ponedjeljak, 20.11.2006.
blue bossa
- Praznina, sestro. Ovaj grad...i ti naši nemiri... osjećam se pomaknuto tu negdje unutra... znam da me razumiješ.. - govori mi T.dok sjedimo u jednom od naših podruma na jednoj od naših bezbrojnih crnih nezaslađenih kava ili pelina gorkih ili trava ljutih. (Ono što je na stolu manje je bitno od toga kako se i u kojem se raspoloženju - da ne govorim i u kojem društvu - ispija.)
T. ima posao, ima novaca. Ima gomilu poznanika i nekoliko dobrih prijatelja, ima djevojku koju voli cijelim svojim bićem - i koja njega voli, ima talent, ima gitare, ima uho, ima znanje, ima osjećaj. Što onda nedostaje? - Pita se čitatelj-namjernik.
Ja još nemam posao, posljedično tomu i nemam baš novaca, ali imam perspektivu i priliku, jer - imam znanje, imam gomilu poznanika, nekoliko prijatelja, nemam curu, imam talent,imat ću i gitaru, imam osjećaj.
Kao da je išta od nabrojenog bitno za ovu priču.
Kao da to što imamo, nemamo, pokazujemo ili skrivamo igra ikakvu ulogu u tome kakvi smo zapravo. Što i gdje smo iznutra.
Glazba mrmori oko nas, samozatajni jazz puni križno nadsvođeni podrum, Nina Simone mi namiguje s barske stolice, Joe Pass me potom zavodi iz zvučnika. Da sam samo malo više str8, možda bi mu i uspjelo... (na ovo bi moj T. rekao: "Pederu jedan homoseksualni! Ma najviše te na svijetu volim...")
Pričali smo o našim prošlostima, o čudnim križanjima na kojima smo se susretali, o tome koliko smo naučili i koliko smo od svega zaboravili (malo ili nimalo, prijatelju...) Čudno je kako neke stvari o sebi razumiješ tek kad ih kažeš - drugome. Kao gitara: zvuk žice čuješ tek iz kutije, u odjeku...
Možda je do kiše što je započela - tipično jesenski - kenjati s neba ili do praznoglavih show off kokoški za susjednim stolom ili do blago telećeg, ali dobrohotnog pogleda dragog nam konobara - oboje smo još jednom osjetili koliko jedno drugom trebamo. Sada, kad smo ovako sami u sebi, pomaknuti u fazi..tako smo naime to nazvali još davno.. pomak u fazi... Slijedi pokušaj definicije:
Jedan neprimjetan odmak, jedan nevidljivi diferencijalni moment, nedjeljiv s ičim drugim osim sa sjetom. Elementarna čestica bezrazložne tuge. Kao da si sve što sada vidiš, čuješ ili dotičeš - osjetio upravo taj trenutak prije, jedan osjetilni odmak od stvarnosti prema unutra ili prema van, kao kad gađeš na koš i u trenutku dok je lopta još u tvojim rukama, u trenutku kad ju izbacuješ znašda ćeš fulati ili pogoditi, kao trenutak prije sna. Taj trenutak je još tvoj, ali istovremeno je odvojen od tebe i pripojen sivilu grada, mokroj cesti, pijanom društvu za šankom ili zavodničkom pogledu žene za stolom preko puta.
Taj trenutak stvara onaj procijep u nama, prazni ponor u koji stane sav naš osjetilni svijet, sva ona naša šarena stakalca i ogledala u krhotinama, all that jazz...
Zapravo i ne prijateljujem mnogo s ljudima koji nemaju procijepa i rana. Nemam gdje odlagati, ubadati svoje krhotine. I oni su takvi, ti moji prijatelji. I nije to sebičnost, niti samoživost, niti okrutnost. Više kompatibilnost. Ljubav i razumijevanje, prihvaćanje ako baš hoćete. Razumijemo se i predobro, mi potrgani ljudi.
Zašijemo jedni drugima procijepe tupim staklom, ispijemo naše kave, peline i vina, kimnemo si glavama, zagrlimo se rukama, obučemo kaputima i kapama - i požurimo kućama, ljubavnicima, ljubavnicama, birtijama, samoćama i rokovima.
Jesam li rekla da smo pričali o glazbi, T. i ja?
Da, eto. I ta glazba je jedno stakalce u našim očima, još jedan odjek u našim procijepima.
Ali o tom nekom drugom prilikom.
Dotad, širok naklon golom drveću, jesenskoj depresiji što se naježila ispod kože, skrivenom suncu na kišni dan ... i ... blue bossa for u, moj prijatelju T...
- 17:59 -
