pretražujem internet
al ne nalazim tamo ništa o tebi
teške knjige listam
i podcrtavam samo ono bitno
al nijedna riječ te ne spominje
tko zna
možda sam slijepa
pored zdravih očiju
al priznajem
ne vidim dobro
ipak nosim naočale

tražim te u preslici grada u moru
na tihim popločenim šetalištima
na ogradi obalnog puta
i tamo nastranu
ispod onog stabla

gdje si?

luda od čekanja
umorna od nadanja
shvaćam

ne volim čovjeka u tebi
volim iluziju u meni

neki čudan titraj srca
dok čitam stihove meni posvećene
a zalazak sunca se presijava
u moru što nas povezuje

stranče
isto nam je nebo
i večeras se pitam
gledaš li ti moju zvijezdu

ja ti samo tijelo
znam darovati
i hrpice čežnje
noću satkane
između susreta
ruke ozeble strahom,
i nemir.
nemir.
a to je malo

Bitak života

Je gubitak...

Moje ponašanje

istovjetno tvojem...

Što ćeš kad volim

kad se gledaš

u ogledalo

tužna sam
jer tko će me budit
u ova maglovita jutra
koga ću gristi ponekad
i samo povremeno

spletu svih mojih razočarenja
svega što na drugima nisam voljela
pronađem u tvojem liku

ne razmišljajući
bježim

i nebo je pustilo suzu zbog mene
satrana ružnim riječima odlazim
kupim stvari
a magla
tvoja prijateljica
ne želi da nađem put kući

sve je na tvojoj strani
iskoristi to
ne daj šutnji da nađe put
do mojih vrata

ne daj drugoj da postigne
ono što je i željela

a od tebe ni riječi
do mene dopire samo tuga

ostajem bez prijatelja

tražila sam
da mi samo ponekad
daruješ smijeh i sreću

tražila sam
samo ponekad
koju lijepu riječ

možda sam tražila previše

kada pričaju
kao da ne čujem
jer ne želim čuti
ignoriram te
do krajnje granice izdržljivosti
jer što ćeš mi ti
u ovom mom životu....

a tko zna
možda
u nekom drugom

ti nikad ne zamjećuješ
listove što jesen pocrveni
onaj mali hrast na zečjoj stazi
vrtaču kraj klupice

šećem sama
i divim se jesenjim bojama

a ti izgubljen u trci za novcem

večeras smo
dodirivali vjetar prstima pravednika
iako to što smo činili
ne bješe nimalo
hvale pohvalno
al bješe meni veselo

i tko to želi
nek me optužuje...

bila sam samo srna
koja se sklonila od lovaca
negdje između tvog trupa i ruke

bilo me strah

strah od nepoznatih ljudi
i zlih povratnika
a tu sam se sakrila

dok pjevam,
a pjesme se ne čuju

volim ponekad
ova naša popodneva