petak, 28.09.2007.

Posvećeno onim ljudima koji su mi oduzeli osobu koju sam neizmjerno i neopisivo voljela..a i dalje ga volim..x(

Danas,kad pogledam iza sebe,shvaćam da ništa nije vječno.A to mogu reći iz osobnog iskustva...Jer sam ja voljela iskreno,a to mi je donijelo mnogo suza i ne proispavanih noći..Previše sam vjerovala ljudima,misleći da mi žele dobro.Kad god sam se razočarala u nekoga,uvijek sam krivnju nalazila u sebi.Bila sam previše iskrena prema drugima..Sve dok nisam doživjela i osjetila pravu bol..Ta bol je bila nešto što me je promjenilo i učinilo me potpuno drugom osobom..Sve ono što sam sanjala..Sve ono za što sam živjela..U šta sam vjerovala..Drugi su mi oduzeli..Nitko nije pitao kako je meni..Svi su otišli i ostavili me da patim..Ja,koja sam vjerovala u ljubav i bila joj odana sam ostala sama..A sve to samo zato što sam previše voljela,davala sve..A ne dobivala ništa..Pa ni riječ 'oprosti'..Sada imam drukčiji pogled na neke stvari..Potpuno sam drukčija osoba..Osoba koja je zaboravila na sreću..I sve to zbog ljudi kojima sam vjerovala i prema kojima sam bila potpuno iskrena..Zbog ljudi koji su mi predstavljali sve..E baš te osobe su me dovele do dna..Oduzeli su mi ljubav mog života..Jako sam se razočarala i zbog njih sam izgubila vjeru u ljubav..Vjeru u ljude..To je jako teško reći,ali tako je..Onaj tko voli iskreno a nesretno..Onaj tko vjeruje ljudima,a razočara se..Taj zna kako je to..I može me shvatit..Danas svi mare samo za sebe i ne biraju sredstva da dođu do onog do čega žele..Jako mi je teško jer sam sve to osjetila..Ja,koja nikad nisam nikome poželila nešto loše..
12:38 | Komentari (3) | Print | ^ |

srijeda, 26.09.2007.

Priznajem..

Priznajem da obožavam jest čokoladu u bilo koje doba dana.
Priznajem da sam previše ovisna o dečkima i svemu vezano za njih.
Priznajem da sve kažem u facu.
Priznajem da mi je ponekad žao kad izgovorim ono što ne mislim.
Priznajem da mi imam puno frendova,al malo onih pravih.
Priznajem da najviše na svijetu volim svog mačka.
Priznajem da mi je cijela moja obitelj najveća podrška u životu.
Priznajem da se kajem kad se posvađam sa bratom.
Priznajem da jako puno volim Milju,Moranu&Aidu.
Priznajem da često plačem radi nekog dečka.
Priznajem da volim s Moranom jest "čips".
Priznajem da plačem na sprovodima.
Priznajem da pamtim sve pogreške šta sam napravila u životu.
Priznajem da mislim da je zaboraviti voljenu osobu nemoguće.
Priznajem da volim šarat gdje stignem.
Priznajem da sam ovisna o internetu i svemu vezanom za komp.
Priznajem da nemogu podnijet ljubomorne i umišljenje ljude.
Priznajem da volim odbojku i da živim za taj sport.
Priznajem da volim biti u pravu.
Priznajem da volim davati savjete osobama kojima je to potrebno.
Priznajem da više volim životinje nego ljude.
Priznajem da jedva čekam srednju.
Priznajem da sam jako osjećajna.
Priznajem da sam iskrena prema onima prema kojima to trebam biti.
Priznajem da teško prebolim nekog dečka.
Priznajem da nikad ne želim imati mlađu sestru ili brata.
Priznajem da obožavam malu djecu.
Priznajem da obožavam krv.
Priznajem da volim maštati o budućnosti.

Eto toliko od mene...Pussek
22:16 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 16.09.2007.

People always leave...18.11.1988.-14.08.2007.

Ostali su samo trenutci uhvaćeni u objektiv mojih sjećanja.. Trenutci koji će me pratiti kroz vječnost… Trenutci koji se kao mreže isprepliću do beskraja.. I koliko god se trudila zaboraviti, krenuti dalje, jedan dio mene to ne može.... Zaboraviti njega… U svakom mom pogledu, vidim njegovu ljepotu.. u svakoj pjesmi čujem melodiju njegovog bića..u svakom dahu udišem njegov miris.. u svakom dodiru osjećam njegovu prisutnost… Pitam se hoću li ikada zaboraviti.. Ne! Nikada neću zaboraviti-često sa suzom na licu govorim sama sebi… I sve je ostalo tako ne izrečeno..ljubav.. osjećaji.. pa čak i ove rečenice što pišem.. Kako zaboraviti njegov pogled.. njegove oči koje su me sa sigurnošću gledale..Često se pitam je li moglo biti drukčije?? bez patnje.... boli.. i gorčine... I koju nam je ulogu sudbina namijenila na ovoj trnovitoj pozornici života? Je li moja uloga da ga bez granično volim i da nikada ne zaboravim što smo imali? To je vjerovatno moj križ koji sam osuđena nositi.. Nije li to pakao na zemlji? Može li što biti gore od toga? Ne imati kuda usmjeriti svoje osjećaje…Toliko toga čuvam u sebi.. Još uvijek se nečemu nadam.. Možda tome da će se naši snovi probuditi zajedno s proljetnim suncem u nekom ljepšem svijetu? Nažalost,stvarnost je drukčija.. ovaj svijet je jesen..zamalo pa zima..hladan i okrutan.. Toliko je pitanja kojim nema odgovora… Možda jednoga dana shvatim što se zapravo dogodilo...Možda jednog dana shvatim da njega više nema..Do tada ću i dalje živjeti za trenutke koji su samo naši i koje mi nitko ne može oduzeti…
18:05 | Komentari (14) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>