subota, 13.08.2011.
Kako sam obolio od shizofrenije, naučio se s njom živjeti te kako sam shvatio da stopiranje baš i nije najsretnije rješenje...
Prvo čega se sjećam u životu je bio bijeg od kuće zbog roditeljske svađe. Imao sam 3 godine. Sjećam još nekih detalja: Mama je ispekla pogačice, i niti ja niti tata ih nismo htjeli jesti. Mama je tužno rekla:
"Pa nitko neće jesti moje pogačice."
I meni ju je bilo žao te sam nagovarao tatu da jede mamine pogačice. I još, htio sam pobjeći iz kuće, najvjerojatnije ponovno zbog svađe, i sa širajzlom (to je onaj željezni predmet s kojim se ražaruje vatra u pećima na drva) sam razbio staklo na vratima i htio pobjeći te sam se izgrebao po vratu.Nedugo nakon toga su se roditelji razveli, i ja sam se preselio kod bake (tatine mame), gdje sam živio do 6. godine, kada se tata ponovo oženio.
Velika je šteta što nisam nastavio živjeti kod bake, jer bi tako sve bilo drugačije. Baka se brinula za mene, i odgajala me baš kako treba. Ne previše blago niti previše strogo. Spremala me u vrtić, kad je bilo zima ujutro bi mi peglala odjeću da bi bila topla. Budila me je po noći da se ispišam, kako se ne bi popišao u krevet. Da nije bila previše blaga, reći ću to da sam dobio po guzici kad sam se penjao na prozor i tako zaprljao zid ispod prozora.
Međutim, tata se ponovno oženio i odlučio me uzeti k sebi. Zapravo, mislim da nije ni bilo moguće koliko god baka inzistirala da nastavim živjeti kod nje, jer me sud nakon rastave dodijelio ocu. Mami zamjeram što se nije borila da budem kod nje, jer bi tako bilo bolje za nju a vjerojatno i za mene. Prošlo je možda mjesec dana kada sam prvi put dobio prave batine. Rodio se mali brat, i zbog njega je kupljen čokolino. Ja kao i svako dijete koje voli slatko jeo sam ga, ali samo onaj dio koji je ispao iz folije u kutiju, dakle ono što bi se možda i bacilo. Došla je tatina žena i pitala jesam li jeo čokolino, ja sam rekao da nisam, samo sam čitao. Sjela je nasuprot mene i počela me šamarati. Nikad neću zaboravit to šamaranje, gledala me je ravno u oči, kao i ja nju i šamarala me. Kad me išamarala, rekla je:
''Ne volim da me se laže.''
Zar se tako uče djeca da ne smiju lagati? Do tada je batine dobivao samo njezin sin. Kad sam to gledao, mislio sam, valda neće i mene tući, međutim prevario sam se. To su bile prve batine, a izdvojio bih i još jedne, koje sam dobio zbog mokrenja u krevet. To mi je bio problem sve do 12 godine života. Kad sam imao možda 7-8 jednu večer mi je rekla ako se noćas popišam, dobit ću sutra batina. Naravno popišao sam se, ali sam se pokušao izvući, što bi i vjerojatno svako dijete na neki način napravilo. Bilo mi je čudno što pelena nije smrdjela , a bila je mokra. Kad je ona došla s posla rekao sam joj da se nisam upišao, pelena je mokra ali ne znam zbog čega.
"Ma zbog čega bi bila mokra, glupane jedan?!"
Išamarala me i namuljala s mokrom pelenom! Kakvo poniženje. Često sam gubio stvari, i ponekad zaboravljao zadaće. Zbog svake jebene izgubljene gumice, kao i zaboravljene zadaće sam dobio batina.
No uz takav odgoj, škola mi nije prestavljala problem, pogotovo u razdoblju 5.-8. razreda, ali sam u društvu bio miran i povučen. Oduvijek me bilo sram tražit se na WC. Tako sam jednom na jednom izletu u 3. razredu trpio i trpio, sve dok mjehur nije popustio. Popišao sam se pred cijelim razredom. Kakav sram! Bio sam dobar u matematici i jednom je prilikom moja učiteljica rekla mojoj majci za mene :
"Ima žicu za matematiku".
Ovo je jako važan detalj, htio sam u nečemu biti bolji od drugih. Polakomio sam se. Ali opet, gdje je napredak društva kada bi svi bili zadovoljni prosječnim? Marljivo sam vježbao matematičke zadatke, i u 6. razredu sam osvojio 4. mj na regionalnom natjecanju u Požegi. Moja konkurentica Anja je bila zadnja. Nastavnica mi je rekla da je plakala zbog toga.
"Plakala je?", pitao sam iznenađeno. Pa svakom se može dogoditi loš dan, ne treba plakati zbog toga. Ni slutio nisam da će me zbog toga ta mlada curica zamrziti, al ono, 'do kraja'.
Vikendom sam redovito odlazio kod mame, a preko tjedna, dok je trajala škola bih bio kod tate. Dok sam bio kod mame, družio sam se sa 2 prijatelja, koji su živjeli nekoliko kuća dalje od mene. Jedan od njih, Filip je bio preživ, pomalo i zločest, pa mi je maćeha zabranila da se s njim družim. On je sada na Tajlandu, tamo se oženio. A drugi od njih, Matija je bio nešto mirniji od Filipa i dobar učenik u školi. Kad sam prestao ići kod mame vikendima, prestao sam se s njim družiti, i bilo mi je žao zbog toga.
Došao je kraj osmog razreda i vrijeme da se odabere srednja škola. Odlučio sam se za matematičku gimnaziju u Našicama. No međutim ta je gimnazija bila sve, samo ne matematička. Najviše se učila povijest i latinski, a vrlo slabo matematika i fizika. Puno ljudi mi je reklo da sam čudan i zbunjen, teško sam se uklapao u društvo. No, marljivo sam radio fiziku, koja mi je bila najdraži predmet, ali suprotno vrijedi za profesoricu iz fizike, kojoj se nisam sviđao. Nekoliko puta je upitala razred, za mene:
"Jel on vama ne izgleda zbunjeno?",
Skužio sam sam kako funkcionira kosina i kosi hitac, što mi je donijelo 2. mjesto na županijskom natjecanju.Zapljeskala mi je profesorica, a s njom i cijeli razred. Bio sam kao ukipljen, a ona budala Marko se naklonio umjesto mene, što mu je bila neka glupa fora, kad god se pljeskalo on bi se naklonio. Moja 'najdraža' profesorica mi je nakon toga dala zadatak da pred cijelim razredom objasnim zadatake što sam ih točno riješio. Jedan zadatak sam objasnio uz pomoć jednoliko ubrzanog gibanja.
"Jednoliko usporeno, valjda?" upitala je.
"Da, jednoliko usporeno", rekao sam.
Na ploči je bilo nacrtano jednoliko ubrzano gibanje. Osjećao sam se kao na strijeljanju. Moja tadašnja simpatija, najpametnija cura u razredu, mi je na odmoru poslije tog rekla:
"Nemaš pojma koliko si pametan."
Tada nisam znao što to znači i zbog čega mi je to rekla, ali sada znam: ono gibanje je ipak bilo jednoliko ubrzano, kako sam ja prvotno i rekao. 1. Razred sam završio s prosjekom 4,6 i nakon toga sam se prebacio u Đakovo, u opću gimnaziju.
Ali prije toga se u Našicama dogodio još jedan manje i jedan više važan događaj, oba 2 imaju veze sa stopiranjem. Prvi (manje važan) je bio par dana prije kraja školske godine. Stopirao sam na putu u Našice jer sam htio uštedit tih 30-ak kuna koje bih dao za kartu. Stao mi je neki gospodin u kombiju. I povezao me do Našica.
Pitao me: "Jel pušiš?"
Rekao sam: "Ne"
"I bolje. A jel piješ?"
"Ponekad, pivo."
Ne sjećam se, ali mislim da nisam bio potpuno trijezan. Kad sam ga na kraju putovanja pitao, jer trebam platit što, rekao je:
"Ne treba, popij pivo!"
Na zadnji dan škole se dogodio drugi događaj. Prilično pijan krenuo sam stopirati kući jer nisam imao za kartu. Možda sam i imao, ne sjećam se, ali htio sam svakako uštedit tih 30-ak kuna. Stopirao sam, i stao mi je poznanik Stjepan iz Miholjca koji je tada bio maturant, u golfu dvojci. Nismo prešli 500 metara i udario je neki bijeli auto, koliko se sjećam daewoo lanos.I šta će bit drž ne daj, bio je pijan, i da se ne zove policija morao je platit 800 kn, a na lanosu je bila samo mala ogrebotina. Ja sam za to vrijeme krenuo pješke prema Miholjcu i nastavio stopirati, ali mi nije nitko stao drugi nego tek ponovo Stjepan.
Ušao sam u auto na suvozačevo mjesto, na svoju kraljevsku vožnju do kuće. Cijelo vrijeme je psovao i majku i Boga, i sve ostale onom u daweou što je morao platit 800 kn, zbog ogrebotine i tako u toj divljoj vožnji, vozeći oko 120, 130 na sat na ravnoj cesti skrenuli smo s ceste na bankinu, ali se na sreću uspio vratit nazad na cestu. Mislim da su se svi u autu stresli, ali meni pijanom je to tada bilo svejedno. Odvezao je sve do kuće, mene posljednog, i rekao sam mu:
''Sretno sa starim, šta da ti kažem'', misleći time na 800 kn odštete, a on je možda pomislio, reći ću mu tati za tu blesavu i opasnu vožnju do kuće.
Taj događaj je bio opomena-nema stopiranja, čekaj autobus, 1. Put.
Zbog prebacivanja u drugu školu ni tata ni njegova žena nisu bili zadovoljni, ali tata je bio zadovoljan zbog prosjeka, no maćeha nije. Mogao si bolje, rekla je.
U 2. razredu su mi se javile prisilne misli, jedan od simptoma psihičkih bolesti. Mislio sam na jednu osobu iz razreda, mušku. Skroz mi je taj kolega bio u mislima...da se ja to nisam zaljubio (!). Sama pomisao da sam homoseksualac mi je bila grozna, smatrao sam to odvratnim.
A s vremenom mi se javila i apatija, bezosjećajnost. Sjećam se kako u to vrijeme nisam mogao zaspati, misleći da mi je svejedno za sve, nemam osjećaja za ništa niti prema ikome. U to vrijeme sam se mučio boreći se sa prisilnim mislima dok sam učio kemiju za natjecanje, i ipak sam osvojio 1. mjesto u županiji, ali taj rezultat nije imao veliki značaj jer je iz kemije puno slabija konkurencija nego npr. iz matematike ili fizike. Smarao sam da sam sam kriv za svoju bezosjećajnost, da sam loš čovjek. Pitao sam mamu da li se i ona tako osjeća? Rekla je:
"Da, skoro svaki dan, pa popijem lijekove i bude mi bolje."
Mama mi boluje od shizofrenije, pa je to saznanje bilo alarm za uzbunu, da nije ta moja bezosjećajnost uvod u shizofreniju??
Također mi je mama rekla da i ona ima prisline misli, da je opsjedaju neki muškarci iz prošlosti. Moje prisilne misli bile su tada promijenjene i skroz mi je na pameti bila misao da ću izludit.
Iako sam ovdje naveo kakve su mi se misli nametale, to nije toliko važno. Važno je da su to bile prisilne misli. Dakle, moj problem tada nije bila ni homoseksualnost ni shizofrenija, moj problem su bile prisilne misli.
Preko interneta sam došao do jednog psihologa u Osijeku, rekao sam mu za svoje strahove, da se bojim shizofrenije, i toga da nisam homoseksualac. Rekao mi je da se opustim, 10% stanovništva homoseksualno, te da ne vidi shizofreniju na meni. Preporučio mi je psihoterapiju. Prije tog razgovora sam bio na maturalcu u španjolskoj. Bio sam pijan svih 10 dana. Anja nije uopće htjela pričat sa mnom. Dođe u sobu gdje smo bili cimer i ja, te se odmah priljubi uz njega, mene ignorira. Pitao sam je zašto se tako ponaša prema meni, rekla je:
''Kad me samo otreseš'', što ni najmanje nije bila istina.
Jednu večer sam sjedio na ogradi balkona, u šali se spremajući da skočim sa 5.kata. Prijatelj Matija mi je rekao:
"Romane, ja te neću kupit dolje sa lopatom."
Tada sam na internetu slučajno naletio na jedan članak o shizofreniji. Između ostalog piše i ovo: 'U početku bolesti tipičan je sindrom gubitka emocionalne topline. Taj gubitak može biti tek naznačen ali i dovoljno jasan, te se osobe žale na promjenu čuvstva prema sebi i okolini.' Nisam mogao vjerovati. Baš ono što se meni događalo, događa se u početku shizofrenije!
Ponovno sam otišao kod psihologa, rekao mi je da sada puno bolje izgledam nego prvi put. Budući da nisam mogao plaćati 250 kuna po seansi on se predomislio i rekao mi da nađem drugog psihoterapeuta. Ne zamjeram mu, ipak nije njegov zadatak da volontira.
Poslije, moje su prisilne misli postale jednostavno kao: nesposoban sam, nisam za ništa, a to je često tako u depresiji. Ovdje bih još objasnio apatiju (bezosjećajnost). Apatija može nastati u 2 slučaja. Prvi je da se čovjek jednostavno emocionalno isprazni, i to s vremenom dođe na svoje. Drugi je da čovjek uslijed konstantnog izlaganja negativnim emocijama nesvjesno 'nagazi' na svoje emocije, te ih sreže sve, bez iznimke. Ovo je puno opasniji slučaj jer tako mogu nastati teže bolesti kao depresija i shizofrenija.
Kod mene je, nažalost, bio 2. slučaj. Iako sam se u srednjoj školi zafrkavao, izlazio, i cijelo vrijeme bio odličan učenik, ipak bih rekao da je depresija bila glavno obilježje mog srednjoškolskog doba. U srednjoj školi sam imao odličnog profesora iz povijesti. Jedino što me zanima iz povijesti je 2. svjetski rat, a on je to odlično ispredavao.Na jednom satu smo imali temu samoubojstvo. Pitao je
"Da li je samoubojstvo znak slabosti ili hrabrosti?"
Mislim da je to pitanje ipak bilo više namijenjeno meni, nego ostalim kolegama iz razreda. Sam je odgovorio:
"Ne, to je znak slabosti da se osoba ne može boriti sa svojim problemima. Hitler je bio klica koja je pala na plodno tlo."
Sad se postavlja pitanje kakve veze ima Hitler sa svime ovime. Pa ima veze jer je se ubio nakon što je zaratio gotovo čitav svijet. Kako je moguće da jedan narod toliko uspješan kao Nijemci, koji se može podičiti sa svojom kulturom i dostignućima padne na tako jednog čovjeka kao što je bio Hitler. On ne bi uspio zaratiti svijet i povući cijelu Njemačku u rat da Njemačka nije bila ponižena nakon prvog svjetskog rata. Francuska je ponizila Njemačku, a Hitler im je nudio spas. Dakle, Njemačka je u to vrijeme bila plodno tlo, a Hitler klica, koja je pala na to tlo, i nabujala do neslućenih razmjera. Iako je Hitler imao moć da povuče čitave mase ljudi sa sobom, ubio se kad je izgubio rat. A možda i zato što je bio svjestan koliko je zla ovom svijetu napravio, te je suicid bio najbolje rješenje. Dakle, samoubojstvo je znak slabosti. Jednom drugom prilikom profesor je rekao:
"I svi ste čuli što se događalo u Mlinaru, i Anja to najbolje zna..pa da.."
Inače, Njen tata i moj tata su zajedno radili u firmi 'Mlinar', i moj je tata bio na neko vrijeme dobio otkaz da bi ga poslije vratili nazad, a njen je cijelo to vrijeme radio. Dakle, profesor kao da je skužio da me Anja ne voli, te ironično rekao da je ona više propatila, a zapravo sam, barem po tom pitanju, propatio više ja.
Anja, ne samo da me verbalno ponižavala, već je iskoristila priliku da me i fizčki udari. Kupljen je neki buket cvijeća za razredničin rođendan. Ja sam baš imao upalu oba dva uha, te sam slabije čuo. Slučajno sam s torbom dodirnuo taj buket koji je Anja držala. Rekla mi je da se maknem, ja je nisam čuo. I tad me s leđa jako odarila po glavi. Iskreno mi je žao što nisam potrgao i izgazio taj buket. Poslije sam je pitao:
"Zašto si me udarila?"
"Pa rekla sam ti da se makneš."
Kolega Danijel je stao na moju stranu
"Pa znaš da ima upalu uha i da ne čuje."
Preko volje je rekla :"Oprosti."
U 4. razredu, kad sam napunio 18 sam se preselio kod mame. Maćeha me praktički istjerala, govoreći:
''Ja više ne mogu s njim živjet, mrzi me i gotovo!''
To i nije bilo daleko od istine. Dakle, preselio sam se, i bilo mi je bolje. Malo sam popustio u školi, ali sam ipak i taj razred završio s 5.
Nakon svoje maturalne zabave, otišao sam kući jer su se svi razišli, a onda me nazvao jedan prijatelj, Dinko i pitao hoću li doći ponovno, jer su se oni još uvijek dobro provodili.
''Pa kako ću doći, doma sam, 3 kilometra dalje.''
''Ajde, sredit ću ti prijevoz.''
I tako je došao Stjepan koji me onda, na kraju mog prvog razreda povezao iz Osijeka, a s njim i Dinko. Dok smo se vozili, rekao sam Stjepanu:
''Zadnji put kad sam se vozio u ovom autu doživio sam saobraćajku.''
''Nije ovaj auto nikad doživio saobraćajku.'', rekao je Stjepan, Dinko me pogledao, ali ništa nije govorio.
Dobro sam se provodio, izlazio svaki vikend, ali curu nisam imao.
No dobro. Upisao sam fakultet strojarstvo, i došao u Zagreb, a sa mnom su došli i moji psihički problemi.
Ljeto prije faksa sam radio na građevini, kao pom. građevinski radnik. Radio sam sa susjedom Filipom, njegovim tatom Vladom, te sa još 2 majstora.
Filip se osim poslom bavio i sa drogama, više vrsta. Između ostalog je i pušio travu. Tako smo nakon tjedan dana posla kupili 2 litre vina, to popili i počeli pušiti. Očekivao sam veselo raspoloženje, kad ono-depresija! Uhvatila me takva depresija da nisam bio sposoban ništa, čak ni govoriti. Otišao sam u kupatilo, i počelo mi se vrtit u glavi. Imao sam osjećaj da padam u neku veliku mračnu rupu, i tada sam skužio da ležim na podu. Digao sam se, odlučio se na silu nasmiješiti i pogledao sam se u ogledalo. Moje lice je bilo mrtvo ozbiljno. Zastrašujuća slika. Poslije sam u takvom stanju išao u trgovinu sa Filipom. Osjećao sam se potpuno zbunjeno i izgubljeno. Vratili smo se u sobu, i ponudio sam Vladu s nekim keksima. On je skužio što je sa mnom bilo, te glasno rekao:
''Pa valda ćeš se dići da uzmem te kekse!''
Upravo to me 'probudilo', djelovanje droge se smanjilo. Čak sam još poslije toga išao van u grad. Poslije sam saznao da se marihuana i alkohol ne smiju mješati, ali to tada nisam znao.
Nakon par dana posla, Vlado mi je rekao dok smo radili:
"Romane, nisi ni za kurac. Znaš Romane? Ni za kurac. Da sam znao ne bi te vodio."
Vlado je dok je radio volio i zapjevat. Znao je samo 3 pjesme: 'Ja se konja bojim', 'Jedna mala plava' i 'Kad bi bio blizu'.
Nije volio da je poslovođa na gradilištu. Kad bi ga snimio s 3. kata da dolazi počeo bi pjevat. 'Kad bi bio blizu'. A Darko se nasmije i ode u birtiju.
Na tom poslu sam prvi put vidio tučnjavu, i to takvu da je majstor , upravo Vlado izudarao poslovođu, upravo Darka. Poslovođa je bio sklon alkoholu, i kad popije, sklon vrijeđanju. Tako je jednom nakon posla u petak došao u kombi i rekao
"Svi vi niste ni za kurac."
"Ma ti nisi ni za kurac!" kaže mu majstor Vlado, i tako su se počeli svađati. Vozili smo se po starom autoputu, i oni su se svađali, a majstor Marinko je rekao:
''Upišat ću se od straha.''
Poslije su nastavili svađu pod ručkom, Vlado je gledao Darka agresivno u oči. Darko je po valda treći put opsovao Vladi majku, ovaj popizdio i dum šaka u glavu. I tako nekoliko puta.
Darko mu je rekao:
"Ti više ne moraš radit, dobio si otkaz"
A Vlado je rekao:
"To ćemo još vidjet, mene je šef Kruno zaposlio, a ne ti!"
Ja sam poslije toga htio odustati od posla, izvlačeći se na bol u kuku, a Vlado mi je rekao:
"Ma znam ja, tebi se ne radi."
Znači, iako mi je govorio da nisam ni za kurac htio je da ostanem radit. On je dobio otkaz, ali ja sam ostao raditi na istom mjestu još 2 mjeseca. Bilo je to moje prvo veliko radno iskustvo. Jednom smo za ručkom pričali o bivšem majstoru Vladi. Kaže majstor Marinko:
"Vlado je dobar čovjek."
A ja kažem: "Vlado kocka."
"U, i to je gadno!" poklopio me Darko.
Od 6 radnika u ekipi 2 ovisnika: jedan o alkoholu, drugi o kockanju. Jednom dok sam išao u Zagreb sa majstorom Slavkom pričali smo. Rekao mi je:
''Ne znaš ti šta sam ja sve proživio. Brat mi se ubio, skočio na glavu u bunar.''
''A zašto?''
''Rekli su da je imao 'šizofremiju'.''
''Meni mama ima tu bolest.''
''Mama tvoja? Pa imaš i ti svojih problema.''
Nastavio je govoriti:
''Jako teška bolest. Ne može spavati, trese se. Išao je na mornaricu, i tamo na onom propuhu mu se glava razbolila. Bio je on i u Vrapču i u Jankomiru i nisu ga uspjeli izliječit.''
Jednom u nedjelju sam čekao Slavka koji je bio na vikendu u Slavoniji. Došao je pijan i rugao mi se:
''A ti usporen ko robot. Ma popišam ti se ja na tvoje petice kad ne znaš čekića zabit i eksera!''
Baš sam bio tužan zbog toga. Na tom poslu sam se susreo i s time da me čovjek laže u oči, i to prilično uvjerljivo. Jedan radnik nije došao na posao i ja pitam što je s njime. Kaže drugi radnik Mirko:
"Ti ne znaš? On je umro."
"Umro??" pitao sam.
"E, je. Ja sam bio posljednji put ispratit svog prijatelja. Sklupčo se mali, kao crnac mali. Puno je on pio, znaš. A žena mu se kurvala po selu, i to ga je patilo."
Ja odem to reći što sam čuo ostatku svoje ekipe, i kažem da je umro, a žena mu se kurvala. Kaže majstor Stevo :
"To je gadno, kad žena voli primit", i pogleda u poslovođu Darka.
A Darko, pijan ko i uvijek, gleda u pod i smije se. Stjepan, vlasnik jednog stana, od 6 koji su se gradili u toj zgradi je bio i keramičar na toj zgradi. Jednom je nezadovoljan radom fasadera, došao na gradilište i počeo vikati:
"Ovo je krimnilar što se radi ovdje. Kriminal! Više dušu sam ispustio na ovoj kući!", tada je smireno pitao : "Gdje mi je Darkić?"
Nevjerovatno! Ljut je na radnike, a na poslovođu Darka, alkoholičara, ni najmanje!
Poslije je drugi suvlasnik zgrade, Splićanin, vikao na direktora firme Krunu, što zidovi nisu bili ravni. Govorio je:
"Vidi! Nisu u vinklu. Da si bija tu, a da nisi laja okolo, to se ne bi desilo!"
Stvarno ne znaš ko koga jebe na toj baušteli. Ja sam pitao svoju ekipu čime se bavi taj Splićanin koji je vikao na glavnog šefa firme, a Marinko mi je odbrusio:
"Jebačinom!"
U to vrijeme sam krenuo na privatnu psihoterapiju nadajući se poboljšanju svog psihičkog stanja. Išao sam 3 seanse nakon čega je doktorica otišla na godišnji, pa ja iz Zagreba tako da je i to propalo. Sjećam se kad sam nakon prve seanse čitao svoj nalaz, razmišljao kao..pa ja to idem kod psihijatra. Ne kod psihologa već kod psihijatra kod kojeg idu psihički bolesnici. Znači li to da sam se predao, popustio pred svojim problemima, i da sam ušao u krug iz kojeg nema izlaza??
Bila je to dobra doktorica, jedini problem je bio što sam morao plaćati 200kn po seansi,a toliko nisam imao.
Pričao sam joj dosta i svojoj mami. Kad sam joj ispričao priču o tome kako ju je mama ostavila, a oca nije nikad ni upoznala, rekao sam joj:
''Mislim da je za maminu bolest kriva baka.''
Rekla je : ''Ona je defintivno najveći krivac za bolest vaše majke. Ali sad nije bitna ona, nego vi. Morate izabrati hoćete li se izliječiti, ili krenuti putem kao vaša mama.''
Rekao sam joj da se osjećam bezosjećajno, a to je simptom shizofrenije. Rekla je:
''Nemate vi shizofreniju, imate emocija, samo ste puni tuge.''
Ta doktorica je istakla nešto kao važan detalj. U nalazu je napisala i:
'...za pomoć se obratio jednom psihologu, ali se psiholog predomislio.'
Time je htjela reći da mi je psiholog napravio više štete nego koristi, što je možda i istina, ali mu ne zamjeram jer to napravio nenamjerno, te bio je mlad i bez iskustva. Kad sam došao ponovno u Mikanovac, moji susjedi Filip, njegov prijatelj Luka i majstor Vlado su sjedili, i pušili travu, s tim da Vlado nije pušio. Ponudili su me sa travom, odbio sam. Vlado mi je tada rekao:
"Ajde povuci Romane, povuci."
A u to vrijeme se dogodilo moje najgore pijanstvo. Slavila su se 3 rođendana i oproštajna za vojsku. Moja je ekipa donijela vodku i red bull, i samo smo gledali di su je stavili, da je možemo uzet i počet pit. Pio sam to, nakon toga koje pivo i koju čašu vina, i na kraju: najmanje 3 dl rakije od šljive! Još jedan moj prijatelj koji je isto bio pijan, se držao za mene, kao da mu pomognem hodat, ali smo obojica pali na cestu. Tada sam preskočio ogradu terase nekog kafića, i tamo napravio predstavu. Kaže prijatelj Dinko, jedan od mojih najboljih,
'Pitao sam di je Roman? Kažu mi tamo je, a ti baš prelaziš preko ograde!'
Tada su me stavili da legnem na klupu, i moja maturalna plesačica mi je donijela vode, a ja sam joj psovao grozne psovke, čega se mutno sjećam.
Poslije me pitala:
''Jel se ti sjećaš ono što je bilo u subotu?''
Rekao sam: ''Baš i ne''
''I bolje'', odgovorila je.
I tad kad sam popio nešto vode, ni pet ni šest, pretrčao sam preko glavne ceste, i trčao do treće ulice dalje, kad sam pao, i ničega se ne sjećam tih 3 sata. Padala je kiša, i ja sam bio u kanalu u lokvi vode. Sjećam se da sam govorio.
''Jel imam ja to shizofreniju ili nemam? Imam ili nemam?''
Poslije mi je Anja govorila da me vidjela njena (i moja) prijateljica Tamara, koja studira medicinu, te da su mi ona i njen dečko htjeli pomoći, a ja ih otjeram. Ne znam, ali je moguće da me čula kako govorim o svojoj mogućoj shizofreniji. Rekao sam Anji:
''Pa kud baš ona da me vidla.''
Anja je rekla:
''Pa neće ti ona to nikom govorit.''
Poslije mi je došlo: Pa kako je onda tebi rekla, ako neće nikom govorit?
Tada je počeo fax koji je neslavno završio. Bio sam u domu na Savi, imao cimera Antu, Dalmatinca. Gledajući moje ponašanje i dugo spavanje pitao me jednom.
"Berkec, jesi ti malo u kurcu?"
"Jesam", rekao sam.
"I meni se čini, slučaj za psihijatra."
Nisam znao što da radim, moja depresija nije nestajala.
Otišao sam u jednu privatnu udrugu, koja se bavila psihološkom pomoći. Tamo sam razgovarao s jednom psihologinjom, koja me nije shvatila, vidjelo se da nije iskusna u tom poslu. Rasplakao sam se ne zbog svog stanja, već jednostavno zbog toga što sam neshvaćen. Preporučila mi je psihološko testiranje na Rebru.
Tada sam se povjerio svojoj doktorici opće prakse, koja me uputila kod psihijatra u studentsku polikliniku. Dobio sam uputnicu i naručen sam bio za tri tjedna, poslije nove godine 2007. Rekao sam joj za svoje prisilne misli, i da zbog njih smatram da sam bolestan kao i moja mama. Objasnio sam joj da nisam osjećao nikakvu seksualnu privlečnost prema osobama istog spola, te da sam si umislio da sam homoseksualac.
''Moguće, pseudo spolna orijentacija, kako ne'', rekla je.
A ovako sam ja skužio homoseksualnost. Prva psihijatrica (ona privatna) mi je rekla da u svakom čovjeku postoji homoseksualni i heteroseksualni dio. Dakle, pitanje je koji je od ta dva djela veći, zbog toga imamo hetero, homo i biseksualce.
A što se tiče prisilnih misli moje majke, budući da su to realni muškarci koji je opsjedaju rekla mi je ovako :
"Ja ne kažem da ona nije bolesna, ali te misli nisu dio njene bolesti. Ona je još u dobi kad bi mogla biti seksualno aktivna, i šteta što nije, pa je normalno da joj takve misli ne daju mira."
Uvela mi je lijekove u terapiju, i to asentru (zoloft), eglonyl i xanax.
U to vrijeme sam i počeo raditi u jednom kafiću-restoranu u King Crossu. Kao konobar nisam bio baš dobar, pa su me stavili da perem suđe u restoranu. Fora mi je bio jedan konobar, Vlado koji je kasnije, čuo sam i postao šef restorana.
Bio je radio jedan Šime iz Zadra. Ja usporenijeg čovjeka i veću lijenčinu nisam vidio. Vlado je govorio svojem kolegi Hrvoju, koji je bio iz Bosne i zvali smo ga Livno:
''Dok nisam vidio Šimeta, ja sam mislio da si ti usporen, ali Livno, pa ti si brz! Ja ne znam kako je taj Šime mislio da će mu netko platit za takav rad.''
I meni je govorio da sam usporen, rekao mi je:
''Nemoj me krivo shvatit, ali u ugostiteljstvu je bitna žustrina.''
Jednom smo pričali, i tema je bila otprilike: U prošlom smo životu bili za nešto što nismo u ovom i obrnuto. Vlado mi je dobacio:
''Ti si sigurno bio Ben Johnson, jer si bio brz.''
Kad sam rekao da ću dati otkaz, Vlado je bio ljut na mene, iako nije bio šef. Rekao mi je:
''Nisi se trebao zaposliti, pa ovo je posao.''
Tada se dogodila velika svađa sa mojim ocem. Kad je vidio da ne dajem ispite, došao sam kod njega baš na Uskrs 2007. Rekao je :
'Ma ti ćeš radit u BMW-u (kako sam bio rekao)? Ma radit ćeš ti kurac!'
Rekao sam mu: 'Nemoj srat!'
Tada je došao i opalio mi šamar, ja sam mu vratio i počeli smo se hrvat. Brat Matej je pobjegao van.
Ja sam imao razbijenu usnicu. Tata je rekao:
''Ako je ovo kraj, kraj je!''
Ja sam mu rekao: ''Vole jedan nisi me uopće odgojio, nego si doveo vješticu!''
Sutra sam otišao kod njega kao da ništa nije bilo.
Redovito sam išao na razgovore sa psihijatricom, no bez obzira na njenu veliku stručnost, i uzimanje lijekova, moje se stanje nije popravilo te je napisala:
"Ako stanje i dalje bude kao sada preporučujem hospitalizaciju."
Tako je i bilo. U 5. mjesecu sam hopspitaliziran na KBC Rebro zbog depresije.
Tamo sam se prvi put susreo sa teškim psihičkim bolesnicima, težim nego što smo ja i moja mama. Upoznao sam Sašu koji je tada imao 28 godina i teški oblik paranoidne shizofrenije. Pitao sam ga koju bolest ima, rekao je :
"Paklenu."
Dok razgovara, on vas gleda u oči, ali on vas ne vidi. Razmišlja o svojim strahovima kako će se svijet uništit, doći će smak svijeta. Često je i plakao. Jednom prilikom nakon jutarnje vizite došao je glavni doktor i rekao mu je da će morati na elektrostimulacije (elektro-šokove), samo da mora potpisati, to je za njegovo dobro. Potpisao je, i u šali rekao :
"Opet sam dao vragu potpis."
Cijela vizita se nasmijala i odveli su ga. Nakon nekoliko dana sam ga vidio, i izgledao mi je puno bolje. Tamo sam i upoznao jednog mladog doktora, Marina Popića. Rekao sam mu da se bojim shizofrenije. Rekao je "Imamo mi na Rebru doktora sa shizofrenijom."
" Da?", pitao sam iznenađeno.
"Aha, potrebna je samo jaka volja".
Obećao mi je da ćemo još pričati. Tako smo pričali o bolesti moje mame. Pitao me:
''Kako izgleda bolest tvoje mame? Ta je bolest različita kod svakog pacijenta, pitanje je da li se uopće i radi o jednoj bolesti...''
''A šta ja znam. Bude prestrašena i paranoična na svoju mamu.''
Jednom me doktor koji me liječio, Mislav pozvao u ordinaciju na razgovor. Pitao me:
''Kako je?''
''A ne znam, bilo je dobro nekoliko dana pa opet...''
''A zašto ne bi bilo malo bolje, pa gore pa opet bolje ali uz jednu uzlaznu putanju?''
''Aha, shvaćam.''
''Depresija je bolest. Kod nas u psihijatriji se vrijeme ne mjeri u danima i tjednima, već u mjesecima i godinama.''
Otpušten sam pod dijagnozom F98.9-adolscentna kriza uz terapiju zyprexa, i normabel po potrebi, te sam ostao dobar s mladim doktorom Marinom. Tražio je moj broj, dao mi svoj i rekao ako što trebam da ga nazovem. Prebačen sam na psihoterapiju u kliniku za psihološku medicinu na Rebru. Imao sam dr. Đuran, jednu od najboljih terapeuta u Hrvatskoj uopće.
Rekao sam joj da sam čuo kako ima doktora na Rebru sa shizofrenijom.
"Pa ima ih", rekla je skeptično "neki su i u mirovini... dosta ta bolest udara i na radnu sposobnost."
Pitala me koja mi je dijagnoza, rekao sam:
"Adolescentna kriza"
"Pa to je ništa, kako su ti onda odobrili Zyprexu?"
"Valda zato što mi mama ima shizofreniju."
"A ne ide to tako..ako roditelj ima da će i dijete obolit."
Inače, psihičke bolesti nisu nasljedne. Nasljedna je sklonost ka psihičkim bolestima općenito, odnosno osjetljivost, iz koje se u nekim slučajevima razvije bolest. Shizofreničari, istina, jednim dijelom i rađaju shizofreničare, ali rađaju i depresivne,manično-depresivne, a rađaju i normalne. Isto tako ima slučajeva gdje generacijama nije bilo psih. bolesti pa se dogodi shizofrenija.
I onda se dogodio jedan događaj koji je bitno utjecao na moje stanje. Bilo je to u domu na Savi, negdje u 6.mj 2007. god.
U sobi smo bili ja i cimer Ante, ja na stolu do vrata, Ante na stolu do prozora.
Na vrata je došao kolega Mario, počeo me podjebavat, kako sam sve ispite riješio već u 6 mjesecu, sad imam vremena na bacanje i tome slično. Išlo mi je užasno na živce to. Pitao me gdje sam izgorio, (bio sam crven na licu od sunca). Ja mu kažem :
"Kod tvoje mame".
On: "Hoćeš to ponovit? Pazi da ne bi zube kupio tu po sobi." Nisam više izdržao, pobjegao sam na krevet. Kad je otišao rekao sam Anti:
"Jesi vidio, on bi se tuko sa mnom".
A on : "Šta si se usra?"
Usra sam se?!, pomislio sam. Prije 2 tjedna si mi bio u posjetama u bolnici zbog depresije i anksioznosti, sad mi kažeš da sam se usra? Ležao sam nepomično na krevetu i gledao u ugašen tv. Došao je Antetov rođak Anđelko. Počeo je pričati kako mu je šugav posao, ne zna što će. Htio bi dati otkaz ali ne bi htio zeznuti šefa. Ja sam nekako smogao reći:
"Nemaš tu šta razmišljat, moraš sebe gledat."
"Ma koga ću gledat ako neću sebe??"
Ante se malo zbunio, bio je dosta šutljiv. Poslije je Anđelko otišao, a ja sam i dalje ležao nepomično buljeći u tv i razmišljao o onom događaju s Mariom. Ante je najedanput rekao :
"Jebote što si ti zbunjen! Samo ležiš i gledaš i ležiš."
Otišao sam na trčanje po nasipu, trčati nisam mogao. Opet plač. Zašto sam takav, nikakav? Depresivne misli javljale su se jedna za drugom. Poslije sam se smirio, te nakon nekoliko dana dok sam u poludepresiji ležao u krevetu i razmišljao, dobio sam poruku od prijatelja Matije:
"Ej hoćeš nekud? Ja sam kod Anje."
I tako sam otišao kod Anje. Bili smo Matija, Anja, ja i Marina, Anjina prijateljica. Tako smo pričali, i Anja me upitala,
"Jesmo te sad izvukli?"
Mislio sam si , dakako, ja nemam prijatelja, i ti Anja me uvijek izvučeš, stvarno ne znam što bih bez tebe. Ali, svako zlo za neko dobro, preko Anje sam upoznao Marinu a preko nje Sanju, moju djevojku na kratko vrijeme. Marina mi je nakon što smo se Sanja i ja poljubili, rekla:
"Mislim da nisi tako nevin kao što izgledaš."
"Ja nevino izgledam?"
"Jako."
Znači, ja ako sam nevin, vrijedim manje od tebe, preko koje je prešla vojska ljudi. U razdoblju depresije sam se našao sa onim mladim doktorom Popićem, s kojim sam razmijenio brojeve. Tako smo pričali i ja sam rekao, eto kako ja s depresijom ne mogu i teško mi je, a kako je onda ljudima koji imaju najgoru psihičku bolest, shizofreniju.
Kaže on:
"Nije shizofrenija najgora psihička bolest. Stvar je jačine: depresija ili bipolarni poremećaj mogu biti teške kronične bolesti, a shizofrenija može biti skroz lagani poremećaj, fax ili posao idu dalje, život ide dalje."
Ali bih dodao da je prosječna shizofrenija teža nego prosječni bipolarni poremećaj, ili depresija. Teško je reći što je teže, najteža depresija ili najteža shizofrenija kad su i jedan i drugi čovjek nesposobni za normalan život. U to vrijeme sam radio u Ledu. Bio sam zbunjen, ali se na meni vidjelo da hoću radit. Jednom, kad mi je viličar skoro zdrobio stopalo, stariji kolega je povikao :
''Ne! Čuj, ja vjeujem da imaš problema, ali daj se malo uključi, pa ovaj viličar ti zdrobi nogu .''
Nakon toga sam otišao na more, raditi. Mogu reći da sam tada imao simptome bipolarnog poremećaja. Izmjenjivala su se razdoblja manije i depresije, i kad sam bio u dobroj fazi gotovo impulzivno sam odlučio ići na more. Prije prvog dana posla primio sam sms poruku:
"Bok kako si?Opiši mi svoj kar, veličinu i debljinu kara."
Nisam htio odgovoriti već sam nazvao taj broj. Ne sjećam se tog razgovora potpuno, ali otprilike je bilo ovako. Pitao sam tu curu:
"Kako se zoveš?" Rekla je:
"Maja."
"Zašto šapćeš?"
"Starci su mi tu....ja bi tebi pušila kurac." Rekao sam:
"Ajde dođi, ja sam na Krku pa mi popuši. Glupa si jebote, ko kurac." Odgovorila je:
"Nisam glupa"
" Ma jesi, ko kurac" Prekinuli smo razgovor. Poslije me još jednom nazvala i rekla:
"Ja bi ti pušila ku...rac"
"A daj odjebi, pusti me da spavam!"
Prekinuo sam i više me nije zvala. Tada nisam znao tko je to bio, ali sad sam prilično uvjeren da to može biti samo Anja. Dobio sam otkaz nakon tri sata rada u tom restoran u Baškoj, te me je jedan čovjek Perica, besplatno prevezao do Krka. Govorio je:
"Svijet ti je pun gadova, pedera, loših ljudi, đubradi. To je vjerojatno drukčije u Slavoniji, ali je to tako na moru i u Zagrebu gdje se obrće velika lova."
Posao mi nije uspio naći, ali mi je rekao da idem od restorana do restorana i tražim posao. Tako je i bilo, i posao sam uspio naći. Ali, već nakon 3 sata rada 'poslovođa' Zvonimir mi je htio dati otkaz. No, ipak sam ostao raditi.
Pričali smo u skladištu 2 kuhara, Saša i Marin, pom. kuhar Stipe i ja. Kaže Saša:
''Bio sam na heroinu, kad sam se skidao bio sam 2 tjedna u sobi i skunuo 15 kila.'' Pitao sam ga:
''Pa zašto si probao to sranje?''
''Bilo mi je dosadno u životu.''
''A jel ti sad zanimljivo?''
Zvone mi nije dao mira. Skroz je od mene tražio da bolje radim.
Podigao sam si terapiju svojevoljno na 3 zolofta, umjesto 2.
Pomoćni kuhar Stipe mi je rekao:
''Reko mi je Zvone da moraš bolje radit.''
Znao sam da moram pokazat zube ako želim ostati, te sam tražio Zvoneta na jedan razgovor. Vidjelo se da ga je uhvatila panika. Rekao sam:
"Ja se neću opustit ako ti mene nastaviš špotat. Ne daš mi mira i normalno da tako ne mogu radit."
"Ma šta ti ne dam mira, pa imaš dvije lijeve." Digao se od stola, a ja sam mu rekao:
"I još nešto, ako imaš šta reći reci to meni, a ne da okolo pričaš!"
"Šta ja pričam?"
"Ma nemoj jesi rekao Stipi za mene, da moram bolje radit?"
i tako je razgovor završio. A paralelno sa poslom sam posjećivao 2 cure, za koje sam kasnije saznao da su sestre, a radile su u kafiću malo dalje. Opušteno sam pričao s njima o svemu i svačemu, najviše o poslu i Zvonetu. Ljiljana jedna od njih bila je prelijepa, vesela i odmah mi je zapela za oko. Bila je malo jača, ne deblja nego baš jača. Kad sam je 1 dan promatrao dok je stajala za šankom, pitao sam je:
''Ljiljana, jel ti bildaš?''
''Ma ne, to mi je od košarke...''
''Vidim, imaš bicepse.''
''Vidiš i tricepse...sve imam...''
''Pa da, i sise imaš isto.''. Spustila je pogled na šank.
Drugi dan je Sandra radila. Tada sam pak htio biti sa Sandrom, koja mi se činila mirnijom, i mislio sam, bolje bi mi odgovarala. Ali, imala je dečka. Jednom me pitala:
''Šta si po horoskopu?''
''Ajd pogodi, 3 pokušaja!''
''Šta ja znam..puno pričaš..''
''Misliš?''
''Da...vaga?'' ''Ne.'' ''Djevica?'' ''Ne, uopće..''
''Nego?'' ''Škorpion.''
Rekao sam Saši da mi se sviđa 1 cura, ali ima dečka i žao mi ga je, pa ipak ne bi bio s njom. Rekao mi je:
''Vjeruj, njemu tebe ne bi bilo žao.''
Jednu večer Ljiljana je došla u restoran gdje sam radio. Sjela je nasuprot Zvonetu, a ja sam sjedio pored. Taj dan prije sam osjećao kako me hvata depresija. Njih dvoje su pričali, ja sam šutio. Tada sam rekao Ljiljani:
"Jesam ti rekao da će bit problema danas, 3 ljudi je dalo otkaz. Probuđeni su usred noći i dovedeni u restoran jer je netko ostavio 10 kila lignji u ugašenom hladnjaku." Mucao sam. Zvone je odmah rekao:
"Nisu trebali dati otkaz, pa probuđeni su zbog posla."
Ljiljana je iz početka stala na njegovu stranu. Poslije me pitala s obzirom na moje ponašanje :
"Romane, što je ovo?"
"Pričat ćemo, jel može?"
Nisam se htio ustati od stola. Zvone je inače polovicu svog ukupnog vremena provodio na telefonu. Pitao sam ga
"Koliko si dnevno na telefonu?"
"10 sati" rekao je.
Ljiljana je tada stala na moju stranu i rekla
"Pa treba se sa stvarnim ljudima družiti"
Ustala se i ponovno rekla :
"Romane, šta je ovo? Ne smiješ bit depresivan, moraš radit."
Masirala me prijateljski između vrata i ramena. Poslije sam otišao u stan. Sutra ujutro sam otišao u njen kafić, i pitao jel možemo razgovarati. Sjela je pored mene.
"Jel se sjećaš kad si mi jučer rekla da ti nešto potišten izgledam?"
"Da."
"Ne da sam potišten, pun sam tuge."
"Jel ti netko umro?"
"Ne...imam najvjerojatnije bipolarni poremećaj."
"Ja sam imala seminar o tome. Manična depresija?"
"Da, 3 dana sam dobro i onda..."
"Da.. Imaš i lijekove za to"
"Pijem i lijekove"
"Odi imaš u ambulanti psihologa sigurno će ti pomoć."
"Bio sam kod 10 psihijatara. Hoćeš mi pomoć? Sam se neću izvuć"
"Ja ti se mogu smješit..Ne, Romane, ja da sam psiholog ja bi ti pomogla."
Pitao sam joj sestru :
''Sandra, kakvog si me doživjela u ova 3 dana?''
"Pa simpa si, puno pričaš."
Poslije kad sam se spremao ići rekla mi je Sandra :
"Dođi."
Zvone mi je rekao kad smo došli u restoran: "Moraš mi reći kad si ono,a kad si to."
"Tko ti je reko?"
"Ova..."
"Ljiljana..."
"Da...Trebao si reć da si bolestan.tako si mogao dobit otkaz."
"Ne možeš ti to skužit."
"Kako znaš da ne mogu? Jel piješ ti te lijekove?"
"Pijem"
Poslije sam otišao kod Sandre i Ljiljane. Šefica ih je učila kako se rade kokteli. Nisu me ni pogledale. Pitao sam Ljiljanu jel mi može posudit mobitel da obavim poziv, rekla je da ne može. Još sam bio kratko vrijeme tamo, te sam se okrenuo i otišao bez pozdrava. Rekao sam si: dovoljno su me upoznale, ako se žele družit sa mnom, znaju gdje sam pa nek dođu. Sutra nisam došao na posao. Šef Marko je došao u stan i pitao me:
"Spavaš? Onda spavaj."
Nazvao sam onog mladog doktora, rekao da sam pred otkazom, da me opet uhvatila depresija. On je rekao pa moraš se trudit, rekli smo da se sam treba pokrenut. Pa daj se malo bori i zbog mene, vidiš da se i ja trudim oko tebe.
"Ma ne mogu, da barem nikad nisam otišao kod psihijatra da sam se sam trudio."
"Da nisam ovo, da nisam ono", govorio je.
Ugasio mi se mobitel, bila prazna baterija, a on mislio da sam prekinuo. Najedanput mu 'puko film' :
"Ja te neću žalit, imamo ovdje u bolnici ljudi kojima je 100 puta gore nego tebi, pa se bore"(!).
Onda si ja kontam pa šta on to mene naziva i dopušta da ja njega nazivam pa di to ima? Nakon toga sam polako prekinuo taj oblik terapije telefonom, 'nazovi me kad ti je loše'. Shvatio sam da to ne može funkcionirati. Ali sam još dosta nakon toga ostao dobar s tim doktorom, i puno smo razgovarali.
Sutra sam rekao Saši:
''E nema gorega od psihičke bolesti. Mama mi ima shizofreniju, ja imam ovo.Kad ti nešto napada razum..to je smrt.''
''Vjeruj, ja da mogu ja bi ti pomogao.''
Poslije, dok sam prao suđe rekao sam Marku, pred Sašom:
''Marko, ja mislim da si ti dušu ispustio u tom restoranu.''
''Više puta, srce'', rekao je.
Nakon nekoliko dana je Ljiljana došla u naš restoran i tamo pričala sa šefom i još dvojicom. Smiješila mi se i ja njoj. Pitao sam je šta će popit, rekla je da ima piće. Kad sam bio gotov rekao sam pred svima:
"Evo ljudi ja vas lijepo pozdravljam, idem...kad radiš sutra?", upitao sam Ljiljanu pred svima. Pukla se glasno smijati, smijala se dobrih 15 sekundi i rekla sporo, napola uvrijeđeno :
"Od seeedam..."
Tada sam otišao. Sutra sam otišao oko 9 ujutro u Ljiljanin kafić. Rekla mi je:
"Kasniš. Marko te pohvalio da dobro radiš."
"Je? A šta je rekao za druge?"
"Ništa."
Nakon nekoliko dana, jedno popodne smo bili sami u kafiću, ja i Ljilja.
"Romane, nađi si prijatelja".
"Ne treba meni prijatelj, nešto drugo meni treba.."
"Prijateljica?"
"Ha, ha, ha! Da, prijateljica mi treba...hoćeš mi ti bit prijateljica?"
"Nemam ja vremena."
"Ti si 'very busy woman'."
Kad sam pričao poslije toga sa Sandrom, pitao sam ju nemoćno:
"Šta da radim, da si špricu zabijem?"
Kimnula je glavom i rekla: ''Onda se bolje odmah ubij..."
Tako jednom dok sam sam šetao slučajno sam ušetao u jedno dvorište. Neki čovjek je povikao:
''Ej, kuda ćeš? Ha, zamišljen...''
Koliko to ljepše zvuči, zamišljen nego zbunjen.
Kad sam išao na kupanje s prijateljem Damirom, sreo sam Ljiljanu. Išla je baš s kupanja, i zaustavila me.
''Ej Romane, nemoj se kupat, slano je..''
Nosila je kratku haljinicu, kao i večer prije. Potezao sam ju lagano, isto kao i sinoć.
''Opet, ha?'' pitala je.
''Ti voliš takve..'' rekao sam joj.
''Pa da, indijske.''
Jednu večer me Marko odvezao do stana, i dok me vozio, kratko smo pričali. Pitao sam ga:
''Jel znaš ti da Zvone gol spava, a imamo 2 žene u stanu?''
''Pa znam, kaže on da neće zbog nijh mijenjat svoje navike.''
Kratko smo šutili kad me upitao:
''Jesi vidio kolki kurac ima? Ko zmija je.''
Na Krku se dogodila i prva tučnjava u kojoj sam sudjelovao. Potukli smo se ja i Zvone. Jedno večer stoje u kuhinji 2 jela koja treba odnijet na terasu.
"Zašto me niste zvali da je jelo gotovo?", pitao je kuhare.
Kaže Matija, kuhar,
"Pa sad smo ga stavili."
"Kako sad, vidio sam da tu stoji prije 10 minuta."
"Pa šta nisi uzeo ako si vidio!" rekao sam glasno.
"Šta se ti kurčiš? Hoćeš šamar sad?"
"Ti bi meni šamar dao?" Stao sam ispred njega, "Aj mi daj šamar."
Malo se uznemirio.
Rekao je : "Idem sad, za 10 minuta da si se smirio." Poslije sam otišao do njega i rekao mu
"Nemoj me podjebavat, šutim i radim stalno mi ne daš mira. I ono tvoje 'frende moj' me užasno živcira."
(Stalno bi mi govorio 'di si Romane, frende moj'.) Rekao je: "Dobro, neću ti to više govorit. Ajmo u skladište."
"Ajmo."
Dok sam išao u skladište osjetio sam strah, ali sam znao da ne smijem odustati.
"Ti si za mene gol kurac, ja te prebijem kad se sjetim!", rekao je.
"Ti si također za mene!"
I onda je bilo gotovo. Prvo mi je prstima htio oko iskopat, i ogrebo me jako ispod lijevog oka. Uhvatio sam ga hrvački zahvat glave, i skupa s njim sam pao na pod. Držao sam ga iz sve snage za vrat. To užasno boli, ali ne može ništa biti u vidu da bi ga ugušio ili nešto slično. Držao sam ga dok nije došao Kruno, konobar i rekao:
"Dobro je pusti ga, ugušit ćeš čovjeka."
Tada sam ga pustio. Kad sam otišao u kupatilo i pogledao se u ogledalo, imao sam što vidjeti. Ogrebotina ispod oka je bila duboka, i krv je curila iz nje. Točno mi je mogao oko iskopat. Rekao mi je da sam dobio otkaz, ja sam nastavio prati suđe u kuhinji. Poslije me zvao u skladište, ali da se pomirimo. Pružili smo si ruke i nastavili kao da ništa nije bilo.
Rekao mi je: "Ajde nemoj toliko radit."
''Rad me smiruje!''
Nekoliko dana nakon toga je dobio bruh, najvjerojatnije od onog pada na pod, ali on to nikad nije htio priznat. Čak sam mu se ispričao zbog toga, rekao je :
"Pa sam sam si kriv."
Šef Marko tada nije bio u restoranu, bio je u Zagrebu. Očekivao sam da će nas ispitati zašto je došlo do tučnjave, no on niti riječi o tome nije rekao. Zbog toga me nakon nekoliko dana ponovo uhvatila depresija, mislio sam da misli da sam ja kriv za tučnjavu. Motao sam beštek užasno sporo, a on me ljuto gledao. Poslije mi je rekao jednu večer nakon posla:
"Ja tebe ne mogu tolko malo platit koliko ti malo možeš radit. Ja kad te vidim kako motaš beštek, meni dođe da ti 10 noževa zabijem u glavu. Ja kažem nemoj gladit tanjure, ti ih gladiš, pričaš sa njima. Ti si meni preskup."
Nešto prije toga je došao novi kuhar Matija, s kojim sam se i sprijateljio. Jednom smo navečer išli u stan, a on mi je rekao kad sam se spremao na odlazak:
"Pitat će te Marko da ostaneš. On mene pita kako mi je s tobom radit, ja kažem sve OK. On kaže da s tobom treba znat radit..." Ali ipak sam otišao. Jednu večer prije nego sam otišao pričali Marko i Matija pred restoranom. Ja provirm van i htio sam se vratit u restoran, kad Marko poviče:
"Sad odi vamo kad si već provirio! Smišljamo kako da tebe nagovorimo da ostaneš, a Sašu da šutnemo."
"Ne, moram ići na terapije."
"Kakve terapije?"
''Psihoterapije''
''Dobro a , kakve?''
"Razgovore.."
"Razgovarat ćemo mi s tobom."
"Svaki dan ako treba", dodao je Matija.
"Ne,moram ići"
"Jebeš čovjeka kojeg nemoš nagovorit...", na kraju je rekao Marko. Nasmijao sam se. Tada sam nešto zaključio. Promijenio sam dosta poslova, ali nikad nisam dobio otkaz, već sam ga sam dao. Puno su mi ljudi govorili da sam usporen, ali su me držali da radim. I tu na Krku je nekoliko ljudi dobilo otkaz, ali mene je Marko držao, čak me je i nagovarao da ostanem. Prije kraja dogodio se još jedan zanimljiv događaj. Konobar Kruno me nije volio jer sporo radim i stalno me ponižavao, kao da me on plaća. Jednom je rekao da sam ko gebrselassije cijeli dan radim ali užasno sporo. Ali, njegova cura Marina je volila sa mnom pričati. Tako dok sam motao beštek, pričali smo o njoj i njenom odnosu sa Krunom. pitao sam:
''A šta će bit sa tobom i Krunom''
''Ništa, svako ide svojim putem.''
''I ništa, ha?''
''Ništa.''
Prije nego sam otišao htio sam se pozdravit sa Marinom, dok su ona Kruno smješili jedno drugom i ljubili.
Rekao sam: ''Marina, ja odazim''
''Odlaziš?''
I maknula se od Krune i mene zagrlila i poljubila. Taj mi je zagrljaj bio najljepša uspomena sa Krka. Kruno je govorio,: ''E Romane dosta je bilo'', a Marina ga je ignorirala. Marko mi je platio 3000 kn za 35 dana posla.
Pitao sam:"Jel može 100 kn po danu?"
"Molim?"
"100 kn po danu?"
"Ne može, brate mili, budi sretan što ti nisam naplatio sve što si popio."
A popio sam jedno 20 pago sokova. Poslije me odvezao do Zagreba, a taj razgovor bih mogao u cijelosti ovdje izložiti. Prvo je bio nadrkan zbog situacije u restoranu.
"Kad si se oprao Romane? Smrdiš jebote, ko.."
"To majica smrdi." rekao sam
"Zašto nisi opro majicu, i jesi ikad opro te patike?"
"Jesam."
"Kad, kad si zadnji put pao u more?"
"Da ih izujem?", pitao sam u šali.
"Spreman sam platit, da to ne napraviš! Šta je bilo s faxom?"
"A imao sam nekih problema pa nije išlo."
"Kakvih problema?"
"Sa živcima. Svi me jebu od rođenja"
"Tko, svi?"
"Pa stari"
"Svakog stari jebe."
"Njemu je bilo puno lakše mene dobro izmlatit, nego bilo šta drugo."
Ali, u biti od tate sam dobio batina tek nekoliko puta. Zadnji put kad me ošamario, vratio sam mu i nastala je spomenuta tučnjava između nas dvojice.
"Mene je moj htio tuć, ja sam se sakrio pod krevet."
"Koliko si bio star onda?"
"Pa sigurno ne puno, kad sam se sakrio pod krevet.U vezi lijekova...bio sam jednom na jednom sistematskom pregledu, gdje je između ostalog bio i pregled kod psihijatra. I tamo on meni kaže: 'Evo budući da ste pod velikim stresom, evo jedna mala tabletica ujutro..' Ma marš, daj si to mami! To se sve dobiva iz opijuma jel tako? Mislim da bi se više trebao borit sa alternativnim sredstvima poput meditacije.Depresija je nemir jel tako?"
"Uglavnom da."
"Evo, šta misliš, jesam li ja opušten?"
"Pa da."
"Ne možeš zamislit koliko sam nemiran. Treba Kruni pokazat da nije on šef u restoranu, nego da sam ja šef. Pa treba Zlatku pokazat da i on malo stane na loptu. Pa kažem Zvonetu da ne nosi tacnu zbog bruha, on me ne sluša."
Stali smo, i otišli na piće. Obojica smo popili kolu. Poslije smo opet razgovarali.
"A i mama mi je isto bolesna na živce."
"Koju bolest mama ima?"
"Shizofreniju."
"Kakvu shizofreniju??"
"Paranoidnu. F20,0"
"Shizofrenija je teška bolest, i nažalost česta u Hrvata.
Jedna žena koja je bila suvlasnik zgrade gdje je moj restoran je bila shizofreničar. Pa shizofreničari su jako inteligentni."
"Dobro, nisu svi."
"Nisu svi, ali većina. Samo onda opet odu na drugu stranu.I ona isto, govorila je 3 jezika. Nakraju više nije znala 2 rečenice sastavit. Shizofrenija je nasljedna, to znaš.Toga se moraš čuvat."
"Mislim da bi sve bilo drugačije da sam ostao kod mame živjet. Možda ne bi bio tako dobar u školi, al bi ostao zdrav."
"Ne bi ostao, ako je mama bolesna, ne bi."
Tada je spomenuo svog bratića, koji je promijenio dva faxa, kao i ja. Govorio je :
''Nije prihvaćao ni jednu ocjenu manju od 5, vjerojatno i snjim nešto nije bilo u redu. A mama mu se ubila dok je bio još dijete.''
''Zašto se ubila?''
''Pa isto depresija, išla je kod psihijatra, vjerojatno isto shizofrenija i ubila se. A muž joj je bio neuropsihijatar i oglušio se na to sve.'' Marko isto smatra da je shizofrenija najgora psihička bolest. Ja bih rekao da je vjerojatno ta žena ipak imala tešku depresiju, koja je nažalost tragično završila. Shizofrenija može biti lakša, jer ipak u 90% slučajeva ne završi suicidom.
Rekao sam mu :
"Mislim da nema čovjeka kojemu ne bi pomogao razgovor s psihijatrom."
"Ima. Ja."
Kratko vrijeme ponovo tišina
"Ovo što si danas napravio, napravio si sad i više nikad. Alkohol na tablete. Kako si se samo sjetio rakiju-kolu?"
"Pa prvo sam naručio rakiju, pa mi se nije sviđala, rekoh daj ti meni i kolu."
"Nisi ti jedini bolestan u tom restoranu. Saša prvi najbolesniji! Zvone odmah njemu uz rame.. Šta ja znam, u ovih 35 dana se nisi previše gubio."
Sigurno si je onda pomislio, da si mislim pa šta si me onda tako malo platio, međutim nisam o tome razmišljao.
"Romane, jesi živ?"
"Ma umoran sam."
"Šta nisi kavu popio?"
"Pa i kola ima kofeina, jelda?"
"Puno manje."
Kratko smo šutili, a nakon toga sam ga pitao:
"Koja je svrha života? Čemu sve to, pitam se ja?"
"Nemoj se pitat glupa pitanja na koja nitko nema odgovor. Živiš, radiš, funkcioniraš i to je to."
Nisam ni skužio da smo došli do Zagreba. Vozio je prilično brzo, i još razgovarao sa mnom. Štoviše, skoro je samo on pričao, ja sam slušao.
Kad smo se pozdravili, nakon što me odvezao do doma na Savi, rekao je:
"Javi se, Romane."
"Hoću."
Kad sam došao u Zagreb družio sam se sa bivšim susjedom i prijateljem iz razreda Goranom, koji studira u Slavonskom Brodu, ali je mjesec dana radio u Zagrebu kao konobar. Pričali smo o Anji.
"Pa ta ništa ne uči", rekao je
"A Marina?"
"A ona nešto i uči."
"Rekla mi je Anja zašto si bio u bolnici. Šta ti je to? Nezadovoljan si sa sobom, sa životom?"
Poslije sam se našao sa šefom Markom, koji ima i kafić u Zagrebu i rekao mu:
"E da se sad vratit u 9. mjesec."
"Nikad se ne moj vraćat", odgovorio je.
Tada je prošla možda i najgluplja godina u mom životu. Radio sam godinu, nisam ništa zaradio. Čak sam i bezveze potrošio 4000 kn koje sam dobio od tete, što me je poslije grdila zbog toga. Pogriješio sam što nisam nastavio studirati strojarstvo, nego sam nastavio raditi. Prvo sam radio kao konobar u u kafiću u Novom zg, odmah nakon što sam došao s Krka. Goran, konobar mi je pomagao, rekao mi je,
"Ako šta trebaš, samo pitaj. Ovdje ti je prošlo znaš koliko konobara i svakom sam pomogao."
Nije mi išlo, i nakon par dana posla rekao mi je šef. .
"Ja vidim da ti hoćeš radit ali ti se bojiš, iz toga proizlazi tvoja sporost, tvoja zaboravnost, tvoja nesigurnost iz držanja tacne. Ja bi volio da ostaneš jer mi čovjek treba."
Jednom sam ostavio nered za šankom, i Goran mi je ljut rekao kad sam otišao na wc: "E kad se vratiš zube ću ti izbit, sad ti ozbiljno kažem!"
Kad sam se vratio s wc-a reko mi je:
"E sad sjedni i gledaj kako se konobari."
Baš je došao vlasnik kafića, Frane i pitao me:
"Zašto sjediš?", i masirao me prijateljski po leđima.
Rekao sam: "Goran mi je to rekao jer sam ostavio nered za šankom"
"Hoćeš naći drugi posao? Što se s tobom događa, zašto si takav prestrašen? Pa život je grub. "
"A ne znam, idem i na razgovore. "
" Kakve razgovore?"
"Psihoterapiju"
"Kod koga?"
"Dr. Đuran, na Rebru. Poznato?"
"Aha, to ti je pametno.."
Kad sam odlazio, Goran mi je pružio ruku i pitao me:
''Jesi sam dao otkaz ili ti je on dao?''
''On mi je dao.''
''Nemoj misliti da sam ti ja smjestio, dobar si dečko!''
Nakon nekoliko dana sam došao i rekao šefu 'čika Frane'.
"Šta si reko??" pitao me.
"Čika Frane", ponovio sam.
"Pa nisam ja četnik!"
Pogledao sam ga u oči, a on je skrenuo pogled u stranu.
"Ja mogu bit samo ustaša, a nikako ne četnik", rekao je.
Inače, kod nas u Slavoniji je normalno reći nekom 'čika ovaj, čika onaj'. To je skraćenica od 'čovjek', a ne od 'četnik'.
Frane je zapravo čovjek koji previše voli svoju domovinu, a to znači da previše mrzi Srbe. Ja nisam takav. Iako generalno Srbe ne smatram dobrim narodom, nikad ne bih nikoga mrzio zato što je Srbin. Pa Ljiljana je Srpkinja, a bio sam zaljubljen u nju. Tada sam pak radio autopraoni, ekipa je bila super, osim šefa. Ma nije ni on bio tako loš. Skroz mi je govorio da moram živnut.Na tom poslu sam shvatio da svugdje moram pokazati zube. Radili su između ostalih, Stjepan i njegova zaručnica Marina. Marinu sam zbog nečeg udario skroz lagano krpom po glavi, imala je i kapu. Stjepan je to vidio i viknuo :
''Ajde još jednom to napravi i glavu ću ti otkinit!''
Ja sam se smijao, a Marina je rekla:
''Mir, mir.''
Nakon toga me Stjepan udario sa crijevom usisavača, ne previše jako po leđima. Ja sam se okrenuo i odbrusio mu:
''Ajd me još jednom tako udari! Ja sam tvoju dragu 20 puta lakše udario, šta si reko, da ćeš mi glavu otkinit.''
Gledao sam ga u oči.
''Nemoj me tako gledat...'', rekao je.
A radnik Davor iz zagorja, je u dvije riječi - dobar čovjek,.
Govorio je šefu da mu je dobro radit sa mnom. Rekao sam mu da imam depresiju, a da mi mama ima shizofreniju. On je rekao da mu je šogorica imala skroz lagani oblik shizofrenije.
Rekao je :''Joj koliko smo nas dvoje šetali.''
Pitao me koje lijekove pijem, odgovorio sam:
''Zoloft i Zyprexu.''
''Od koliko Zyprexu?''
'5 mg'
''Moja šogorica je pila pola tablete od 5mg.''
Pa onda to ni nije shizofrenija, pomislio sam.
Pošto sam malo zarađivao u toj autopraoni, odlučio sam se ponovno zaposliti u građevini. Ekipa je ponovno bila ok, a šef pravi gad. Bio sam najmlađi od svih. Mirko, koji je bio bratić od šefa je bolovao od PTSP-a. Rekao mi je
''Imam PTSP-depresija.''
Bio je komunikativan, čak i hiperaktivan, ali i pomalo zbunjen.
Jednom mi je 5 puta rekao da ne zaboravim zaključati gradilište, a slučajno je sam uzeo ključ, tako da uopće nisam imao s čime zaključati. Govorio mi je:
''Bio sam u ratu na prvoj crti, žena doma sa malim djetetom i drugim na putu. Ne mogu ni reći kakve sam snove imao.''
A bio je tamo i Željko, alkoholičar iz Slavonije, također bio u ratu. Govorio je:
''Mogu me staviti u mirovinu, ali samo ne želim da piše da imam PTSP! Može bilo šta drugo, samo to ne.''
Kasnije, čuo sam, su se baš Mirko i Željko poutkli.
Goran, s kojim sam radio u kafiću me zvao da vidi što je sa mnom. Otišao sam taj tjedan u subotu tamo. Rekao mi je:
''Ja sam tebi reko da si mi drag, samo jesi se trgnuo?'', samo sam se nasmijao. Tada sam se našao sa Danijelom, onim prijateljem iz razreda koji je stao uz mene kad me Anja udarila. Pričali smo između ostalog i o mojoj bolesti. Rekao sam mu:
''Tako promatram kjude oko sebe i pitam se :'Šta to drugi imaju a ja nemam? Gdje sam pogriješio?''
''Pa ništa nemaju. Dobro ti ne pričaš puno, a danas u kapitalističkom društvu to je potrebno. Trebaš bit ono što jesi, ti si jako pametan...''
''Da.. nije inteligencija nikad bila moj problem, i svjestan sam toga, samo imam drugih problema.''
''Pa šta onda ako imaš shizofreniiju?''
''Nemam ja shizofreniju.''
Dao sam otkaz na tom gradilištu, mislio sam naći ću bolje gradilište. No, međutim, bio je to užasan posao, najgori u životu. Pošto sam sa prošle bauštele otišao za mjesec dana, na ovoj sam htio ostati duže. Tamo mi se ponovno dogodila tučnjava. Potukao sam se sa radnikom Jozom. Uglavnom, tučnjava se desila otprilke ovako: Napravio sam grešku što sam Jozi posudio 300 kn. On je meni posudio jaknu, i rekao:
''Pošto već 5 dana nosiš jaknu, ne moraš mi je vratit, ja tebi neću vratit 300 kn i još si mi dužan 200 '' (kao, jakna vrijedi 500kn).
Naravno, nisam pristao na to. Rekao mi je ili da mu dam 200 kn ili ogrlicu koju i sada nosim. Ogrlicu sam stoga sakrio na gradilištu. Dok smo bili u sobi, udario me u rame, osjetio sam strah. I dok smo se tako naguravali, netko od nas je slučajno ugasio svjetlo, uhvatio sam ga hrvački zahvat glave (kao i Zvoneta), držao ga lijevom rukom jako za vrat oko minutu i kad više nisam mogao, udario sam ga desnom rukom 10 puta iz sve snage po faci. Sutradan mi je šaka tako natekla, mislio sam da sam je slomio. Baš sam se iživio na njemu. Rekao je:
''Pa mogo si me ugušit''
''Da bar jesam!'' Poslije sam mu rekao :
''Budalo, duplu terapiju pijem zbog tebe! Lud sam, shizofrenija!'' Tada sam nazvao šefa i kad sam mu rekao da će doći šef, pobjegao je.
''Bježiš sad, ko zadnja pička!''
Došao je šef i rekao:
''Ma jebat ću mu mrtvu mater! Ništa se ti ne brini za tih 300 kn, skinut ću mu ja to od plaće.'' Tako je i bilo, vratio mi je Jozin dug od 300kn, ali mene je zato kasnije sjebo za 700. Eto, šta reć... Bio je tamo i jedan majstor Milan, Srbin ali već 30 godina živi u Zagrebu. Skužio sam da ga hvata nostalgija za rodnim krajem. Inače jako dobar čovjek. Skroz mi je govorio da sam 'mlad i neukusan'. Poslije sam ga vidio, kaže:
''Čuo sam da si istuko onog Jozu.''
''Pa da.''
''Zašto?''
''Ma zbog jedne jakne..nije bitno..''
''One plave? Pa njega svi tuku, ja se čudim kako je uopće živ.''
Odlučio sam prekinuti sa strojarstvom i upisati fer. To mi je i uspjelo, ostvario sam prilično dobar rezultat na prijemnom: bio sam 81. od oko tisuću kandidata. Prije sam radio prelagan posao u jednom mikrobiološko laboratoriju. Pola sata nosiš neke kutije sa uzorcima, te 3 i po sata sjediš sa ženama i piješ kavu. I to za 25 kn po satu. Promjenio sam psihijatricu, ne svojevoljno i ta nova, Gabrijela, mi je u 2 tjedna ukinula zoloft, a pio sam 150 mg. Bez zolofta mi se depresija vratila, ali slušao sam doktoricu i pio kako mi je ona govorila. Govorili su mi na poslu:
''Pa nema u tebi onog mladenačkog poleta''.
I onda sam rekao da mi je mama bolesna na živce, da ima shizofreniju. Kao i uvijek kad to kažem pa tako su i one imale primjer shizofrenične osobe koju su poznavale. Radilo se o jednoj pokojnoj doktorici. Mara je rekla:
''Najedanput ja vidim ona plače. Ja kažem nešto nije u redu, a kažu kolege da nju to tako uhvati. I stalno je govorila da će ju netko ubit, da bi se na kraju sama ubila, skočila s drugog kata zgrade.''
Ja kažem da oni mogu bit i jako inteligentni, a kaže Mara :
''Pa kažem ti, doktorica je bila.''
I još mi kaže Mara,:
''Pazi to može biti prijelazno. Vidiš kako se tvoja mama usudila rodit dijete, a tako je bolesna...''
Nakon prijemnog sam operirao bruh, te poslije mirovao mjesec i pol. Još jedan događaj koji potvrđuje Anjino ponašanje prema meni. Dakle, stojimo školski kolega Goran i ja u kafiću i pričamo. Kad evo ti Anje. I priča ona s Goranom, a ja razmišljam što da joj kažem. Kad je završila razgovor s Goranom, meni je mahnula, rekla bok, i otišla. Tada meni Goran kaže: "Znaš onu Marinu?"
"Da, znam"
"Odeš i riješiš to."
"I riješiš to, ha?"
"Ma riješiš to..."
Prije faksa sam još radio na moru, i to na otoku Lopudu kod Dubrovnika. To mi je bio možda i najbolji posao dotad, zaradio sam 3300 kn za 20 dana posla.
No, međutim na faksu mi opet nije išlo. Baš kad je trebalo dati sve od sebe, mene je hvatala depresija. Sreo sam svog bivšeg cimera Antu, i spomenuo je onog Maria, koji se htio tuć sa mnom. Bez obzira što je nakon tog događaja bilo puno drugih u kojima sam ispao ok i hrabar, meni su se vraćali oni u kojim sam ispao glup i jadan, izmeđi ostalih i taj s Mariom. To je depresija: Začarani krug negativnih misli da si bezvrijedan, jadan, nikakav. Drugi vrijede, ali ti ne.
Čak sam se zbog toga ponovo našao sa Antetom.
Pitao sam ga: "Jel se sjećaš onog docimera Marija?"
"Kako ne", odgovorio je.
"Znaš da mi je žao što se nisam potuko s njim."
"Šta je to ono bilo, ti si mu nešto mamu spomenuo?"
"Da, prvo me podjebavo kako sam sve ispite riješio u 5.mjesecu"
"Da, sjećam se. Jel bi ga dobio?"
"Nije bitno jel bi ga dobio", rekao sam "i još me pogodilo to što si ti stao uz njega!"
"Nisam ja ništa stao uz njega..", pokušao se izvući,
"Ja sam ispao jadan i usran, a on kao frajer."
"On se i drži kao frajer. Loš je čovjek..."
Zbog takvih ljudi, kao što su Ante i Mario sam i pomislio da ne vrijedim. Pao sam na svim ispitima, nije bilo koncentracije čak ni dok sam riješavao ispite. Odustao sam od FER-a, čak nisam nisam htio ni potpisati stipendiju koju sam dobio. Radio sam 20 dana, i onda skužio da ipak imam neke šanse, vratio se na fax, ali nisam uspio ništa položiti. Našao sam Ljiljanu na internetu, tj. na Facebook-u. Prvo sam joj poslao poruku:
''Hej..sjećaš se mene?"
Nije odogvarala. Nakon 2 tjedna sam joj poslao :
"znao sam da si umišljena..al baš toliko, to nisam znao". Odgovorila je!
"Ej...nisam na face-u skoro pa uopce, nisam ni bila u Hrvatskoj neko vrijeme..ali, dobro...umisljena sam."
Tada na mojih 5 poruka nema odgovora, i na kraju 5. sam joj napisao :
"želim ti sretan Božić, od srca!"
Nisam znao da nije katolik. Odgovorila je :
"Sretan Božić, Romane!":)
Tako smo povremeno razgovarali preko interneta. Ostavio ju je neki dečko, te je bila u depresiji zbog toga. Reko sam joj zbogom, više puta. Tada sam upoznao Martinu, super curu i buduću doktoricu. Ona mi je jedina došla u posjete kad sam bio 4. put u Vrapču. Upoznali smo se u studentskoj menzi u domu na Savi. Prvo sam je tražio x-icu, posudila mi ju je. Dok smo tako stajali u redu,a ja gledao okolo, stala je pred mene, i nešto me pitala, mislim kako mi na faxu ide. Rekao sam
"Ma odlično sam se upisao, ali mi na faxu baš i ne ide."
"Kod mene isto tako" rekla je.
Dok smo jeli i pričali najedanput je ostala bez glasa. Pogledao sam je i pomislio: "Pa ova cura je sramežljiva." Poslije smo razmijenili brojeve, te smo se obećali naći jednom. Došao je i Ljiljanin rođendan, 22.3. Sjetio sam se i čestitao joj.
"hvala, romane:)" odgovorila je.
Moja je poruka na to bila:
"Ajme, imaš 23, nije to malo. I to na drugi dan proljeća, 22.3. kao da je bio prvi. intersting..enjoy.."
Sreo sam Anjinu Marinu, sasvim slučajno.
Nešto sam spomenuo Gorana, s kojim je bila spavala. Pitao sam je: "Znaš Gorana, Anjinog prijatelja? Znaš ga?"
"Da, znam ga", rekla je potišteno.
Nakon toga sam se zaposlio u Lanterni, jednoj građevinskoj firmi preko student servisa. Radio sam jedno 15 dana, pa bio loše volje i bolestan nekoliko dana, i onda se vratio. Terapija mi je bila 2*zoloft a 50 mg i 1*zyprexa a 5 mg. Govorili su mi da sam miran i usporen, ali su me držali. I onda se razbuktala vatra u mojoj glavi. Ukraden mi je barcelonin šal koji sam kupio na maturalcu u Španjolskoj. Sumnjao sam na jednog kolegu, Tibora. Držao se kao frajer i više me puta podjebavao u vezi šala kojeg sam stalno nosio. Čekao sam ga sa grupom koju je trebao voziti kući. Stao je da uđu ljudi u auto i ja sam ga pitao gdje mi je šal.
"Ma o kakvom šalu ti pričaš, ne znam gdje ti je šal"
"Nemoj se zajebavat, ako si mi uzeo šal vrati ga."
"Ma jebem ti mater", rekao je i spremao se izići iz auta.
Popizdio sam na tu psovku. Izderao sam se:
"Ma jebem ja tebi mater! Hoćeš meni jebat mater u oči?! Kome ćeš jebat mater u oči?!"
Svi u autu su šutjeli.
"Još jednom te pitam: jesi li ili nisi uzeo šal?"
"Nisam", odgovorio je uplašeno.
"Dobro", rekao sam i zalupio vratima.
Poslije toga događaja više ništa nije bilo kao prije. To je bilo u petak, a u ponedjeljak kad je Tibor došao na posao rekao mi je:
''Nisam ti ja uzeo šal.''
''A zašto si se onda usro?''
''Ja sam se usro? Riješit ćemo to vani.''
''Dobro, samo ti i ja, nitko više.''
''Nitko više''
Sprijateljio sam se sa kolegama iz Bosne, zajedno smo radili i pričali. Jednom smo tako nas 4 sjedili u podrumu i pričali kako je atmosfera na gradilišti napeta.
''Ma nervoza se lančano prenosi'' prijatelj Alen je rekao.
Kaže Matija:
"Mene poslovođa može vidjet, ali Romana!"
"Šta ti misliš da ja to ne znam?", rekao sam.
Poslije mi je Matija pružio šaku. Lupio sam svojom šakom po njegovoj, zagrlio ga i rekao :
"Znaš kako skužim ljudine?"
"Da?", pitao je.
"Nevjerovatno..."
Trebalo je odnijet neke komade žica u kombi i poslovođa, ali ne moj nego od druge ekipe je počeo govorit meni :
"Kako ti znaš gdje treba odnijet žice a onaj tvoj idiot glupi, Matija ne zna?".
"On nije idiot", rekao sam.
Poslije je došao i Matija, a ja sam mu šaputao bez veze nešto, namjerno da taj poslovođa misli kako mu govorim da ga je nazvao idiotom.
A poslovođa gleda u mene i kipi u sebi.
"Ti možeš ić, dajem ti otkaz."
"Jesi me ti zaposlio! Mene je Višnja zaposlila, a ne ti! Ako će doć ona i reć: 'Berkec idi,' ja ću otić."
Dobre izjave su mi navirale jedna za drugom. Kad smo se Matija i ja skupa penjali na stepenice rekao sam možda i najbolju izjavu od svih pred svima :
"Tko nije radio, taj nije živio!"
Skupila se vani ekipa od radnika i poslovođa i pričali su o meni.
Kad sam prolazio pored te grupe, čuo sam da je poslovođa rekao za mene :"Ma pusti ga, bolestan je u glavu“
Neki drugi, nešto stariji radnik iz Bosne, čak ga nisam ni poznavao, je uzvratio: "Ma dečko je momčina!"
Baš mi drago oko srca kad se toga sjetim. Poslao sam Martini poruku:
"I ništa od našeg ručka ili večere? A, jebiga..."
Nije odgovarala. Poslao sam joj poruku :
"Ne mogu izdržati da ti ovo ne kažem: pametna, sramežljiva i umišljena, to si ti u 3 riječi. Sretno i zbogom."
Odgovorila je:
"Ja tebe nažalost ne mogu opisati u 3 riječi jer smo potpuni neznanci. Posudila sam ti xicu u menzi i to je to. Ali samo mogu reći da si poseban i drag.Zbogom."
"Da, ne znamo se, ali, Martina, neke se stvari odmah skuže. Vidio sam da imaš dečka. Eto neka te on upoznaje pa neka kaže više od 3 riječi. 50 ako može. Neka napiše knjigu o tebi. Zbogom"
I moja zadnja poruka :"Oprosti ako sam te uvrijedio. Ne mislim da si umišljena, zaista ne. Dovoljno si me upoznala i tvoje je pravo da biraš s kim ćeš sa družit. Eto, sad stvarno zbogom."
I pogledao sam njen status na face-u, pisalo je :
"Ovu pjesmu posvećujem svima koji su odlučili odustati od nečega ili nekoga! (pjesma se zvala 'Don't give up')"
Znao sam da se to odnosi na mene, te sam je odlučio nazvati. Nazvao sam je, javila se i govorila mi između ostalog:
"Ponovno ti na faxu nije išlo?"
"Ponovno"
"I ne misliš se sada ubit zbog toga?
"Naravno da ne"
"Ili padat u krizu?"
"Sad ti to meni govoriš.."
" A zašto ti ne bi to govorila!"
Tada smo prekinuli razgovor. Poslao sam joj poruku:
"Hvala na tješenju, ali ja zbilja nisam ni potišten, ni nesretan ni depresivan . Eto toliko :)"
Odgovorila je: "Hehe. ok, drago mi je"
Tada mi je Saša rekao u vezi šala:
''Pitao sam nasamo Tibora je li uzeo šal, kaže 'Ma nisam, lik je potpuno zabrijo.'''
''U pičku materinu... pa ko mi ga je onda uzeo? I šta se onda usro toliko?''
Poslije sam zvao Tibora na razgovor. Kaže on:
''Ma ja sam ti takav, možeš vikat na mene al sutra ti ja uzvratim 10 puta jače. Ja bi tako i Filipoviću došao.''
''Ne bi ti tako Filipoviću došao. Ajde sve u redu.'', i masirao sam ga po vratu.
Poslije smo ponovno nas 4 bili u podrumu. Kaže Saša meni:
''Eto ipak ti nije uzeo šal.''
''To i ja sad znam, ali znam i još nešto: da je pička.'' Dok smo pričali Alen, Matija, Saša i ja, rekao sam Alenu:
''Alene, nisam loš čovjek, al ne pričam sa svakim. Znaš Alene, ne pričam sa svakim.''
Ovo sam rekao prvenstveno zbog Saše, s kojim puno pričao nekoliko dana prije toga. On je poznavao i Martinu, te smo i o njoj dosta pričali. Rekao sam mu:
''Martini sam 3 puta rekao zbogom, i na kraju, 'eto sad stvarno zbogom', te je nakon toga nazvao i javila se.''
Pitao sam Matiju, hoćemo šta popit nakon posla, rekao je:
''Joj što volim kad se netko ponudi za piće.''
Tako smo kupili piće, on pivo, ja sok jer ne smijem piti zbog lijekova. Pičali smo barem 2 sata. Brzo smo došli do teme o Bogu. Pitao sam ga jel čuo za pjesmu 'Dođi u Vinkovce'?
''Kako ne'', rekao je.
''Znaš kad kaže :'...ja se nikoga ne bojim, osim dragog Boga, jer je razlog što postojim...'''
''Da, ali prije toga kaže i 'poštujem svakoga...'''
''Vidiš, to nisam skužio.''
Rekao sam mu:
''Mama mi boluje od shizofrenije, znaš za taj poremećaj?''
''Ma znam, naravno.''
''Sa zadnje hospitalizacije je otpuštena sa 9 vrsta lijekova. Čim budem u mogućnosti naći ću joj najboljeg psihijatra za psihoze, jer znam da će joj biti bolje.''
''Da, ali prvenstveno moraš sebe gledati.''
Došli smo do teme o postignućima u životu. Spomenuo sam Hichama el Gueroujja, koji mi je glavni sportski uzor.
''Baš se sjećam Olimpijade u Ateni 2004, i njega. Do tad je osvojio sve osim olimpijske zlatne medalje, a to je silno želio. Prvo je tijesno osvojio zlato na 1500m, te nakon toga i zlato na 5 km. To je čovjek, htio je osvojiti 1 zlato, a osvojio je 2.''
''Sjećam se, šta je on, Alžirac?''
''Marokanac.''
Sutradan sam prije posla rekao Matiji:
''Neću ti ni reći koliko sam spavao noćas.'',a spavao sam jedva 2 sata. Taj dan se ponovno dogodila tučnjava u kojoj sam sudjelovao. Neki debil je bio na mjestu pored kojeg sam prolazio i počeo se derat bez razloga na mene.
"Ma di je Višnja, jebo joj bog majku!"
Na tu rečenicu sam se sav stresao. Bio sam dobar sa šeficom Višnjom, i nisam mogao dozvolit da netko tako pljuje po njoj. Stao sam pred njega i on me pitao :
"Jesi pito Višnju hoće ti dat pičke?"
"Nisam, jesi je ti pito?"
"Jesam." rekao je.
"I šta ti je rekla?"
"Da hoće."
"Ajmo je nazvat pa ćemo je pitat!"
Izvadio sam mobitel i dao mu ga:
"Ajde je ti nazovi!"
Spremao se bacit mobitel od pod.
"Vrati mobitel!" izderao sam se.
Uzeo sam od njega mobitel i udario me. Ne jako, više da me odgurne od sebe. Na to sam ja njega dvaput udario, i sletila se cijela grupa na mene. Netko me srušio na pod, i držali su me, a ja sam odmah skočio, i istrgao se te se počeo se derat na debila:
"Koga ćeš udarat?!"
Kolega koji je s njim radio mi se počeo unosit lice i govorio tiho: "Idi odavde".
Rekao sam mu smireno:"Prvi me udario, prvi me udario."
Viknuo sam 'prijatelju': "Ovo ti nije trebalo!"
Odgovorio je "Nije tebi trebalo!"
I otišao sam. Sjedio sam sam sat vremena. Nazvao sam mamu i s njom popričao. Poslije smo svi bili na krovu, nešto smo meli bezveze. Alen kaže:
"Perković (poslovođa) nosi tamo stakla neka."
"To je isto glumac", rekao sam.
Poslije su mi donijeli čašu vode, rekao sam Matiji
"Znaš da imam problema sa grlom, da ne pijem hladnu vodu..." Odgovorio mi je :
"Zato i imaš problema sa grlom, što ne piješ hladnu vodu."
Nasmijao sam se. Kad sam popio Matija mi je rekao:
"Ne daj se...dalje u životu"
"Ma to te ja pitam, ljudino!"
Zagrlio sam ga, i on mene te sam otišao. Sreo sam Perkovića, pitao me :
"Šta je to bilo?"
"On je mene prvi udario. Nikad ne bih prvi udario čovjeka."
"Dobit će i on sankcije."
Iako baš nismo bili prijatelji, rukovali smo se, i razišli.
Ljiljana je pod status na face-u je stavila vedru poruku .
"priznat ću ti zašto volim proljeće :)"
Poslao sam joj:
"Ljiljana, znao sam. Znao sam!samo naprijed, glavna si;)"
Na to je pod status napisala
"Vjerojatno, sve bi bilo puno bolje, da nismo ništa mislili i ništa znali, da smo se samo prepustili slabostima u nama."
Znao sam, također kao i ona Martinina poruka, da se i ova odnosi na mene. Tada sam joj poslao poruku :
"Evo da te utješim..ja kad god mogu se prepustim svojim osjećajima pa kakvi god oni bili. I opet mi nije lako, ali sve je bolje i bolje. Kad dotakneš dno, jedno znaš, a to je da može biti samo bolje. pusa."
U status je stavila:
"Kad te poželim naći, tražit ću te u dodiru tebi sličnog, u pogledu sličnom tvom ...( ne sjećam se dalje...)''
Odgovorio sam:
"Postoje sigurni ljudi, postoje prestrašeni (sramežljivi) i ponekad sigurni a ponekad prestrašeni. Ti na prvi pogled djeluješ jako sigurno,ali kad te čovjek bolje upozna pokaže se da baš i nisi. Imaš 2 izbora: prihvati da si sramežljiva, ili zaista postani sigurna, u svakoj situaciji, svaki dan. Ni prvo a pogotovo drugo ne možeš sama. Neka te Bog čuva, i sretno!!!''
U svoj je status tada stavila:
"Ljudi previše pričaju, previše je nepotrebnih glasova ..."
Još jedan zanimljivi događaj. Dok sam šetao trgom, napale me 2 cure, uhvatile me svaka za jednu ruku.
Kažu :"Ajde s nama u istarski. Ti nam se jedini činiš normalan."
"Ajde idemo."
"Šta studiraš?"
"Elektrotehniku."
"Jel znaš (nekog, ne sjećam se)...?"
"Pa ima nas 715 na prvoj godini."
Nešto smo još pričali, onda smo se razišli...
Tad mi je došlo iz guzice u glavu: Pa Martina je iz Istre!
Prve dvije cure koje sam vidio pitao sam ih:
"Jel znate gdje je istarski klub?"
"Pa znamo, tu negdje..ajde s nama, svejedno ti je dali išao s nama ili sam..."
"Ajde idem s vama."
"Hoćeš nam ispričat neku priču, romantičnu?"
"Dobro, di je taj istarski..?"
"Hahaha!"
Pitao sam ih: "Jel imate dečke?"
"Kaj te briga?!"
"Dobro neću vas više ništa pitat, idem", pravio sam se da ću otić, ali odmah sam se vratio..
"Da, imamo...nažalost."
"Haha!", sad sam se ja puknuo smijat.
"Kaj studiraš?"
"Elektrotehniku."
"Pa za to treba hrabrosti.."
"Za svaki fax treba hrabrosti."
"Da, i novaca."
"A štaš ako nemaš novaca?"
"Pa onda hrabrosti..."
"A štaš ako nemaš ni hrabrosti? E onda nećeš završit fax."
Tada smo i došli konačno do istarskog kluba.
Upoznali smo se, rukovali i pozdravili..
Međutim, istarski klub je bio prazan, ne samo da nije bilo Martine, nije bilo nikoga. Tih dana sam se super osjećao, i tko bi pomislio da ću završit na psihijatriji. Možda baš zato što sam bio tako dobro!
Nazvao sam Višnju, i pitao kad će bit plaća?
''Za 2 tjedna. Zašto ste napali onog čovjeka na gradilištu?''
''Nisam, on je mene prvi napao.''
''Ne, vi ste njega.''
''Ne, on je mene i gotova priča.''
Poslao sam joj poruku: 'I još nešto, kako možete tvrdit nešto, a niste bili tamo!?' Odmah me nazvala:
''Kakve vi to meni poruke šaljete? Plaća će bit za 2 tjedna.''
''Nema problema, bok.'' I tako smo prekinuli razgovor. Matiji sam poslao poruku: 'E, ako primjetiš šta čudn na Višnji, dovedi je u red. Možeš ti to ;)''
Blokiran mi je račun u banci, mislio sam da se umiješala Višnja, ali poslije sam saznao da je to bio Vip zbog neplaćenih računa. Svoj izlazak iz depresije sam si objasnio kao Božju nagradu, kao svih ovih godina sam bio depresivan, i u problemima, odsad toga više neće biti. Bio sam opušten i lutao sam bezciljno gradom. Sad u knjižnicu, pa u internet caffe. Kad sam bio u knjižnici, primjetio sam da su samo cure tamo. Jedna je došla do mene i stvarno je čudno izgledala. Kao da me se bojala, a sjela je pored mene i gledala me.
"Jesi za kavu?", pitao sam je.
Rekla je uplašeno "Ne." , i spustila pogled na stol.
Sutradan sam primjetio da su samo muški bili u knjižnici.
Nisam bio depresivan, ni najmanje i odlučio sam prestati piti lijekove. Napisao sam status na face-u:
"Dobro jutro. Ovdje depresija. Ne znam šta ću..ali znam šta neću: piti tablete. Ni danas, ni sutra, ni ikad više. Jebale vas tablete." Mislio sam da je moguće (nisam bio siguran) da me neki ljudi prate, ne da mi žele zlo, nego vide da čudno izgledam, te mi žele pomoći. Kad sam izlazio van, vidio sam da u knjižnicu ulaze 3 doktora, sa medicinskom torbom, te sam mislio da su došli zbog mene, što nije bilo istina. Vidio sam besplatno izdanje 24 sata u kojem je između ostalog na naslovnici pisalo:
"Za Romana koji leži u bolnici u Klaićevoj prikupljeno je 10000 kn na humanitarnoj utakmici..."
Pomislio sam si, 'možda su ljudi s kojima sam radio došli u kontak s novinarima i htjeli mi na taj način dat znak da odem u tu bolnicu.'
Otišao sam u bolnicu u Klaićevoj, i kakve li promjene, od one gradske gužve i nemira, takav mir među ljudima u toj bolnici. Tražio sam bilo kojeg doktora, i dobio sam glavnu sestru. Zvala me u neku prostoriju gdje smo bili sami. Rekao sam joj ovako:
"Bolovao sam dugo od depresije, više godina, i sada mislim da sam se izliječio. Zapravo, siguran sam da sam se izliječio, ali sam dobio znak da moram neko vrijeme odležati u ovoj bolnici. Samo, morate mi vjerovat."
Rekla je "Dobro, dođi sa mnom."
Pričala je s nekim na telefon i govorila.:
"Ovdje imam jednog dečka kojem je potrebna psihološka pomoć."
Kad je završila razgovor pitao sam:
"I vi bi mene silom na psihijatriju..?"
"Pa da. Hoćeš u vinogradsku ili na Rebro?"
"Dobro, idem onda na Rebro, jer tamo sam već bio."
"Romane, sretno!" I pružila mi je ruku.
Došao sam na Rebro, i tražio doktora Mislava koji me liječio dok sam ležao tamo. I našao sam da, te ga pitao ima li vremena za razgovor. Rekao je:
"Ti si mi poznat odnekud, iz nekog filma..."
A siguran sam da me se sjećao. Rekao sam mu:
"Ležao sam tu prije godinu i pol. Jel imate vremena za razgovor?"
"Može, samo moraš pričekati."
Čekao sam najmanje pola sata, kada je došao jedan drugi doktor i rekao mi kroz smješak:
"Vidimo se sutra", tada sam otišao.
I onda kao da me grom pogodio, otvorilo mi se Anjino ponašanje prema meni i njene namjere. Došlo mi je u glavu: pa ona mene hoće izludit! Ušao sam u wc, lupio glavom od zid nekoliko puta, pitao se zašto, šta sam joj napravio?? I onda sam se sjetio onog natjecanja u 6. raz, kad je plakala i onda me zamrzila. Nije joj dosta što sam obolio od depresije, i bio u bolnici mjesec dana, njoj to nije dosta. I sjetio sam se svih detalja iz njenog ponašanja prema meni. I ono kad me udarila zbog nevažnog razloga, i kad me pitala jesmo te sad izvukli, i onog kad je pričala s mojim prijateljem, a od mene pobjegla, baš svega sam sjetio. I pomislio: 'Anja je najbolesnija osoba koju sam upoznao!'
Zbog svega toga, ipak sam navečer popio 5 mg zyprexe, koju sam bio prekinuo. Sutra sam ponovo došao u bolnicu, gdje sam htio tražiti onog mladog doktora Marina Popića, s kojim sam bio dobar, te se nadao da će mi posuditi koju kunu, kao što je već jednom bio napravio. Trebali su mi novci za put, da odem iz Zagreba kući za Uskrs. No, međutim tog doktora nije bilo, pregledale su me dvije doktorice, obje mlade s tim da je jedna ipak imala malo više iskustva. Prvo je bila samo mlađa doktorica. Rekao sam joj da sam prekinuo lijekove, da se dobro osjećam, samo mi treba novaca za put.
"A zašto ste prekinuli lijekove?" pitala je.
"Pa ne trebaju mi, izliječio sam se od depresije."
"Ali ne izgledate mi dobro."
"Varate se", odgovorio sam,
"Zašto mislite da nisam dobro?"
"Pa zato što ne možete biti dobro, s obzirom na vaše stanje...nemate novaca, dobili ste otkaz..A kako ste došli do stanja da ste tako dobro?"
Odgovorio sam: "E to vam neću reć, neke stvari morate sami skužiti."
Sebi sam to protumačio kao Božju nagradu, i ne samo to, već i kao: Ako naša vjera postane čvrsta, shvaćajući ovaj život kao prolazni, riješit ćemo se svih ovozemaljskih strahova i postati psihički čvrste osobe, te sigurni u sebe i svoje sposobnosti.
"Dobro, ne morate reći što ne želite", rekla je šablonski. A vidjelo joj se na licu da je nesigurna iako je liječnik. Pametna, ali i nesigurna.
"A ipak mi ne izgledate dobro."
Nakon te izjave nisam više izdržao, puknuo sam se glasno smijati. Tada je došla druga doktorica, te smo sada razgovorali ja i ta druga doktorica, a mlađa je slušala. Došli smo do teme, da li mogu čitati misli drugih ljudi.
"Naravno da ne mogu, nisam nad naravan, ali do neke mjere mogu vidjeti što osoba misli i kako se osjeća."
"A, kako ste došli do toga stanja?"
"Znam ja, al' ja vam neću reć!"
Ali sam siguran da je shvatila zašto se tako osjećam. Ipak, nisam htio reći zbog druge doktorice.
"A znači stvarno možete čitati misli.." rekla je uz smješak.
"Kao što rekoh, nisam nadnaravan i ne mogu ponavljati jedno te isto čitav dan..."
Pitala me jel može razgovarati s mojom mamom, rekao sam ''Bolje ne, uznemirit će se.Ali može sa tetom"
I nazvala je tetu sa bolničkog telefona. Nakon razgovora je rekla da je teta jako mirna i simpatična osoba. Tada je mene teta nazvala na mobitel.
Rekla je: "Čula sam da si u bolnici pa šta je to bilo?".
Ukratko sam joj sve objasnio, da nemam novaca za put. Vidjelo se da je uznemirena, svaka druga rečenica joj je pučinjala s 'ali Romane'. Kasnije je tražila da još malo popriča s doktoricom. Pružio sam mobitel mlađoj doktorici, koja je rekla:
"Isuse, ja ne mogu više...", i pružila mobitel s dvije ruke svojoj kolegici.
Tada mi je rekla druga doktorica da izađem i pričekam vani. Kada je došla, rekla mi je sa smješkom na licu,
"Sad će doći hitna pomoć i odvest će te u Vrapče, ništa se ne motraš bojati. Vjerojatno će ti dati Zyprexe."
Rekao sam: "Dobro, samo neka mi ne daju 50 mg, nek mi daju 5 ili 10."
"Bez brige, neće ti dati 50."
Tada je došla hitna i odvezla me u Vrapče. Prvo sam išao na razgovor kod prijemnog doktora. Kratko smo pričali. Pitao me: "Da li se bojite ičega?"
Rekao sam: "Ne, ničega".
"Dobro, idite za bolničarom."
Bolničar me odveo u glavnu prostoriju, gdje je bila i većina pacijenata. Na tv-u je bila Nikolina Pišek. Pitao sam kolegu glasno: "Jel da je dobra ova Nikolina?"
Sestra koja je bila tamo bila je uplašena i uznemirena. Pitala me je arogantno :
"Koja je ovo bolnica?"
"Ne znam!", pravio sam se. ''Koja je ovo bolnica pitao sam kolegu?''
"Tebe pitam!" rekla je
"Žuta bolnica" odgovorio mi je kolega.
"Žuta bolnica!" ponovio sam.
Slijedio je kratki razgovor s doktoricom.
"Kako ste?"
"Odlično"
"Imate li kakvih strahova?"
"Ne"
"Jeste li možda pomislili da pišu o vama u novinama"
"Samo jednom. Imate sat ko Sanader", rekao sam joj.
"Ma nije, to je 'swatch'!Sad ćemo vam dati nešto za spavanje, u redu?"
"Ok"
Nakon toga su mi dali nešto za spavanje, i brzo nakon toga sam zaspao. Kad sam dobio mobitel, vidio sam poruku od Matije:
''Ja sam izletio isti dan kao i ti, tako da ne znam što je bilo s tobom i Višnjom.''
Odgovorio sam:
''A u kurac. To je bilo zbog mene, tako da mi je žao, jer znam da si htio zaraditi. Ja ti sad u bolnici Vrapče. Dijagnoza: previše sretan :D ''
''Nije to ništa bilo zbog tebe, jer je više ljudi dobilo otkaz. Ja i tako u svojim postupcima ne bi ništa mijenjao. A ti ima da si se oporavio, jesi čuo?''
''Jasno, pogotovo ako ti tako naređuješ :) Ma ok sam ja, čini mi se da ću brzo kući..“
Iz početka sam imao terapiju 15 mg zyprexe, kasnije samo 10. Vrlo brzo sam otišao a intenzivne na prvi kat. Tamo me liječila dr. Kovačević, odlična mlada doktorica. Za dr. Đuran sam joj rekao: "Ja otvoreno mogu reći da je dr. Đuran najbolji terapeut u mom životu."
Dodala je: "Pa ona i je jako dobar terapeut."
Ubrzo sam prebačen i na 2. kat, na najlakši odjel. Tamo sam dobio drugu doktoricu koja me sada liječi. Bio sam podvrgnut psihološkom testiranju. Nakon što sam riješio testove, slijedio je razgovor sa psihologom. Počeo je oštro.
"Ajde sada da čujemo: Što vi radite ovdje?'
''Pa doveli su me, mimo volje'''
"Znači dobro ste?"
"Da."
"A htjeli ste biti u bolnici?"
"Da, ali ne ovoj. Pročitao sam u novinanam da neki Roman ili Romano leži u bolnici u Klaićevoj i liječi se od raka. To sam shvatio kao znak da moram otići u bolnicu u Klaićevoj."
"Uh, velike li razlike... bolnica je bolnica.A kako ste došli do toga da ste izliječeni?"
Kratko sam šutio i rekao:
"Počeo sam vjerovati u Boga, čvrsto i iskreno".
Odmah je skrenuo temu:
"E to nam je bitno, da vidite da ste pobjegli od realiteta."
"Mislite taj Roman ili Romano..?"
"Ma nema veze, može bit i da je bio Roman, ali to niste bili vi!"
Kratko smo šutili...
"Testove inteligencije ste dobro riješili ali smo zaljučili da ste priično impulzivna osoba, pritajene agresivnosti. I ona cura, što slini za vama, a vi joj se bojite prić..."
"Haha!". i pogledao sam u psihologinju koja je sjedila pored i samo slušala.
"Što ćete ako se razbolite?"
"Ništa, ima ovdje puno bolesnijih ljudi pa žive.."
"Da, odlično da ste to rekli ..a što mislite hoćete li vi biti bolesni?"
"Pa mislim da neću."
"A što sa faxom?"
"Upisao bih medicinu."
"Uf, pa to je teško...ali dobro, ako ste odlučili. Gotovo je, možete ići."
"Gotovo?"
"Ali ne još sa bolnicom! Pozdrav."
"Pozdrav."
Jednu večer kad smo pričali tko je koliko u bolnici rekao sam Luki, koji je bio u bolnici već 10 mjeseci:
"Ti meni skroz normalno djeluješ."
"Ne znaš ti s kakvim ja ljudima živim.."
Na odjelu na kojem sam bio par dana u tjednu postoji grupa sa socijalnom radnicom. Tema je bila: uzimanje lijekova koji ne izlječuju, ali bolest drže pod kontrolom, a Luka je ispričao vic:
"Bio jednom jedan lik, koji je odlučio preplivati ocean.
Plivao je i plivao, kad je shvatio da ne može, nije odustajao. Prvo je za njim došao gliser, govorili su mu, 'ajde s nama utopit ćeš se'. 'Ne, mene će Bog spasit'. Plivao je dalje, kad za njim još jedan gliser: 'Ajde s nama, utopit ćeš se.' 'Ne, mene će Bog spasit.'
Plivao je kad je za njim došao i helikopter: 'Čovječe utopit ćeš se, ajde s nama!' 'Ne, mene će Bog spasit.' Na kraju se lik utopio. Došao je do Boga i pitao ga: 'Zašto me nisi spasio?' 'Pa kako nisam, poslao sam ti 2 glisera i helikopter, a ti nisi prihvatio pomoć!' "
Poruka je bila: Bog pruža pomoć i djeluje preko ljudi. Riješenje problema je tu, samo treba prihvatit pomoć.
Luka je rekao:
"Ja kad sam pročitao svoj nalaz, kako sam grub, svađam se s ukućanima, arogantan sam...to je ispalo kao da JA nisam u redu, kako sam JA kriv za situaciju u kući."
Marko je bio mlađi od mene godinu dana, i bolovao je od shizofrenije, ali je smatrao da mu lijekovi ne trebaju. Nikog u obitelji nije imao da boluje od psihičke bolesti. Rekao je o uzroku svoje bolesti:
"Imao sam prvi i posljednji put dodir sa homoseksualcem. Nakon nekog vremena jedan prijatelj mi je rekao: 'Ja iz pouzdanih izvora znam ti je taj i taj popušio kurac.' Meni se tada svijet srušio. Mislio sam da sam Bog da mogu ljude preko tv-a praviti homoseksualcima."
Ja sam mu rekao:
"Evo ja kažem da meni tablete u ovoj dozi trebaju, želeći da Marko shvati da i njemu trebaju."
Marko je bio uporan:
"Ne, meni tablete ne trebaju.."
Došao je Luka i pitao:
''I šta smo naučili? Ne smiješ dati pederu da ti puši kurac."
"Kakve ti to tablete piješ??", pitao sam ga pola u šali, pola u ljutnji. Marko je još mirno dodao:
"Ne, meni tablete ne trebaju."
Tada sam imao depresivnu epizodu od nekoliko dana, pa mi se razpoloženje podiglo, a i našao sam si curu na kratko vrijeme, pa sam bio još bolje. Marija se zvala. I još jedna cura je bacila oko na mene, ali meni se ona uopće nije sviđala. Imam osjećaj da me moja doktorica htjela spojiti s njom. Jednom dok smo pričali, spomenula je nju i govorila kako je posebna,čak ima i 2 imena. Budući da sam se osjećao dobro, tražio sam otpust.
Rekao sam doktorici:
''Evo osjećam se odlično, i htio bih da me pustite, pripremao bih se za prijemni na medicini.''
''Pa šta ja znam, sad si imao i jednu depresivnu epizodu. Kad bi da te pustim?''
''Čim prije.'' rekao sam
''Dobro, ne mogu te tu držati protiv tvoje volje.''
Kad sam odlazio iz bolnice, rekao sam svojoj doktorici :
"Hvala vam što ste me liječili." i stisnuo joj ruku.
Njen kiseli smješak je bio namješten. Tada mi je dijagnoza bila F21-'shizotipni poremećaj,' a terapija je bila 10 mg zyprexe navečer. Otkad sam pušten iz bolnice, terapiju sam uzimao svega tri dana. Mislio sam da je jedini moj problem bio to što sam prenaglo izašao iz depresije, te da samo trebam polako prestati uzimati lijekove. Ta tri dana sam uzimao 5mg navečer, a poslije više ni to. Mislio sam da se sa svojom depresijom trebam boriti na druge načine,a ne lijekovima. Otišao sam do bolnice samo da pozdravim ljude,
Luka je još uvijek bio tamo. Rekao sam mu :
"Pa ti meni skroz normalno djeluješ."
"Pa kažem ti, ne znaš ti s kakvim ja ljudima živim!"
Rekao je još na kraju:
"Idi, znaš svoj put", želeći mi reći da više ne dolazim u bolnicu njima u posjete, već da živim svoj život.
Otišao sam do svoje doktorice Gabrijele, i rekao da sam bio u Vrapču. Rekla je
''Nazvao me tvoj tata i rekao da si u Vrapču, a ja o tome ništa nisam znala.''
Pročitala je da mi je plan studirati medicinu, rekla je:
''Mislim da to ne bi bilo dobro...''
Odgovorio sam:
''I ja mislim, odlučio sam da ću studirati fiziku na PMF-u''
Rekla je da bi svakako trebao piti tu zyprexu navečer, i još nešto je rekla:
''Trudna sam i neće me biti nakon 2 mjeseca.Morat ćeš naći drugog psihijatra''
''Mogu dr. Đuran ponovno?''
''Ona je jako zauzeta...''
Zvao me dr. Marin Popić da dođem i da malo popričamo. Rekao sam da sam bio u Vrapču i da mi je dijagnoza 'shizotipni poremećaj', te da sam prestao piti lijekove. Rekao je:
''Svaki put kad doživimo, tu epizodu, to je jedan 'šut' i što je više tih 'šuteva', teže se oporavljamo.'' Sjetio se onoga kad sam bio na Krku prije 2 godine. Rekao sam:
''Sjećate se kad smo onda pričali i čuli se svaki dan..šta je to sve bilo..'
''Da..ipak si onda imao 'bipolarni poremećaj'...''
''Ma to se desila turbulencija u glavi kad sam si sam podigao zoloft na 150 mg.''
''A zašto onda depresija?''
''Bila je to više anksioznost, jer se nisam znao snalaziti u novim situacijama.''
Rekao sam da je dr. Gabrijela trudna.
''Trudna je? Vidiš svašta se sazna.'' Na kraju me potapšao s leđa iznad kukova i rekao:
''Dobro mi izgledaš...'' Mogu reći da me je i to podržalo u odluci da ne pijem lijekove. Nakon toga ga više nisam vidio, ali ću svakako nastojati da ga ponovno vidim. Jako zanimljiv i pametan, ali ipak tada još neiskusan doktor. Višnja je ponovno tražila studente za rad, ovaj put u Westgate-u Nazvao sam je i pitao jel mogu raditi kod nje? Pitala me:
''Jeste vi radili već kod nas?''
''Jesam.''
''Jeste vi onaj koji ste bili problemtčni u Jankomiru? Zaboravite, bili ste problematični u Jankomiru i ne može.''
Poslao sam joj poruku:
'Samo još nešto: Optužujete me za nešto za što nisam kriv. Ali dobro, tako to ide.' Malo sam jeo, malo spavao. U sobi mi je bio stravičan nered. Na stolu je bila uputnica za kontrolni pregled, čak sam i kavu prolio po njoj. Na Trgu sam sreo srednjoškolskog kolegu i prijatelja Marija.
Tada je bio na 3. God FER-a. Pitao sam ga:
"Znači nastavljaš?"
"Pa da sad odustanem nakon 2,5 god?"
"Naravno da nećeš"
"Gdje živiš?"
"U jednom domu, đačkom kod autobusnog kolodvora."
"Jel to onaj dom kod nacionalne?"
"Ne, to je drugi, tamo živi Vedran iz Orahovice."
Pogledao sam ga i rekao :
"I Anja je tamo."
Tada smo šutili nekoliko sekundi kad mu je došao tramvaj.
Kad je ušao u tramvaj doviknuo mi je :
"Romane, ako šta trebaš, viči!"
Pobjednički sam digao ruku, i pravac u Internet caffe da javno objavim poruku. Objavio sam poveznicu- pjesmu 'Neću izdat ja Boga nikada', live Thompson na Poljudu. I dodao:
"Ništa nije nemoguće osim drvene peći. A možda i to izmisle :)"
Jedan frend je odmah odgovorio:
"Ja je vidio. Da vidio, imam je."
"I jel radi?"
"Radila je jednom. I grije za popizdit."
"I moš je bacit, jebeš to."
"Hehehe."
Ovo je zapravo jedna zanimljiva metafora. Ako je žena, kao drvena peć (radila jedanput, i grije za popizdit)-moš je bacit, jebeš to.
Pokušao sam radit, čak sam i našao posao u firmi 'Aluminium' koja se bavila metalnom stolarijom. Čim sam došao skužio sam da u toj firmi ništa ne valja. Direktor je bio ok, ali šefovi nisu bili dobri, čak bih mogao reći da nisu bili previše pametni. Radnici su nam govorili da se opustimo, nemamo se čega sramiti, tj. trebali su radnike jer je firma bila pred raspadom.
Možda sam napravio grešku, a možda i nisam kad sam rekao da sam radio u 'Lanterni' kojoj je Višnja vlasnik. Šef se malo nasmiješio, i odmah sam skužio da poznaje Višnju. Drugi dan, radnik mi je rekao da me šef treba. Došao sam kod njega i kaže:
'Vi možete ić, dobili ste otkaz. Mi trebamo radnika, a vas se mora loviti.'
Znao sam da je nešto Višnja rekla za mene. Kad sam odlazio, rekao sam radniku koji je već duže radio tamo:
''Ovo ti je odlična firma, radiš 2 dana i dobiješ otkaz. Odlična firma.''
Poslije stvarno ne znam što je bilo s tomm firmom.
Sutradan, dok sam se tuširao, sjetio sam se da sam mogao poginut onda sa Stjepanom u vožnji iz Osijeka prema Mikanovcu. Pa skoro sam poginuo! Pomislio sam da je taj dodir sa smrću jedan od uzroka mojih psihičkih problema. I Dinko, koji se poslije vozio sa mnom i Stjepanom je skužio da Stjepan nije nikom rekao za nesreću. I sjetio sam onog gospodina koji me par dana prije toga povezao do Osijeka, te mi rekao na kraju popij pivo. Došlo mi je da mi je to ironično rekao kao: "Popij pivo pijana budalo, pa i dalje stopiraj dok ne pogineš jednom.."
I tada, pod tušem, susreo sam se sa Sotonom u najgorem obliku. Ili, možda je to što mi se desilo bio dobri duh, koji je trebao spriječiti ono što sam poslije naumio, ali ipak taj je događaj uzrokovao previše moje depresije da bi to bio dobri duh. Dakle, tuširao sam se, naizmjenično mi je dolazila topla i hladna voda. Sjetio sam se scene iz 'Schindlerove liste' kad su skupina Židova bili na tuširanju. Tuširali su ih sa toplim vodom i oni su se veselili što je voda topla. Pomislio sam, ako su se veselili toploj vodi, znači da su ih ponekad tuširali i sa hladnom. Ne možeš se veseliti sreći, ako nisi osjetio tugu.
I tada, dok sam se tuširao nazimjenično s hladnom i toplom vodom, i suosjećao se sa tim židovima, začuo sam – kokoda kvoc kvoc- skupinu žena s druge strane vrata. Nemoguće! Dolaze žene iz kuhinje provjeriti što se sa mnom događa! Došao sam do vrata, i dalje se čulo kokoda kvoc kvoc. Pokucao sam i pitao:
"jel mogu ja uć?"
"Kuda uć?! Valda misliš izać!"
I opet kokoda kvoc kvoc. Počeo sam lupat šakom po vratima, rekle su: "Prestani lupat!"
"Ajte u pičku materinu!", otjerao sam ih i tada su otišle. Došao sam do tajnice, i rekao:
"Doživio sam šok!"
"Pa to su žene iz kuhinje.."
"Ne možeš se tako ponašat!"
Kolega Darijan koji je u sobi pored živio, bio mi je u sobi, u to sam 100% siguran, vidio je nered u sobi, i uputnicu na stolu.
Mislio sam da mi je ukrao novčanik, koji je bio pao iza kreveta.
Otišao sam reći prijateljima:
''Nestao mi je novčanik, imao sam 500kn u njemu, a Darijan mi je bio u sobi.'' Poslije me prijatelj Kruno pitao:
''Jel ti sumnjaš na nekoga?'' Rekao sam:
''Gle, jebe se meni za tih 500kn, nego ja nemam šta jest a gladan sam, to ti mene jebe.'' Poslije sam otišao jesti u kuhinju doma, a prijatelji koji su bili tamo su me pozdravljali.
Sjetio sam se Ljiljane, i onog detalja kad je rekla Zvonetu da imam bipolarni poremećaj. Sigurno mu je rekla, 'pripazi na njega, on se može i ubit kad je u depresiji!' Znači, ona se zabrinula za moj život. Pa to je to, ona je žena mog života, spasila mi je život! Odlučio sam napisati knjigu: 'Slučaj za psihijatra-kako sam obolio od duševne bolesti i kako sam se izliječio.'
Gledao sam svoj mali tv, kad je bila na tv jedna politička emisija o zajmu od 850 milijuna eura koji je digla Hrvatska od EU.
Slavko Linić je vikao na Šukera što je digao taj zajam, a Šuker mu je odgovorao :"Šta vičete, šta vičete, šta vičete. U ovom trenutku, ovo je bilo najbolje rješenje."
Pomislio sam si, sigurno mu je Sanader nešto zaprijetio ako ne digne taj zajam. U glavi sam si iscenirao razgovor njih 2. Sanader mu je rekao: 'Ako to ne prihvatš, ubit ću te!'
Šuker ga je pogledao i odgovorio: 'Dobro, prihvatit ću.'
Bio je u to vrijeme veliki prosvjed seljaka u Zagrebu. U nekoj drugoj emisiji je govorio Željko Mavrović:
''Treba pregovarati, a ne postupati na taj način.Neke firme moraju propasti!'' Odmah sam se sjetio te zadnje firme u kojoj sam radio.
Uzeo sam uputnicu za kontrolni pregled u Vrapču, na sebi sam imao crvenu majicu na kojoj je bijelim slovima pisalo 'kraljevski party...BIO SAM!', kratke žute hlačice i sive tenisice i rekao sam sebi: sad idem na Krk po Ljiljanu, pa kud puklo da puklo!
Tramvajem sam došao do Novog zagreba, poslije više nije vozio, te sam dalje morao pješice. Išao sam u smjeru juga, ulice su bile pune prosvjednika i policije, najvjerojatnije zbog bivšeg premijera.
Hodao sam dok se na semaforu ispred mene nije upalilo crveno svjetlo te sam tada počeo trčati. Rekao sam sam sebi: 'Da sada odustanem, nakon što sam to sve proživio?Nema šanse!' Nastavio sam trčati. Na nekom igralištu pored ceste je bila skupina od nekoliko momaka u crnim ustaškim odorama, a s druge strane ceste policijski auto i skupina od 5, 6 policajaca. Nisam se obazirao, nastavio sam trčati.Trčao sam dok nisam izašao iz grada, te sam tada nastavio hodati.
Nakon 5 km sam došao do nekog sela, gdje su se svirale domoljubne pjesme. Pala je noć. Neka skupina mladih ljudi je bila u garaži neke kuće i slavili su. Došao sam do te garaže i počeo glumit pijanog čovjeka.
"Ljudi pijan sam ko pička", i bacio sam se na travu. Tražio sam da mi daju čašicu rakije te da ću tada otići. Nisu mi dali. Jedan od njih mi rekao:
''Meni ni jedna nije dala rakije''
''Ni jedna ti nije dala?''
''Nijedna.''
''Jebemti što je to gadno kad ti nijedna nije dala!'' I budući da sam sjedio na makadamu, uhvati sam šaku kamenčića i bacio ih prema grupi
"Na kakvom si ti to partyu bio?"
"A na jednom..", tada moj proživljeni kraljevski party je bio u Zagrebu prije nekoliko sati. Pitali su me:
"Odakle si?".
"Iz Donjeg Miholjca" rekao sam.
''Pa jel znaš ti gdje si?''
Jedna cura koja je bila pored mene je rekla:
"Iz Donjeg Mihaljevca si?"
"Molim?" pitao sam je uvrijeđeno, a ona je skrenula pogled od mene. Inače: Nikad nemojte Miholjčanu reći da je iz Mihaljevca!
Krenuo sam u garažu trčeći kad su me počeli napadat, osjetio sam 2 lagana udarca pod rebra. Onda sam shvatio da sam nepoželjan te sam otišao. Neki stariji čovjek je sa ulaznih vrata te kuće mi doviknuo :
"Ej, momak!".
"Ko me to zvao?" okrenuo sam se i upitao arogantno, te otišao. Došao sam do centra naselja gdje su svirali domoljubne pjesme, i pekli neku kotlovinu.
Govorili su: "Ajde pusti za njega 'Lepu Brenu'!
Ušao sam usred te grupe ljudi, uzeo kobasicu, pojeo je, a klinci su govorili:
"Vidi pojeo je kobasicu cijelu!" Uzeo sam 3 šnite kruha, naglašeno na broj 3 (jedan, dva, tri!) Okrenuo se i otišao. Jedan malo stariji momak mi je dobacio:
"Nisi platio...".
Kruh je bio prefin, sjećam se. Vjerojatno ne samo zato što sam bio gladan.
Došao sam do centra toga sela gdje je bio putokaz za zagreb, plavi sa bijelim slovima, i plakat 'Jasen Mesić' –pošten, sposoban, dobar-HDZ. Odlijepio sam taj plakat i spustio ga na zemlju.
Kad sam bio u nekom selu gdje su psi slobodno šetali, shvatio sam nešto: Pas ti neće ništa ako se smiriš, ili legneš i napraviš se mrtav. Nastavio sam dalje u smjeru Krka, ili sam barem mislio da idem u tom smjeru.
Došao sam do nekog ne-asfaltirana puta, zapravo, nije bio ni makadam već samo ugažena trava. Pomislio sam: Jebote pa možda i tu ima mina, od rata! Ali pošto je bila ugažena trava, shvatio sam da ih ne može biti. U daljini sam vidio neka svjetla, i pomislio da je to grad Karlovac, znači na doborm sa putu. Ušao sam u neki ograđeni prostor, ali žica na dijelu kroz koji sam ušao bila je potrgana. I tada su me u tom ograđenom prostoru napala četiri psa. Trčali su prema meni, i ja sam se napravio mrtav, legao ne zemlju. Okrenuli su se počeli bježati. Vikao sam ljuto za njima.
"Uuuu, di ste sada pička vam materina!" Oni su još brže bježali.
Počelo je svitati. I kad je bilo negdje oko 5, našao sam se uz neku cestu i bacao kamenje u travu, dalje od ceste i psujući, boreći se zamišljajući one pse.
Kad se već dobro razdanilo, oko 8 našao sam u nekom poljoprivrednom imanju. Bio je tamo i mobilni wc, isti onakav kakav se može naći na bauštelama. Na vratima je bio papir na kojemu je pisalo. Radno vrijeme od 7 do 3, radni tjedan: 40 sati. Ja nikad na baušteli nisam radio samo od 7 do 3, nego do 5, a radni tjedan je bio 58 sati. Ušao sam u wc, obavio što sam trebao, i krenuo dalje.
Sjetio sam se da izujem patike, da mi stopala dobiju malo zraka. Fantastičan je osjećaj bio hodati bos po rosnoj travi. I općenito sam se super osjećao, bio sam pun sebe. Mislio sam, kad dođem na Krk, pitat ću Ljiljanu: 'Hoćemo li dalje zajedno?' Reći će: 'Hoćemo'.
Odlučio sam: Bavit ću se boksom, a i Ljiljana isto. Bit ćemo super par. Sjetio sam se i Luke iz bolnice. Mislio sam da je on potpuno zdrav, i siguran u sebe, ali da je njegov problem što mora shvatit da drugi ljudi koji s njime žive nisu sigurni u sebe kao on. Kad sam došao do nekog sela (za koje sada znam da se zove Brezovica) već je bio potpuni dan, oko 9 sati. Hodao sam po žitu, glumeći Gladijatora sa Russel Crowom, kako hoda po žitu na kraju filma. Tako sam došao do neke birtije seoske, gdje su se neki ljudi smijali, kao da me nema, a kad sam došao do njih uozbiljili su se, pa me opet ignorirali, tj smijali se nečemu bezveze. Nisam bio nepoželjan, već zanimljiv. Uz birtiju je bila i benzinska pumpa, a ja sam tražio vode. Rekao mi je prodavač,
"Imaš tamo birtiju iza, oni će ti dat vode."
Otišao sam dalje, kad su se ljudi opet počeli smijati. Okrenuo sam se i pitao arogantno:
"A di je birtija?"
Ljudi su se opet uozbiljili. Ušao sam u kafić i popio 3 čaše vode. Na drugom kraju sela sam tražio opet vode, pozvonivši na zvono neke kuće. Prestrašena djevojka mi je dala bocu od pola litre vode, ja sam pitao:
"Jel čista voda?"
"Čista voda", odgovorila je.
Krenuo sam opet u smjeru Krka, ali sam se predomsilio,odlučivši svratiti do crkve. Ušao sam u seosku crkvu, i imao sam što vidjeti. Ljudi mole krunicu! Šta nam se dešava u državi, a oni se mole! Kleknuo sam, prekrižio se i izašao van. Kad sam izašao, na crkvi su zvonila sva zvona. Došao sam iza crkve, i tražio svećenika.
Vikao sam: " Jel ima ovdje svećenika?"
U njih sam imao povjerenja, misleći da će mi pomoći, okupati me, te uputiti dalje. Nitko mi se nije javljao. Tada sam se predomislio i htio se vratiti u Zagreb. Došao sam do drugog kraja sela, onog bliže Zagrebu i odlučio stopirati, kod autobusne stanice. To se selo zove Brezovica. Puno je auta prošlo pored mene, ali mi nitko nije stao, a ni autobusa nije bilo. Ovaj događaj je bio poruka: Nema stopiranja, čekaj autobus, drugi put. Tada sam pitao nekog gospodina koji je živio odmah pored autobusne stanice:
"Jel me možete odvest do Zagreba?"
"Zašto?" pitao je.
"Zato što je sranje u državi!" odgovorio sam.
Tada sam krenuo pješke. Prešao nekih 300, 400 m i vidio bijeli znak: 'Zagreb-centar'. Bacio sam prema znaku, mobitel, praznu plastičnu bocu, i psovao na znak. Nakon toga sam nastavio hodati prema Zagrebu, a pored mene je prošla skupina od 7,8 automobila, jedan za drugim. Tada sam počeo vjerovati da sam dio nečega važnog.
Sjetio sam se borbe između Filipovića i Fedora Emilijanenka. Kad je Mirko skužio da Fedor neće s njim na pod, pogledao ga je i rekao u sebi 'ma p. ti materina! E sad ćeš najebat!' Mirko je tad pomislio budući da je bio u sdp-u: 'Hoćeš se ti mješat u moju politiku?' A Fedor mu je uzvratio, budući da je u Rusiji demokratska stranka na vlasti: 'A hoćeš se ti miješat u moju!?'
Na kraju je Mirko izgubio taj meč. A prije ovoga sam vidio Mirka u dnevniku gdje je rekao da se još nije oprostio, te da još samo mora dobiti Fedora.
Sjetio sam se i boksačkog meča između Mavrovića i Lewisa. I o tome sam imao krivu predodžbu toga meča. Sjetio sam se 7. runde kad je Mavrović uputio nekoliko dobrih udaraca kad je bio kraj runde. U svojoj krivoj predodžbi sam mislio da je kraj runde spasio Lewisa koji se tada "probudio" i na kraju dobio meč.
Mavrović je na taj meč rekao, bez obzira na to što je skoro (u mojoj krivoj predodžbi) nokautirao Lewisa: 'U svojem zadnjem meču,sam primio puno teških udaraca i ja sam jako sam sretan što sam ostao na nogama.'
Također sam se sjetio i meča između Lewisa i Tysona, koji je Lewis nokautom riješio. Kad je u 8. rundi Tyson nokautiran, Lewis se sa desnom rukom udarao po prsima, misleći, iako je pobijedio :"jebote, koliko ovaj udaraca mora primit da padne"
A sad malo o "kraljevskom partyu". Što je zapravo "kraljevski party"? Pa to je zapravo neka užasno naporna, ili užasno opasna radnja. Boksački meč je definitvno "kraljevski party". U užem smislu, meč sa Tysonom pravi "kraljevski party". Ovo Lewisovo udranje po prsima je također moglo značiti "Bio sam!, na pravom kraljevskom partyu"
No, međutim, to nije bilo tako, Lewis se tako udarao po prsima više puta nakon pobijeđenih mečeva. Maratonska utrka je još jedan primjer "Kraljevskog partya". Također sam imao može se reći i bolesnu predožbu misleći da me se snima satelitom i prikazuje na tv-u u prijenosu. I to: pola ekrana mene, a drugu polovicu prikazuju Sanadera u Americi. Željko Mavrović je "kad je čuo" od Dinka da Stjepan koji me vozio onda iz Osijeka u Mikanovce, nikom nije rekao za prometnu nesreću, rekao: "Šta? Đubre je imalo saobraćajku i nikom nije reklo?!"
Iscenirao sam si u glavi posljednu emisiju 'Laku noć, Hrvatska'. I to, 'Ivo Salamander' kako se dere na sve ostale:'Hoćeš ti uvest Hrvatsku u EU?! Ma ja ću je uvest!!' Hloverka, Milić i svi ostali sa licem u šljivama govore: ' I Ivo Salamander će uvest Hrvatsku u Europsku uniju.'
Tako, hodajući po ovršenim poljima, i boreći se sa izmišljenim protivnicima, došao sam do skupine seljaka na 3 traktora. Dali su mi bocu od litru i pol, punu vode sa ledom i poslali me:
"Idi tamo kod onog bijelog automobila!"
Došao sam do tog automobila, sva vrata su bila zaključana. Rekao sam sebi, 'jebote, pa to je bomba!' Nisam znao kome da vjerujem, jer sam se zapravo borio sa Sanaderovim pristašama. Došao sam ponovo do tih seljaka, glavni od njih me pitao :
"Šta, da radimo krugove?"
"A radite krugove!" rekao sam.
"Hahaha!", puknuo se smijati, i stvarno-radili su krugove u žitu pod punim gasom. Kakvi likovi, pomislio sam. Kad sam ponovno došao do njih, rekao sam im:
" Zovite mi psihijatra bilo kojeg. PSI-HI- JATRA!"
Gledali su me zbunjeno. Ne, nisam smio reći bilo kojeg, jer mi mogu dovesti i nekog lažnog, koji me može ubiti. Ovo sam rekao i doktorici.
'U trenutku kad sam tražio psihijatra nisam bio u ništa gorem stanju nego onda kada sam 1. put završio u Vrapču. Prvi sam put pobjegao od realiteta, i tad sam također. Prvi put sam bio povišenog raspoloženja, i tada sam bio. Nikakvih halucinacija ni strahova nisam imao.' Iako je meni u tom trenutku psihijatar zaista trebao, a ja sam ga i tražio, nisam ga dobio. Ali dobio sam nešto drugo. Dobio sam priču, 20 novih stranica ove knjige. Da sada mogu birati između psihijatra i priče, radije bih izabrao psihijatra. Kad sam treći put došao do seljaka, rekao sam im:
"Ma zovite vi meni Željka Mavrovića!"
Tada sam baš došao do traktora, ugasili su ih, popeo sam se na prikolicu, sjeo i glavni od njih pitao me:
"Šta je bilo, cura neka?"
" A cura..." odgovorio sam.
"Ajd s nama vreće vezat."
Uhvatio sam nezavezanu vreću punu žita za gornji kraj, i rekao:
"Ne, moram ja ić dalje."
Rekli su mi: "Idi tamo te čeka hotel, iza nadvožnjaka".
Kad sam skočio sa prikolice, bacili su jedno 10-ak bijelih praznih vreća na pod, ja sam uzeo jednu, i krenuo dalje. Živio sam od trenutka do trenutka, nisam znao što mi donosi sljedeća minuta. Tako hodajući prema cesti, vidio sam kako iz Zagreba idu skupina od 2 policijska motora i 1 automobil, te iza njih obični automobili. Kad sam vidio policiju bacio sam vreću na pod. Došao sam ispod nadvožnjaka, legao i pio svoju vodu koju su mi dalji seljaci. Na toj cesti inače ima tek nekoliko automobila, a tada dok sam oko pola sata pio svoju vodu, cijelo vrijeme su ispred mene prolazili automobili. Iznad mene je bio autoput, pa su očito i iznad mene prolazili automobili. Naravno, sve se prenosilo na 1. programu hrt-a, i na svojoj polovici ekrana je Sanader rekao:
"Haha, dali su mu rakiju. Znao sam, dali su mu rakiju."
Ljiljana je rekla:
"Ako on to popije sve i izađe, ja ću se udat za njega"
A u drugoj verziji je rekla:
"Nemojte mene gledat, neću se ja udat za njega!"
Tako sam se odmarao uz vodu, ali kad sam sve popio, nije bio kraj svega kako sam mislio. Izašao sam ispod nadvožnjaka, i čuo helikopter.
"Ma bio sam, (na 'kraljevskom partyu'), pička vam materina!",
rekao sam, lupajući se po prsima (tj po natpisu na majici). Tada sam se već počeo bojati za svoj život.
Došao sam do kuće koja je bila odmah pored nadvožnjaka. Tamo su mi dali jesti, bile su palačinke sa sirom, i pokazao sam im svoju uputnicu za psihijatra.
Rekao sam im:
''Neće Hrvatska u Eurposku Uniju dok ima mina u njoj.''
Rekla mi je žena, za koju sam kasnije čuo da se zove Katarina, kad je vidjela uputnicu:
''I moja nećakinja je bila liječena u Jankomiru, to nije ništa strašno.''
Rekao sam: ''Ako dođe hitna, odmah ću otići s njima u bolnicu.''
Ni to nije bio kraj.
Tako dok sam jeo palačinke, shvatio sam da sam ostao sam u kući. Katarina je otišla zvati hitnu, a sam mislio sam da joj je rečeno na telefon: 'Sad lijepo polako iziđite oboje iz kuće'. Sanader je rekao: "Raznesite kuću."
"Ma bjež iz ove kuće!"
Povikao sam, i istrčao iz kuće. Ja sam se najiskrenije uplašio da će helikopter raznijeti tu kuću. Pomislio sam da sam u tom trenutku najvažnija i najpozitivnija osoba Republike Hrvatske. Na tv-u je puštena pjesma "Moja domovina". Pretrčao sam 30, 40 metara, pao na travu i triput lupio šakom po zemlji, kao priznajem poraz (što baš i nije imalo smisla, jer sam zapravo pobijedio). Pored kuće je bio i Katarinin muž, te da je kuća otišla u zrak, i on bi sa mnom nastradao. Ali to mi tada nije bilo bitno, želio sam samo trčati, što dalje od kuće. Shvatio sam da sam na friško pokošenoj travi, te da je između mene i autoputa žica. Hodao sam po travi samo naprijed. Pokazao sam svoju uputnicu prema nebu i rekao
"evo ti je!"
Poljubio sam je. Ponovno je pokazao, i rekao
"i kava je tu!"
I tako hodajući uz autoput sam vidio most-platformu s kojom sam se popeo na sljedeći nadvožnjak, ograđenu sa ogradom kojom se ograđuju ceste. Uhvatio sam se za tu ogradu, i popeo na nadvožnjak. Kakav je to bio osjećaj!
I tada- sve mirno, auti prolaze pored mene. Prvo sam prešao na lijevu stranu. Stavio uputnicu u džep. Nema mahanja, polako prolaze auti raznih europsih registracija. Pomislio sam: Ovako mora da izgleda EU. Tek poneki stari auto stojadin, jugo ili wartburg zagrebačkih registracija. Poruka je bila: 'Nije Zagreb centar svijeta.'
Tako sam došao i do stajališta autobusa. Onaj najobičniji znak plavi na žuto-plavom stupu 'stajalište autobusa', te malo asfalta uvučeno pored ceste. Mislio sam si: Sad će doć autobus, odvest će me u bolnicu i sve će bit u redu.
Međutim, autobus nije došao. Mislio sam, još uvijek se sve snima i prikazuje na tv-u. Uhvatio sam se za stup, autobus nije dolazio. Osjetio sam lagane bolove u listovima. Lupio sam 2 puta po znaku, čekajući autobus. Skinuo sam majicu i bacio je pored. Legao sam na asfalt, raširio ruke i čekao autobus.
Sanader je na tv-u govorio: "Skini hlače, sigurno nemaš šta za pokazat.",te nešto kasnije "Ajde umri više."
Mislio sam, možda će doć ljudi i pribijat me na križ, kao i Isusa.
Sanadera sam tada zamišljao u Beogradu kako priča onim grubim srpskim jezikom i kako je Beograd izvor svega zla na svijetu, tamo ljudi ništa ne rade, samo se zajebavaju, agresivni su, puni sebe. Naglašavam da je to bila moja bolesna faza. Ali, i ona je dio mog života jer se i ona dogodila.
Tada sam pomislio da se sve, ali sve na ovom svijetu snima, pa su tako odlučili snimiti i moj život. I to od trenutka kad sam prijetio u šali da ću skočit sa 5. kata na ekskurziji. Big brother!
Mislio sam, možda sam se vratio na ono mjesto gdje sam ono stopirao u Osijeku, da me Sjepan udario te sam pao u nesvijest, a cijeli život nakon toga mi se činio kao ružan san. Dakle, u nesvijesti sam. A možda smo i imali prometnu nesreću, te sam bio u komi, i sad sam se probudio, opet da je sve nakon toga bio ružan san. I tada su počele halucinacije, i to toliko stvarne da ni sada nisam 100% dali su to bile halucinacije, ili su ti ljudi zaista bili tamo. Ipak, vjerojatnije je da su bile halucinacije. Došli su ti ljudi, čuo sam auto kako je stao. Pričali su:
"Vidi jedan dečko tu leži. Momak, jesi li dobro? Šta, da zovemo hitnu? Ali on diše.."
Pomislio sam:'Pa ja ne smijem ni disati?'
''A zašto leži...možda je bio neželjeno dijete?''
I tada sam tako reširenih ruku i skupljenih nogu počeo vikati "Aaaa..."
Ne, to nisam smio napraviti..nisam smio glumiti Isusa, pa čak ni da ubijem vraga. Spustio sam bradu na prsa. Halucinacije su tada nestale, ali su pomislile:
"Glumio si Isusa da ubiješ vraga? Ne može, zaboravi..."
Sjeo sam, pogledao si podlaktice: svjetlile su crvenom bojom. To su prve halucinacije, za koje sam 100% siguran da su bile. Pogledao sam oko sebe, nigdje nije bilo nikoga. Rekao sam si:
"Sad sam opet gdje sam i počeo. Na početku."
Obukao sam majicu, pogledao "stajalište autobusa", bilo je još uvijek tamo. Dakle, u Zagrebu sam! Ovaj je događaj poruka : "Nema stopiranja, čekaj autobus, 3. put. Vratio sam se istim putem, na mjestu gdje sam se popeo na nadvožnjak je stavljena ograda. Nigdje nije bilo žive duše. Tek nakon kilometra sam sreo nekog momka na biciklu. Zvao sam ga da stane, predomišljao se ali je ipak stao. Pokazao sam mu uputnicu i rekao mu:
"Nisam normalan, glumio sam Isusa da ubijem vraga, nisam normalan."
Malo dalje sam se našao na cesti, nekoj sporednoj, čak je bilo i nešto automobila na njoj. Stao sam nasred ceste, kao da mi nešto nije dalo da se maknem. Čovjek kojem sam zapriječio put mi je nešto viknuo, ne sjećam se što, te sam se maknuo sa ceste.
Tada sam shvatio da sam napravio glupost. Do tada sam mislio da sam spasio Hrvatsku, a od tada, da sam sve upropastio. Mislio sam da svi ti automobili koji su prolazili pored mene i iznad mene dok sam bio ispod nadvožnjaka i pio vodu htjeli mene spriječit da istrčim iz kuće, te da Sanader neće dati ostavku zbog mene.
A natpis koji mi je bio na majici : Kraljevski party-BIO SAM! je možda značio da sam bio na sjednici sa Sanaderom, i bio sam uvjeren da sam upropastio plan rušenja Sanadera s vlasti.
Tako sam se našao negdje u nekom u rubnom dijelu Zagreba. Vidio sam neku gospođu, kako je bila u dvorištu sa psom. Preskočio sam ogradu, pas je lajao na mene, a ona ga je držala. Legao sam ispred psa i zatvorio oči na 3 sekunde. Tada sam se digao, a pas je počeo cvilit. To sam naučio kad sam bio sam po noći u onom selu, a to sam iskoristio i onda kad su me napala ona 4 opasna psa. Na taj način zbuniš i uplašiš psa jer ne zna da li si živ ili mrtav. Ušao sam u kuću, a gospođa je vikala,
"Ne možete ulazit u tuđe kuće!"
Rekao sam sam sebi: Ne smijem ulazit u tuđe kuće, ali ne smijem niti umrijeti od žeđi. Ja sam se samo htio napit vode, jer sam bio užasno žedan. Otvarao sam vrata u kući, dok nisam došao do kupatila. Kad sam otvarao vrata, druga od njih 5,6 osjetio sam kako je netko s druge strane vrata, te je preplašeno stajao. Kad sam došao do kupatila, napio sam se vode i rekao:
"Ja sam bio 2 put u ludnici, znam ljude koji su cijeli život tamo. Barem na to imam pravo!"
Kad sam izašao iz kuće, lice gospođe se razvedrilo, ali nije ništa govorila. Tako lutajući, došao sam do neke firme,koja se bavila prodajom građevinskog šljunka. U dvorištu je bila hrpa šljunka visoka barem 15 metara. Ušao sam u prostorije firme, te vidio galone vode, negdje njih 6. Ali nikakve koristi od toga kad ih nisam znao otvorit. Tada sam ugledao hladnjak, te u njemu boca kole od 2 litre, do pola puna. Popio sam tu hladnu kolu valda u jednom gutljaju, te krenuo dalje.
Razmišljao sam o 3 događaja: prvi kad mi je kolega Goran rekao ironično za Marinu, misleći da Marinu smatram kao laku curu: 'Ma riješiš to', a uopće da nije spavao s njom.
Tada još kad mi je Ljiljana rekla, opet mislio sam ironično: 'Sretan Božić, Romane!', a uopće nije katolik.
I, na kraju, također ironično, kolega Mario :'Romane, ako šta trebaš viči!', a u biti u sebi misli:'Pa ti stvarno nisi normalan, jadna Anja zbog tebe.'
Ali, da nisu sve misli crne, sjetio sam se i jedne pozitivne, one famozne rečenice profesora iz povijesti, da li je samoubojstvo znak slabosti ili hrabrosti?
'Ne, to je znak slabost da se osoba ne može boriti sa svojim problemima.' Dakle, koliko god da sam bio loš i problema stvarao drugima, nisam Hitler i ubit se ne smijem.
I tako lutajući, dok su me svi Zagrepčani izbjegavali, razmišljao sam:
'Pa volim ja Zagreb, tu sam prvi put imao ozbiljniju vezu, tu sam studirao.'
Budući da sam upropastio plan rušenja Sanadera s vlasti, imao sam samo jedan cilj: Razglasiti da nisam normalan, da sam lud. Pokazivao sam svima uputnicu za kontrolni pregled za psihijatra. Neki su me shvaćali, neki su me zbunjeno gledali kao čudaka. Svi su me izbjegavali.
Govorio sam si, 'joj kad bi barem mogao doći do Slavonije. Pa radio bih i za 6, 7 kuna po satu kako sam već i bio prije radio.' Problem je bio što sam bio u Zagrebu, a nisam znao kako doći do Slavonije.
I tako lutajući makadamom pored ceste odjedanput sam se našao uz autocestu. Auti su išli pored mene, meni ususret, dakle, hodao sam lijevom stranom.
Od toga trenutka, više nisam siguran što su bile halucinacije, a što nisu. Prošao sam preko pješačkog prijelaza, pored nekog čovca, gledajući ga zbunjeno. Hodajući tako uz autoput, mislio sam si: Sad sam u Njemačkoj, vidjevši aute njemačke registracije. Nakon toga sam ponovo bio u Zagrebu, jer su auti bili zg-registracija, a ja sam pokazivao svoju uputnicu. Tada sam hodao po nadvožnjaku, ispod mene provalija. Dalje, vidio sam kraj staze po kojoj sam hodao, ograđen s nekim drvenim građevinskim kozama.
Nešto poslije sam vidio znak iznad sebe: Zračna luka, Sisak. Da, to je to. Moram doći do zračne luke, gdje će me avion odvesti u Ameriku. Inače, taj znak zaista postoji, ja sam mislio da je bila halucinacija, ali nije, nalazi se kod bazena u Utrinama.
Tada sam se pak našao u Bosni, vidjevši pored ceste razrušene kuće od rata, te pokazavši lijevom rukom autima,'vidite šta je rat napravio.'
Zavolio sam svoje automobile. Hodao uz njih, i hodao i hodao. Iz Njemačke u Francusku , Iz Francuske u Austriju, iz Austrije u Zagreb, pa u Bosnu, pa opet u Zagreb.
I tada je pala noć, duga mračna noć, koja mi je posve izgubljena iz sjećanja. Nešto mutno se sjećam kako sam hodao uz vrtić u Đakovu te kroz grmlje pored tog vrtića. Sjećam se nekih svjetala, što su vjerojatno bile rasvijetne lampe, a ja sam išao od jedne do druge. Tada je svanilo, a meni bilo kao da je bio vječni sumrak. Od sumraka do sumraka, i opet sumrak.
Vidio sam znak na nebu 'Hotel Hedwick'. Znao sam, tu sam negdje, u blizini hotela. Imao sam osjećaj kao da sam u nekom staklenom gradu, slično kako izgleda stakleni Avenue Mall. I to takva stakla vidiš ih, ali nemožeš doći do njih, jer se ona uvijek pomjere dalje. Došao sam do nekog kafića, gdje su me neke cure gledale u oči, smješile mi se. Koliko mi je taj smješak tada značio! Ušao sam u kafić, i konobar me pitao:
"Hoćeš vode?".
"Hoću", rekao sam. I kad sam popio pola čaše, čašu sam stavio na šank.
Tada sam osjetio užasan smrad, pomislio sam da li to ja smrdim?
Ali sjetio sam se kako je jedan član forum.hr-a koji je bolovao od shizofrenije također osjetio smrad, te da je to bila halucinacija.
Dakle, znao sam, ne smrdim, to je bila halucinacija. Ugledao sam čašu, i dalje je bila do pola puna te sam je popio do kraja. Upao sam u neki zaštitarski ured, te vidio hodnik kojega nije bilo. Htio sam proći kroz taj hodnik, ali udario sam u otvoreni ormar. Rekao mi je jedan od dvojice:
"Sjedni.", i sjeo sam na stolicu.
Pokazao sam im svoju uputnicu. Kad sam je tražio nazad, mrlja od kave je bila po skoro cijeloj uputnici. Ispitivali su me neke osnovne stvari, gdje živim, kako se zovem, broj telefona itd. Tada su se počeli šaliti, ignorirali su me, pričali o mobitelima, kako njegov ima i kameru. Pomislio sam: Možda sam poludio do kraja, da odveli su me u Vrapče, nema mi spasa, i ovo su zapravo moje halucniacije. Imao sam prilike vidjeti shizofreničare koji nisu u stanju sastaviti 2 rečenice, te sam pomislio da sam jedan od njih. Rekao sam si : E ako je ovo konačno ludilo, prihvaćam i to! Neću se ubit. U biti, nisam ni bio u stanju da se ubijem.
Pitali su me: "Da li da zovemo policiju?"
Rekao sam: "Zovite."
Tražio sam uputnicu: Mrlja od kave je i dalje bila preko cijele uputnice. Pitao sam:
''Hoće li doći policija?''
''Doći će, zvali smo ih.'' Pitali su me:
''Jel znaš ti gdje si?''
''Ne znam.''
''U Sv. Nedjelji.''
Ponovno su pričali neke gluposti. Prekinuo sam ih:
"Hoće li doć policija?" Zaštitar mi je odgovorio:
"Doći će, zvali smo ih. Ne mogu tako brzo doći." Izašao je van, i to me malo probudilo. Izašao sam van i uhvatio ga za ruku, te se skupa s njim vratio u ured. Pola sata je prošlo do kad je došla policija i gotovo sam se poptuno 'probudio'.
Glavni policajac je rekao :
"11 života da je moralo otić.",
Mislio sam da je Darijan rekao javno na televiziji, da me ubio, te da su svi momci koji su mi bili prijatelji, počinili suicid, njih 11.
Zaštitar je rekao: ''Došao je tu, naslonio se na ormar...''
Policajac je pogledao moju uputnicu i rekao kolegama:
''Pa da, on misli da je to istina.''
To mi jedino nije bilo jasno: Što ja to mislim da je istina, a zapravo nije?
"11 života", ponovio je, te izašao van i zapalio cigaretu.
Ej umorna zemljo izmučena...ima li još tko umrijeti za te?
Rekao je :'''A ništa, zvat ćemo hitnu, i naka ga odvedu u Vrapče.''
Pitao me: "Jel imaš osobnu?"
"Ne, samo uputnicu" odgovorio sam.
"Pa kud baš za psihijatriju".
Rekao sam:"Darijan je bio glumac."
"Glumac, ha?"
"Samo mi nemojte reći da se Ljiljana ubila.", rekao sam.
Na tu moju izjavu se namrštio i skrenuo pogled. Tada je došla hitna, netko me odveo na parkiralište do vozila hitne, te su me odveli u Vrapče. Dok su me vozili, pričao sam doktorom ili bolničarem. Rekao sam:
"Čuo sam da se nešto strašno desilo.Taj dom u kojem sam bio je bio zadnja opcija za sve. Tko se nije uspio nigdje drugdje smjestit došao je u taj dom. Da su baš svi oni ubili...Inače, cijelo vrijeme hodam uz autoput, auti raznih registracija prolaze prema meni i od mene, i ja hodam i hodam. I normalno komuniciram...s ljudima...
"Aha, shvaćam" rekao je i zategnuo pojas koji me vezao za krevet na kojem sam ležao.
"Sigurno sam cijeli izgreban" mislio sam da sam cijeli izgreban, najviše po nogama jer sam cijelu noć prolazio kroz grmlje, "Meni sad djeluje kao da je sumrak" dodao sam.
"Pa i je sumrak, koliko je sati...", pogledao je na sat ali mi nije rekao koliko je.
"Kad sam došao u bolnicu, dok sam čekao doktora pregledao sam se. Nisam uopće bio izgreban. Tada su me odveli u glavnu prostoriju, istu onu gdje sam bio kad sam prvi put došao u Vrapče. Svi su čekali što ću reći.
Rekao sam :"Svega sam se sjetio."
Barem 3 ljudi je povikalo : ''Isuse Kriste!''
Neki gospodin je sjeo pored mene, imao je naočale s dioptrijom, koje se zatamne na suncu, i počeo mi pričati :
"Evo tu imam neku tabletu, da je popijem ili ne?"
"Pa popijte ju."
"Ali tu mi je na vrhu jezika ispat će mi iz usta."
"Pa onda ju nemojte popit:"
I digao sam se od stola. A on me pogledao i pitao:
"A jelda, nemojte ju popit?"
Ponovno sam sjeo pored njega i rekao:
"Tablete su dobra stvar, al je gadno ako ih morate piti cijeli život." Čuo sam helikoper kako je preletio iznad zgrade u kojoj sam bio. Nešto poslije sam se izuo, i rekao,
"Više da skinem te usrane patike."
Tada su mi dopustili da se istuširam. Pogledao sam se u ogledalo i imao priliku vidjeti svoje ispijeno lice, sa smeđim vrećastim podočnjacima, kao da 3 dana nisam spavao. Zapravo, tako je i bilo. Dok sam se tuširao dolazili su i pitali me jesam li dobro. Tada mi je rekla doktorica da mi želi dat injekciju.
Mislio sam da im je rečeno od strane policije:
"On mora umrijeti."
"Pa će te me bubnit na elektrošokove." rekao sam,
a ona me pitala: "Jel vi to nama nevjerujete?"
Nije mi uopće djelovala uvjerljivo, ni najmanje.
"Samo želim sa još ljudi pričati, ništa više."
Tada su došli bolničari, uhvatili me za nadlaktice, njih 2.
Jedan od njih, Mario mi je rekao:
"Ajde, Romane, znaš da nikad nije bilo problema."
Tada sam shvatio da me ne žele ubit, već samo uspavati. Dali su mi injekciju i zaspao sam, ne 100% siguran da li ću se ikad više probuditi. Nakon te noći: 'ludnica u ludnici'.
Koliko god su me izvan bolnice svi šutali, toliko su mi u bolnici pomagali. Ne djelatnici već pacijenti. Igrao sam šah sa starijim gospodinom i uopće se nisam mogao skoncentrirati. Malo sam pomicao svoje, malo njegove figure. Kad sam dirao njegove, vraćao ih je na mjesto, ljut ne na mene, već na moju bolest. Kad sam skužio da mi je ostao samo kralj srušio sam tu zadnju figuru i rekao: "Pobijedio si."
Halucinacije su kad vidiš ono čega nema, a ja bih uveo pojam 'antihalucinacije', tj. kad ne vidiš ono čega ima. Tako dok sam ležao u krevetu, toliko sam bio zaokupljen mislima u svojoj glavi da nisam vidio vrata koja su bila ispred mene, a gledao sam u njih. Otišao sam u kupatilo, kad mi je ona arogantna sestra rekla:
''Pa imaš kupatilo u sobi.'', te ja došla sa mnom, otvorila vrata od kupatila, ja sam ušao unutra, i odmah izašao, te legao na krevet, misleći da sad sestra misli kako je važna zbog toga, što mi je pokazala kupatilo u mojoj sobi.
Tada su prikazali Sanadera u gledalištu na nekoj utakmici
Rekao sam:"Isuse, pa ovaj je još živ. Samo da mi je bilo vidjet zadnju emisiju 'Laku noć Hrvatska'.''
Gospodin s kojim sam igrao šah mi je rekao:
"Nema toga više. Hoćeš jesti trešnje? Dobre su za probavu."
"Može.", rekao sam. Bile su to najslađe trešnje koje sam do sada jeo. Jedan drugi kolega mi je pokazivao kako se rade poluge.
"Vidiš dođeš ovako uhvatiš ga za ispruženu ruku, zakreneš u stranu i lomiš mu ruku. "
Pokazao mi je svoje podlaktice.
"Jebote, nikad nisam vidio tako čvrste podlaktice", rekao sam.
"Dođi, čuj kako mi nos krcka"
Čuo sam to, pa ga pitao :"Koliko si puta slomio taj nos?"
"Puno puta", odgovorio je.
Rekao sam mu : "Moj tata je bio odličan hrvač."
Uhvatio sam ga zahvat glave, ali ga nisam uspio srušiti.
Elvis je rekao: "E pazite, sestra vas gleda."
Tada je došao Elvisov brat blizanac Denis, i govorio mi:
"Vidiš ove rešetke na prozorima, to izližeš i strgaš, i vani si.''
Rekao sam Elvisu: "Čovječe pa to ti je brat."
"Ma o čem ti pričaš?"
Onaj gospodin koji mi je dao trešnje mi je dao neku praznu knjigu, rokovnik ili šta već i rekao da napišem nešto.
Nisam imao četkicu za zube pa sam napisao: 'Mama, molim te donesi mi četkicu za zube i kaladont. Voli te tvoj sin Roman.'
Odmah mi je onaj sa slomljenim nosom i jakim podlakticama dao četkicu i rekao:
"Evo ti, nije baš skroz čista."
"Ma nema veze, hvala."
Sjećam se da sam zaspao na prvom katu i probudio se u prizemlju, na intezivnoj. Pored mene je ležao čovjek sa odvezanim remenima, kao da se sam oslobodio, a prije bio zavezan za krevet. Digao sam se iz kreveta, u glavnoj prostoriji je spavao bolničar.
Rekao mi je: "Idi u krevet."
Ja sam upalio tv. Izderao se na mene:
"Ma rekao sam, idi u krevet!"i uhvatio me za pidžamu na leđima, "vidiš koliko je sati!"
"Taj sat je u kurcu. Dajte mi tu zadnju injekciju. Ako se hoćete igrat, igrat ćemo se."
Kasnije sam došao u glavnu prostoriju, nekoliko bolničara je bilo tamo. Govorio sam:
"Ovo je kriminal što se dešava u ovoj bolnici, kriminal! Više dušu sam ispustio ovdje, ne jednom, nego 100 puta! Neću vam reć za koga ću glasat,ali možete pretpostavit! (Tako je Sanader rekao na prvim izborima, kad je došao na vlast). I da, sve ovo vrijeme jedino sam se mina bojao. Samo se nadam da neću na minu stat ovdje! Znači sad ću ostat ovdje doživntno?"
"Ma nećeš", rekao je bolničar Matija.
"Neću, ha?"
"Ma nećeš..", rekao je kroz smješak.
''Držim vas za riječ!''
Stavili su me u sobi s nekim gospodinom, koji je bio nepokretan, imao kraste po tijelu, te užasno smrdio. Kad si u sobi ne osjetiš smrad, ali kad se dođe izvana jako se osjeti.
Govorio sam "Pa jeste vi normalni, ovaj čovjek jedva diše!"
Htio sam razbit prozor da u sobu dođe malo zraka, te su me zavezali za krevet, samo ruke. Tada sam se htio s nogama osloboditi, pa su mi i noge povezali za krevet.
Pjevao sam: "Ja se konja bojim, jer sam malena. Dajte me odvežite, gladan sam"
"Odvezat ćemo te, strpi se"
"Crkni magarče dok trava naraste!"
Tada sam rekao nepokretnom gospodinu da mi pruži ruku.
Pružio je i ruke su nam se dotakle. Tada sam nastavio pjevati.
Drugi dan sam dobio svoju dr.,onu mladu dr. Kovačević.
Kad sam je vidio rekao sam"Pa sjećam se ja vas, kako se ono zovete?"
"Dr. Kovačević", rekla je.
Davali su mi u to vrijeme 15 injekcija dnevno. Ponekad su to bile vrlo slabo injekcije, tek toliko da me ubodu, a nije isključeno da je bila čista voda, u smislu placebo-efekta.
"Neću moć ni djecu imati.", rekao sam.
"Ma moći ćeš", odgovorio je bolničar.
Tada je sa mnom razgovarao jedan doktor kojeg nikad prije nisam vidio. Rekao sam mu:
"Ne daju mi mira, ni malo privatnosti. Znam, ovo je bolnica, ali ipak..."
"Imaš jako dobru doktoricu, to znaš?"
"Znam."
I poslije toga mi više nisu davali injekcije.
Taj dan kasnije, pridvečer smo sjedili Nikola i ja, pričali i gledali dnevnik na hrt-u. Nikola je čovjek koji boluje od psihoze, priča pomalo usporeno zbog lijekova, ali potpuno opušteno. U mladosti se bavio boksom.
Pitao me :"Jesi ti taj mali gladijator, ha?"
"Nešto drugo mene brine, primio sam Judin poljubac."
Tada sam kao Judin poljubac smatrao Marinin, a sad shvaćam da se u to bolje uklapa Anja, jer me i ona poljubila.
"Ma jebo Judu, drkaj na Judu!"
Nakon toga mi je ispričao prikladni vic:
"Umre neki lik, dođe kod sv. Petra i pita ga Petar 'hoćeš ić u raj ili u pakao? Evo ti na jednom tv-u raj, na drugom u pakao.' Gleda lik raj..sve mirno leptirići lete, zelenilio..zapravo dosadno.A u paklu zezancija, ljudi feštaju, peku se janjci...
Kaže lik: 'Ma idem ja u pakao bolje.' I dođe u pakao, sruši ga Lucifer, odere mu s vilama kožu s leđa..pita se lik 'pa šta je ovo?' A odgovori mu Lucifer: 'Pa imamo i mi u paklu svoju televiziju'."
"Dobar je, samo je malo predugačak."
Tada smo na dnevniku gledali reportažu kako je Kina odlučila za svog partnera u jugoistočnoj Europi izabrati baš Hrvatsku.
Kaže Nikola: Vidi 'Hu jen čang-a' kineskog predsjednika, eno ga pred vratima.
"Ma da..baš.."
"Ma je, tamo je!"
Odem ja do vrata, kad nema nikoga. Vratim se i kažem:
"Ma ti mene zajebavaš."
Nakon par dana mi je dr. Kovačević organizirala najzanimljiviju vizitu uopće. Inače na vizitu dođu 2,3 doktora, a tad ih je bilo oko 6,7 između kojih i 2 crnca. Pričala im je malo hrvatski, malo engleski. Baš zanimljivo, hvala joj!
I taj dan malo kasnije, jedan zanimljivi detalj. Ja kad sam bio u psihozi uvijek sam se povezao za neku osobu, te se od nje nisam odvajao, pustio sam da me ona vodi. Tako je bilo i sa tom doktoricom Kovačević. Prvo smo stepenicama išli na 1.kat, da bi se nakon razgovora vratili nazad liftom. Ja uopće nisam skužio da smo bili u liftu, te sam mislio da je naš put po stepenicama gore bio moja halucinacija. Rekao sam joj:
"Doktorice, ja znam da sam sad mislio da idemo stepenicama, a zapravo nismo."
"Hoćeš da to prestane?"
"Hoću."
"Ok, prestat će."
Dr. Kovačević me pitala:
''Kad si bio u domu, koga je bilo tamo na kraju?''
''Nitko, bio sam sam.''
''A što si pomislio, gdje su svi?''
''Pa ne znam.''
''Jesi mislio da su se svi oni ubili?''
''Ma ne, otišli su svaki svojim putem.''
''A zašto si rekao u vozilu hitne pomoći, da misliš da su se svi oni ubili?''
''A ne, to mi je prvo palo napamet, kad sam čuo da se 11 ljudi ubilo!''
''Aha, to ti je prvo palo na pamet.''
S vremenom su me prebacili na 2. kat, najlakši odjel, gdje sam dobio i svoju staru doktoricu.
Pitao sam je:
''Kako ste?''
''A tak tak.'', rekla je.
Mislio sam da su svi u bolnici zbog mene. Rekao sam Luki
"Skužio sam ono tvoje: S kakvim ljudima živiš"
Kazao je "Aha...ma neću ni ja još dugo, idem dalje..samo još malo."
Rekao sam mu :"Ti si definitivno najveći lik ovdje."
"Hvala".
Mislio sam da je on zapravo potpuno zdrav, te da sam želi ostati u bolnici. Mislio sam da drugi na to kažu : "Trebamo i jednog takvog." A poslije mi je moja ( i njegova ) doktorica rekla za njega:
"Sve zna, da mora pit ljekove, ali je unatoč tome paranoičan na svoju tetu s kojom živi, te ja nemam drugog izbora nego ga držati ovdje."
Elvisa sam skroz ispitivao:
"Elvis, jesi živ?"
"Ma živ sam čovječe, kak ne bi bio."
"Kako brat?"
"Ma kaj ti je, otkud ti znaš mog brata?"
Nisam se okupao jedno 3 dana, kad mi je doktorica rekla,
"Želim da se okupaš, da mirišeš"
Jedini sam bio u bolničkoj pidžami. Kad sam se obukao u normalnu, civilnu odjeću, rekli su mi:
"Nema više pidžame? Odlično..."
Tada je Sanader dao ostavku. U svim vijestima :
"Odlazak Sanadera!" Cijelo tijelo mi je proradilo.
Drugi dan je Mesić dao mandat Kosorici da sastavi vladu.
Nikola je rekao:
"Sad ćemo dat jadranki:Hop jadranka.'' (I odgrnuo svoj bolnički mantil.
"I dobro, šta ćemo sad?"
"Pa idemo na izbore!"
"Jel imamo mi pravo glasa?"
"Pa naravno da imamo."
Nakon još 3 dana opet kao da su svi čekali da se ponovno okupam. Okupao sam se, i bilo mi je neugodno doći pred ostale.
Tada sam prolistao jedan večernjak, koji mislim da nije nikad objavljen.
Cijele novine, od 1. do zadnje stranice su bile o Sanaderu. Jedna iznimka: na sredini je bila vijest 'Umro Michael Jackson'. I opet dalje sve o Sanaderu.
Moj cimer Dario je za to vrijeme pričao s Brankom nešto o kompjuterima, a ja sam sjedio nasuprot njih i listao novine. Mislim da su mi na taj način htjeli dati do znanja da se svijet ne vrti oko Hrvatske, niti oko Sanadera, a pogotovo ne oko mene.
Razgovarao sam s doktoricom. Rekao sam joj da mi je žao jedino to što nisam došao u bolnicu, prije nego što sam potpuno poludio,Rekla je:
''A ono kad si upao ljudima u kuću, to nije bila bolesna faza? I ono kad si istrčao iz one kuće kao da će ju helikopter razrušit...ako ti misliš na taj način živjeti ok. "
''Ja sam samo mislio da me Sanader hoće ubiti.''
''Eto, dao je ostavku.''
Došla mi je teta u posjete. Kako sam bio opsjednut sa Sanaderom i svojom bolesnom fazom, ispričao sam joj da sam ovdje zbog Sanadera, i da je sve to povezano sa Sanderovom ostavkom.
Rekla je: ''Pa dobro, dao je Sanader ostavku, ali kakve to veze ima s tobom?''
''Ma ima veze, svi će vam ovdje reći da je to povezano.Kako ste vi?''pitao sam je.
''Pa ja sam dobro, ali mi se ne sviđa što si ovdje. I jako si mršav..''
Tada su mi se javile prisilne radnje. Sada kad o tome razmišljam čini mi se banalno kako me to opterećivalo, ali tada mi se činilo nemoguće se toga riješiti.
Imao sam svoje rituale koje sam morao savršeno izvest 10 puta, te tako svaki dan. Rekao sam to doktorici na viziti, a ona mi je odgovorila:
"To ti je nuspojava od haldola."
"Ne mogu se toga oslobodit, užasan osjećaj."
"Sve bi to bilo u redu samo da si nastavio piti lijekove!" rekla je pomalo ljuto pred svima.
Bilo mi je teško razmišljati, i mislio sam da nikad neću ozdravit. Svi u bolnici su zbog mene, i žele mi pomoći, ali su nemoćni. Meni nema spasa. Rekao sam Luki:
"Ne mogu više."
Baš sam bio u pravoj depresiji. Ona gospođa kod koje sam upao u kuću da se napijem vode, kad sam joj rekao da barem imam pravo na ludnicu, u sebi je mislila. 'Pa ti nisi ni za ludnicu.'
Također pošto sam onda glumio Isusa, ljudi su mi govorili 'Ajde, siđi s križa.'
Zar sam ja baš morao toliko poludit da ne znam ni 2 rečenice sastavit? Još sam vidio neku djecu kako se igraju u dvorištu bolnice, što je samo pojačalo depresiju i samosažaljenje. Htio sam razbiti prozor. Udarao sam iz sve snage šakom po prozoru, staklo se nije razbilo. Nakon toga sam nogom udarao, bezuspješno. Tada sam se sjetio: 'Razbit ću ogledalo.' Kad sam ga razbio, osjetio sam olakšanje. Zaključili smo već odavno: Samoubojstvo je znak slabosti. Ali, pa valda imam pravo na malo slabosti? Uzeo sam jedan malo veći komad stakla te si rezao žile na lijevoj ruci. Staklo je bilo ipak pretupo, te sam se samo izgrebao. Tehničar Mirko je došao i pitao me:
"Zašto si razbio ogledalo?"
"Zato što svi ovdje rade budalu od mene"
"Ne smiješ uništavat inventar bolnice:"
Dali su mi injekciju Prazine-a te sam baš osjećao smireno. Rekli su mi da idem nekud. Nikola me upitao
"Kuda ideš?"
"Ne znam, doma, ili u intenzivnu."
"Pa doma ne ideš sigurno."
I tako sam otišao u intenzivnu, u prizemlje gdje me nitko nije poznavao.
Upoznao sam Anamariju. Jako lijepa, mirna i simpatična djevojka. Smireno mi je govorila da mora popit anti-bebi pilulu jer je silovana. Pomislio sam da nije silovana, da je dobrovoljno spavala s tim čovjekom, te da se pokajala i rekla da je silovana.
Dok sam bio dolje u intenzivnoj, promijenio sam stav o svojoj bolesnoj fazi. Rekao sam si:
'Pa ja sam zapravo napravio ono što se od mene tražilo. Kako je ona trava bila pokošena, i ograđena sa žicom oni su htjeli da ja pomislim da će helikopet razrušit kuću, te da istrčim iz kuće van'. Pitao sam se zašto su me doveli do stajališta autobusa, i poslije me ostavili, tj. kako su znali da sam skoro poginuo jer sam stopirao a nisu došlu u kontakt s mojim prijateljima? Pa da! Ja sam prvo stopirao u Brezovici, i zbog toga su me doveli do stajališta autobusa. Koje li slučajnosti, baš prije nego sam krenuo na Krk sam se sjetio tog stopiranja prije 8 godina, kada sam skoro poginuo. Doveli su me do stajališta autobusa kao da su to znali.
Došao je bolničar Matija i vidio je da sam bolje.
Rekao je u šali za mene kolegama: ''Pa da, tamo na onom odjelu ima radnu terapiju, mora crtat, bojat..a ovdje samo leži.''
Nakon nekog vremena, vratlili su me ponovno na 2. Kat.
Svi smo zajedno pričali o radnjama koje smo radili kad smo bili u psihozi. Tako je Nikola pričao:
''Ja kad sam bio u psihozi, puklo me da se vozim autom, i tako sam došao sve do Rijeke. Živa istina.'' Ja sam rekao:
''A ja sam krenuo iz Zagreba pješke na otok Krk.''
''Ma ti si lik'', rekao je Nikola.
Doktorica je shvatila da sam dobrog raspoloženja. Kad sam je pitao mogu li dobiti plus, tj. izlaz od 2 do 5 popodne, rekla je:
''Nisi mi baš dobro. Ti si zavolio svoju bolesnu fazu kao da je to nešto pozitivno što ti se desilo.'' Terapija mi je bila 20 mg Zyprexe (10 ujutro i 10 navečer), haldol i prazine po potrebi. Kad sam jednom popio terapiju, bolničar Marinko me pitao:
''Jesi popio lijekove?''
''Jesam.''
''Da vidim, otvori usta.'' Otvorio sam usta, te ga upitao:
''Zašto sad to?''
''Dobili smo zadatak da te moramo kontrolirat.''
''Ma jel?'' Znači, doktorica mi nije vjerovala da pijem lijekove budući da sam bio tako raspoložen. Pobjegao sam iz bolnice da se javim Ljiljani:
"Ej bok, moram ti reći što sam napravio, ima veze s tobom"
Nitko me nije skužio da sam pobjegao. Drugi put sam pobjegao da vidim je li mi Ljilja odgovorila.
Nije! Poslao sam joj:
"Isuse Kriste!Šta sam napravio zbog tebe, a ti mi ne odgovaraš. Dosad si mi bila anđeo čuvar, a sad mi se živo jebe za tebe. Zbogom.
Odmah je odogovorila:
"molim te, romane, kaži što si to napravio zbog mene?Zašto baš ja anđeo čuvar?"
"prije 2 mjeseca sam mislio da mi je ukraden novčanik, a ja sam odlučio doć po tebe, pa sam pješke krenuo na Krk iz Zagreba .
Ja sam ti sad u bolnici Vrapče, pobjegao sam samo zato da ti se javim."
"Ne znam šta bih rekla. Ajde, molim te, vrati se i ozdravi..želim ti sve najbolje.."
I to je bila njena zadnja poruka, nikad mi više nije pisala. Poslao sam joj jedno 15 poruka, ali mi nije odgovarala. Ljiljana je moja prva velika neostvarena ljubav.
Poslije sam razgovarao sa doktoricom o tome zašto mi se stanje tako jako pogoršalo. Rekla je:
''Ja sam pogriješila, nisam te smjela pustit iz bolnice. Ti si tako kritično govorio o bolesti svoje mame, ali nisi shvatio da se to isto može i tebi dogoditi.''
''Da, ali i drugi prestaju piti lijekove, pa im se stanje ne pogorša tako jako.''
''Da, ali drugi imaju obitelj koja će ih uputit.''
''Pa jesam ja kriv što nemam obitelj?'' Ali već sam gore objasnio da nisam samo ja kriv za tu bolesnu fazu, tj. kriv sam zato što se ona dogodila, ali nisam kriv za težinu te faze ni za njene posljedice.
Tada mi je doktorica, budući da je smatrala da mi se stanje ne poboljšava, ukinula zyprexu, te uvela injekciju rispolepta i leponex, 50 mg ujutro i 50 navečer. Od toga mi se jako počelo spavati, te sam bio pospan cijelo vrijeme i spavao 12 sati dnevno. Jednom ujutro kad sam nakon doručka otišao u krevet, došla je vizita i budili su me da se ustanem. Govorili su:
''Ajde malo na radnu terapiju, družit se, igrat šah...''
Rekao sam na to:
''Prvo ti daju tablete za spavanje, onda ti ne daju da spavaš.''
Kad me dr. pustila da idem kod zubara, otišao sam u Namu, te umislio si kako moram sjedit na ogradi i brojat do 10. To nije bilo ni potpuno bezopasno, jer ograda je bila na 10 m visine od poda. Ipak, bio sam uvjeren da neću pasti jer sam tu radnju 'izvježbao' na ogradi kreveta.
Upoznao sam prijatelja Frana, koji je imao paranoidnu shizofreniju. Izpočetka sam mislio da je u bolnici samo da meni pomogne, ali i on je bio bolestan. Pričali smo jednom i rekao je da je bio 2. u državi iz matematike u 8. razredu. Baš te godine sam ja bio 6. razred i bio 4. na regionalnom (Anja je tada bila zadnja). Ja sam sebe smatrao dobrim matematičarem, a nikada nisam ni došao do državnog natjecanja, dok je Fran bio 2. na državnom! Jednom je bio nešto uznemiren te iz čista mira povikao :
''Ma pušite svi kurac!''
Dogovorili smo se da ćemo skupa ići na FER, i upravo sam njemu dao svoju 'kraljevsku majicu'. Imao sam prisile da moram sjediti na lavabou. Potrgao sam sve lavaboe na katu, njih 10-ak, te sam opet prebačen u intenzivnu.
Tada sam bio i s jednom curom, Josipom, koja je imala bipolarni poremećaj. Jednom sam je slučajno uhvatio za sisu (toga se iskreno ni ne sjećam) i popušio sam šamarčinu. Pošto sam imao prisilne radnje, morao sam joj vratiti, dozvolila mi je to, i rekla je da je otišla kući plačući.
Jednom smo gledali zajedno tv, i najedanput smo se poljubili usta. Poslije, ne da sam je uhvatio za sise, mijesio sam po njima! Opasnih radnji više nije bilo, ali rituali nisu nestali, te mi je moja doktorica rekla da za te prisline radnje treba i više koncentracije nego za obične radnje. Pa i kada sam izašao iz bolnice, imao sam rituale da moram 10 puta glasno pljesnuti s rukama, i to čak 4 mjeseca nakon što sam izašao iz bolnice.
Pušten sam na jedan duži vikend, od 10 dana kad mi je bio rođendan, sve je proteklo uredno.
I konačno, pušten sam nakon 6 mjeseci i 10 dana, 23.12.2009. pod dijagnozom : F20.0- paranoidna shizofrenija.
Simptom shizofrenije je i taj da osoba nema emocija tj. apatija. Ja (pogotovo u svojoj bolesnoj fazi) ne da sam ih imao, meni su one kroz kožu izlazile van.
Doktorica je rekla da se stabiliziram kod kuće kroz nekoliko mjeseci, ali ja sam se odlučio vratit u zg i raditi. Radio sam u nekom skladištu u Sv. Nedjelji, kakva slučajnost, te dobio otkaz nakon prvog dana. Šef me pitao.
"Jel piješ kakve lijekove?"
"Pijem."
"Pa vidi se. Jučer ti je pol kile sline ispalo iz usta, nemožeš takav radit."
"Ok."
"Hoćeš da te odvezem do Zagreba?"
"Može."
Odvezao me do Zagreba, i popili smo kavu, on me počastio. Pričali smo uglavnom o meni.
"Koju bolest imaš?"
"Shizofreniju."
"A zašto piješ na svoju ruku previše lijekova?"
"Naravno da to ne radim, pa to nitko ne radi. Ne znam kako izgledam, ali ja se dobro osjećam.
''Ma izgledaš užasno.''
''S kim vi živite?"
"Sa ženom."
"A djece nemate?"
"Ne."
"Ja živim s mamom i bakom"
"A otac vas je ostavio?"
"Da, ostavio je moju mamu, a ja sam s njim živio do 18."
"Ajde sad reci da on nije kriv za tvoje probleme? Pa jel nisam u pravu?"
"Pa jeste. Imate li vi takvog iskustva s ocem?"
"Aha, pa ne bi ti pričao ovo bez veze."
Nikad ga poslije nisam više vidio. Vratio sam se kući na 3 mjeseca, te se vratio u Zagreb u poboljšanom stanju. Doktorica se baš obradovala kad me vidjela. Našao sam posao, te dobio otkaz nakon 4 dana, rekao mi je da sporo radim. Nikad mi nije platio. Nakon toga sam se zaposlio u Metrou, te radio 3 mjeseca, moj najduži posao!
Dobro sam radio, svi su bili zadovoljni sa mnom, jedino me šef jednom pitao:
"Jel s vama sve u redu? Djelujete mi iscrpljeno."
"Sve je u redu."
Jednom me kolega Stjepan pitao zašto mi nije išlo na faxu?.
Rekao sam: 'Bio sam u bolnici 6 mjeseci.'
''Zbog čega??''
''Na psihijatriji.''
'Imaš shizofreniju?'
''Da''.
''Primjetio sam da si usporen. Nemoj to nikome govorit.''
Ispričao mi je jedan događaj:
''To ti možda ne bi ni smio govorit, ali moj jedan prijatelj je neki dan poginuo, isto je imao shizofreniju.''
''Kako je poginuo?''
''Zaletio se autom u kamion za smeće. Žena ga je ostavila i gušio je to u sebi nekoliko mjeseci, te dobio shizofreniju.Vjerojatno je prestao pit lijekove i bio pijan.''
Kad bi me bilo tko pitao o mojoj bolesnoj fazi, uvijek sam skraćeno odgovarao: 'Ono što je bilo sa Sanaderom kad je dao ostavku, mislio sam da je sve to povezano sa mnom.'
To sam rekao i Stjepnu a on meni:
'' On je mislio da su se svi urotili protiv njega.''
No s vremenom za moju bolest je saznao i zamjenik šefa. Čuo sam što mu je Stjepan govorio:
''Prima svaka 2 tjedna injekciju koja košta 1500 kn.''
''1300'', rekao sam.
''1300, onda znaš koliko je sati.'', dodao je Stjepan.
Kolega Tomislav, kojem sam bio posudio oko 400kn me pitao :
''Šta to kaže Stjepan, kakvih problema imaš?''
''Ma sa živcima.''
''A to svi imamo..''
Tada sam ponovno bio s Josipom, dolazila je kod mene u Zagreb. Ona je i prva cura s kojom sam spavao. Vidim je ponekad, simpatična i slatka kao i uvijek. Ona je odlučila prekinut sa mnom, poslala mi je poruku :''Romane moj, a da mi prekinemo? Nema mi smisla ovo, rijetko se čujemo, vidimo još rijeđe, ti nisi ni zaljubljen...''
Odgovorio sam:
''Da i ja mislim da je to najbolje rješenje...a mogu li doć kod tebe, na par dana, kao dobro-prijateljski posjet?''
''Naravno, pa želim da ostanemo prijatelji!''
I otišao sam kod nje u Požegu na 3 dana, bilo je baš zanimljivo.
Zaradio sam lijepe novce, ali morao sam doma poslati 5200kn za struju i za drva, te nisam imao više za fax.
Sreo sam Maritnu u kafiću na savi, rekao sam joj da sam bio u Vrapču. Pitala me:
''Koju bolest imaš, ja planiram specijalizirat psihijatriju pa mi možeš sve reći.''
''Shizofreniju''.
''Stvarno??''
I poslije smo išli u Mcdonalds jer menze na savi nisu radile.
Pričao sam joj o svom odnosu sa Josipom. Pitao sam je:
''Eto ja sam bolestan, ona je bolesna. Moja je mama bolesna, njena mama je bolesna. Njen se tata ubio. Jel može to dijete biti zdravo?''
''Koje dijete?'' pitala je misleći možda je Josipa trudna.
''Ma hipotetski, kad bi Josipa i ja imali dijete.''
''Pa može, samo morate prvo sebe srediti.''
Otišao sam tada na Krk, ovaj put autobusom. Do Kraljevice autobusom, pa pješke do Omišlja (stopirao osam, nitko mi nije stao), dočekao sam autobus i onda s nijm do grada Krka. Htio sam naći Ljiljanu, ali nisam uspio. Pješke sam otišao do Punta, i posjetio tetu, koja je od pokojne prabake sestra, i časna sestra je.
U to vrijeme sam išao u kino sprijateljima iz bolnice, gdje sam ponovno sreo Anamariju. Odmah smo se zbližili, zajedno smo bili cijelo vrijeme filma, te sve bliže i bliže, da bi se pred kraj filma poljubili. Pitala me jel možemo otić u park na Zrinjevcu, da malo popričamo?
''Naravno'', odgovorio sam.Tako sam pričali.
Pitala me:
''Koju bolest imaš?''
''Paranoidnu shizofreniju, a ti?''.
''Isto to.Nemoj nikome govoriti, ali ja već 3 mjeseca ne pijem lijekove.''
''Pazi, može ti se bolest vratiti. Tako je i meni bilo, prestao sam piti, pa mi se bolest vratila 10 puta gora.''
''Eto, tebi lijekovi trebaju, ali meni ne. Ako mi se bolest dosad nije vratila, ni neće.''
Ja sam čak i povjerovao u to. Mislio sam: ili će joj se bolest vratiti, ili je njena bolest samo akutna psihoza, da je imala jednu epizodu bolesti, te se bolest povukla. Osim toga, ako ne pije lijekove već 3 mjeseca, bolest bi se već trebala vratiti. Pa meni se vratla za 2 tjedna.
I od onda smo se mi redovito nalazili, pričali, šetali, ljubili se.
Tada sam shvatio da nisam zaljubljen, te da bih htio da prekinemo. Nakon 2 mjeseca trajanja veze tako je i bilo. Pitala me: ''Zašto me sad ostavljaš?'
''Pa šta da ti kažem...nisam zaljubljen..''
''Pa ne možeaš se preko noći zaljubit, treba vremena''
''Ne, ipak mislim da se neću zaljubit...ajde pa ja sam ti samo običan shizofreničar.''
Kad smo se poslije našli prijateljski, rekla mi je :''Ja znam zašto si ti mene ostavio: jer nismo spavali.''
''Pa nismo imali ni gdje.''
''Bez brige, našli bi.''
Pošto nisam imao novaca za fax, i loše mi je krenulo, odustao sam i zaposlio se u jednom skladištu, te dobio otkaz nakon 2 tjedna.
Nakon toga sam dobio još puno bolji posao u Fini, gdje sam radio mjesec i pol, zaradio 7,500 kn. Nisam se osjećao najbolje, pitao sam prijatelja Josipa kojemu sam baš ja našao posao, kako mu izgledam?
''Pa da, malo si potišten'',rekao je
Baš dok sam radio, mislim si: 'Bože, da mi je još jedna prilika na FER-u.' I stvarno, ova 2 puta mi ne računaju kao pad, te imam još šanse na feru, samo je pitanje dali ću ić uz plaćanje, ili bez. FER je moj sljedeći 'kraljevski party'!
Javio sam se doktorici, da mi se pogoršalo stanje u vidu depresije, te sam se odlučio dobrovoljno na hospitalizaciju u Vrapče.
Kad me vidio bolničar Matija rekao je:
''O, pa i ti si tu. Kaj si opet napravio neku glupost?''
''Ma nisam'', rekao sam.
Iako je moja doktorica topla i dobra osoba, ona zna biti i prilično stroga, a to sam se uvjerio upravo kada sam bio na zadnjoj hospitalizaciji:
Dok mi je utvrđivala terapijsku dozu leponexa, davala mi je jednu večer 1, jednu 1.5 a jednu 2 tablete leponexa. Tu večer mi je dala 1.5, a ja nisam popio tih pola tablete, nego samo 1 cijelu. Normalno sam zaspao, i sutra to rekao doktorici. Ona popizdila i rekla:
''Ja tebe više neću liječit, pa ti sebi lijepo traži drugog psihijatra.''
Znao sam da to ne misli ozbiljno, iako je tako izgledala.
Rekao sam joj:
''Sad ste se praktički izderali na mene''
''Pa imam i pravo'', rekla je. No brzo smo mi to izgladili. Rekla je:
''Dobro da si rekao da nisi popio, mogao si i prešutit.'' Poslije sam joj u vezi toga rekao:
''Mislim da ste se onda izderali na mene ne zato što sam si štetu naparavio time što nisam popio kako ste mi rekli, već zato što vas nisam slušao.''
''Pa i zato'', rekla je
U bolnici sam ponovno sreo Anamariju, rekla je da je došla jer imala osjećaj da je netko prati. Znači ipak joj se bolest samo privremeno povukla.
''Hoćeš sada piti lijekove?'' pitao sam je.
''Definitivno hoću.''
Jednostavno smo jednom sjedili i gledali film, te se poljubili i ponovno prohodali. Izašao sam, otpušten sa 6 vrsta lijekova, ali u relativno slabim dozama. Mama mi je pomogla da kupim kompjuter, i to vrhunski. Našao sam dobar posao u jednoj tiskari na Žitnjaku. Radio sam uglavnom svaki dan, često i po 12 sati.
Ponovno sam prekinuo sa Anamarijom, jako smo se rijetko viđali, i jako se zdebljala, što mi se nije sviđalo. Zapravo me podsjeća na moju mamu. Ali, to uopće ne mora biti loše, ako ja i ona imamo sličnosti. To što sam je ostavio samo zato što se zdebljala, znači da sam pao na razinu svog tate, koji je rekao za moju mamu:
''Ne mogu je ni vidit onaku debelu.''
U tiskari sam bio jako dobar s jednim kolegom, Josipom, te smo često pričali. Jednom dijelu ekipe sam priznao sve o svojoj bolesti. Počeli smo pričati o tučnjavama, te sam im rekao da sam bio na psihološkom testiranju gdje su mi otkrili da imam pritajene agresivnosti. Rekao sam :
''Pa kako i ne bi imao, kad sam dobivao batine od maćehe, redovito cijelo svoje djetinjstvo. Tukla me zbog gluposti, zbog izgubljenih gumica i zaboravljenih zadaća, a čak i zbog pišanja u krevet.''
''Strašno.'' rekla je Marijana.
Josip se ubacio:''Kad je on to meni ispričao, ja sam mu reko, naspram tvog života, moj je savršen.''
''A mama?'', pitala je Marijana.
''Mama mi je u mirovini, bolesna je na živce.''
''A ti?''
''I ja sam isto bolestan....imam shizofreniju, isto ko i mama. Evo vidi što pijem...''
Iz bočice sam izvadio 7 tableta koje pijem navečer.
''Ova 2 su antidepresivi, ovaj je stabilizator rasploženja, ovaj je antipsihotik, a ovaj je...protiv seksualnih disfunkcija... '' I nasmijao sam se. Kolega Matija je rekao:
''E taj je najvažniji!''
''I još primam svaka 2 tjedna injekciju koja košta 1100kn, to je srednja doza. Stvarno sam sretan što imam tako dobre lijekove.''
U tiskari sam objektivno zaista dobro radio, jedino me jednom šef na početku upozorio da moram brže raditi, i poslije više ništa, a podijelio je puno otkaza iz raznih razloga.
Kad sam odlazio, pozdravio sam se sa šefom, koji je inače prilično zatvoren i ozbiljan, i rekao mu:
''Vidimo se možda nagodinu.''
''Ajde samo, bio si dobar'', rekao je.
Dobar sam sa Martinom (studira medicinu), te njenom sestrom Majom, koja studira psihologiju. Jednom sam rekao da Martina ima stila u odijevanju, a da se Maja dosta obično oblači.
Maja mi je bez ramišljanja pokazala srednji prst. Želeći joj se ispričati poljubio sam je u obraz. Inače, one su sestre, ali ja toliko različite sestre nisam vidio. I fizički a pogotovo po ponašanju. Dok je Martina mirna i ozbiljna, Maja je skroz otkačena i energična. Kako se genetika poigrava s ljudima.
Ali što su zapravo psihičke bolesti? Što se događa u glavi psihičkog bolesnika? Otprilike ovo: Između 2 stanice u mozgu postoji razmak koji se zove sinapsa. Između te 2 stanice, tj u sinapsi poruke od jedne do druge stanice prenose neurotransmiteri. Višak, ili manjak tih tvari očituje se kao psihička bolest. I to:
Manjak GABA-e -anksioznost
manjak neurotransmitera serotonina- depresija;
manjak serotonina i višak norepirefrina- manična depresija.
manjak serotonina, te višak dopamina i glutamina-shizofrenija.
GABA je 'gama-amino maslačna kiselina'. Kao što vidimo, iako ne mora nužno biti i najteži, shizofrenija je najsloženiji psihički poremećaj.
Zašto sam odlučio napisati ovaj blog? Zato što da to nisam napravio, ovo sve što sam proživio i propatio ne bi imalo nikakvog smisla, a to si ne mogu dopustiti. I mislim da bi moj blog mogao pomoći nekim ljudima koji imaju slične probleme kao i ja.
Najvažniji događaj bloga je svakako put na Krk, koji se rodio iz jedne neostvarene ljubavi,pravi uzrok je bio neuzimanje lijekova, a nakon toga je slijedila godina dana oporavka.
Prije nego sam krenuo na Krk sam odlučio napisati knjigu:'Slučaj za psihijatra.' Neposredno nakon toga puta sam bio u tako lošem stanju da mi nije padalo na pamet pisati bilo što, a toj sam se ideji vratio prije godinu dana, kako mi se stanje sve više i više popravljalo.
Da li je put na Krk za mene bio pozitivan ili negativan događaj? Na prvi pogled, čini se negativan. Da sam nastavio uzimati lijekove (što sada redovno činim, i hvala Bogu da je tako), to se ne bi desilo.
Ali, vjerojatno ne bi bio ništa bolje nego što sam sada, a taj mi je događaj bio jedno veliko iskustvo iz kojega sam puno toga naučio.
Mogu povući jednu paralelu vezanu za jedan događaj koji je jako važan za cijelu ljudsku povijest. Da li je 2. svjetski rat bio pozitivan ili negativan za Njemačku? Naizgled negativan, jer je bila poražena i uništena. Ali nakon rata je izgrađena, postala najjača ekonomija Europe što je i danas.
Tako isto, taj događaj me puno toga naučio, te sam sada stabilniji nego ikad. A i pomogao sam Hrvatskoj, jer je to sigurno bio jedan udarac Sanaderovoj arogantnoj politici. Nekoliko ljudi sam upitao kroz razgovor jesu li išta čuli o 'luđaku' kojeg je pratio helikopter, dok je bio prosvjed protiv Sanadera? Nitko ništa nije čuo.
Budem ponekad u depresiji , i često mi taj događaj daje snagu jer znam da sam bio hrabar (kako je rekao Nikola-'mali gladijator') i da sam pomogao svojoj domovini, pa makar time ništa direktno nisam dobio.
Da je kod mene depresija ozbiljan problem govori i to da sam ove godine proveo 2.5 mjeseca u Vrapču isključivo zbog depresije. Upravo na toj hospitalizaciji sam napisao najveći dio bloga. U gruboj koncepciji imao sam 2 uzora tj. dva filma (knjige) : Genijalni um i Let preko kukavičjeg gnijezda. Dok genijalni um prati život duševnog bolesnka izvan psihijatrije, Let preko kukavičjeg gnijezda promatra život na samoj psihijatriji.
Jedno vrijeme sam ovo planirao objaviti kao knjigu, i imao bih je hrabrosti objaviti. Namjerno sam ostavio naziv 'knjiga' kad sam gore rekao 'dobio sam priču, 20 novih stranica ove knjige.' nakon što sam one seljake tražio da mi zovu psihijatra bilo kojeg.
Došao sam u kontak i sa jednim filmskim redateljem i prdložio mu ovaj blog kao filmski scenarij. Pročitao je blog, rekao da mu se jako svidio ali ne zna kako bi ga pretočio u filmski uradak. Sada sam zadovoljan s time što je ovo ipak 'samo blog' i zahvaljujem svima koji će ga pročitati.
Ipak, objaviti knjigu nije mala stvar, a i ne čini mi se realna budući da sam saznao i za mnoge druge vrlo funkcionalne shizofreničare, pa čak i za jednu psihijatricu koja boluje od shizofrenije.
Jedna zanimljiva rečenica moje mame, kad sam joj rekao da ću napisati knjigu s naslovom, 'Slučaj za psihijatra'. Rekla je: ''Pa onda si stvarno bolestan.''
Posjetio sam i one ljude koji su me primili u kuću i dali mi jesti, dok je helikopter letio iznad njihove kuće. Tamo sam bio u pratnji prijatelja Darka, također iz bolnice. Kaže gospodin:
''Čujem ja nešto lupa, kad ono Roman ušao u dvorište. Ajd sjeo je na terasu, i šta ćemo, imala žena palačinke i dala mu da jede. I ode žena zvat hitnu, jer je pokazao upitnicu, a on bris iz kuće van!''
Žena kaže : ''Ja sam ti htjela pomoći, jer sam vidjela da si prestrašen.''
Ja sam pak mislio da su oni prestrašeni, a kako i ne bi bili kad im nepoznati čovjek upadne u dvorište. Oni inače žive odmah uz autoput, i iznad njihove kuće povremeno lete helikopteri jer gledaju da li se stvara gužva na autoputu. Tada je to bilo zbog mene, a oni nisu ni znali da je helikopter iznad kuće.
Našao sam lako i ono mjesto gdje sam ležao i čekao autobus. Stajalište i dalje tamo stoji, ali ne znam da li ikad prolazi autobus Nije me sram reći da sam bio paranoičan i prestrašen, jer sam se iskreno bojao za svoj život. Pa i Maximus je bio takav, na početku 'Gladijatora', kad je car ubijen prestrašeno je, čak i pomalo paranoično upitao svojeg kolegu : 'Što će ti mač??'
U ove 23 godine života imao sam gotovo sve psihičke bolesti koje postoje: anksioznost, depresiju, opsesivno-kompulzivni poremećaj, maničnu-depresiju i na kraju shizofreniju.
Ja bi volio da mi se ovo sve nije dogodilo, da sam imao normalno djetinjstvo, da se nisam razbolio, da sam završio fax u roku, zaposlio se i osnovao obitelj...ali što mogu kad nije tako? Ovaj blog je uglavnom primjer kakav život ne treba i ne smije izgledati.
No ipak, iako mi život nije lagan, ja ga ne bi mijenjao ni za čiji drugi. Ja sam naučio živjeti sa svojom bolešću. To je moj problem, i ja ga prihvaćam. Shizofrenija me skroz na neki način vrebala, dok me na kraju nije i uhvatila.
Djelomično sam si sam kriv, jer sam uzimao psihoaktivne tvari: alkohol i marihuanu, te zato što sam prestao piti lijekove na svoju ruku.
Djelomično su drugi krivi: što su me roditelji zlostavljali u djetinjstvu, te me vršnjaci ponižavali, ovdje prvenstveno mislim na Anju koja me nije volila...
a i krivi su oni ljudi, policija što me nisu odveli u bolnicu ranije. Razmišljao sam i o tužbi protiv MUP-a, jer je njihova dužnost odvesti osobu koja se nalazi u psihičkom rastrojstvu u najbližu psihijatrijsku ustanovu. Budući da sam se sad nakon 2 godine potpuno oporavio, odustao sam od toga. A djelomoično nitko nije kriv, nitko nije kriv za moju genetsku sklonost ka psihičkim bolestima.
Kad se sve to pomiješa zajedno u jednu smjesu ispadne psihička bolest, u mom slučaju-shizofrenija. Ovaj blog sam odlučio posvetiti svojoj majci za cijeloživotnu ljubav i potporu. Imam divnu mamu!
Imao sam i suicidalnih misli, ali vjera u Boga mi daje najveću snagu. Osim što mi vjera brani da si oduzmem život, to ne bih napravio zbog 2 osobe: moje mame koju bi to užasno pogodilo, te svoje doktorice koja se trudi da me liječi i da mi olakša život.
Još malo o kršćanstvu. Postoji jedan Bog, ali ima 3 lica. Isus je dakle, nastao od Boga, došao na svijet, proživio ljudski život, propatio i umro te uskrsnuo i vratio se Bogu. Isus bi trebao biti uzor svakom čovjeku!
U zadnje vrijeme sam Anju sreo 2 puta. Oba puta smo se lijepo ispričali. Izgleda da se promijenila, više me ne ponižava. Barem je takva dok smo sami, ne znam kako bi se ponašala kad bismo bili u društvu. Kad je ona u pitanju moram biti spreman na sve.
Ne mrzim ja ni Sanadera, iako mi je zbog njega cijela godina života izgubljena. 6 mjeseci sam proveo u bolnici i još 6 nisam bio u stanju raditi zbog bolesti. Sigurno nije ni njemu lako: bio je najmoćniji čovjek jedne države, a sada je u zatvoru skupa sa običnim kriminalcima. Ne opravdavam ga, samo kažem da mu nije lako.
Iskreno mi je žao ako se 11 ljudi ubilo zbog mene i Sanadera, ali ni ja ni on nismo tome krivi. Ja te ljude nisam ni poznavao, a napustiti ovaj svijet bila je njihova odluka.
Mislim da je moja priča zanimljiva. Možda će neki reći da je slična onoj Johna Nasha, te iako nas 2 imamo nekih sličnosti, imamo i velikih razlika.
On je jedini shizofreničar-nobelovac, dakle puno bolji matematičar od mene, te jedan od rijetkih shizofreničara koji ne piju lijekove.
Zajednička nam je osobina da smo obojica shizofreničari, ali to uopće nije velika slučajnost jer u svijetu živi 70 milijuna shizofreničara. To kao kad bi 2 Nijemca rekli: 'Mi smo slični jer smo obojica Nijemci.'
Mogu reći da još jedna sličnost nam je ta, što smo obojica iskorišteni u svrhu domovine, te prepušteni nakon toga sami sebi. Samo, ja sam u bolnici završio već sljedeći dan, a on godinu dana poslije. Uspoređujući njega i mene, on je proživio i postigao više, a opet, uspoređujući mene sa većinom ostalih ljudi, ipak mislim da sam proživio više.
Osim toga, njegova priča je globalno zanimljiva, dok će moja priča vjerojatno biti zanimljiva samo Hrvatima, možda i nekim narodima u okolici.
Što me čeka? Teško je reći. Još jednom počinjem studirati, odlučio sam nastaviti FER. Fakultet mi je maksimalno izašao ususret, 4. put mi odobrio da 1. godinu idem bez plaćanja, i trebam to iskoristiti. Bit će teško, ali osjećam da mogu.Htio bih se zaposliti i možda osnovati obitelj. Trenutno se dobro osjećam. Uzimam jako dobre (i skupe) lijekove. Najbolji lijek za shizofreniju je zasad Rispolept Consta, kojeg ja uzimam. U pripremi je paliperidon, poboljšana consta, koji će biti još bolji. U vezi cijene lijekova... jedna doktorica, kolegica od moje je lijepo objasnila:
''Bitno je koliko koštaju cipele, koliko košta torba, pa čak i koliko košta hrana ako nije ona osnovna, ali koliko košta lijek, to uopće nije bitno.''
Statistički, postoje 3 moguća ishoda moje bolesti, ako izuzmemo 10% onih koji počine suicid: potpuno se izliječi 20%, 70% njih se ne izliječi potpuno, ali uz lijekove normalno funkcioniraju u društvu, te 10% ne funkcioniraju normalno niti uz sve lijekove i ovise o drugima. Ja sam trenutno u onoj srednoj skupinu, među 70%. Iako je najvažnije to da sam živ, to nije dovoljno. Život treba proživjeti, a ne preživjeti. Ozdravit potpuno vjerojatno nikada neću, to ni nije cilj. Cilj je da budem sretan i zadovoljan, i to je jedino važno. :)
