-Dakle, nije najveći onaj tko može najviše razoriti – svijet još uvijek moć razaranja smatra pravim dokazom moći – nego posve suprotno, već i najmanja snaga ljubavi jača je od najveće snage razaranja.
-Svakim danom postaje sve jasnije da je napredak ujedno i napredak razornih sila te da čovjek nije moralno dorastao svom razumu pa i njegova moć postaje opasna. Kršćanstvo ne misli da povijest nužno napreduje i da čovjek postaje sve bolji.
-Luther je dobro rekao da se čovjek mora prvo mora uplašiti sam sebe kako bi došao na pravi put.
-Morali bismo imati hrabrosti ustati protiv onoga što se smatra „normalnim" u životu čovjeka s kraja dvadesetoga stoljeća i ponovno otkriti vjerovanje u svoj njegovoj jednostavnosti. Do tog otkrića moglo bi jednostavno doći u susretu s Kristom. To ne bi bio susret s nekim povijesnim junakom, nego s Bogom koji je čovjek. Tek kada takvo što dosita uđe u nečiji život, taj će se život preusmjeriti na posve drukčiji način.
-Svijetu su potrebni oni koji otkrivaju dobro, koji se tome vesele te tako dobivaju polet i hrabrost da čine dobro. (...) Mi opet trebamo ono iskonsko povjerenje koje nam uostalom može dati samo vjera. Vjera da je svijet u osnovi dobar, da je Bog s nama i da je dobar, da je dobro živjeti i biti čovjekom. Iz toga proizlazi hrabrost za radovanje, koja opet čini da se i drugi mogu radovati i primiti radosnu vijest.
-Čovjek je ćudoredno biće koje je odgovorno za sebe i cijelo čovječanstvo, ali i biće kojemu samo Bog može dati snagu da ide dalje.
-Navijesti riječ, provjeri želi li se ona čuti ili ne. Uputi, ukori, opominji neumornim i strpljivim poučavanjem. Jer doći će vrijeme kada se zdrav nauk neće podnositi, nego će ljudi po vlastitim željama stalno tražiti nove učitelje koji govore ono što je uhu ugodno. Ljudi neće slušati istinu, nego će se okrenuti lažima. Ali ti zato budi razuman, hrabro podnesi bol i prenosi evanđelje, ispuni svoju zadaću.
-Vjerovati znači pokušati u svakom čovjeku vidjeti sliku Božju i tako postati onim koji ljubi.
-U današnjem svjetonazoru prevladavaju, ako se smijem tako izraziti, autonomna i antiautoritarna razmišljanja. Ona su tako dominantna kao što je dominantan i pojam moći. Oba su pojma postala jedina kategorija koja u zajedništvu ljudi doista ima vrijednost. Posljedice su, dakako, očite: ako autonomni subjekt ima posljednju riječ, tada on može svašta htjeti. On želi od života uzeti onoliko koliko se uopće može uzeti. Mislim da je to doista velik problem današnje egzistencije. Čovjek kaže: „Život je sam po sebi tako složen i kratak, a ja želim uzeti od njega koliko god mogu i u tome me ne smije nitko spriječiti. Prije svega moram uzeti svoj dio života, moram sebe ostvariti, i tu mi nitko ne smije upadati u riječ. Tko mi želi uskratiti ono što mi pripada od života, moj je neprijatelj!"
Takav svjetonazor možemo vidjeti i u dokumentima konferencija Ujedinjenih naroda u Kairu i Pekingu (konferecije za stanovništvo i razvoj te svjetska konferencija žena). Čovjek je koncipiran posve individualistički, on je samo on sam. Njemu se oduzima odnos koji mu pripada i kojim čovjek zapravo tek postaje on sam. Taj zahtjev da čovjek bude posljednja i jedina instancija nad samim sobom te zahtjev da od života uzme što više može i da ga nitko ne smije u tome ometati – životni je osjećaj koji se danas nudi čovjeku. „Ti to ne smiješ, ima mjerila kojima se moramo pokoriti" – takvo razmišljanje doživljava se kao zahvat, zapravo kao napad od kojeg se moramo braniti. Na kraju se opet raspravlja o temeljnom pitanju: Kako čovjek može postati sretnim? Kako treba živjeti? Je li istina da samo on sam sebi smije biti mjerilom da bi mogao biti sretan?
Nedavno sam s prijateljima razgovarao o tome kako se ovdje u području Frascatija upravo obrezuje vinova loza i kako ona može roditi samo ako se svake godine obrezuje, dakle da je obrezivanje sastavni dio plodnosti. To nam je i iz Ivanova evanđelja (15) poznato kao usporedba s ljudskom egzistencijom i s crkvenim zajedništvom. Ako nemamo hrabrosti za obrezivanje, na lozi će se razvijati samo listovi. U odnosu na Crkvu – preostat će samo još papir, neće više biti života. Ali poslušajmo Krista koji nam govori: „Baš onda kad misliš da moraš posjedovati samoga sebe i braniti se, propast ćeš." Jer ti nisi stvoren da budeš otok koji postoji sam za sebe, ti si stvoren za ljubav prema nekome, za davanje, za odricanje, za obrezivanje. Samo kada daješ samoga sebe, kada se gubiš, kako se izrazio Krist, samo tada ćeš moći živjeti.
Ta temeljna odluka mora se donijeti posve jasno, ona je ponuđena čovjekovoj slobodi. Međutim, trebalo bi doista biti vidljivo da je loš životni recept živjeti da bi se od života uzelo sve što je moguće. Odbijanje patnje i odbijanje podložnosti nekome mjerilu u krajnjoj je liniji odbijanje same ljubavi, i to uništava čovjeka. Jer upravo tim podređivanjem nekom zahtjevu i pristanak na „obrezivanje" čovjek može sazreti i donijeti plod.
Sve se češće zamjećuje kod mladih ljudi da se oni osjećaju, tako reći, neiskorištenima. Dijelom se pristupanje sektama s korijenitim unutarnjim zahtjevima objašnjava time što oni ponajprije traže sigurnost i žele biti zbrinuti, ali također žele da se od njih nešto očekuje. Negdje u čovjeku skrivena je svijest o tome da se od njega nešto mora tražiti, da se on mora oblikovati prema nekom višem mjerilu i da se mora naučiti davati i gubiti.
-(Celibat) Odricanje od braka i obitelji treba shvatiti ovako: odričem se onoga što za čovjeka nije samo najnormalnije, nego i najvažnije. Odričem se vlastitog doprinosa stablu života, odričem se od posjedovanja zemlje i živim u vjeri da je moja zemlja zapravo Bog i na taj način uvjeravam druge ljude u postojanje kraljevstva nebeskog. Tako ne svjedočim o Kristu i evanđelju samo riječima, nego i specifičnim načinom života te stavljam svoj život Kristu na raspolaganje.
-u okolnostima u kojima se više ne traga za kršćanskim – to se čovjeku već čini previše racionalnim i potrošenim – zamjećuje se izmicanje pred zahtjevima kršćanskog učenja, kao i težnja da se ima što je moguće više religioznih moći, a da se pritom ulaže što manje vlastitog napora, da se mora prihvatiti što manje obaveza.
-Jednom ste napisali: "Povijest je sukob između ljubavi i nesposobnosti da se ljubi, opustošenje duša koje nastupa kada čovjek priznaje još samo mjerljive vrijednosti za vrijednosti uopće i za stvarnost... To uništenje sposobnosti za ljubav rađa smrtnu dosadu. To je trovanje čovjeka. Kada bi se ona uspostavila, bio bi to kraj čovjeka, a s njime i kraj svijeta."
Tu sam se oslonio na Augustina koji se opet poziva na prvotno kršćansko, katehetsko predanje, po kojemu je cijela povijest predstavljena kao borba dviju država, dviju građanskih zajednica. Goethe se s time složio i rekao da je povijest borba između vjere i nevjerovanja. Augustin je na to gledao malo drukčije. Povijest je, kaže Augustin, borba između dviju vrsta ljubavi – između ljubavi prema Bogu koja vodi do samoodricanja i ljubavi prema sebi koja vodi do nijekanja Boga. On je, dakle, opisao povijest kao borbu između tih dviju vrsta ljubavi. Ja sam pokušao precizirati tu misao rekavši daono što je protivno ljubavi ne može biti neka druga vrsta ljubavi. To uopće ne zaslužuje ime ljubavi, nego je to zapravo uskraćivanje ljubavi. Povijest je u cjelini borba između ljubavi i nesposobnosti da se ljubi, između ljubavi i poricanja ljubavi. To ponovno doživljavamo i danas kada čovjek postaje toliko neovisan da može reći: „Ja uopće ne želim voljeti jer ljubav čini čovjeka ovisnim, a to proturječi mojoj slobodi!"
Ljubav u biti i znači biti ovisan o nečemu što nam može biti oduzeto i što nam stoga može donijeti golemu patnju. Otuda dolazi izrazito i ne tako izrazito odbijanje: radije uopće ne želim ljubav jer ću inače uvijek nositi taj rizik patnje i moje će samoodređenje biti ograničeno, bit ću ovisan o onomu čime ne mogu raspolagati i možda ću se odjednom survati u ništavilo. Međutim, odluka koja dolazi od Krista potpuno je drukčija – to je pristanak na ljubav jer samo ona, baš tim svojim rizikom patnje i mogućnošću da čovjek izgubi samoga sebe, dovodi čovjeka k njemu samome i čini ga onim što on treba biti.
Mislim da je jedina prava drama povijesti upravo činjenica da se sve suprostavljene strane u krajnjoj liniji mogu svesti na ovu formulu: reći DA ili NE ljubavi.
-Što Bog doista želi od nas?
On želi da postanemo oni koji ljube jer ćemo tako biti isti kao on. Jer on je, kako nam kaže sveti Ivan, ljubav. On bi zatim htio da ima takvih stvorenja koji će mu sličiti i koji će slobodom svoje ljubavi postati kao on, pripadati njemu te oko sebe širiti njegovu svjetlost.
Post je objavljen 22.09.2008. u 23:26 sati.