četvrtak, 30.11.2006.
***
Ponekad mi se čini da jednostavno koliko god se trudila - nema smisla. Slušam ih i djeluju mi ispucalo i suho, posve neprimjereno glamuru trenutka. Ponekad opet, moje riječi zablistaju savršeno dorađene, skockane i sjajne - kao sada recimo, primjećujem dok ogledavam savršene kovrče ovog uvoda. Can't help it --> only human --> this IS a vanity fair, isn't it?.
ljubavi more lijepa si ne mogu odjebi ostani mrzim oprosti gdje? kraj pomozi mi izvoli poljubi me kad? smrt prijatelju volim te dodaj mi sol sutra ma ništa hvala nema na čemu
Riječi imaju boju - Rimbauld je već primjetio boju samoglasnika, i sumnjam da je bio prvi koji je to uvidio. Riječi poput Atlasa nose značenja, posljedice vuku za ruku kao neposlušnu deriščad, one grade zidove,mostove, otimaju stvarnost, hrane maštu, riječi ubijaju, one grade nadu, pa makar i lažnu, stvaraju slike osoba, prostora, duša, snova, budućnosti.
drži se nekad nikad prema sebi otvori mi uvedi me kuda? zajedno sama žena trud ruka milost danas sam dobro, hvala nema nade s kim? ozbiljno nasmij me dječak lopta pas
Riječi su ponekad previše, često nisu prave, još češće nisu poželjne, teže izlijetanju, trčanju pred rudo, sudarima, ratovima, one su rastočeni papir u ustima, tinta na zubima, prožvakani stil, siloviti prekid tišine. Ali ponekad su sve što nosimo sa sobom – ili sve što nudimo.
kava .soba sreća moram stići na govorim zrele trešnje drago mi je šaka budalo! malo kasnije trag ponavljam iznova bijes tek tako osloni se ne moraš vidi uglavnom drveće
Besmisleno je ovo sve, netko bi rekao. Nema povoda, nema namjere, reklo bi se. Primjer kako mnogo toga prešutjeti u gomili izrečenog.
Ogoli me do kože, do smisla, i skini s mene sve moje riječi: bit ću tiha i razumna i velika.
- 23:46 -
subota, 25.11.2006.
...i opet - bez naslova...
***
Još jedna ranjena večer struji kroz moje udove:
tišina je danas šutjela
gusto, kao magla.
U jastuk, u perje, u san
polažem glavu
i nudim vrat oštroj noći na milost
ili milosrđe.
I u tami vidim:
oči su mi voda,
a moje ruke - kao svačije ili kao tvoje -
što grle jastuk, tijelo, dijete, zvijezde,
(cijeli otok stane u njihov naručaj)
stare su koliko i prašina zemljana.
Još samo noćas, obećavam svojim vodama,
još samo noćas, grozim se svojim tišinama,
još samo noćas, pjevam svojim pustinjama.
Samo još noćas plest ću pređu od nepočešljanog djetinjstva,
toplu odjeću za buđenje.
Sutra, sutra već ću odrasti.
- 17:46 -
ponedjeljak, 20.11.2006.
blue bossa
- Praznina, sestro. Ovaj grad...i ti naši nemiri... osjećam se pomaknuto tu negdje unutra... znam da me razumiješ.. - govori mi T.dok sjedimo u jednom od naših podruma na jednoj od naših bezbrojnih crnih nezaslađenih kava ili pelina gorkih ili trava ljutih. (Ono što je na stolu manje je bitno od toga kako se i u kojem se raspoloženju - da ne govorim i u kojem društvu - ispija.)
T. ima posao, ima novaca. Ima gomilu poznanika i nekoliko dobrih prijatelja, ima djevojku koju voli cijelim svojim bićem - i koja njega voli, ima talent, ima gitare, ima uho, ima znanje, ima osjećaj. Što onda nedostaje? - Pita se čitatelj-namjernik.
Ja još nemam posao, posljedično tomu i nemam baš novaca, ali imam perspektivu i priliku, jer - imam znanje, imam gomilu poznanika, nekoliko prijatelja, nemam curu, imam talent,imat ću i gitaru, imam osjećaj.
Kao da je išta od nabrojenog bitno za ovu priču.
Kao da to što imamo, nemamo, pokazujemo ili skrivamo igra ikakvu ulogu u tome kakvi smo zapravo. Što i gdje smo iznutra.
Glazba mrmori oko nas, samozatajni jazz puni križno nadsvođeni podrum, Nina Simone mi namiguje s barske stolice, Joe Pass me potom zavodi iz zvučnika. Da sam samo malo više str8, možda bi mu i uspjelo... (na ovo bi moj T. rekao: "Pederu jedan homoseksualni! Ma najviše te na svijetu volim...")
Pričali smo o našim prošlostima, o čudnim križanjima na kojima smo se susretali, o tome koliko smo naučili i koliko smo od svega zaboravili (malo ili nimalo, prijatelju...) Čudno je kako neke stvari o sebi razumiješ tek kad ih kažeš - drugome. Kao gitara: zvuk žice čuješ tek iz kutije, u odjeku...
Možda je do kiše što je započela - tipično jesenski - kenjati s neba ili do praznoglavih show off kokoški za susjednim stolom ili do blago telećeg, ali dobrohotnog pogleda dragog nam konobara - oboje smo još jednom osjetili koliko jedno drugom trebamo. Sada, kad smo ovako sami u sebi, pomaknuti u fazi..tako smo naime to nazvali još davno.. pomak u fazi... Slijedi pokušaj definicije:
Jedan neprimjetan odmak, jedan nevidljivi diferencijalni moment, nedjeljiv s ičim drugim osim sa sjetom. Elementarna čestica bezrazložne tuge. Kao da si sve što sada vidiš, čuješ ili dotičeš - osjetio upravo taj trenutak prije, jedan osjetilni odmak od stvarnosti prema unutra ili prema van, kao kad gađeš na koš i u trenutku dok je lopta još u tvojim rukama, u trenutku kad ju izbacuješ znašda ćeš fulati ili pogoditi, kao trenutak prije sna. Taj trenutak je još tvoj, ali istovremeno je odvojen od tebe i pripojen sivilu grada, mokroj cesti, pijanom društvu za šankom ili zavodničkom pogledu žene za stolom preko puta.
Taj trenutak stvara onaj procijep u nama, prazni ponor u koji stane sav naš osjetilni svijet, sva ona naša šarena stakalca i ogledala u krhotinama, all that jazz...
Zapravo i ne prijateljujem mnogo s ljudima koji nemaju procijepa i rana. Nemam gdje odlagati, ubadati svoje krhotine. I oni su takvi, ti moji prijatelji. I nije to sebičnost, niti samoživost, niti okrutnost. Više kompatibilnost. Ljubav i razumijevanje, prihvaćanje ako baš hoćete. Razumijemo se i predobro, mi potrgani ljudi.
Zašijemo jedni drugima procijepe tupim staklom, ispijemo naše kave, peline i vina, kimnemo si glavama, zagrlimo se rukama, obučemo kaputima i kapama - i požurimo kućama, ljubavnicima, ljubavnicama, birtijama, samoćama i rokovima.
Jesam li rekla da smo pričali o glazbi, T. i ja?
Da, eto. I ta glazba je jedno stakalce u našim očima, još jedan odjek u našim procijepima.
Ali o tom nekom drugom prilikom.
Dotad, širok naklon golom drveću, jesenskoj depresiji što se naježila ispod kože, skrivenom suncu na kišni dan ... i ... blue bossa for u, moj prijatelju T...
- 17:59 -
petak, 17.11.2006.
(Dan drugi.
Kao pjesma.)
Ovdje me nema:
na ključu možda i piše broj
ali to i nije moj ključ
i trudim se svojski da ga ne izgubim
ostavim
pokraj neke šalice u nekom kafiću preko puta
ili u nekim hlačama
na nekoj stolici pokraj
jer nekome taj isti ključ
taj isti broj
sigurno nešto znače
bez nekoga bio bi to samo
poludjeli ključ
Na krevetu je možda ostalo mojih
snova
ili moja majica
ali može biti i tvoja,
svejedno je
ne svojatam atome
štoviše, bezočno ih rasipam
ionako su se okupili bez stvarne namjere
da budu smisao
ili ključ
ili ja
besmislena slučajnost
bliska savršenstvu
- 10:20 -
četvrtak, 16.11.2006.
Zašto?
Sasvim je nevažno što će se u nepreglednoj gomili (zamorim se samo dok pregledam naslove ...) virtualnih ogoljavanja, pjesnikovanja, rajcanja, pametovanja, uzdisanja, žaljenja, oduševljavanja...
pojaviti još jedno takvo elektroničko izdanje osobnih dnevnih - tjednih - mjesečnih - godišnjih - nikadašnjih memoara.
Događaj nimalo bitan. Vjerujte mi.
(Gle, već se obraćam vama, neznanima, možda, sigurno, sasvim izvjesno - budućim znanima...Skačem sama sebi u grlo, moja taština skače za mnom. Ako je ne povratim, izjest će me iznutra ---> note: odgovor na naslovno pitanje)
Pokušala sam mnogo puta voditi bilješke, bilježiti misli, okameniti minutu-sat-dan-godinu. U tu svrhu imam nekoliko rokovnika, bilježnica, bezbroj papira ostavljenih u raznim gradovima, pokraj raznih kreveta.
Ni u elektroničkom obliku nisam sebi dosljedna.
Nekoliko foldera znakovitih imena: unsorted, bez reda, jedva skupljeno što sadrže neskriveni bezbroj MSWord dokumenata naslovljenih obično početnom rečenicom ili npr. 24, ne razumijem, sranje, zaboravi, ljubavi, 3 sata izjutra....
Ukratko sebi, pa vama, o sebi:
Sustavnost mi nije jača strana. Opsesivnost je naglašena. Kompulzivnost introvertirana. Krajnji rokovi me udave, ali zahvaljujući njima funkcioniram u društvu. Održim obećanje, kad tad. Život na neodređeno s garancijom od 60 godina ako činim, ako mislim da... - me umara. Volim Ljubav. Volim i ljude, i to im pokazujem. Češće mi vjeruju nego ne vjeruju. Kad ih ne volim, ne volim ni sebe. Volim pse - s njima razgovaram bolje nego s mnogim ljudima. Biljke. Gandžu posebno.
Dakle ovo je prostor di ću kopi pejstat svoje misli. How sweet... My own, personal (not Jesus but) space.
- 13:42 -
