ponedjeljak, 09.07.2012.
Borba se nastavlja...
Evo, odlučio sam napisati još jedan post, da ispričam što je novoga i kako stvari stoje.
Informaciju o svom blogu sam objavio i na forumu.hr (gdje ponekad pišem, zavisi koliko imam vremena.) pa sam i tamo dobio nekoliko komentara.
Ali najdirljivija poruka stigla je od jedne cure iz Dubrovnika, koja mi se javila nakon što je od ponoći do 4 ujutro čitala blog. Rekla je:
'toliko iskrenosti, toliko životne iskrenosti'.
Situacija je dosta dobra. Uzimam 3 vrste lijekova: pijem najmanju dozu zyprexe, srednju dozu velafaxa, te dobivam najmanju dozu injekcije rispolepta svaka 2 tjedna.
Ljeto nakon tiskare sam proveo kod kuće u Slavoniji, uređujući kuću i berući kupine. Za uređivanje kupatila uzeo sam majstora Vladu da mi radi, te smo nas dvojica radili. Naravno dok smo radili pričao mi je svoje ljubavne i ostale avanture.
Na uređivanje kuće otišao je nažalost veći dio zarađenih novaca.
Planirao sam nešto zaraditi prije faxa kad sam se vratio u Zagreb, ali skoro ništa nisam uspio. Počeo sam učiti za fax, no već nakon mjesec dana sam shvatio da se moram ponovno zaposliti.
Radio sam 3 mjeseca u Vipu, pomagao domaru i električaru. Dobri su bili radnici i kolege. Električar mi je valda 100 puta rekao da sam smotan i zbunjen, ali imao je strpljenja sa mnom raditi. Osim toga, i on sam za sebe kaže da je malo 'munjen'. Između ostalog posao mi je bio i mijenjati galone vode na aparatima. Kad sam lutao oko grada, i došao u prostorije one firme, nisam ih znao otvoriti, a bilo je tako potrebno. U Vipu sam ih otvorio barem 300.
Sad radim u Končaru, klasičan studentski posao, radim na strojevima u 3 smjene. Naporno je, ali izdržim. Ovo mi je ujedno i najduži posao u životu, radim ga od 1. mjeseca, a radit ću do početka jeseni.
Što se tiče faxa, odlučio sam : nastavljam FER. Morat ću najvjerojatnije platiti oko 5000kn, ali imam dovoljno vremena da zaradim, i za to i za život za slijedeću godinu, pa ću se moći posvetiti učenju. Šteta, još jedna godina je propuštena (već 5.), ali nisam ja kriv što se nemam na koga osloniti, čak se i drugi oslanjaju na mene. Volje imam, a bit će i novaca pa vjerujem da će sve ispasti kako treba.
Razmišljao sam o tvz-u, što je lakša verzija fer-a, ali sam si ipak odlučio dati još 1 priliku na fer-u.
O tome sam razgovarao i sa svojom osnovnoškolskom razrednicom i nastavnicom matematike. Ona je pripremala mene i Anju za natjecanja.
Sreo sam je nakon mise, rekao joj da sam zaglavio na prvoj godini elektrotehnike. Pitala je:
''Pa kako to?''
''Ma imam problema sa živcima... slično ko mama.'' Inače, dobro je poznavala i moju majku.
''Slično ko mama, ha? Pa trebao bi nešto lakše, elektrotehnika je teška.''
''Da, i ja mislim. Ja se ne mogu vaditi na to što sam išao na natjecanja iz matematike u osnovnoj školi kad je sad neko sasvim drugo vrijeme.''
''Pa jasno.''
''Razmišljao sam o višoj tehničkoj.''
''To ti je dobar izbor, moj muž je završio višu tehničku.''
Ali ipak sam se odlučio za fer, barem još jednom.
Dijelom i zato što su mi na tvz-u rekli da bih na tvz mogao samo uz plaćanje, pa sam rekao radije ću platiti na fer-u.
Budući da mi je stanje sasvim zadovoljavajuće, nema potrebe da više bilo kome govorim o svojoj bolesti, pa nisam rekao ništa o tome ni u Vipu, ni u Končaru. Jedino kad nisam htio popiti pivo sa kolegom, rekao sam mu da ne smijem piti zbog lijekova. Nisam mu htio reći koje lijekove pijem, a on je rekao:
''Valda nije Normabel?''
Rekao sam: ''Nije'', a mislim si 'Pa da i je, šta onda?'
Alkohol moram izbjegavati u širokom luku, to sam shvatio za Novu godinu, kad sam popio manje od pola čaše vina, i 2 dana me bolila glava. Jesam li si to umislio, ili sam stvarno tako postao osjetljiv na alkohol ne znam, vjerojatno ovo drugo. Nema utjehe u rakiji. :)
Puno čitam, volim čitati selfhelp literaturu. Opušta me i lakše mi je kad pozitivno razmišljam. Tako sam čitao ''Inovacijske tajne Stevea Jobsa'', ''Kako iscijeliti duh i tijelo'' od Louise L. Hay, ''59 sekundi'' od Richarda Wisemana, ''Ljudski um'' od Roberta Winstona, a sljedeća je na repertoaru ''7 navika usješnih ljudi''.
Imao sam 2 ovrhe (već spomenuti Vip i T-mobile) koje su mi uzele 5000 kn. Da nisam radio ne znam kako bih to riješio.
Ova godina će biti financijski dosta teška i za moju majku, jer joj je sjela ovrha od HRT-a na mirovinu, pa joj pomažem da se izvuče, ipak smo mi jedna obitelj. Eto kako se bogati bogate - na siromašnima.
Evo da kažem koju i o ostalim protagonistima ove 'grčke drame'.
Idemo početi od one koju sam zadnju vidio: Anamariju.
U mirovini je. Budući da joj je mama umrla i ostavila joj braniteljsku mirovinu dok se školuje, pružila joj se prilika da ju na osnovu bolesti dobije i za stalno. I iskoristila ju je. Ima pristojnu mirovinu i egzistencija joj je osigurana. Istina je da bi mogla i raditi da mora, ali pitanje je kakvu bi plaću imala, a ovako je barem mirna.
Prije nekoliko dana sam vidio Martinu, buduću doktoricu. Sve ispite daje u roku, a i dalje je drži želja da postane psihijatar. Rekla je da se jedino vidi u tom zanimanju. Bit će odlična doktorica i mogla bi pomoći mnogima.
Ljiljana. Nisam ju vidio, ali sam joj čestitao rođendan, i rekao joj da sam napisao blog o najvažnijim događajima svog života. Samo je rekla da joj pošaljem adresu i ništa više nije rekla. Pogođen sam takvim njenim ponašanjem, ali to je njeno pravo i ja tu ne mogu ništa. Ne znam je li ju nešto uvrijedilo iz bloga, ali znam da je puno hladnija osoba nego za kakvu sam je smatrao. Ne treba mi netko tko me ne razumije. Koliko sam skužio, ima novog dečka, pa sretno joj bilo.
Josipu sam nazvao prije dosta vremena. Sva je vrckasta i puna energije, završavala je školu. Ne pije ništa od lijekova već više od godinu dana. Ali ruku na srcu njena bolest je puno blaža od moje, čak bi se moglo reći i da je sastavni dio odrastanja.
Psihičke bolesti su jako zeznute. One ne bole, od njih se ne umire, ali prilično kvalitetno zakompliciraju život.
Prije je bilo puno gore nego sada.
U srednjem vijeku su Europi većina žena koje su bile proglašene vješticama i žive spaljene, bile upravo psihički bolesne.
Nakon inkvizicije, kad se shvatilo da vještice ne postoje, te da su ti ljudi bolesni, zatvarani su u psihijatrijske ustanove gdje su ostajali najčešće do kraja života jer lijekova za te bolesti nije bilo. Shizofrenija je sredinom 19. st smatrana ranom demencijom', kako se i zvala.
1909 švicarski psihijatar Eugen Bleuer utvrdio je razliku između demencije (Alzheimerove bolesti) i sch, te skovao naziv 'shizofrenija'
(prevedeno sa grčkog-rascijep razuma), ali lijeka i dalje nije bilo.
U prvoj polovici 20. st. (oko 1935. g) počela se koristiti lobotomija-namjerno uništavanje određenog dijela moždanog tkiva. Jednostavno se u prednji dio mozga pacijenta zabije poseban nož i zakrene, ili se ubrizga injekcija s alkoholom koji će unštiti određeni dio stanica.
Rezlutati: simptomi shizofrenije nestaju, ali pacijent postaje potpuno nefunkcionalna osoba, emocionalno otupjela i dezorijentirana.
Budući da nije bila dovoljno istražena (posebno njene negativne stvari), portugalski liječnik Moniz je 1949. godine za lobotomiju dobio nobelovu nagradu za medicinu.
Otprilike u to vrijeme se smatralo da je jedan od uzroka shizofrenije poremećen metabolizam šećera glukoze, pa su kao terapije uvedeni inzulinski šokovi, i to 1933. Tu se radi o ubrizgavanju velike količine inzulina u krv, što naglo snizi razinu šećera i izazove tzv. induciranu inzulinsku komu.
Koliko je to strašno bilo vidi se u jednoj sceni 'Genijalnog uma', otprilike na sredini filma. Inzulinski šokovi su bili u upotrebi najviše 40-ih i 50-ih godina. Iako se od 1970. u SAD-u više ne upotrebljavaju, u nekim zemljama kao u Kini, te nekim bivšim sovjetskim republikama još uvijek su u u potrebi.
1938. uvedena je još jedna bizarna metoda liječenja psihičkih bolesti-elektrošokovi.
Zanimljivo je da su oni, iako doduše rijetko, kod nas još uvijek u upotrebi. U Hrvatskoj se provode jedino na Rebru, a u prvom postu sam rekao da sam bio u sobi sa Sašom, koji je liječen elektrošokovima.
Radi se o propuštanju struje kroz mozak, napona 180-480 V, 6-12 puta dnevno, 3 puta tjedno. Ta struja uzrokuje nekoliko puta veći protok krvi kroz mozak, što se pokazalo pozitivnim u liječenju shizofrenije.
Ali, koriste se samo u ekstremnim slučajevima ako lijekovi ne djeluju.
Prekretnica u liječenju se dogodila 1950. godine kad je otkriven klorpromazin, lijek koji neutralizira simptome shizofrenije. No, početno oduševljenje psihijatara i duševnih bolesnika brzo je splasnulo jer se ispostavilo da su nuspojave od toga lijeka ponekad gore od same bolesti. Pacijent je bio bezvoljan, uspavan, umrtvljen, slično kao nakon lobotomije. Zato su lobotomija, inzulinski i elektro-šokovi bili još dugo u upotrebi.
No, nastavilo se tragati i danas ima čitav niz lijekova uz koje većina psihičkih bolesnika može normalno funkionirati, te su upravo lijekovi osnova modernog liječenja shizofrenije.
Redom su otkrivani haloperidol (1958) , klorprotixene (1959), droperidol (1961) itd, a posljednji od preko 20 lijekova prve generacije je otrkiven kiamepromazin (1972). Od lijekova prve generacije ja sam pio samo haloperidol, ali kratko jer sam imao već opisane prisilne radnje zbog njega.
1961. otkriven je prvi lijek druge generacije, klozapin (leponex) koji je još uvijek u širokoj upotrebi. Njega sam pio više od godinu dana, djelovao je dosta sedativno na mene, ali za njega se doktorica odlučila jer mi je stvarno trebao jedan jači lijek nakon one gadne psihotične epizode. Upravo zbog njega mi je znalo ponekad ispasti 'pol kile sline' iz usta, kad sam pio 100 mg dnevno.
Nakon njega relativno dugo nije otkriven novi lijek, do 1982 kad je u Japanu otkriven zotepine.
Tada opet neko vrijeme ništa a zatim su redom otkrivani risperidon(1994), olanzapin i sertindol (1996), quetiapin (1997) itd. sve do lurasidona koji je otkriven tek prije godinu i pol, i naravno neće biti zadnji otkriven.
Do sada je otkriveno 12 lijekova druge generacije.
Otkriven je i 1 lijek treće generacije, aripiprazol, ali se o njegovom djelovanju još istražuje.
To je što se tiče lijekova, ali također važan segment u liječenju shizofrenije je i psihoterapija. Individualna-razgovor sa psihoterapeutom, ali i grupna-razgovor sa ostalim bolesnicima.
Krenuo sam na psihoterapiju kod jednog doktora kojeg mi je preporučila dr. Đuran na Rebru. Odličan je doktor, rekao mi je da je loše to što radim noćne smjene u Končaru, ali ja sam odlučio da neću zbog toga mijenjati posao.
Do sada se nisam sjetio, ali na slijedećoj kontroli ću pitati doktoricu što misli o akupunkturi, koju je predložio snoopy.
Snoopy je također poslao post o čudesnom ozdravljenju gospođe Ljubice, uz Božju i Bogorodičinu pomoć. Ja sam vjernik, i vjerujem da je Bogu sve moguće, pa i mene potpuno ozdraviti, ali sam isto tako svjestan prirode svoje bolesti. I na kraju krajeva, zašto lijekovi ne bi bili Božje čudo? Meni nije problem uzimati lijekove, problem je ako lijekovi ne djeluju kako treba, a molit ću se da djeluju. Počeo sam sa 50 mg conste i 100 mg leponexa, a sad nakon 3 godine sam već na 25 mg conste i 5 mg zyprexe (što je otrprilike kao 25 mg leponexa). Terapija se i više nego prepolovila!
Osim što radim u Končaru preko tjedna, nedjeljom radim na sajmu automobila Jakuševec. Iako mi sada taj posao nije neophodan jer dosta zaradim u Končaru, uzeo sam si ga jer ću ga raditi i kad počne fax. Sa te 4 nedjelje si zaradim upravo za dom.
Gotovo cijelo vrijeme radim u Zagrebu, jednostavno si ne mogu priuštiti odlazak kući da posjetim mamu i baku. Jedino što se svakodnevno čujemo. Mama kaže da to nije to, ali shvaća da je ovako najbolje.
Planovi za budućnost: raditi do jeseni u Končaru, i onda se hvatat knjige. Definitivno želim postati inženjer elektrotehnike. Ima još puno do tada, ali moram biti strpljiv i uporan.
