subota, 14.09.2024.
Post sa slovima
Postoji točka tišine iz koje se gleda sav um kao vanjski. U toj se točki bol doživljava drugačije, nema nikoga tko bi rekao: "Mene boli" pa je zato i njegov žalac poput sjene. U toj točki ne postoji patnja. Duševna ili emocionalna bol trenutno se gasi jer ne može opstati u stanju svjedoka. Svjedok ne kaže: "Ja svjedočim." Svjedok nije entitet. On je čista svjesnost bez identifikacije, pa ipak uprisutnjena, jasna svjesnost, ne rasuta kao u pijanca ili dojenčeta.
Ja sebe doživljavam u prvom licu jednine. Ne množine, još nisam Elohim. ;) Svatko od vas također sebe doživljava u prvom licu jednine, čak i ako ima poremećaj višestruke ličnosti jer ličnosti nastupaju sukcesivno, ne simultano. ;) Prvo lice jednine znano nam je kao "ja" ili ego. Kad čovjek ne bi imao ego, čitav svijet njegovih motivacija, svega onoga što ga pokreće na djelovanje i aktivnost, ne bi mogao postojati, ili drugim riječima: čovjek ne bi mogao živjeti, umro bi vrlo rano u djetinjstvu. Problem s motivacijom nije nimalo bezazlen - ljudi koji u zreloj dobi ostanu bez nje u jednom obuhvatnom smislu, doslovno gube razlog da ujutro ustanu iz kreveta, da uzmu zalogaj hrane, da naprave korak ili podignu ruku. Njihova energija velikom brzinom kopni i nestaje iz njihova sustava. Zastrašujuće je u toj priči o motivaciji da se ona može izgubiti uslijed bilo kojega povoda - smrti voljene osobe, loših kritika svježe objavljenog romana, nezadovoljstva karijerom ili bračnim drugom ili pak zbog hormonalnog poremećaja. Naš životni elan počiva na vrlo krhkoj bazi, često jednoslojnoj, i ako se ta baza slomi, sve naše motivacije - pa ako ih ima i milijun, ako smo kreativno razbacani na sve strane i bavimo se mnogim poslovima - tonu skupa sa tom lađom. Odlazi glavna, bazična motivacija pa odlaze i sve sekundarne. Ego se raspada, što uglavnom znači brzo obolijevanje pa i izglednu smrt ukoliko se nešto hitno ne poduzme. Ovo govorim kako bih dočarao u kojoj mjeri misao: "Stanje svjedoka je stanje bez ega" valja uzeti s velikim oprezom i razumno, unutar određene perspektive. Čovjek ne može transcendirati svoje "ja" ili ego ako za to nije spreman, ako prije toga nije izgradio jednu višu platformu na koju će stati kad se ona niža sruši ili razgradi uslijed duhovnoga uvida. Mnogi umjetno ili nasilu forsiraju duhovni uvid, na primjer određenim supstancama, LSD-jem, gljivama, ajahuaskom, izgladnjivanjem i ritualnim ponavljanjem neke verbalne formule, itd. Nerijetko se kod njih događa da nakratko uđu u stanje svjedoka i da im se motivacijska baza ega pritom polomi u komadiće, što znači da nakon izlaska iz toga stanja više ne vide smisao života u ovoj Dolini suza i ulaze u stanje bezvoljnosti, apatije, velikog gubitka energije. Objašnjavaju to sebi na način da ovaj svijet zaista nije vrijedan nikakve motivacije, motivacijskog pogonskog goriva, no to je velika zabluda. Jer ako toga nije vrijedan ovaj svijet, zašto bi toga bio vrijedan ijedan drugi, ma kako divan i rajski bio?! I najveličanstveniji svjetovi Univerzuma nužno moraju počivati na nekakvoj motivacijskoj bazi i u ma koji svijet da dođemo sa svojim "ja", ta se motivacijska baza može potrošiti ili urušiti. Dakle, u tom smislu nigdje nismo sigurni. :)
Poanta, dakle, nije u tome da jedan, lošiji svijet zamijenimo drugim, boljim, nego u tome da trezveno i na zdravim temeljima unutarnjeg propitivanja i duševnoga rada otkrijemo fundamentalnu iluzornost "ja" u jednom širem ili prostranijem "poretku stvari". Kad se iz točke tišine sav um gleda kao vanjski, on se takvim sagledava u ma kojem svijetu da se nalazili. Ono što je bitno jest da takva opcija postoji unutar čovjekovih mogućnosti, dok, npr., ne postoji unutar mogućnosti svih drugih sisavaca ili bića na planetu. Po tome je čovjek jedinstven na Zemlji - jedino on može dosegnuti božanskost ili stanje svjedoka. Osnovna premisa u putovanju prema tom uzvišenom cilju jest propitivanje stvarnosti na jasan i trezven način. Ima li moje "ja" stvarnost ako i svaki drugi čovjek za sebe kaže "ja"? Očito nema, očito se i nužno radi samo o jakom refleksu ili nagonu u našemu umu koji smo izgrađivali od rođenja. Taj je refleks prisutan u komarcu koji pobjegne kad prema njemu krenemo prstom jednako kao i u čovjeku koji uzmakne pred zmijom na stazi. I mi i komarac jednako se ponašamo instinktivno, po automatskim impulsima nametnutima iznutra; razlika je samo u tome što mi imamo misaonu komponentu pa znamo to nešto nazvati "ja". No upravo zahvaljujući toj misaonoj komponenti u našemu umu, konceptualnoj svijesti, mi polako, malo-pomalo, tijekom mnogih života, stoljeća i tisućljeća, tijekom eona vremena, razvijamo sposobnost da sebe gledamo sastrane, kad osjećamo da znamo da osjećamo, kad mislimo da znamo da mislimo, kad nas boli da znamo da nas boli - jer to možemo imenovati, izvanjštiti. U tom konceptualnom izvanjštenju klica je stanja svjedoka.
