nečmenjanka

Opis bloga

Dnevnik mojih traženja
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Sve napisano na ovom blogu
je mojih promišljanja odraz,
a svaka sličnost sa stvarnim
životom je namijerna.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Modri odraz vilinske planine,
zagrljene blistavim kaskadama
smaragdne rijeke.

Linkovi

GOSPE RIBARA, TEŽAKA

Gospe slušaj šapat mora,
jecaj škrapa, drhtaj broda.
I posveti naša poja,
da nam uvik bude roda.

Gospe slušaj vapaj bure,
koja ne da živit, spati.
Te odagnaj dane sure,
i bonacu hridi vrati.

Gospe ribara, težaka,
gospe naša divna mati.
Neka zasja tvoja zraka,
mole te ponosni Hrvati

Gospe gledaj suve mriže,
parangale, vrše, osti.
Ribar šuti, gnjev ga stiže,
i običnim danom posti.

Gospe spasi našu viru,
široki su ti hrvatski žali.
Gospe kaži pute k miru,
da nas sutra ne prikriju vali.

Gospe ribara, težaka,
gospe naša divna mati.
Neka zasja tvoja zraka,
mole te ponosni Hrvati.

šmrika

.......

OSTANI TU I BUDI POSKOK

samo tu možeš biti poskok
budi poskok
ovaj gologuzi kamen
samo poskok obraniti može
Poskok zna dubinu pukotine
i visinu užarene stijene
litica do litice
poskok do poskoka
poskok brani svoje pojilište i svoje gnijezdo
i nije licemjer
i nije kurva,
budi poskok
i nije kalkulant
i nije prevarant
poskok se sunča u svom kamenom stanu
i želi mir u svojoj kamenoj domovini
poskok neće ujesti sunce
poskok kažnjava uhode
istiktivno
jednostavno
bez proračuna
precizno
neiscrpno
to je to
budi poskok
ni mudar ni blesav
ni kratkovidan ni dalekovidan
budi poskok
neiskorjenjiv
i rađaj poskoke
i rađaj poskoke za svaki kameni nagriz
za svaki škrip
za svaku kamenu opuzinu
za svako kameno dlanište
za svaki kameni štit
za svaki piljak
na jednog provalnika kamenih škrinja
stotinu poskoka
ostani tu i budi poskok
ne vođen-zmija u svijetu kreketavaca
budi poskok u svijetu kamenih pradjedova
kamenih orača i pjevača koji bosi gaze tvojom kamenom stazom
budi poskok u suživotu sa krvavim kamenim palcima
sa suhim kamenim vinogradarima
to je to
budi poskok
i obranit ćeš sunce bez kojega ne možeš
to je to
samo to
budi poskok
u zazidi kamenoga krova
na glavici iznad sela
svojega i mojega
ostani tu i budi poskok
to je to poskok

Autor: Ivan Vidović

........

MORE

Vrimena su druga,
More mi se ruga.
S njim sam bija prisan
Sad mladica nisam.

Ušla sol u kosti,
Izilo mi osti,
Natralo mi bore,
Ovo ludo more.

Neka bisni, nek pokaže
Da je divje nek dokaže.
I ništa ga neda smirit,
S njim se niko ne zna mirit.

Vrimena su divja
More blagosivlja,
A ka čovik 'suje
Ali i poštuje.

Novi su vapori
Kad čovik izgori,
I kolo se vrti
Života i smrti.

More pušta, more trpi,
Mornar svoja idra krpi,
Tramontana, jugo, bura,
Dokle more, dok izdura

Autor : Sewen

.......

Miljevci

Na dvije vode, ko splav bijela,
Miljevci leže, sedam ljupkih sela.
Bogatić, Ključ i Kaočine,
Brištane iznad Visovačke brine,
Karalić,Drinovci, Širitovci,
u zagrljaj im doletješe momci,
ispletoše đerdan od koralja
za Miljevu, kćerku kremen-kralja,
đerdan krvav od srdaca sedam,
svakom selu pade koralj jedan!
Trgnulo se sedam sela,
zadrhtala splav je bijela,
al' i dalje mutne vode
izmeđ' splavi i slobode!

Autor : Sjećanja i osvrti

........

STARI MOJ

Stari moj...
Šest godina je prošlo
A ko da jučer je bilo
Kad zadnji put sam
poljubila tvoje čelo milo

Stari moj...
Tvoj trud i svu tvoju muku
Sada čuva bila stina
Još ćutim blagost tvojih ruku
Dok miluje me zvuk daljina

Stari moj...
Tiho na grobu stojim tvome
Znajuć , mir si našao svoj
Dok sjećanja me sva ta lome
Molim za duše tvoje spokoj

Stari moj...
Šest godina je prošlo
A ko da jučer je bilo
Kad zadnji put sam
poljubila tvoje čelo milo

nečmenjanka

........

02.02.2007

Otiša je otac moj polako,
otiša sa mirisima jutra...
Toga dana nije bilo lako
bez njega misliti na sutra..

........

DUŠA OVA ...

Duša ova svjetlost sniva
u noćima zimskim ,dugim
I dok mjesec oblak skriva
danima se nada drugim

Duša ova moru kliče
galebi je nose bijeli
I do neba ona viče
nek ustanu gordi,smijeli

Duša ova vilu ište
s Velebita tvrde stine
Brige gorke nju sad tište
Domovina njena gine

Skupili se gladni vuci
svaki svojoj vuče strani
Kad će kraja svoj toj muci
da uminu teški dani

Duša ova svjetlost sniva
u noćima zimskim ,dugim
I dok mjesec oblak skriva
danima se nada drugim

nečmenjanka

.........

MOM MORNARU ...

Navigajuć morem modrim
broditi je vješto stao
Ljubav širi srcem dobrim
svog je sebe nama dao

Ploveći sad po toj vodi
života ga nose vali
Duši hrabroj tako godi
vitar šta joj tilo kali

I kad more urla , bisni
mameći ga u dubine
On tad pogled čisti , jasni
šalje nama u daljine

Galebi njeg virno prate
slideći ga kroz plićine
I dok kasne ure bate
čeka da mu vrime mine

Kada dođe domu svome
Radost mu na licu blista
A kad brige njega lome
Tad more mu samo osta

nečmenjanka

.........

VILA VELEBITA

Tišina pritišće mi misli
San se trza i otimlje
Poput ljubavnika
Milujuć mi kapke pospane

....... Ali ... ne ...
U kutu duše osjetih šum
Treptajem oka opazih
Biće čisto , prekrasno
Satkano od svjetlosti
Nježne ... mekane ...

Na umnom čelu
Kruna joj blista
Oko vitkog vrata
Koralja CRVENOG niska

Na BIJELE grudi
Ruke je u molitvi sklopila
Dok je iz PLAVOG mora
Meni u sne dohodila

... Ja sam vila
Velebita stine ...
...Čuvajte mi
naše rodne njive ...
...Čuvajte mi
i šume i gore ...
...uzburkano
naše plavo more ...

... Zaklinjem Vas
božijom milosti ...
... svoje nedaj
tuđim se ne hvasti...

Tako zboreć
Velebita vila
U more je
Plavo zaronila

necmenjanka

.......

PJESMA MJESECU

Pjesma Mjesecu lutalici objesnom ,
što pojavom svojom mene opčara...
I dok svijetlošću me obasjavao jasnom ,
shvatih da to je još jedna prevara....

I sada sa neba podrugljivo on gleda ,
šeretski meni se smijući u lice...
Znajuć da njegova bit će pobjeda ,
prosuo je čarobni prah nesanice...

Ka kraju neba polako sad
plovi ,
dok Danica mu pokazuje pute...
Srebrenom mrežom zvijezde kad ulovi ,
sakriti će njih poda svoje skute..

Na postelji će od mjesečine spati ,
da i sutra može po nebu skitati...

nečmenjanka

....

ČUVARICE

Matere naše
U crno zavijene
Krunicu prebiruć
Tiho moleć Boga

Čvršće od stijene
Uspravno stojeć
One branik su
Doma svoga

Nema zemne divote
Bez ljubavi i žrtve
Zato ognjišta čuvajuć -
Mole se za mrtve....

necmenjanka

.......

Od vikova Krka dura ,
Pod Prominom , do svog slapa
Do Skradina kapi gura -
Sa moren se tada stapa...

nečmenjanka

......
.
RUKE MOGA DIDE

Ruke moga dide
Ko koštel u dvoru
Stare
Znale su providit
Osmijeh
Za sve naše
Nestašluke male

Ruke moga dide
Ko grane jablana
Vita
Znale su grliti
Nježno
Bez da za
Suze u očima
Pita

Ruke moga dide
Životom izborane
Meke
Znale su ljubav
Pružiti
U dane posustale
Neke

Sve bi na svitu
Sad dala
Da te ruke opet
Dušu mi
Dirnu

Ali one spokojno
Tiho
Za mene
Mole se
Svetom Martinu.....

nečmenjanka

..........

VAPAJI RASPETE DUŠE

I sama
Kroz život upoznah
Svih
Devet krugova
Pakla

Svaki od njih
Je pao
Na moju dušu
Koju ljudska
Je zloba takla

Kao Feniks
Toliko puta izgorih
Od praha potekla
U prah
Se nanovo pretvorih

I sama
Kroz život upoznah
Zlo
Što čistu mi dušu
Ište

Suzama
Svojim se othrvah
Što
Dušu mi
I danas tište.....

nečmenjanka

.....

PSI RATA

Psi rata su zalajali....
Iz utrobe prestravljene matere
čuje se krik nerođenog djeteta....
Sve je utihnulo ...
u samrtnoj tišini odzvanja jeka
.....ubij.....satari....!!
Zvijeri ljudske digle su glave....
njuše krv....nevinu.....toplu....
Razjapile su čeljusti ....
reže...urliču...kunu...proklinju...

Oči naših mrtvih ratnika
u grobovima plaču.....
suzama nijemim.....
Zar život svoj su dali utaman.....
mrtve usne ....odgovor ištu....?!
Zar krv su svoju lili .......za koga...
raspuklim glasom .....u tišini viču !?

Psi rata su zalajali...
od užasa ...
nebo nad nama se raspuklo....
a zrak se pretvorio u tisuću
plamtećih oganja.....
što...peču...razdiru....!
Pomahnitali stvorovi pesnice stišću.....
u bijesu vičuć.....uništi...zakolji...!!
Raspadnute lešine iz grobova dižu....
nevideć....u svojoj mržnj....
da njihove vlastite kletve ih
stižu...

nečmenjanka
.......

Dok i jedan grob ište pravdu .... pomirenja ni ... ! !
Dok duše naših mrtvih , nestalih usljed bestijalnosti
zločina počinjenih , ne nađu mir svoj uz pređe svoje ...
pomirenja ni ... ! !
Dok i zadnje kosti naših pobijenih pravednika ne budu
krštenom vodom posvećene ... pomirenja ni ...! !
......

MATERE NAŠE

Matere naše
u crno zavijene ,
krunicu prebiruć
tiho mole Boga ,
da zaštiti zemlju nam
svetu...
Da očuva znamen
roda Hrvatskoga......

nečmenjanka

.......

STARA OSKORUŠA

U vinogradu onkraj puta ,
Oskoruša stara stoji....
I dok oblak nad njom luta ,
samačke dane broji.....

Prignula je grane vite ,
o težine , o svog ploda....
Di su ruke žuljevite ,
da poberu toga roda....

Svuda drač je nabujao ,
zagušio trse rodne....
Kada rat je prohujao ,
slomio je ruke plodne....

Ruke koje posadiše ,
stablo stare Oskoruše.....

nečmenjanka

.........

SVI MI....

Svi mi imamo svoje vrelo slutnje ,
svi krijemo svoje breme tuge....
I dok šake stišćemo od ljutnje ,
gutamo žuč ljudske poruge.....

Svi mi žudimo ka zvijezdama poć ,
u svojim malim životima ogrezli....
Ne vidimo koliko je tamna noć
i da su nam prsti od zime ozebli.....

Svi mi želimo samo blještavilo tame ,
ne pazeći koga gazimo pritom....
A treba nam samo pola paše jame ,
kad kraj nam životu dođe tom....

Životu , koji zamke stavlja nam na put ,
dok mi ga obijesno trošimo usput.....

nečmenjanka

......

ZAR SMO PROKLETI.....?

Kako je samo krhka ljudska duša !?
Tako je malo potrebno da se slomi .
Što ljude tiijera da bezosjećajno uništavaju , sve ono dobro
što im je Božijom voljom dano..
Zar smo prokleti.....?
Zašto ne možemo biti u miru sa sobom i drugima ?
Zašto imamo poriv da uništavamo , da rušimo , da satiremo
svaku i najmanju naznaku dobrote u sebi ?
Što je to , tako mračno , gusto , neprozirno - što nam neda
da sačuvamo onu malu iskru sreće , za kojom inače cijeli svoj
život tragamo ?
A kada je nađemo , u većini slučajeva je ne znamo , .ili ne
želimo sačuvati - navikli na očaj , navikli na jad .
Izmučena Duša ne može pojmiti sjaj smiraja .
Uronjena u patnju svakodnevnu , .ne prepoznaje bljesak sreće .
Skrivajući se iza tuge - Duša nam polako , ali sigurno , odumire
pretvarajući se u nešto tvrdo , oporo .
Zar smo prokleti....?
Zašto ne možemo , .otvorenog srca prihvatiti ljubav ?
Čega se bojimo , nesvjesno gurajući od sebe sve drage
ljude , gazeći po njihovim iskrenim osjećajima ?
Zar Duša mora ovoliko boljeti , rastrgana između
ljubavi i mržnje ?
Što je to , što nam neda da se prepustimo sreći ?
Od čega biježimo , panično rušeći sve oko sebe - ne pazeći
koga ćemo pri tom povrijediti čije ćemo srce zgaziti ?
Kako je samo krhka ljudska Duša !?
Tako je malo potrebno da se slomi .
Raspeta između dobra i zla........

nečmenjanka

.......

SUZE LEDENE

Zaledile su se suze
U očima mojim...
Duša je prazna
I boli...

Srce se slama
A iz grla se ote
Njemi krik samoće...

Zaledile su se suze
U očima mojim...
U duši nemir
Se širi...

Srce je pritisla tuga
A tjelo se
Trza u boli...

Tecite suze , suze ledene
Odnesite ovaj
Nemir iz duše...

Isperite tugu
Iz srca mog...

Da mi osmijeh opet
Poljubi usne...
A u umorne oči
Vrati se sjaj...

.....

nečmenjanka