trebali bismo Mu se obraćati: budi uz mene, dragi Bože i Gospodine, budi uz mene u mojim namjerama i u tvojoj svetoj službi! Ojačaj me kako bih danas mogao započeti živjeti ispravno jer sve što sam do sada učinio, ništavno je.

-Naše bi namjere trebali donositi od jednog blagdana do drugog, upravo tako, kao da sljedeći blagdan više nećemo doživjeti na Zemlji već na Nebu, gdje ćemo moći sudjelovati u Vječnom blagdanu. (...)
Ako Gospodin odgađa dan isplate onoga što smo zaslužili, trebamo misliti kako još nismo dovoljno urešeni za svečanost, da još nismo u dovoljnoj mjeri dostojni veličanstvenosti koja će nam se u određeno vrijeme razotkriti; na nama je dakle, da se još bolje pripremimo za naš povratak kući.

-Češće trebaš odabrati prikladno vrijeme kada ćeš moći biti potpuno sam sa samim sobom. A kad budeš sam, sjeti se dobra koja si primio iz Božje ruke. Oslobodi se svega što potiče tek tvoju radoznalost. Uvijek iznova čitaj iz takvih knjiga koje ti, namjesto da tvoje misli rasipaju na sve strane, pomažu da se sabereš u srcu, a sabrano pretvoriš u osjećaje kajanja. Ako se oslobodiš nepotrebnog brbljanja, taštog druženja i neduhovnog lova na novosti, tada će ti ostati dovoljno vremena da se možeš baviti svetim razmatranjima. Veliki sveci su izbjegavali bučna društva koliko god su mogli i bilo im je daleko draže, služiti Bogu u tišini.

-Nerijetko su upravo oni koji su u očima ljudi bili najbolji dospjeli u najveću opasnost jer je sigurnost, koju su imali sami u sebe, bila suviše velika. Zato je za mnoge jako korisno da ne ostanu potpuno bez iskušenja, već da ih ona češće pohode; inače bi se mogli predati varavom osjećaju sigurnosti ili se izgubiti u taštim uobraziljama, ili odbaciti uzde i potražiti izvanjske utjehe.

-Zašto želiš vidjeti čega ne smiješ imati: »Prolazi svijet i požuda njegova« (1 Iv, 2 17). Sjetilne želje vuku te van po svijetu; ali kad prođe vrijeme što drugo donosiš nego oteščanu savjest i potišteno srce? Veseli izlazak rađa često žalosnim povratkom, a veselo večernje bdijenje donosi žalosni uranak.

-Uvijek je bolje izbjegavati grijeh, nego se bojati smrti. A ako danas nisi spreman umrijeti, kako ćeš to biti sutra? Sutrašnji dan je nesizvjestran dan, a tko ti je jamčio da ćeš ga još doživjeti? (...) Ako je za tebe tako strašno da sada umreš, tada je možda još opasnije, da duže živiš. (...)
Kada svane jutro, računaj s time da večer možda nećeš doživjeti. A kad dođe večer, ne usudi se biti sigurnim da ćeš dočekati jutro. (...) Kada dođe tvoj posljednji čas, tada ćeš svoj protekli život vidjeti u jednom potpuno drukčijem svijetlu i srce će te boljeti jer si bio tako nemaran i mlak u dobru.
Kako je blažen i mudar čovjek koji ne poznaje nikakve druge brige, već živi tako kako će u času smrti poželjeti da je živio!

-A ono što ti se najviše ne sviđa kod drugih ozbiljno i marljivo izbjegavaj i pobjeđuj NAJPRIJE U SEBE.

-Misli uvijek na kraj i na to da se izgubljeno vrijeme nikada više ne vraća. Bez revnosti i truda ne možeš steći nijednu jedinu vrlinu.

-Tko ima ljubavi, neće mu biti teško da se ponosi čak i svojim nevoljama. Jer to konačno znači, tražiti slavu u križu Kristovom.

-Ti nisi bolji ako te hvale i nisi lošiji ako te kude.

-Raditi uvijek ispravno u Božjim očima, a ipak biti malen u svojim, to je kamen kušnje jedne ponizne duše.

-nebeska se utjeha daje samo onima koji su svoju vjernost dokazali prošavši kroz razne kušnje. (...)
Također nam se u ovom životu Božanska utjeha daje samo zato da bi stekli novu snagu za nove patnje. Često za utjehom neposredno slijedi opet jedna kušnja da se čovjek zbog dobra ne bi tako lako uzoholio.

-Budi dakle zahvalan i za najmanje pa ćeš biti dostojan primiti veće. Neka ti i najmanje vrijedi kao najveće, a ono što izgleda više prezira vrijedno, smatraj kao poseban dar. (...) Ne može naime biti maleno što dariva višnji Bog. Pa i to kad kažnjava i šiba, mora nam biti drago; jer uvijek čini radi našega spasa što god dopušta da nas snađe.

-Ako naučiš strpljivo nositi svoj križ, tada će ponekad križ nositi tebe i pratiti te na putu prema željenom cilju, ondje gdje i patnja ima svoj cilj i svoj kraj. No, u ovom svijetu, križ ne nalazi svoj kraj. Ako svoj križ nosiš nerado, tada na njega stavljaš još jedan, činiš sebi teret dvostruko težim, a opet ćeš ga morati nositi do kraja. Ako silom odbaciš svoj križ, bez sumnje ćeš na sebe natovariti drugog, a taj drugi će ti možda biti i teži od prvog.

-I kad bi morao birati, morao bi više željeti da radi Krista trpiš protivštine nego da se naslađuješ mnogim utjehama; jer bi bio sličniji Kristu i svim svetima prilični. (...)
Kad bi što drugo bilo bolje i korisnije za spasenje ljudi, negoli patnja, onda bi to Krist sigurno bio pokazao riječju i djelom. Ali on i učenike koji su ga slijedili, i sve koji žele ići za njim, otvoreno potiče na nošenje križa, i govori: „Ako tko hoće da ide za mnom, neka se odrekne samoga sebe i neka uzme križ svoj i neka ide za mnom".

-ako netko traži sama sebe, već je izgubio ljubav
-bez boli nije moguće prolaziti školu ljubavi
-Onome tko voli, zbog voljene je osobe slatko ono što je gorko, a lako ono što je teško. Njega može snaći svaka nevolja, ali ga nijedna nevolja ne može odvojiti od ljubljenog bića.

-Prosvijetljena ljubav ne gleda toliko na darove onog tko voli, već gleda na ljubav onog tko daruje. Ona više cijeni srce ispunjeno ljubavlju, od dobročinstva učinjenog iz ljubavi i ljubitelj joj znači daleko više nego od svih njegovih darova. Plemenita ljubav ne nalazi svoje utočište ni u jednom daru, već se izdiže ponad svih darova i počiva u meni koji sam Darovatelj.
Nije, međutim, odmah sve izgubljeno ako tvoje mišljenje i tvoji osjećaji prema meni i mojim svetima nisu uvijek tako svijetli i čisti kako bi ti želio da budu. Jer onaj ljupki i sveti osjećaj, koji ponekad prostruji tvojom nutrinom, dolazi od jačeg dotoka nebeske milosti; to je prediskustvo blaženstva koje vlada u istinskom Carstvu Očevom. No, ni na ovaj ljupki osjećaj ne polaži mnogo jer, vidi, on dolazi i odlazi. Borba protiv svih poriva Zla koje osjećaš u sebi i prezirno odbijanje svih paklenih nagovaranja, to je najsigurniji znak vrlina, to je odlikovanje zaslužnih.
Usprkos, dakle, svim stranim i bezvrijednim nadahnućima koja te opsjedaju, nemoj se predavati, budi čvrst, ostani vjeran svojim principima i održi svoje srce na ispravnom putu prema Bogu. Ako ponekad tvoja radost u Bogu prijeđe u ekstazu, a tvoje se srce uskoro nakon toga iznova vrati glupostima, ti zbog toga tvoje vrline ne trebaš odmah smatrati varavima. Tvoja volja stvarno više pati u tim glupostima, no što sama učestvuje u njima. A sve dok su tebi te gluposti odbojne, a tvoja se volja njima hrabro suprostavlja, sve dotle nisi ništa izgubio u Božjim očima, već samo dobijaš.
Nikad ne zaboravi ovo upozorenje: tvoj stari neprijatelj ima jednu jedinu najmeru, da prekine tvoje stremljenje za svetošću i da te odvrati od svih vježbi pobožnosti. On želi postići da više ne štuješ ono što je vrijedno poštovanja u mojim svetim prijateljima, da više ne misliš na moje patnje u tihoj ljubavi, da ne razmišljaš o ispravljanju svojih grijeha, da nemisliš o očuvanju svog srca, niti da želiš obnoviti svoju odluku da napreduješ u dobru. On te opsjeda mnogim zlim mislima kako bi te učinio plašljivim, nerazumnim i uništio u tebi volju za dobrim, kako bi ti postepeno omrznula molitva i čitanje svetih spisa. Ponizno priznavanje tvojih grijeha njemu je trn u oku i kada bi mu to bilo moguće, on bi te zauvjek odstranio od stola Gospodinova. Ne vjeruj njegovim riječima i ne boj se njegova lukavstva, ma kako ti često postavljao svoje zamke. Ako ti šalje zle i nečasne slike u uobrazilju vrati mu ih s prezirom natrag. Kaži mu: „Odlazi od mene, nečisti Duhu; srami se, bijedniče; ti si svakako u najvećoj mjeri nečist kada takve slike, koje su primjerene tebi donosiš u moj um. Bježi od mene, ti prvi od svih zavoditelja; nećeš imati udjela u meni i nemaš prava na mene. Jer Isus je uz mene, a ako je Isus, taj hrabri borac uz mene, ti ostaješ posramljen. Radije ću umrijeti, radije ću podnijeti svaku patnju nego da postanem jednak tebi. Zašuti i zanijemi, jer ja više nemam sluha za tvoj glas. Ma koliko ti nevolja na mene netovario, Gospodin je moje svjetlo, moj spas, koga da se bojim? Ako čitave vojske ustanu protiv mene, moje srce ne drhti. Gospodin je pomoć moja, Gospodin je spasitelj moj".
Bori se kao hrabar vojnik; i ako ponekad uslijed slabosti padneš, opet hrabro ustani i pritom skupi nove snage koje će bogato nafoknaditi izgubljene, s pouzdanjem očekuj od mene nove milosti koje će te još moćnije podržati i brižljivo se čuvaj tašte samodopadnosti i taštine. Taština i samodopadnost mnoge ljude vode od zablude do zablude, čine ih potpuno slijepima, a njihovo sljepilo čine gotovo neizlječivom. Taj pad oholih, koji se slijepom ohološću oslanjaju na sebe, neka ti bude školom budnosti i poniznosti, a u toj školi ostani postojan do kraja.

-Oni koji su u svojim vlasrtitim očima dovoljno pametni, rijetko imaju dovoljno poniznosti, da bi dopustili da ih drugi vode. Bolje je posjedovati malo znanja, a mnogo poniznosti, nego imati mnogo znanja i mnogo samodopadnosti. (...) Mudrost zasigurno nedostaje onome, tko se u trenucima izlijevanja utjehe u potpunosti preda osjećaju radosti, tko zaboravi svoju prijašnju nedostatnost i napusti sveti strah Božji, koji čini da čovjek nikada nije siguran i uvijek brižno pazi, kako mu poklonjena milost ne bi ponovo bila oduzeta. Sdruge strane, i onome nedostaje mudrost svetih, koji u trenucima tuge i pritiska smjesta postane malodušan, koji zdvojno tetura, te se ne oslanja na mene s onoliko povjerenja, koliko bi mogao i trebao imati.
-kada u trenutku pobožnosti plamen revnosti snažno gori pomisli, kako ćeš se osjećati kada svjetlo i vatra iznovo nestanu; a kada vatra i svjetlo stvarno nestanu, tada misli na to, da mogu ponovo doći jer ja sam ih dao i jer sam ih na neko vrijeme oduzeo kako bih te učio budnosti i kroz tebe proslavio svoje Ime.
-ono, što čini pravu vrijednost čovjeka, ne treba mjeriti prema količini senzacija ili nebeskih utjeha, kao ni prema širini ili dubini njegovog poznavanja Svetog Pisma ili visokom položaju i častima; prava je mjera zaslužnosti ova: biti duboko utemeljen u istinskoj poniznosti i ispunjen ljubavlju prema Bogu, uvijek i u svemu tražiti slavu Božju bez svakih drugih sporednih namjera, ne smatrati se ničim posebnim, prezirati sebe, te imati više radosti u poniženjima i uvredama, negoli u svjetskoj slavi i častima.

-Jer nije dato svim ljudima da se odreknu svega prolaznog, da napuste svijet s njegovim stremljenjima i u nekom samostanu mogu voditi jedan uistinu duhovan život. Zar je to nešto veliko, što Ti mogu služiti kada Ti ustvari svako stvorenje mora služiti? U mojim očima to ne bi trebalo biti ništa posebno, u mojim bi očima trebalo biti veliko i čudesno to, da si Ti bio toliko dobar da si jedno tako siromašno i nedostojno stvorenje uvrstio među svoje služiteije i sjedinio s Tvojim voljenim slugama.
Gledaj, Tvoje je sve što imam i čime Ti služim. No, ne služim toliko ja Tebi, Ti meni služiš daleko više negoli ja Tebi. Vidi, Nebo i Zemlja, koje si stvorio da služe ljudima, svakodnevno izvršavaju ono što si im zapovijedio. To još nije sve, čak i anđele si postavio da služe ljudima. Sve to si daleko nadmašio time, što si čovjeka toliko uzdigao da mu i Ti sam želiš služiti, da mu prema Tvojem obećanju, želiš dati sebe samoga.
Što Ti mogu dati za sve ove tisuće i tisuće Tvojih darova? O, kada bih sve dane svog života mogao provesti služeći Tebi! Kada bih Ti mogao barem jedan jedini dan služiti onako kao si zavrijedio!

-Moraš naučiti da ono što je ugodno u mojim očima, postane jedinom niti vodiljom tvojih težnji. Moraš naučiti ne voljeti sebe, već s plemenitom revnošću vršiti moju volju. Tebi ne nedostaje strasti koje te brzo uspale i snažno potiču, ali dobro provjeri što te ustvari uspaljuje i potiče, da li moja slava, ili tvoja korist. Ako je moja slava ta koja te potiče, tada ćeš svaki puta biti posvema zadovoljan, bez obzira kakav ja ishod odaberem; onog trenutka, međutim, kada tražiš samoga sebe, ma kako prikriveno to traženje bilo, onog trenutka potajno tražiš jedino sebe i ti sam si ono, što te sputava i opterećuje.
-Zato se ne oslanjaj suviše na bilo koju težnju svog srca kojoj si dopustio da se pojavi, ne pitajući prije toga mene za savjet. Jer uskoro bi mogao požaliti ono što si tako vatreno tražio smatrajući to dobrim; uskoro bi ti moglo postati nepoželjno ono što ti se zbog svoje ljepote posebno svidjelo. Ne moraš smjesta slijediti svaku ideju, koja ti se čini dobrom i poželjnom i ne odbacuj odmah svaki osjećaj, koji ti se ne sviđa.
-Ponekad je potrebno boriti se svim snagama protiv svih osjetilnih poriva i muški im se suprotstaviti, uopće ne treba obraćati pažnju na to što tijelo želi ili ne želi, već se mora svom snagom raditi na tome, da tijelo i protiv svoje volje bude podređeno duhu. Osjetilnu narav je potrebno tako dugo obuzdavati i prisiljavati na pokornost, dok se ne pokaže spremnom na sve; dok ne nauči zadovoljiti se malim; dok se ne počne radovati jednostavnim stvarima, i više sebi ne dozvoli prosvjedovati protiv nečeg, što joj se ne sviđa.

-Sine moj, u svemu, što dira tvoje srce, kaži ovako: „Gospodine, ako je volja Tvoja tada neka bude. Ako je na slavu Tvoju tada ću se u Tvoje ime usuditi i izvesti. Ako vidiš, da je nešto za mene dobro i korisno tada mi podaj snage, da je koristim u slavu Tvoju. No, ako vidiš, da bi mi štetilo i da ne bi bilo korisno za spas moje duše tada ukloni iz mog srca čak i težnju za time!"

-Jer ti se još nisi do krvi borio protiv grijeha i nepravde; sve što ti trpiš, u osnovi je malo ili ništa u usporedbi s onim što su sveci morali trpjeti, koji su prošli kroz tako velike kušnje, tako velike nevolje, koji su se morali probiti kroz tako raznolike ispite.

-Bez rada nema odmora, a bez borbe se ne postiže pobjeda.

-U jednom trenutku donosim odluku da ću se hrabro boriti protiv svega što je zlo, no vidi, uskoro se pojavi mala kušnja, i ja sam već u velikoj nedoumici. Često iz neke male i nedostojne stvari iznikne za mene veliko iskušenje. A kada se osjetim donekle sigurnim, prije no što se snađem, naiđe povjetarac i baci me na tlo zajedno s mojom sigurnošću.

-Navikni se, sine moj, živjeti više prema tuđoj volji nego prema svojoj. Od svega što je prolazno radije uzmi manje nego više. Sjedni rado na posljednje mjesto i rado budi podanikom. Uvijek želi i moli, da se u tebi savršeno ispuni Volja Božja. Tko ima takvu narav taj kroči u Zemlju mira.

-Sine moj, ti moraš sve dati za sve; ne smiješ biti ništa za sebe, a sve za mene.

-ako tražiš čas ovo, čas ono dobro, ako želiš biti sada ovdje, sada ondje, ako posvuda gledaš samo na svoju korist i zadovoljavanje svojih sklonosti, tada nikada nećeš biti miran, svuda ćeš brige, koje te čine nemirnim, nositi sobom. Jer na svakoj stvari naći ćeš neku grešku, na svakom mjestu naći ćeš nekog čovjeka, koji se odupire tvojim sklonostima.
Ne pogoduje, dakle, tvojem unutrašnjem miru ako stekneš ili umnožiš bilo koju stvar izvan sebe, već stjecanju mira doprinosi da prezreš tu stvar i sklonost prema njoj izbaciš iz svoga srca, a njene korijene iščupaš. To se ne odnosi samo na novac i bogatstvo, već i na svako tašto stremljenje ugledu i taštoj slavi, kao i na sve što prolazi zajedno s ovim prolaznim svijetom.
-Ti možeš promijeniti mjesto stanovanja koliko god puta želiš, ali time nećeš promijeniti sebe, time nećeš nikada postati boljim. Jer ono od čega bježiš s jednoga mjesta to ćeš naći prvom prilikom na drugome mjestu, i to možda u mnogo neugodnijem obliku, nego što je bilo kada si pobjegao od toga. (Vanjštinom se možeš promijeniti, ali ne poboljšati. Jer kad se pruži prilika i poslužiš se njome, naići ćeš na ono od čega si bježao, čak i još više.)

-Gospodine moj, što je čovjek, da ga se Ti sjetiš, ili sin ljudski, da ga Ti posjećuješ? Kako je čovjek mogao ikada zaslužiti Tvoju milost? Kako bih se imao pravo tužiti ako bi mi uskratio Tvoju milost? Kakav bi mogao navesti razlog prigovoru ako Ti ne bi uslišao moju molbu? Uistinu, mogu ustvrditi da je čista istina kada kažem: sam od sebe i bez Tebe, ja sam ništa i ne posjedujem ništa dobra na sebi, sam po sebi i bez Tebe ja sam slab i nesposoban činiti dobro i težim uvijek beskorisnom, i ako Tvoja svjetlost ne osvijetli moju nutrinu postat ću sasvim bezvoljan i neobuzdan.

-Na meni se mora osnivati ljubav prema prijatelju i radi mene valja ljubiti svakoga tko ti se čini dobar i veoma drag u ovom životu. Bez mene prijateljstvo niti što valja, niti će potrajati; i nema istinske i prave ljubavi ako je ja ne povezujem.
-Čovjek se toliko više približuje Bogu koliko se više udaljuje od svake zemaljske utjehe.

-Ako si u pravu pred Bogom i ako se možeš uzdati u Njegov sud, tada ćeš sasvim lako moći podnijeti ljudsku nepravdu i svoj poraz pred ljudima.
O moj Bože, kako smo duboko pali! Vidi, jedan vremenski gubitak oplakuje se vrućim suzama, a zbog jednog beznačajnog dobitka čovjek radi i trči do iznemoglosti; a ako je duh stradao to se brzo gubi iz pamćenja i nakon mnogo godina jedva da će nam opet jednom dotaći srce. Ono od čega nema nikakve ili vrlo male koristi, na to se prvo obraća pažnja, a na ono što je prvo i najnužnije, ne obraća se nikakva pažnja kao da je bezvrijedno. A sve je to zato jer se čovjek tako rado gubi u stvarima koje su izvan njega i ako pravovremeno ne promijeni svoju narav srce će mu potonuti u izvanjskim stvarima, a jednom potonulo, ostat će ležati u mulju.

-Sakupi, dakle, novu hrabrost i budi muškarac, dovoljno jak i za patnju i za akciju, svejedno koliko se tvoja narav tome odupirala. Ti se moraš pretvoriti u novog čovjeka i moraš postati sasvim drugačijim čovjekom. Moraš naučiti raditi ono što ne želiš i napustiti ono što bi rado htio zadržati. Ono što žele drugi, ispunit će se; ono što ti želiš, zapet će. Ono što drugi govore naići će na pažnju i povlađivanje; ono što ti govoriš neće se poslušati. Drugi će mnogo toga poželjeti i primit će ono što žele; i ti ćeš moliti, ali nećeš dobiti ništa.

-Da bi se približilo meni tvoje se srce treba udaljiti od svega što ti je blisko, treba se osloboditi neuredne ovisnosti o prijateljima i znancima i treba se odreći prolaznih utjeha. U tom je smislu Petar upozoravao prve Kršćane da se kao hodočasnici i stranci na ovoj Zemlji trebaju održati čistima od svake ljubavi prema svjetovnom.
-ne možeš drugovati sa mnom i u isto vrijeme uživati u prolaznim stvarima.

-Sine moj, ne razbijaj sebi glavu taštim istraživanjima i raspravama o tajnom vodstvu Božjem: zašto je ovaj tako siromašan i napušten, a onaj tako mudar i pun milosti; ovaj tako ponižen, a onaj tako visoko uzdignut. Jer sve se to nalazi izvan vidokruga ljudskog razuma. Nikakvo ljudsko istraživanje ne može istražiti Božje odluke, nikakva učena rasprava ne može ih objasniti. Ako ti, dakle, tvoj neprijatelj stavi u dušu takve misli ili ako znatiželjni ljudi žele čuti tvoje mišljenje o tome tada odgovori samo riječima proroka: „Pravedan si, o Bože, i pravedne su sve Tvoje odluke!"; kao i: „Odluke Božje su Istina i one same svjedoče svoju istinitost!" („Istiniti su sudovi Gospodnji, svi jednako pravedni").
Također ne raspravljaj i ne mudruj o zaslugama svetaca uspoređujući koji je od njih svetiji i tko bi mogao biti najveći u Carstvu božjem. Istraživanja takve vrste isuviše često izazivaju beskorisne prepirke, pothranjuju taštinu i ponos, bude zavist i razdor; jer jedan oholo izdiže ovog, a drugi onog sveca iznad svih drugih. Htjeti znati takve stvari i istražiti ih ne donosi nikakve koristi i ne sviđa se svetima; jer ja nisam Bog razdora, već sam Bog mira; a taj se mir nalazi više u istinskoj poniznosti nego u isticanju sama sebe. Neki su više skloni ovom ili onom svecu, ali u toj je sklonosti više ljudskog nego božanskog. (...) Mene treba hvaliti u svim Mojim svetima, slaviti iznad svega, poštovati Me u svakome!
-Zato se čuvaj, sine moj, lakomisleno pričati ili pisati o onome što nadilazi tvoje znanje, radije nastoj i trudi se, da jednom postaneš priznat barem kao najmanji u Carstvu nebeskom. I kada bi netko sasvim sigurno znao, tko je u Carstvu božjem najviši po svetosti i veličini što bi mu koristilo to znanje kada ga ne bi najprije predamnom bacilo u prašinu, a zatim ponovo pridiglo na veću slavu Mog imena? Tko god pred Bogom procjenjuje koliko su veliki njegovi grijesi, a kako su male i slabe njegove vrline; koliko je daleko njegovo ponašanje od života i savršenosti svetaca, taj se ponaša nesrazmjerno bogougodnije od onoga, tko pomoću učenih rasprava tumači veće ili manje zasluge svetaca. Bolje je svece pomoću vrućih suza i molitvi poniznog i skrušenog srca moliti za njihovu pomoć, nego pomoću uzaludnog istraživanja pokušavati osvijetliti njihovu veličanstvenost koja je skrivena našim očima.

-Radije želim biti zbog Tebe siromašan, nego Bogat bez Tebe.

-"Dođite k Meni svi!" Što namjeravaš ovim blagim riječima, ovim tako prijateljskim pozivom? Kako da se usudim, doći k Tebi kada ništa dobra ne nalazim na sebi, što bi me ohrabrilo da se pojavim pred Tobom? Kako bih te mogao smjeti uvesti u svoju kolibu kada sam Tvoje lice tako puno milosti i ljubavi tako često obesvetio svojom nezahvalnošću? Anđeli i Arkanđeli puni su strahopoštovanja pred Tobom, a Ti govoriš; „Dođite k Meni svi!"? Da to nisi Ti sam rekao, kada to ne bi bila Tvoja riječ, tko bi to mogao vjerovati? A kada to ne bi bila Tvoja riječ, da dođemo k Tebi, tko bi se mogao usuditi približiti Ti se?
Vidi, Noa, ispravan čovjek, stotinu je godina gradio svoju barku kako bi se spasio on i još malo njih, a ja, kako da za jedan sat dovedem u red svoju narav kako bih Graditelju Svijeta pripremio dostojan stan u sebi? Mojsije, Tvoj veliki sluga i posban prijatelj, dao je napraviti Zavjetni kovčeg od posebnog drva, koje savršeno odolijeva propadanju i optočio ga je čistim zlatom kako bi u njega položio ploče Zavjetne; a ja, jedno pokvarljivo biće, kako da se usudim Tebe, koji si pravi Zakonodavac, Tebe, Život života, prihvatiti u svoje srce? Salomon, najmudriji od Izraelskih kraljeva, sedam je godina gradio veličanstveni hram u slavu Tvog imena, posvećenje hrama slavio je osam dana, žrtvovao je tisuću žrtava pomirnica i dao je uz zvuke truba i pjesmu Zavjetni kovčeg smjestiti na pripremljeno mjesto, sa svim mogućim obredima; a ja, jedan od najsiromašnijih i najbijednijih od djece ljudske, kako se ja mogu usuditi uvesti Te u svoju kuću kada sam jedva sposoban u mirnoj pobožnosti ostati miran pola sata? O, da sam barem u cijelom mojem životu Tebi posvetio samo jednom pola sata, provedenih u punoj pobožnosti srca!
O, moj Bože, što su i koliko poduzeli tvoje vjerne sluge da se dopadnu tebi? A koliko je malo to, što ja radim! Kako je kratko vrijeme na koje se ograničava moja priprema na pričest! Rijetko sam u potpunosti sabran u sebi, još rjeđe ostajem makar i na kratko vrijeme sabran i misli koje narušavaju sabranost brzo nalaze put do mene. A ako si Ti prisutan, u mojoj se nutrini ne bi smjela pojaviti nijedna nedolična misao, nijedno stvorenje ne bi smjelo u mome srcu zauzeti Tvoje mjesto; jer nije to anđeo, to je Gospodin anđela, kojeg želim primiti u goste.
-Kada bi ovaj najsvetiji Sakrament bio pružan samo na jednome mjestu u svijetu i od samo jednog svećenika, s kakvom li bi čežnjom ljudi hrlili na to mjesto k tome svećeniku kako bi mogli uzeti učešća u Božanskoj tajni?

-Ti sebi nisi olakšao svoj teret, sasvim suprotno, tebi je nametnuta nova dužnost da živiš svtim životom, ti si pozvan za višu savršenost. Svećenika trebaju krasiti sve vrline, on mora svojim bližnjima služiti kao svijetli primjer svetog života. On ne smije ići širokom ulicom kojom svi hode, već s anđelima ili svetim ljudima ove Zemlje.

-Kada mislim na Tvoje dostojanstvo, o Gospodine, i na moju nedostojnost, tada zadršćem i pocrvenim pred sobom samim. Jer ne pristupim li Tvome stolu, bježim od života; a pristupim li mu nedostojan, padam još dublje.

-Ti si mi dao Tvoje tijelo kao hranu za jačanje moje duše i moga tijela, a Tvoju Riječ da mi bude svjetiljkom u tami ovoga života.

-O, kako je visok i dostojanstven položaj svećenika kojima je dano da svetim riječima veličaju Gospodina, da Ga hvale svojim ustima, drže svojim rukama, uživaju svojim ustima i daju Ga drugima na uživanje! O, kako čiste trebaju biti njihove ruke, njihove usne, njihova srca jer se Izvor svake čistoće želi nastaniti u njima! Iz ustiju svećenika stvarno ne bi smjela izaći nikakva druga riječ, osim svete i izgrađujuće!
Njegove oči, koje gledaju Tijelo Kristovo, trebaju biti čiste i nevine; čiste i podignute prema nebu njegove ruke koje dodiruju Stvoritelja Neba i Zemlje. Riječ Zakona po svome duhu posebno pristaje našim svećenicima: :Budite sveti jer sam Ja, vaš Bog i Gospodin, svet."
Svemoćni Bože, neka nam pomogne Tvoja milost kako bi mi svećenici u potpunoj čistoći savjesti dostojno i pobožno uzmogli vršiti naše dužnosti. I ako još nismo dosegli potrebnu svetost našeg življenja podari nam milost da se pokajemo za naše grijehe u poniznom duhu kako bi Tebi u budućnosti mogli bolje služiti prema ozbiljnoj namjeri naše dobre volje. Amen.

-Drži se, dakle, kao i dosad, čvrste vjere koja ne ostavlja mjesta sumnji, i čija nevinost izdiže srce Bogu, prilazi svetom Sakramentu ponizno i sa svetim poštovanjem. A ono što ne možeš shvatiti ravnodušno i bez straha prepusti Bogu Svemogućem. Bog te ne vara; ali onaj tko sam sebi suviše vjeruje i oslanja se na sebe, taj biva prevaren. Bog je uz one, koji imaju jednostavno i ispravno srce; On se otkriva poniznima, daje razum nevještima, otvara osjetila čistih duša i sakriva svoju milost pred ljudskom znatiželjom i ohološću. Ljudski razum je ljudski razum, u njemu je malo svjetlosti i lako zabludi, ali prava vjera u Boga nikada ne dolazi u zabludu.
Svaki ljudski razum i svako razumno istraživanje trebali bi ponizno slijediti vjeru, ne bi trebali hrliti ispred nje, a još manje bi s taštom nasilnošću smjeli povrijediti prava vjere. Vjera i ljubav izvanredno i na najtajanstveniji način pokazuju svoju djelotvornost u ovom svetom i nenadmašivom Sakramentu. Bog, Vječni i Besmrtni, čija je svemoć bezgranična, čini velika i neistraživa čuda na Nebu i na Zemlji; a Njegova čudesna djela ne može istražiti ničiji istražujući razum. Jer kada bi djela Božja bila tek toliko velika, da bi ih razum ljudski lako mogao istražiti, ona upravo zato ne bi bila velika, ne bi bila čudesna, ne bi ih se moglo nazvati neistraživima i neizrecivima.

<	rujan, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (4)
Srpanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (5)
Travanj 2008 (5)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Sve što radim, radim

Obitelji na ponos,
Domovini u korist,
Bogu na slavu!



-Bože, molim te, pomozi mi da zaslužim doživjeti novi dan!
Hvala ti!

-Nikad ne teži za nečim što te neće učiniti sretnijim kada to ostvariš!

-Dobro je samo ono što se može podjeliti s drugima.

-Kušnje su dobre jer, ako im se usijemo oduprijeti, postajemo bolji!

-GLOBALIZACIJA - kako ce biti kada budemo putovali po svijetu, a svugdje bude isto? Biti ce dosadno, nece imati smisla...

-Svi su ljudi jednako grešni, razlika je samo koliko su svjesni da griješe i koliko se kaju, tj. koliko su blizu Bogu.

Linkovi

Mir duše - blog
Anđel
Život je lijep - blog

JEDNOSTAVAN PUT
Plod tišine je molitva.
Plod molitve je vjera.
Plod vjere je ljubav.
Plod ljubavi je služenje.
Plod služenja je mir.
Majka Terezija



POČETI KOD SAMOG SEBE
Bože, ako sam ne mogu ustati,
ne mogu ni druge nositi.

Ako sam sebe ne mogu prihvatiti
ne mogu ni druge prihvatiti.

Ako sam sebi ne mogu reći 'da',
ne mogu ni druge ohrabriti.

Ako samog sebe ne mogu trpjeti
ne mogu ni druge voljeti.

Ako samog sebe ne mogu ljubiti
ne mogu se ni drugima s puno ljubavi obraćati.

Bože ne mogu ljubiti svoje bližnje
kao samoga sebe, ako druge ne ljubim.
Carlo Caretto: Iskreno pred Bogom



NIJE LI ČUDNO?
Čudno je kako novčanica od deset kuna izgleda velika kada je u crkvi damo kao milostinju, a tako mala kada s njom otiđemo u trgovinu.

Čudno je kako dugo traje sat vremena službe Božje, a kako brzo prođe četrdeset minuta košarkaške utakmice.

Čudno je kako su dugi sati kada ih provodimo u crkvi, a kako kratki kada gledamo film.

Čudno je kako se ne možemo sjetiti ničega što bismo rekli kada molimo, a nemamo teškoća sjetiti se o čemu ćemo razgovarati s prijateljem.

Čudno je kako se uzbudimo kada nogometna utakmica uđe u produžetke, a kako se žalimo kada propovijed traje duže nego obično.

Čudno je kako je teško pročitati odlomak iz Biblije, a kako je lako pročitati sto stranica bestsellera.

Čudno je kako ljudi žele što bliža sjedala na utakmicama i koncertima, a otimaju se za zadnja mjesta na misi.

Čudno je kako nam je obavijest o nekom crkvenom događanju potrebna dva ili tri tjedna unaprijed, da bismo je mogli uklopiti u raspored svojih obaveza, dok se za druge događaje sve može prilagoditi i u zadnjoj minuti.

Čudno je koliko problema neki ljudi imaju s usvajanjem jednostavnih evanđeoskih sadržaja da bi ih mogli prenijeti drugima, a kako je tim istim ljudima lako razumjeti i prenijeti trač o nekome.

Čudno je kako vjerujemo onome što piše u novinama, a sumnjamo u ono što piše u Bibliji.

Nije li čudno?



SPAVAO SAM I SANJAO
DA BI ŽIVOT BIO RADOST.
PROBUDIO SAM SE I VIDIO
DA JE ŽIVOT DUŽNOST.

RADIO SAM – I GLE:
DUŽNOST JE BILA RADOST
Rabindranath Tagore




«Ako Bog zove čovjeka, mora mu (čovjek) tako odgovoriti da se cijelim svojim bićem posveti djelu Evanđelja, a ne da pregovara s tijelom i krvlju. Takav odgovor bez poticaja i snage Duha Svetoga nije moguće dati. Pozvani stupa u život i u poslanje onoga koji je 'sama sebe oplijenio, uzevši lik sluge'. Zato mora biti spreman da cijelog života ostane vjeran zvanju, da se odreče sebe i svega što je do tada smatrao svojim i postat će 'svima sve'».
Dekret o misijskom poslanju Crkve Ad gentes (AG br.24)


ISPOVIJEST VJERE HRVATA KATOLIKA
Čvrsto vjerujem u Boga Oca, i Sina i Duha Svetoga. Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi. Svoju odluku polažem u Bezgrešno Srce Presvete Bogorodice Marije.
NAJVJERNIJA ODVJETNICE, NA BRANIKU STOJ, ČUVAJ NAŠU SVETU VJERU I HRVATSKI DOM!
Amen.

Molitva za sretan izbor zvanja
Duše Sveti,Duše mudrosti i savjeta,pomozi mi pri izboru životnog zvanja,tom tako važnom i odlučnom koraku za cijeli život.
Prosvijetli me da spoznam pri tome tvoju svetu volju.
Rasvijetli također i moje roditelje i savjetnike da me pravo savjetuju.
Pokaži mi što je najbolje za moju vremenitu i vječnu sreću.
Udijeli mi snage da svladam sve poteškoće koje mi ometaju dobar izbor zvanja.
Pomozi mi da se osposobim za dužnosti što će ih moje buduće zvanje od mene tražiti.
Vodi me kroz burno mladenačko previranje sretno do cilja.
Moja nebeska Majko Marijo, budi mi Majkom dobroga savjeta i moli za mene!
Sveti Anđele, moj čuvaru, budi mi savjetnik i moli za mene!
Isuse, pruži mi ruku i vodi me stazom kojom Ti želiš!
Amen.

Molitva Božanskom Srcu Isusovu
Božansko Srce Isusovo, udijeli mi milost da uvijek živim prema tvojoj volji, kako u divnim, radosnim i veoma važnim časovima svojega života, tako i u časovima teškoća.
Udijeli mi da uvijek budem pripravan za svoju posljednju uru: udijeli mi odvažnost da žrtvujem sve za tvoju ljubav, pa ako je potrebno i svoj život.
Isuse, po tvojoj presvetoj i pregorkoj Muci, daj da me tvoj dolazak u času moje smrti nađe budna, kao dobrog slugu, s pravim kajanjem, s dobrom ispovijedi, ojačana posljednjim sakramentima.
Gospodine, nemoj me napustiti u posljednjoj borbi na ovoj zemlji, kada se budem morao boriti sa Sotonom, koji možda bude bijesno divljao. O da bi mi tvoja Sveta Majka, Majka Milosrđa, i sveti Mihovil i svi anđeli, pomagali i štitili me protiv svih napasti u času napuštanja ovoga svijeta. O da bi me oni jačali i tješili u mojoj žalosti.
Udijeli mi, Gospodine, tog časa, živu vjeru, čvrstu nadu, žarku ljubav i veliku strpljivost.
Pomozi mi također da sebe pri punoj svijesti posve predam u tvoje ruke i da se kao malo dijete predam tvojem svetom miru.
Isuse, sjeti me se u svojoj beskrajnoj dobroti i u svojem velikom milosrđu!
Amen.

IZREKE

-Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! (Fil 1,21)

-Katolička je vjera moje životno zvanje!

-Čudo je darovano. Možete ga prihvatiti ili odbiti. Čudo u sebi ima dovoljno svjetla za vjernike i dovoljno mraka za nevjernike.

-"Pronaći svjetlo vjere važnije je nego naći svjetlo očiju." rekla je jednom jedna slijepa hodočasnica koja nije ozdravila u Lurdesu. Upravo to, emocionalno ozdravljenje, prihvaćanje stvari onakve kave jesu, nešto je o čemu svjedoči najveći broj hodočasnika, kako iz Lurdesa tako i iz Međugorja.

-U svakom životu najvažnije je osmisliti svoje stanje u mogućnostima kakve jesu i doći u nebo, u raj.

-Ne cijenim toliko svoju glavu da bi strahovao za nju... - Bruno Bušić

-Bog oprašta sve, jer shvaća sve.

-jedina stvar vrijedna žaljenja na svijetu – ne biti svet

-Čovjek je ono što može biti, a ne ono što je sada.

-Kada radimo i mislimo tijelo i um se umaraju. No, s dušom je drukčije, što više vjerujemo to je duša odmornija.

-"Čovjek ne može doći do samoostvarenja, ako je usredotočen samo na sebe. Samoostvarenje je tek posljedica ljubavi prema bližnjemu." -Viktor Frankl

-"Idi k mravu, lijenčino, promatraj njegove pute i budi mudar!" (Iz 6,6)

-Katolička vjera je moje životno zvanje i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke. - Ivan Merz

-Ne bojim se zloće zlih, već se bojim šutnje poštenih -Martin Luther King

-Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo. (Rim 12,21)

-Život je Božji dar vama. Način nan koji ga živite, vaš je dar Bogu.

-Ako mi je život neplodan, nije važno tko me hvali, a ako mi je život plodan, nije važno tko me kritizira.

-Ama nesciri et pro nihilo reputari. (Nastoj da budeš nepoznat i da do tebe ništa ne drže.)



-Umro u miru katoličke vjere.
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.
Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno
potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.
I. M. blažen u pokoju i miru.
Duša će moja postići cilj za koji je stvorena.
U Gospodinu Bogu.
Ivan Merz

-Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani. -Ivan Merz



fra Bonaventura Duda
-Zapitajmo se: jesmo li spremni umrijeti za svaku Isusovu riječ. A onda pođimo još dalje: jesmo li spremni živjeti svaku Njegovu riječ...
-U crnoj noći na crnom kamenu crni mrav. A ipak, Bog ga vidi... S ljubavlju ga vidi...
-Molitva je i riječ i misao i pogled i susret. Sve može biti molitva, cijeli život bi zapravo trebao postati molitva. Ne bi iz nje ni trebali izlaziti. Ako si stalno svjestan da je sve što imaš Božji dar, ako Mu za sve zahvaljuješ, ako je svaki tvoj udah i izdah radosna hvala za sve, onda stalno moliš...
-"Gospodine moj, hvala Ti što si me stvorio." (sv. Mala Terezija) I molim te da mi pomogneš da se ostvarim u punini. I molim te da ja drugima pomognem da se ostvare u punini.


Majka Terezija
-Ne možemo napraviti ništa veliko - samo male stvari s velikom ljubavlju.
-Pobačaj je najveći neprijatelj mira, jer ako majka može ubiti svoje vlastito dijete, što onda sprečava mene da ubijem tebe ili tebe da ubiješ mene? Zaista ništa.
-Donijeti odluku da dijete mora umrijeti da bismo mi živjeli po svojim željama, to je bijeda.-Majka Terezija
-Ako sudite druge ljude, nemate vremena da ih ljubite.
-Ne, ja ne bih dodirnula gubavca ni za tisuću funti; ali za ljubav Božju ja ga radosno liječim.
-Ja ne molim za uspjeh, molim samo za vjernost.
-Ako ne možeš pomoći cijelom svijetu, pomogni jednom čovjeku.
-Znam da mi Bog neće povjeriti ništa što ne mogu izvršiti. Kad bar On ne bi imao toliko povjerenja u mene.

Nije težak, brat mi je!