U potrazi za istinom
15.06.2007., petak
Tok svijesti – executive summary
|
Ovaj post započet ću kratkom pričom: Kao dijete živjela sam u zagrebačkom kvartu koji je, za razliku od većine drugih, imao mnoštvo privatnih kuća s okućnicom (aka dvorištem). Djeca kao djeca, najviše smo uživali u kasno proljeće kada su u susjednim dvorištima počele sazrijevati voćke. Uvijek smo imali cijele misije oko toga kako se nekome ušuljati u dvorište, popesti na npr. drvo trešnje i uživati. Najprivlačnija su bila dvorišta tzv. lokalnih „luđaka“ i onih koji su nas tjerali. I tako smo jednom prilikom išli u „akciju“ na tuđe trešnje. I po tko zna koji put, bili uhvaćeni na djelu. Po putu je naišao neki čovjek i vidio da su „jadna dječica“ u nevolji, te im ponudio „spas“. Dakle, osim što nas je izvukao, velikodušno nas je pozvao u svoje dvorište, donio ljestve i pustio nas na svoju rodnu trešnju (jadna dječica željna voća – a doma trune...). Pogađate? Pojeli smo svaki po tri trešnje i pokunjeno, nekako prazno, se pokupili. Nije bilo zanimljivo. Što će nam voće ako nam se nudi na pladnju, pa toga imamo i doma. Čar je bila u „akciji“ u otkrivanju, skrivanju, u samostalnoj borbi, „uspjesima“ koje smo postizali bez ičije pomoći. Ovaj fenomen je opće poznata pojava u prirodi. Mog psa najviše zanimaju životinje koje bježe od njega (pardon, nje  ). Štene ćete najlakše naučiti naredbu „dođi“ tako da ga pozovete i krenete u suprotnom smjeru od njega. Ako ga krenete hvatati po livadi, uskoro ćete shvatiti da ste u nemogućoj misiji – na stranu što je brže od vas, još će vas zaje..... jer misli da s njim igrate lovice – a doma isplaženog jezika dolazite - vi.Osvrt na „organske portale“ U zadnje vrijeme otkrila sam mnoštvo novih teorija koje pokušavaju objasniti zašto je svijet takav kakav je (i pritom se misli na njegove loše strane). Jedna od zanimljivijih je bila priča o organskim portalima, tzv. predadamičnim ljudima. Mislim da su mnogi od nas upoznali velik broj ljudi koji odgovaraju ovom opisu. Ja se već neko vrijeme bavim pitanjem zašto su neki ljudi takvi kakvi jesu. Zašto koračaju svijetom čvrsto zatvorenih očiju kad je u pitanju bilo što više od uskog područja njihovih materijalnih života? To su ljudi koji se slijepo drže pravila besmislenog sustava, koji ta pravila i taj sustav nikad ne dovode u pitanje, zapravo ništa ne dovode u pitanje – najlakše ćete ih prepoznati po onoj famoznoj rečenici „zato što tako mora biti“ korištenoj za najbesmislenije i najbanalnije stvari. To su ljudi koji nikad neće razmišljati o tuđim motivima, nikad se neće uživjeti u nečiju ulogu, nikada niti pokušati shvatiti drugačije od sebe kao podjednako ispravne. Ja bih ih ukratko opisala kao ljude bez razumijevanja, bez sposobnosti da se maknu iz vlastitih okvira, sklone osudama i donošenju prebrzih i prebanalnih sudova, koji postignuće mjere isključivo svojim „napretkom“ kroz sustav i usavršavanjem u skladu sa normama tog sustava. Pritom se ne dajte zavarati - norme sustava su sve što smo kroz njega naučili još od najranijeg djetinjstva, a kreću od najbanalnije striktne podijele na dobro i zlo (gdje se te kategorije ponekad čine posve nelogičnima), a završavaju savršenom samoprezentacijom sa svim materijalnim pomagalima koja su nam na raspolaganju. I još jedna glavna karakteristika koja takve ljude čini „trošiteljima“ životne energije onih koji su drugačiji – imaju tendenciju širiti takav svoj način postojanja na sve oko sebe, ponekad i prilično nasilnim metodama. Najčešće takve metode su: uvjeravanje, ignoriranje svakog zdravog kontraargumenta (zamislite zid i tenisku lopticu koju bacate u njega – eh, tako se od njih odbija sve što suvislo kažete), dominantno postavljanje (iliti gledanje s visoka, poput: „ja znam, ti, ako se ikad opametiš, možda i vidiš jednoga dana“), emocionalne ucjene, pasivna agresija (pristup: „ja sam žrtva“), socijalni pritisak (ako može okrenut će „cijelo selo“ protiv tebe ogovaranjem i pasivnom agresijom) i ucjene svih vrsta (ovisno, naravno, o mogućnostima). A sve to samo s jednim ciljem: kako bi vas natjerale da postanete kao oni ili se barem počnete ponašati kao oni. Da, svijet je doista pun takvih ljudi. Ja se npr. borim s njima od kada znam za sebe. I kao što rekoh nabasala sam na nekoliko zanimljivih teorija, teško provjerljivih, ali nad njima se nemoguće ne zamisliti. Ukratko te teorije polaze od ideje da je sustav u kojem živimo nečija kreacija i to ne nekoga sa dobrim motivima (za sve koji još nisu upućeni i koji žele saznati više posjetite blog Nove Vizije ili Budnosti, koje toplo preporučam kao istinski inspirativne blogove koji neagresivnom metodom šire horizonte i dopuštaju svakome da se na svoj način zamisli nad svijetom i životom). I da, taj netko te ljude koji „nemaju individualnu dušu“ koristi kako bi i nas ostale držao pod kontrolom sa najprimitivnijim motivima (ali i najboljim mogućim opravdanjem) – kako bi se hranio. Zanimljivo, nije li? Moguće? Sve je moguće. Po meni, malo vjerojatno, ali moguće. No, da skratim – nabasah ja tako na nekoliko sličnih teorija, počela čitati knjige poput Najveće tajne Davida Ickea i sl., činilo mi se vrlo zanimljivim osim što bih ja osobno to promatrala prvenstveno simbolički, a ne doslovno od riječi do riječi (na kraju krajeva tako i promatram, gotovo cijeli svoj život). Počela sam malo proučavati, odlučila čak pokrenuti blog na kojem ću i ja iznijeti svoju viziju svijeta koju pažljivo sastavljam godinama od velikog broja puzzli (i ponosno priznajem da ih još mnogo nedostaje i da će tako vjerojatno uvijek i biti jer ukupno znanje je preveliko za samo jednu osobu). U tom trenutku pojavio se velik broj (iznenađujuće velik obzirom na dotadašnja iskustva i iznenađujuće naglo) istomišljenika. Polako i gotovo neprimjetno ti istomišljenici počeli su usmjeravati moje istraživanje u vrlo uskom i specifičnom pravcu. Nažalost, meni se taj pravac učinio toliko uzak i toliko specifičan da ne odgovara niti mom pristupu životu i svijetu općenito (koji tendira širini, relativnosti i spoznaji činjenice da neke stvari ne možemo sa sigunošću tvrditi – uostalom ta ideja je posve sažeta u opisu mog bloga, pa će samo jedan pogled nalijevo sve objasniti), niti širini pogleda na koju sam inače navikla. Osjetivši tu nepodudarnost odlučila sam (javno) izdvojiti stvari iz tog pravca koje ograničavaju pogled na svijet (barem za menei barem za sad, takvim pristupom) s jasnom namjerom da nastavim svoje istraživanje i svoju misiju ovdje kako je inicijalno bila zamišljena. Međutim, nakon toga došlo je do izrazitog „bombardiranja“ mene i mog puta „prisilama“, omalovažavanjima (u obliku „pogleda s visoka“), pasivnom agresijom – dakle svim (ili gotovo svim – srećom nismo si toliko dobri) onim oružjima koje sam gore opisala. Uskoro je s mene prešlo i na neke druge blogere koji nisu odmah „podlegli“. I što se dogodilo? Takav pristup počeo me skretati sa izvorno zamišljenog puta (pomislih, skrenut ću malo, možda ako prikažem neke banalne procese zbog kojih se to događa, možda pomogne – i meni i njima). Kako sam ja skretala, tako je „pritisak“ postajao jači i tjerao me na još jače skretanje (to je moja vječna potreba da održim balans). Odvodile su se mnoge dugačke i isprljujuće rasprave (ne biste vjerovali, ali čak i rasprave u virtualnom prostoru mogu biti iscrpljujuće), gdje su se neki moji argumenti i argumenti drugih blogera odbijali baš poput gore opisane teniske loptice – hmm zanimljivo: ljudi koji žele svim silama (kažem svim silama, jer nisu svi koji pišu o tim teorijama takvi – kao što sam već napomenula: Nova Vizija, Budnost, Zašto nas drže ofcama? i vjerujem mnogi mnogi drugi također pišu o tome, ali ljudima ostavljaju da sami odaberu koliko će od toga uzeti, a koliko ne) progurati teoriju o ljudima bez duše – upravo se tako ponašaju. Zamislimo sada (svi zajedno  ) jednu teoriju: kada bi sve to bila istina i kada bi zločesti reptili upravljali takvim ljudima, a nas ostale se trudili svim silama držati u mraku nije li najbolja metoda da kod vječnih buntovnika izazovu otpor prema istini tako da im je počnu očigledno nasilno nametati? Da, doista sam u jednom trenutku počela osjećati otpor prema svim tim teorijama, a ne samo prema pristupu (sjetite se – u školi ste imali najveći otpor prema onim predmetima iz kojih ste imali loše profesore). Srećom, ja ne vjerujem u ljude bez duše, već samo u ljude koji povremeno zalutaju (procese i uzroke takvih lutanja opisala sam u prethodna dva posta) i nisu svjesni posljedica svojih djela, a ova „teorija“ služi samo kao analogija da se prikaže iz kojih je sve kuteva moguće gledati istu priču (ne bih da se nešto krivo shvati...). Također srećom, moj put i identitet, građeni kroz kojekakve životne i manje životne situacije, su dovoljno čvrsti da ih je teško trajno preusmjeriti od zacrtanog smjera. Naravno, skretanja će uvijek biti, jer ako ponekad ne skrenemo ne možemo znati postoji li možda neki bolji put, a svako „pogrešno skretanje“ ima sposobnost da nas, ako ništa, nauči samo još više cijeniti vlastiti život i vlastiti put. Tako da s punim razumijevanjem da sve što se dogodi ima neku svoju funkciju i razlog, duboko zahvaljujem ovim blogerima što su mi pomogli da dodatno utvrdim i ovu lekciju. Sada je nastupilo neko mirnije vrijeme, a lekcije naučene u burnom, vrlo su korisne. Ja se vraćam na svoj put kojim sam krenula kada sam počela pisati ovaj blog, a skretanje je donijelo nekoliko koraka naprijed - barem za mene (naravno, možda, nadam se, i za druge, ali to nije nešto na što ja mogu utjecati - nasilno). Moja nova misija ( uvijek se pojavi neka nova misija…  ) je naučiti odvajati tekst od autora (potpuno odvajati, u načelu to mogu, ali ne sasvim) jer se na svim tim blogovima može naći dosta zanimljivih tekstova i vrijednih informacija, ako se na stranu stave ove opisane razmirice i ako se ne dopusti uvlačenje u nove diskusije na osobnoj razini. Ovo nas vodi direktno u sljedeću točku:Pravila ovog bloga Odmah da se ispričam Berixu ako sam poneku frazu pokupila od njega – vjerojatno zato što je bilo inspirativno. Dakle, na mom blogu su svi dobrodošli – i da čitaju i da komentiraju. Nije striktno pravilo, ali preferiram komentare koje se odnose na napisani tekst, koji, naravno, mogu biti i kritike i pohvale i iznošenja vlastitih mišljenja. Samo pozdravi i razna neobavezna čavrljanja su također zanimljiva i dobrodošla. Osobni napadi na mene i omalovažavanja mene nisu dobrodošla, ali tko voli... Osobni napadi, vrijeđanja i omalovažavanja ljudi koji čitaju i komentiraju nisu dopuštena – i ako procjenim da su dovoljno loša – biti će izbrisana. Sva direktna vrijeđanja (samo upozorenje, jer dosad takvih još nije bilo) biti će sigurno izbrisana. Kao što rekoh, mirnije vrijeme je nastupilo, ja se vraćam prvobitnim ciljevima, nastavljam sa prvobitnom potragom - za istinom… Sve vas lijepo pozdravljam, do idućeg posta.  |
- 15:49 - Komentari (34) - Isprintaj - #
Svibanj 2009 (2) Travanj 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Kolovoz 2008 (2) Srpanj 2008 (2) Travanj 2008 (2) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Listopad 2007 (3) Rujan 2007 (2) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sve što mislimo da znamo, a ne znamo. Sve što nas privlači, a ne znamo zašto. Sve što mislimo da ne možemo, a zapravo možemo. Jeste li znali da: - prema teoriji kvantne fizike ništa nije nemoguće, samo je pitanje kolika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi. Einstein je posvetio život tome kako bi to opovrgnuo i napravio Teoriju svega (Einstein: "God doesn't play dice"). Nije uspio, jer koliko god se trudio nije mogao u obzir uzeti sve faktore koji mogu utjecati na neki događaj. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||