Ostali su samo trenutci uhvaćeni u objektiv mojih sjećanja.. Trenutci koji će me pratiti kroz vječnost… Trenutci koji se kao mreže isprepliću do beskraja.. I koliko god se trudila zaboraviti, krenuti dalje, jedan dio mene to ne može.... Zaboraviti njega… U svakom mom pogledu, vidim njegovu ljepotu.. u svakoj pjesmi čujem melodiju njegovog bića..u svakom dahu udišem njegov miris.. u svakom dodiru osjećam njegovu prisutnost… Pitam se hoću li ikada zaboraviti.. Ne! Nikada neću zaboraviti-često sa suzom na licu govorim sama sebi… I sve je ostalo tako ne izrečeno..ljubav.. osjećaji.. pa čak i ove rečenice što pišem.. Kako zaboraviti njegov pogled.. njegove oči koje su me sa sigurnošću gledale..Često se pitam je li moglo biti drukčije?? bez patnje.... boli.. i gorčine... I koju nam je ulogu sudbina namijenila na ovoj trnovitoj pozornici života? Je li moja uloga da ga bez granično volim i da nikada ne zaboravim što smo imali? To je vjerovatno moj križ koji sam osuđena nositi.. Nije li to pakao na zemlji? Može li što biti gore od toga? Ne imati kuda usmjeriti svoje osjećaje…Toliko toga čuvam u sebi.. Još uvijek se nečemu nadam.. Možda tome da će se naši snovi probuditi zajedno s proljetnim suncem u nekom ljepšem svijetu? Nažalost,stvarnost je drukčija.. ovaj svijet je jesen..zamalo pa zima..hladan i okrutan.. Toliko je pitanja kojim nema odgovora… Možda jednoga dana shvatim što se zapravo dogodilo...Možda jednog dana shvatim da njega više nema..Do tada ću i dalje živjeti za trenutke koji su samo naši i koje mi nitko ne može oduzeti…
Post je objavljen 16.09.2007. u 18:05 sati.