satkana od čudnog raspoloženja
sastavljena materijom
koju su moji roditelji smućkali
dišem

jutros uživam u suncu
i jutarnjoj kavi

ja sam jedna čudna žena

uživam u malom
al tražim veliko

ne budi me još
vani je hladna zima
a moj krevet topao
od ljubavi koju sam imala
za tebe
a šalica kave
koju mi donosiš
nedovoljna
da se uhvatim ukoštac s danom
nek moje kose
još ostanu sanjati
kad ne mogu ja

vrijeme je stalo
jer kao da sam jučer
ubrala tratinčicu
i dala je tebi

iako nikad
nismo šetali livadom

a taj trenutak
ostaje u meni
kao prvi snijeg u djetetu

u meni žive slike
nikad naslikane

nasljeđujem vozilo za daleke putove,
par novčića za sreću na putu,
tijesne cipele mojih predaka
neki davno razbijen sivi vrč
smijeh moje majke sad kad je nema više
bore na licu mojeg oca
da ih mogu gledati u ogledalu moje prabake
i nesanicu

moje najdraže doba nije jesen
jer u njoj ima mnogo kiša
jer ti si moja kiša
jer si bio nekad ljubav

i opet će doći sunce
a s njim ćeš ti otići
a nadam se da se vratiti nećeš...

zaboravi šetnju trgovačkim centrom
crvena svjetla što su te zaustavljala na putu kući
krovove moga grada
i ulice isprane proljetnom kišom
mjesto za dvoje kraj male plaže
klupicu s predivnim pogledom

zaboravi da smo se ikada sreli
puteve kojima zajedno koračamo
ispiši zaboravom

i nestani

kao i uvijek bez pozdrava,
poput nečujnog nebitnog vjetrića
a moje ime izbriši

stol za dvoje
čaše dvije
zdjela riječi neizgovorenih

sjedim kao da sam sama

ti ne znaš voljeti

ja ne sanjam više valove kako dodiruju obale
ja ne ljubim više nedostižne galebove,
ne zamišljam azurne zore udvoje
kamenje više nema ružičaste tonove

ne žudim ja više za toplim jugom,
jer znam da nisam slobodna ko ptice
ne volim više iako volim
ne volim kao prvi put

idilično
bezgranično
nesebično

odrastam

tiho, na prstima da te ne probudim
ulazim u sobu grijeha
šuljajući, zapnem ti za oko

tu sam da ti budem lijepa
tu sam da me stisneš i zaspiš,
tu sam da budem žena

samo jedna od toliko,
ali žena

san sklopio plave oke,
stisnuta uz tebe,
tvojim rukama obgrljena
nestajem,

tiho na prstima da te ne probudim
izlazim iz sobe grijeha
šuljajući,
odlazim

noćas bih hvatala vjetar
u uspomenu na tebe
pila bih vino sa vragom
da probudim anđele
noćas bi budila želju vatrom
pa bi je ledom zasula
pozvala vihore da te nađu
i molila boginje da mi te ukradu
pa bih te ljubila
pa okrenula leđa
noćas ti ne bih dala sna
porukama nečitljivim zasula
i kao prikaza nestala

sinoć sam bila dijete
tuđim rukama zavijena
primljena i zaštićena
iznevjerena od tebe

na postelji mjesečine
posuta zvijezdama
nekad davno skinutim

na krilima anđela
odletjeh na brežuljak
na našu klupicu

pomislih da mogu
preletjet cijeli grad

ponekad ne volim miris ranojutarnje kave
dok vjetar se igra lovice sa stablima
ustajem nespremna za nove svakodnevnice

mrzim jutra
tako su pospana, a užurbana
a ja neispavana

jutros sam voljela sve
jer uz mirise jutra
sa skrivenog broja
ti tražiš Marinu

još u polusnu čujem alarm...to nije šum vode, nije tvoj...neka ruka primiče me k sebi i nečije usne na moje rame sletile kao leptir...sklapam oči ponovno mirna jer nije još vrijeme za ustati...zvoni taj alarm ponovno, glas me budi...to nisi ti...

sunce je obavilo svoj dnevni obilazak a ja ponovno zaspala na tuđim rukama...suza...trebali smo biti to ti i ja...trebala sam tako spavati na tvojim rukama...te oči što me gledaju nisu tvoje, to nisu crne oči...ljubav smo trebali biti mi, trebali smo se skupa buditi ali nismo jer ti ne znaš voljeti...

samo ponekad prije spavanja pitam se dal me se sjetiš, nedostajem li ti dok se privijam uz tog čovjeka i da li me mrziš...koga tvoje oči sad vide dok mene gledaju s njim...
još jedno buđenje u krevetu te moje pirove pobjede...budi me...a meni se još ne ustaje