....Zivot se ne broji sekundama, vec trenucima koji su ti oduzeli dah....
25.05.2006., četvrtak
life
 malo sam čitala blogove i vidjela kako po dosta blogova ljudi mojih godina, čak i mlađi pišu kako im je dosta života, kako je on jadan, glup dosadan, kako im se u životu ništa lijepo ne događa. u biti kako jedva čekaju da on završi, također sam naišla na link za stranicu na kojoj se kao izračuna datum kad ćeš umrijeti, i tamo sam vidjela koliko mi je sekundi ostalo do kraja... ne vjerujem da kompjuter može proreći dan smrti, jer ipak tu postoji jedna viša sila.... ali opet te sekunde koje samo "cure" navele su me na razmišljanje.... o prolaznosti života... o tome kako život ide a mi to ni ne shvaćamo, kao da prolazi mimo nas, i tu više nema povratka natrag, on nam ne dupušta da se okrenemo i krenemo u suprotnom smjeru, ne dopušta nam da izbrišemo nešto šta smo učinili, ili da to napravimo na neki drugi način, kako nam se čini ispravnije, ne dupušta nam da se zadržimo u jednom lijepom trenutku, samo ide, ide, prolazi.... kad gledam, živim već 18 godina, i sve je to tako brzo proletilo, na početku školske godine kraj nam se čini tako dalekim, ali on ubiti dođe toliko brzo da se ni ne snađemo, evo ja sam završila sa srednjom školom, a kao da sam jučer bila na upisima, mučila se u 1. razredu, i jedva čekala da odem iz te škole.... sve to samo prolazi.... i ne znam kako onda netko može razmišljati o tome da želi umrijeti, zbog čega... zato što ima par nesretnih dana....kad ga u životu čeka još toliko sretnih trenutaka, ali i problema, jer opet da nema tih problema i tužnih događaja, i da nam je sve divno krasno mislim da nebi ni znali cijeniti sreću... pa ni je nemam neke sreće u životu- ljubavi itd. ali opet ta sreća ne dolazi sama, i mi se moramo potruditi.... jer ako samo plačem i sažaljevam se nad sobom kako me osoba koju volim ni ne gleda, kako mi se starci stalno svađaju, kako mi ponekad ništa ne ide od ruke i još milijun stvari naravno da bi mi dani bili dosadni, loši i ispunjeni tugom i pesimizmom.... ali zato se ne obazirem na to, ne dam da mi to pokvari raspoloženje(doduše ne uspije mi to uvijek ali bar se trudim), veselim se sitnicama, i činim neke stvari za sebe kako bi mi dan bio što ljepši i kako mi nebi bilo dosadno, i tužno u životu... jer mišljenja sam da sami krojimo svoju sudbinu pa tako i sreću, i ako odmah u početku sve srežemo sa pesimističnim razmišljanjima naravno da ni ne možemo bit sretni.... tako da i kad je najgore uviek treba postojati nada i želja za boljim sutra.... eto dobila sam nadahnuće pa sam to htjela podijelit s vama... a sad malo šta ima kod mene... jučer je bio taj ludi dan, ma bilo je ok, niš posebno, išli smo u tu vikendicu koja je btw i pripizdini s oproštenjem... koma ni nema ceste nego je sve u makadamu i blatu, a još je i kiša padala.... ali lijepo je tamo, priroda, zelenilo itd...uglavnom išao je cijeli razred, skoro, samo 3 nije došlo, i u početku je bilo odlično, plesali smo pjevali, roštiljali, čak nas ni kiša nije omela i iako smo imali natkriveno plesali smo i po kiši.... sve dok nismo saznali da treba doć još ljudi tj društvo od cure čija je vikendica... mislim ok to je njena vikendica i ima pravo zvat koga hoće, ali na kraju je tih ljudi bilo više od nas i svi su stariji od nas, a ni ne poznamo ih... ipak je to bio naš ludi dan, naša fešta, oni su mogli feštat neki drugi dan kad god su htjeli, ali dobro tako je ispalo i šta sad... tako da smo se mi već u 9 pokupile doma, što ni nije bilo tako loše jer sam jutros morala u zagreb u šoping.... i tako je prošao ludi dan... ništa posebno ali opet ok, ma nema veze, već smo se nas par dogovorili da radimo reprizu.... šta se ljubavi tiče to je 0 bodova, ni traga ni glasa... ali sutra bi ga trebala vidjet pa se veselim tome, i jedva čekam... eto toliko...  Life I saw my ID and it wasn't me, it was someone else's identity. Why do I need to prove myself? And who is the judge of my sanity? Roaming throuh my old emotions I find new feelings of misery I bet with my soul to get beck the truth where I will face reality. Life is a book and you gotta read it. Life is a story,you gotta tell it. Life is a song and you gotta sing it. You've got to know how to live it. Walking around,some thoughts on my mind I search for a place where I'll be free From all that is said and all that's been done. It'll be hard to find it inside of me. I know that I've gotta try No one can see me cry I can't take it anymore I must find a way to let myself go Ooh yeah (Life is a,life is,life is,life is) Life is true,you know it,don't you?! i još jedna pjesma koja me podsjeća na jučerašnji ludi dan..... Maturski rastanak Rodjeni smo svi u isto vreme uvek bili kao jato ptica jos veceras, onda ko zna kada setno gledam draga lica zora je, zora je a nama se kuci ne ide Maturski rastanak ni u pesmi nije lak gde ces ti, gde cu ja ko to zna, ko to zna Devojke su vec odavno bose sminke im po licu razlivene a i momci nocas brisu suze sa par pica salivene zora je, zora je a nama se kuci ne ide |
