nedjelja, 08.09.2024.
Tuga i sreća
Veliki indijski narodni preporoditelj, humanitarac pa i duhovni učitelj desetljećima je neumorno i nesebično radio za dobrobit svojega naroda. Osnivao je sirotišta, škole, ašrame, udruge za služenje društvu, vodio je tečajeve, nastupao na radiju i televiziji, pozivala su ga sveučilišta da govori, da bude gostujući profesor, na koncu se o njegovu djelu pročulo čak i u Ujedinjenim narodima pa je i ondje održao nekoliko veoma nadahnjujućih govora.
No jednog se dana, po povratku kući s jednog od tih sve učestalijih i sve zamornijih putovanja po zemlji i svijetu, ugledavši svoju suprugu kako stoji pored njihovog kreveta u spavaćoj sobi, iznenada slomio i srušio do njezinih nogu. Sva tuga svijeta, potiskivana i odmicana ustranu zbog neprestanih obveza i odgovornosti, najedanput se svom svojom silinom obrušila na njega. Obujmio je noge svoje supruge i jecao bez prestanka. Njegova je supruga bila izrazito intuitivna osoba pa ga nije morala pitati što se dogodilo. Znala je istog trenutka. Sjela je do njega na pod i zagrlila ga, ne nastojeći zaustaviti bujicu njegove beskrajne tuge.
Na koncu se on, naravno, sabrao i sjeo uz nju. Iako je sve znala, pustila ga je da priča o razlogu svojega sloma jer je znala koliko je to pripovijedanje iscjeljujuće. Ne godinama već desetljećima on se neprestano susretao s ljudskom bijedom, tugom, tjeskobom, očajem, zastrašujućom neimaštinom, s teškim i mučnim sudbinama bez kraja i konca. Stalno je sebe uvjeravao da ima nade, da stvari idu nabolje, podsjećao se da sve veći krug njegovih suradnika radi i djeluje diljem zemlje pa i svijeta i da to svakako ima pozitivan učinak, uvjeravao se u nadu, uvjeravao se u smisao, uvjeravao se u motivaciju, iako se širenjem djelokruga njegova rada istovremeno širio i vidik na patnju čovječanstva (ali i svega živoga svijeta, dakle i na beskonačnu patnju životinja koje čovjek koristi za svoje potrebe). Nije ni znao da se pošast besmisla i uzaludnosti nakuplja u njemu. Njegova je podsvijest bila sve natopljenija razornom snagom besmisla. I, na koncu, jednostavno više nije bio u stanju podnositi toliku patnju tolikih osjetilnih bića. Slomio se do nogu svoje učiteljice, svoje supruge, svojega sidra.
Ona ga je milovala po kosi, čelu, licu, a onda ga je uspravila nasuprot sebi i rekla mu: "Evo ti ova adresa. To je veliki Majstor visoko gore na Himalayi. Posjeti ga i reci mu o svojim brigama, o svojemu teretu."
Promijenio je tri vlaka, putovao je s narodom u prekrcanim vagonima satima i satima i satima, uglavnom noću, zatim je ušao u lokalni autobus koji ga je vozio visoko gore, pa u sljedeći koji ga je odvezao još više, po opasnim serpentinama ponad kojih su stršeće stijene trajno prijetile odronima. Poradi toga da ga ljudi diljem zemlje ne prepoznaju, obrijao je lice, svoju dugu sijedu bradu, i stavio turban. Konačno je sedmoga dana putovanja stigao na odredište. Ašram nije bio nepoznat, štoviše, bio je na ponekoj od turističkih karata, no njegov je Učitelj bio sasvim izuzet od slave i poznatosti. Pred javnošću uvijek je nastupao starješina ili poglavar ašrama.
Veliki indijski narodni preporoditelj ušao je u prijemni ured ašrama da se prijavi kao bilo tko drugi i zatraži smještaj. Kad su završile smještajne procedure, koje je obavljao neki službenik koji se baš i nije najbolje snalazio u svojemu poslu, taj isti službenik, sasvim običan čovjek sa staromodnim i jeftinim naočalama čija su stakla ukazivala na veliku dioptriju, ponudio je velikom indijskom narodnom preporoditelju da sjednu na klupicu u susjednoj prostoriji. Jedna je žena, zamotana u sari zelene boje, donijela i poslužila čaj, iako ga nitko nije poručio ili zatražio.
"Jako ste smiješni bez brade i s tim turbanom." Službenik se počeo smijati i taj je smijeh bogme potrajao, zarazan i pun energičnosti. Tada je naš junak shvatio da se nalazi licem u lice s Majstorom kojeg je došao posjetiti. Htio Mu je pasti pred stopala, kakav je običaj u Indiji i kako pobožni Indijci iskreno osjećaju da trebaju pred Učiteljem, no "službenik" ga je u tome naumu rukom zaustavio. "Reci mi, što te muči?"
"Beskrajna me je tuga preplavila", rekao mu je naš junak iskreno i na rubu suza, bez i najmanje geste samorefleksije. "Nisam znao da se TOLIKO TUGE nakupilo u meni. Učitelju, što da radim?"
"Tko je tužan?", upitao ga je Učitelj.
"Kako to mislite? Pa ja."
"Pronađi tko je tužan."
"Službenik" je naglo ustao, ne srknuvši ni gutljaj čaja koji se još pušio, te se udaljio. Nakon minute ili dvije, koje su se našem junaku činile kao vječnost, pojavio se pravi službenik, tek da ga obavijesti o tome da može u ašramu ostati koliko hoće, ali da se s Učiteljem pri ovom posjetu više neće moći susresti, izričitom voljom samoga Učitelja. Pravi se službenik pritom ispričavao i molio ga za oprost zbog eventualnih neugodnosti zbog ovakvog obrata situacije. Bilo mu je iskreno neugodno, što je našeg junaka razoružalo i trenutno dovelo u red. Ostao je tri dana, a onda se uputio natrag svojemu domu.
Prolazili su mjeseci, obveze i susreti su se nastavljali. Događaji, predavanja, sastanci, turneje i religijske svečanosti kojima je morao nazočiti bili su zakazani cijelu godinu unaprijed, i on se osjećao pomalo kao medvjed na lancu ili lutka na koncima tzv. društvenih obveza. Pa ipak, nije se bunio, još uvijek je negdje u sebi bio zahvalan Bogu jer mu je dao priliku da čini dobro za ljude. Iskreno je vjerovao da ga to ipak Bog voda okolo na lancu. Bog, a ne slijepe sile društvenih okolnosti vezanih uz slavu i ime. Neovisno o svemu tome, neprestano je razmišljao o Majstorovim riječima: "Tko je tužan? Pronađi tko je tužan." One su se strahovito duboko usjekle u njegovu svijest pa doslovno nije bilo ni jedne jedine sekunde a da on o njima nije promišljao. "Tko je tužan? Pa ja sam tužan, naravno, ali zašto me je Učitelj to pitao? Mora da postoji neki razlog. Kad god se pitam tko je tužan, nadolazim samo do sebe. Ja sam tužan. Ne mogu prodrijeti u tajnu toga na što je on mislio."
Znao je da neprestano razmišljanje o tuzi na način kako je to postavio himalajski Učitelj neće uroditi time da mu tuga postane avetinjskim ili artificijelnim pojmom. Znao je to već i zbog toga što se i dalje neminovno u svojemu poslu i pozivu susretao s tugom, očajanjem i beznađem. Ne možete se naviknuti na tugu drugih kao što se ne možete naviknuti na vlastitu zubobolju. Ona boli, boli, boli. Ali, Učitelj te riječi, to pitanje, nije izrekao bezveze! Iako u Njegovu pogledu nije vidio neki božanski sjaj i silno sugestivnu dubinu jer je dioptrija Njegovih naočala bila toliko velika da Mu je oči činila doslovno karikaturalnima, Učitelj je na njega ipak ostavio silan dojam, unatoč toliko kratkome sastanku.
A onda se dvije i pol godine, ili točnije: dvije godine i osam mjeseci nakon tog posjeta Himalayi i Učitelju, dogodilo sljedeće:
Bio je prijem za Diplomatski zbor. Premijer Indije pozvao je, uz glavne diplomate te one niže rangirane, kao i članove njihovih najužih obitelji, također i nekolicinu zaslužnih indijskih građana. Već pogađate da je na tom prijemu bio i naš junak, kao i njegova supruga. Hrana je dijelom bila internacionalna pa je veliki indijski narodni preporoditelj u nekom momentu nesmotrenosti pojeo zalogaj nečega što njegov želudac i organizam nisu bili u stanju podnijeti. Nije se radilo o alergijskoj reakciji, no o čemu se zaista radilo - to neka ostane tajnom. Silna vrućina u glavi i oduzetost nogu izgledali su baš kao vrsta napada tipična za špijunske filmove. Kao za vraga, njegova je supruga u tom momentu bila zauzeta veoma zanimljivim razgovorom o umjetnosti sa suprugom iranskoga veleposlanika te ga je sasvim izuzela iz svoje pozornosti. Kad sudbina nešto hoće, slagalica se tako posloži. Veliki indijski narodni preporoditelj našao se tako iznenada kako tetura nekim sporednim hodnikom i zatim se ruši u vrata koja su bila odškrinuta. Uhvativši se refleksno za kvaku tih vrata, zarotirao se oko nje i pao koliko je dug i širok u neku tamnu prostoriju s gomilom namotanih tepiha, nogom na kraju učinivši da se vrata zatvore za njim. Ako ste sada pomislili da će zbog spornog zalogaja radnja dalje ići u tom smjeru, prevarili ste se. Narodni je preporoditelj pao na nešto mekano, ostao je u tami i tišini, vrućinu u glavi više nije osjećao. Htio je ustati i izići iz te mračne prostorije, ali je onda poželio još malo ostati u njoj. I tada mu je došlo kao grom iz vedra neba: "Moj um je tužan! Nisam ja tužan, ja sam samo svjedok! Tužan je moj um! To je ono na što je mislio Učitelj! Tužan je moj um!"
Preplavila ga je silna sreća, neopisiv spokoj uz to. Shvatio je da je otkrio tajnu svih tajni, tajnu Svjedoka svijesti. Ustao je, izišao iz te mračne prostorije s tepisima i brzo potražio svoju suprugu. Ona je već izdaleka po svjetlucanju njegovih očiju shvatila da je upravo prošao kroz neku veliku duhovnu promjenu pa mu je potrčala ususret. Nisu trebale riječi između njih, već odavno su se tiho iznutra mogli sporazumijevati bez riječi, unutar Srca.
Dva tjedna kasnije veliki indijski narodni preporoditelj krenuo je ponovno na put kako bi se opet susreo s himalajskim Majstorom. Ovaj se put putovanje oteglo na punih sedamnaest dana zbog raznih nedaća koje su putem neprestano iskrsavale. No njega ništa nije moglo uznemiriti jer je naprosto bio bezrazložno sretan, sreća je bila samo njegovo postojanje. Kad je stigao u ašram bilo je dva iza ponoći. Morao je čekati do jutra kako bi se susreo s Učiteljem. Ujutro, ona ista žena u zelenom sariju ponovno im je poslužila čaj dok su sjedili na onoj istoj klupici. I dok se čaj pušio, naš je junak uzbuđeno pričao Učitelju kako je zahvaljujući Njegovu pitanju konačno otkrio tajnu sreće, tajnu postojanja. "Tko je tužan? To me pitanje mučilo sve ovo vrijeme. Mučio sam se i mučio s tim pitanjem, no nikako nisam nalazio rješenje. A onda mi se sasvim slučajno, spletajem pomalo bizarnih okolnosti, iznenada otkrilo tko je tužan. Moj um je tužan. Ja sam Svjedok svojega uma! To me ispunilo neiscrpnom srećom koja traje sve do danas."
"Tko je sretan? Pronađi tko je sretan.", rekao je Učitelj i udaljio se.
