još u polusnu čujem alarm...to nije šum vode, nije tvoj...neka ruka primiče me k sebi i nečije usne na moje rame sletile kao leptir...sklapam oči ponovno mirna jer nije još vrijeme za ustati...zvoni taj alarm ponovno, glas me budi...to nisi ti...

sunce je obavilo svoj dnevni obilazak a ja ponovno zaspala na tuđim rukama...suza...trebali smo biti to ti i ja...trebala sam tako spavati na tvojim rukama...te oči što me gledaju nisu tvoje, to nisu crne oči...ljubav smo trebali biti mi, trebali smo se skupa buditi ali nismo jer ti ne znaš voljeti...

samo ponekad prije spavanja pitam se dal me se sjetiš, nedostajem li ti dok se privijam uz tog čovjeka i da li me mrziš...koga tvoje oči sad vide dok mene gledaju s njim...
još jedno buđenje u krevetu te moje pirove pobjede...budi me...a meni se još ne ustaje