i z l o g b l o g a

Bijesna sam, osjećam se tako nemoćno. Svađala bih se, a nemam s kim...
O čemu se radi: sutra trebam izabrati auto: Clio, Corsu ili Peugeot 206. Svi su novi, savršeni, prekrasno opremljeni i koštaju od 65-86.000 kuna. Prvo sam mislila uzeti neku staru elegentnu mrcinu, čisto da vozi, onda sam odlučila prebit PDV većom investicijom, pa sam završila na novim vozilima...I sad, kad već znam što ću kupiti, razmišljam TREBA LI MI UOPĆE AUTO? Ne vozim puno, napravila bih godišnje možda 500-600 km, starci kojima sam ga htjela ustupiti povremeno uopće nisu zainteresirani...ispada da mi moj novi autić zapravo uopće ne treba!
Razmišljajući dalje u tom sumornom smjeru, shvatila sam da mi je trenutno bitnije KUPITI KUĆU, odnosno stambeno se zbrinuti. Kad bih mogla birati, najradije bih izabrala montažnu kuću, kao najjednostavniju i najelegantniju varijantu, jer imam teren, iako treba srediti još neke priključke. No u svakom slučaju, i kupnja kuće je veća investicija, veća od 30.000 eura. A ja imam plać(ic)u od 4.000 kuna. Majmunirajući s PDV-om možda bih uspjela pogoditi neku bolju kupnju. Ali koji kredit uzet? Inače iz principa ne želim imat posla s kreditima i davat nekom desetinu iznosa za posudbu novca...
No, uzmimo recimo da kupujem stari stan, koji bih kao adaptirala s 10.000 eura. Dvosoban stan košta najmanje 50.000 eura, a kako je kolegica gore izračunala, rata na 30 godina bila bi mjesečno 3.000 kuna...plus 1.000 kuna za auto na pet godina...morala bih naći još jedan posao za preživjet...
Tužna sam i nesretna zbog svega toga...preostaje mi jedino da se udam, a to ne znam kako bih izvela. Ne znam, ne vidim perspektivu.

I dok kraljevi s darovima polako stižu na odredište, ja vas pozdravljam iz daleke sniježne zemlje...maloprije sam napisala lijep post pun emocija i dobrih želja, koji nažalost nećete pročitati, jer je server negdje zablokirao...
Umjesto toga, šaljem vam djelić atmosfere s dalekog sjevera...ovdje nam je genijalno...eksimi, sobovi, djedovi mrazovi, praporci i sanjke, skije i tuljani koje pecamo u rupama u ledu...Nadam se da se i vi dobro zabavljate u toplini svojih domova, u dalekoj Hrvatskoj...S malim zakašnjenjem, želim vam sve najbolje u Novoj godini, želim nam svima da budemo što manje malodušni i da živimo punim srcem sa što više volje za ljubav i nade da će biti bolje...To sam naravno puno ljepše napisala u ovom postu loše sudbine, koji je netragom nestao u sajber-bespućima, al mi se sad ne da ponavljati poetične misli o sebi kao stablu, koje optimistički čeka proljeće i već osjeća buđenje novih sokova, te s nestrpljenjem sanja seksualne odnose s pčelicama i leptirovima...U svakom slučaju, budite dobri, sretni, hrabri i privlačni, i razmislite što biste ovih dana mogli učiniti, što ste oduvijek željeli, ali se niste usudili?
www.psivodici.hr

Hvala bogu, netko se sjetio staviti taj golemi bezglavi aparat u neku korisnu svrhu...a gdje su hrvatski marinci? Čime se oni bave, na koga oni bacaju bombe i humanitarnu pomoć?



Mislim da smo svi barem u periodu puberteta neko vrijeme gajili snove da ćemo spasiti svijet, liječiti bolesne u Africi, hraniti gladne, prekidati ratove, distribuirati pomoć tamo gdje je potrebna, nakon poplava i potresa...Zanima me tko se danas tim humanim poslom bavi u Hrvatskoj, kako se zove ta služba, tko se i kako može učlaniti u nju?
Molim vas, samo mi ne spominjite Crveni križ, još uvijek ne mogu otvoriti njihovu stranicu. A znam da se trude. Pitam za one koji su plaćeni za taj posao.
Saznajem od nekih kolega da ima dosta muljanja s tom humanitarnom pomoći...o čemu se konkretno radi? Kome može uopće pasti na pamet igranje s nečijim životima? Ima li na ovom planetu 100 ljudi koji znaju KAKO SE ZAPRAVO ORGANIZIRA HUMANITARNA POMOĆ? Tko će iz Hrvatske, umjesto besposlenih turista, otići u Indoneziju i tamo napraviti nešto korisno? Koliko hrvatskih marinaca ide u prvu vojnomedicinsku misiju?

Inače, ove simpatične letjelice na slici nisu nikakve rajske ptice, kako ste mogli pomisliti na prvi pogled...

Pomozimo žrtvama tsunamija konkretnije! Umjesto simboličnog telefoniranja, odreknimo se mjesečnog troška interneta, cigareta ili umjetnih noktiju!

Sredstva će omogućiti upućivanje interventnih ekipa Međunarodne federacije Crvenog križa, koje će pružiti medicinsku i drugu humanitarnu pomoć.
Poziv za pomoć uputio je i Hrvatski Caritas. I Hrvatski Caritas pokreće kampanju za prikupljanje novčane pomoći stradalima od posljedica potresa i plimnih valova u azijskim zemljama. Prikupljenim novcem će se, uz suradnju međunarodnog Caritasa i azijskih Caritasa, pomoći žrtvama i onima koji su ostali bez ičega.

(Iskon)
Kažu na vijestima da je pomoć žrtvama plimnog vala koja pristiže iz cijelog svijeta blokirana u zračnim lukama i da je distribucija paketa s najnužnijim namirnicama loše organizirana (vidjeli smo kako ih bacaju iz helikoptera gladnom stanovništvu?!). Zanima me jesu li naši volonteri već krenuli, ako nisu kad će i koliko ih je? Idu li s njima i kontingenti naših specijalnih postrojbi u međunarodnim snagama UN-a i NATO-a? I kako još, osim nemoćnog i apsurdnog novogodišnjeg telefoniranja iz topline svoga doma i molitvi upućenih ispaćenim stradalnicima, možemo pomoći mi obični ljudi? Kako da budemo sigurni da nadležne službe rade svoj posao i da naš novac stiže na pravo mjesto? Zašto naprimjer ne mogu otvoriti stranicu Hrvatskog crvenog križa ili bilokakvog kriznog štaba koji organizira pomoć za žrtve tsunamija? Na koji način će naše uplate biti iskorištene i za kakvu konkretnu pomoć? I za kraj, jesmo li spremni, umjesto kratkotrajne (i lažne) telefonske solidarnosti, odreći se nekog većeg gušta i poroka kako bi nekome pomogli?
http://www.index.hr/clanak.aspx?id=242173

Naslov posta preuzela sam s Foruma, nadam se da je i njegov autor, usprkos očajničkim prijetnjama, preživio još jedno prekrasno sunčano novogodišnje jutro. I nadam se iskreno da nije na tv-u gledao prijenos 'fešte' iz Zagreba, jer bi si od tuge odmah skratio muke, tolko je bilo dosadno. S druge strane, zavidim Dubrovčanima na njihovom rasplesanom ludovanju po Stradunu, sljedeću ću Novu vrlo rado iščekivati malo južnije, na nekom otoku...
Uvijek sam se pitala, zašto se ljudi tako rado osamljuju na Božić i Novu godinu? Da bi mogli intenzivnije proživjeti svu tugu, očaj, jad i samoću kad vide kako se drugi, obični smrtnici vesele? Uostalom, zašto slavlje mora biti imperativ? Ako mi se iz bilo kojih razloga ne slavi, moram li se smrzavati cijelu noć na trgu uz groznu muziku i hrpu pijanih kretena oboružanih petardama? Ima nas i koji radije za to vrijeme skijamo, spavamo, čitamo, rješavamo križaljke ili vodimo ljubav...Zašto bismo morali patiti ako nismo dio iste jednolične i uspavane gomile?
No, nije mi to bila tema...Razmišljam, listajući blagdanski Forum, koliko smo mi ljudi skloni bijegu od života, koliko težimo skriti se u mišju rupu s bilokakvim partnerom i grijati se u smradu zajedničkih prdaca do sudnjeg dana...bolje bilo šta nego proviriti iz rupice i vidjeti što se događa u bijelom svijetu, učiniti baš ono što smo oduvijek željeli, napraviti nešto samo za sebe i osjetiti se napokon živima...Usamljena srdašca preklinju sudbinu da im vrati ljubljeno biće ili pošalju bilo kakvog svemirca s kojim će se spojiti u blaženu simbiozu i po mogućnosti nikad se više ne probuditi....
Što ste si vi zaželjeli za Novu godinu? Ne moram ni pitati...Svako si hoće nekog tko će mu zamijeniti cijeli svijet, tako da ne mora više maknuti malim prstom...Zašto živjeti sam, ako mogu umirati u društvu? Pitam se zašto nitko ne želi slobodu, avanturu, otkrivanje novih svjetova, borbu za ideale umjesto upornog sakrivanja i bijega od života...
Danas sam bila na prekrasnom izletu, doživjela sam prirodu i povijest na novi, dosad nepoznat način...to nikad ne bih uspjela da se nisam izvukla iz tople jazbine i poznatog okruženja...
Otkrivajući novi svijet, shvatila sam koliko me ludo privlači tajanstvo nepoznatog: želim letjeti, roniti u oceanu, istraživati tajne prirode, otkriti što je iza najviših planinskih vrhunaca, želim vidjeti nove zemlje, pomagati ljudima, spoznati zašto se povijest ponavlja...
Nije li to uzbudljiviji cilj nego tragati za nečijim pazuhom ili krilom u kojem ću se sakriti od svijeta koji me plaši? Čega bih se trebala bojati? Može li mi itko pružiti nešto što sama ne mogu doseći?
Ne vjerujem....Tek kad istražim svoj svijet do kraja mogu krenuti u upoznavanje tuđih, vaših svjetova...Nadam se da ćemo se sresti negdje usput...