....Zivot se ne broji sekundama, vec trenucima koji su ti oduzeli dah....
13.07.2006., četvrtak
joooooooooooooooooooj opet sam zdeprimirana...........grrrrrrrrrrrrrr
 ala koji dan, ne znam dal da se smijem il da plačem.... započeo ok, nastavak koma, iza toga nagli preokret...super... nakon toga opet panika... i depresija... i sad sam još pod dojmovima depresije... joooooooj.... opet moja raspoloženja.... u jednom danu iz krajnosti u krajnost i to dva put... no da krenem od ponedjeljka... počela sam radit... sve super, divno, krasno.... nije čak ni dosadan posao... u ponedjeljak sam bila i u shoppingu u king krossu il kak se piše... nakupovala si par majica za ljeto... i tak... utorak sam pola dana radila, ostalo bila na kavi, i uvjeravala svoje frendove da su upali na fax i tak... a danas.... katastrofa... dan počeo ok... probudim se, spremim, odem do grada, pa na kavu s rođakinjom(ona isto radi samnom) i njenom mamom.... na kavi onak vidim 3 profe iz bivše mi škole... kak su one kull čak i na kavu idu, ma joj... dođem na posao i ova ženska šta nas uči me tak izdeprimira da mi je došlo da se rasplačem i odustanem od svega... onda sam nazvala soju naj frendicu koja me na kratko oraspoložila, i radila sam do nekih 20 do 6, pa sam se išla nać s njom... i tak vam idem ja gradom i klafram s njom na mob, kad prolazi auto... pogledam tablicu... odgovara... pogledam u auto... ugledam....NJEGA!!!!!!!!!... mahnem...on trubne... osmjeh je opet na licu... sunce opet sja...dan je prekrasan... zaboravim na sve s posla... i happy sam.... nađem se s frendicom... odemo na kavu... umiremo od smijeha... malo se brukamo... ali to nam je već normalno... hehe i tak... onda se odemo malo vozat, pa pratimo nekog zgodnog dečka u autu, pa ga izgubimo... pa opet na kavu... i mi na kavi... i zvoni mi mob... frend iz razreda... veli da su na netu rezultati s fax-a.... ja gotova počinjem se trest... ništa pi to idemo kući... odem doma i vidim da sam 700 i neš sitno... padam u depresiju u uvjerenju da ne upadam na fax... i ta ista depra me još uvijek drži, dok mi frendice čestitaju na tome da sam upala s plaćanjem... bilo kako meni paše... ali ja sumnjam... baš je neki pesimizam ušao u mene i ja sam se tresla cijelo vrijeme evo do maloprije, sad sam se malkoc smirila... i otplakala sam mami kako neću upast i tak... ala glupi fax... do danas mi je bilo svejedno hoću-neću upast, baš me bilo briga... al kad mi je javio za rezultate, allla, raspad sistema... uglavnom sutra ću valjda znat jedam upala ili nisam... upisi su mi u utorak, tako da neću ni ostajat u rijeci nego odmah isti dan idem doma... a u planu je bilo da ostanemo nedjelju i pon, jer su u pon trebali bit... grrrrrrrrr.... i to me naživciralo... ali ajd, ako ništa u 8 mjesecu, početkom idem na more s dvije naj frendice... i za rođendan ću bit tamo i tako, ma bit će nam ludo.... nadam se još i bolje nego prošle godine... i tako... idem probat zaspat.... i sutra u nove radne pobjede... hehe... pusim vas sve!!!!!!!!!!!!!!!!! Disem, al' nisam ziv Rekla si ne gledaj me nije mi srce stena pa boli i kad ne voli nikom ti nisi vjerna i nikad ostavljena Zato se nocas pomoli naviko sam ja na poraze i da mi tugom srce pogaze Ref. Disem, al' nisam ziv molim a nisam kriv i kunem al ne umjem tebi zlo da pomislim kupi me za saku obmane otvori nove rane moje duse prodane Rekla si ne cekaj me jer nama dalje nema i vec smo stranci odavno ko jedno bili mi smo sad ko da nikad nismo Mi sreli se ni slucajno naviko sam ja na poraze i da mi tugom srce pogaze |
