i z l o g b l o g a

Svakoj osjećajnoj ženi koja gleda televiziju i prati vijesti iz svijeta ovih dana nameće se pitanje: kako siromašnim narodima koji žive u nedemokratskim režimima donijeti slobodu?
Kako im pomoći da skinu tisućljetnu koprenu neslobode s očiju i emancipirano preuzmu svoju sudbinu u svoje ruke?
Je li dovoljno svrgnuti diktatora, obučiti vojsku i policiju i dati im najmodernije oružje da njime brane novostečenu slobodu?
Svaka osjećajna žena zgrozi se, naime, kad vidi mlade američke momke kako naivno hodaju nepoznatim pješčanim bespućima opremljeni s 200 kila vrhunske tehnologije, spremni da se uhvate ukoštac s golorukom sirotinjom, koju ne pokreće ništa osim gladi i očaja.
Da se razumijemo, mi volimo Amerikance. Nas su Amerikanci oslobodili, nahranili i donijeli nam dobru muziku. I mi smo nakon 2. svjetskog rata bili u situaciji u kojoj su brojne afričke i azijske države sada: bili smo nerazvijena poljoprivredna zemlja, s gomilom nepismene sirotinje. Demokracija nam je stigla s jazzom, rock'n'rollom i holivudskim filmovima. U 50 godina prešli smo golem put od takoreći feudalnog predcivilizacijskog društva do relativno razvijenog državnog kapitalizma.
Danas imamo političku demokraciju, ali su filmovi koje gledamo puno lošiji od onih prije 50 godina. Imamo i satelitske kanale, pa možemo gledati kako žive ljudi u siromašnim zemljama. A ne žive baš sjajno. U Africi ovih dana nekakvi humanitarci na ubrzanim tečajevima uče žene kako da sade rižu u pustinji. Istovremeno, u barem dvije-tri susjedne zemlje vode se vjerski ratovi, nitko ne zna zbog čega. Malo dalje, crne učiteljice štrajkaju i traže veće plaće kako bi mogle bolje obrazovati svoje sunarodnjake. Par tisuća kilometara istočno, neki nabrijani tipovi opet bacaju kletvu na već stoput prokletog pisca. Zašto su oni tako napaljeni? Zašto, kao i mi, ne gledaju televiziju, zašto ne idu vikendom na opušteni izlet u najbliži šoping-centar?
Kako njih osloboditi?
Zašto su tako nesretni?
Prvo što padne na pamet svakoj osjećajnoj ženi je da te ljude treba nahraniti, dati im posao, otvoriti im nove bolnice, obrazovati ih da znaju sami voditi svoju zemlju.
Zašto to nitko ne učini?
Riba se već odavno ne lovi dinamitom.
Naučite ih da pecaju.

http://www.youtube.com/watch?v=gm6nNoipWFs

Ako sam dobro shvatila, od zemalja JI Europe (ex Jugoslavije ili Zapadnog Balkana) očekuje se da smisle nekakvu zajedničku jezičnu (plat)formu i strategiju prije ulaska u EU.
Europskoj birokraciji je očito prenaporno zapošljavati 10 prevodioca za 10 vrlo sličnih jezika. Preskupo je, isto tako, prevoditi kompletno zakonodavstvo i procedure na toliko verzija. Oni traže nekakvu službenu nad-varijantu, koja će biti svima razumljiva.
Nešto poput engleskog za južnoslavenske narode.
U toj situaciji Hrvatskoj bi bilo korisno izboriti se da upravo hrvatski bude jezik koji ce biti službeni za ovo područje.
Više je argumenata za takvu vodeću ulogu hrvatskog jezika: Hrvatska je prva imala na svjetskoj razini priznatu književnost i književni jezik. Hrvatska je najzapadnija i Europi najbliza zemlja JI Europe, s kojom ju povezuju brojne povijesne i kulturne veze. Hrvatski je jezik, posebno u regionalnim varijantama, i po strukturi i leksiku blizak susjednim europskim izričajima. U tom kontekstu zgodno bi bilo uključiti u književni jezik i dijalektalne varijante, jer su prvi književni jezici bili upravo čakavski i kajkavski.
S druge strane, uzaludno je nijekati činjenicu da se Hrvatska geografski nalazi pored Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Vojvodine, s kojima je također imala nekakve odnose i kulturnu razmjenu, koliko god se netko toga sramio ili bojao.
I zato je u ovom trenutku suludo inzistirati na različitostima od ostalih srodnih jezika, zbog više razloga, ne samo zbog jačanja i širenja kulturnog i jezičnog tržišta i važnosti liderske pozicije u globaliziranom multikulturalnom kontekstu.

Isto tako, stranim govornicima koji žele naučiti hrvatski, a bit će ih (i mora ih biti) sve više, treba pojednostaviti tu jezičnu zbrku i omogućiti im da što lakše nauče jezik kojim ljudi ovdje govore.
To je ujedno i najučinkovitiji izlaz iz kulturne i svake druge izolacije.
A naš jezik, priznat ćemo, nije bas tako kompliciran kao što ga se nastoji prikazati.

Opet, naravno, ukoliko se ikad prihvati ideja o nekom zajedničkom jeziku koji bi jedan geografski prostor reprezentirao prema vani, treba imati u vidu posljedice nametanja bilo kakvog standarda manjinskim ili politički trenutno manje moćnim jezičnim grupama. Ovo o čemu gore pričam je etnocentričan i pomalo zastario pristup jeziku. Osim toga, svi znamo do čega može dovesti nezgrapno nametnuta kulturna i politička hegemonija.
Ne znam je li primjerice čakavcima u jednom povijesnom trenutku bilo teže prihvatiti ekavsku varijantu kao službeni jezik nego što bi nekome iz Šumadije danas bio problem prihvatiti hrvatski kao standard. I koje bi sve kulturološke posljedice iz toga proizašle.

Netko možda smatra da bi jezik koji se priča u Bosni i Hercegovini bolje reprezentirao i izražavao način na koji ljudi na ovim prostorima žive, razmišljaju i pišu. Na kraju krajeva, Bosna je dala i jedinog nobelovca s naših prostora.

U svakom slučaju moramo imati na umu da su jezične i kulturološke razlike i barijere koje nama izgledaju nepremostive izvana potpuno nevidljive.

A možda bi lakše bilo da svi pišemo i čitamo na engleskom.