|
|
moram krenuti dalje to sam znala svih ovih 10mj znala sam ali nisam htjela znati...zivot ne prestaje...vrijeme ne staje mozda dan i noc traju kao 100godina ali oni jos uvjek traju samo 24h ni manje ni vise... napokon sam ga pustila pustila sam ga da zivi bez da ga ja usporavam...prestat cu slati poruke ali necu prestati misliti na njega prestati cu biti ljubomorna ali necu prestati voljeti...samo sada cu tu ljubav cuvati daleko od njegove spoznaje...on ce mozda misliti nakon nekog vremena da sam ga zaboravila mozda i hocu ali sada osjecam kao da se taj dan nikada nece dogoditi...sutra cu suze liti zbog ovoga sto sam napravila traziti povratak znam jer vec sada placem ali...tako je najbolje na zalost volim ga ali zato nemam prava njega kociti jer on mene nevoli necu reci ono sto mi je prvo palo na pamet da me nikada ni nije volio jer znam da je volio me je ponekad mislim da me jos voli ali da nezeli priznati mozda zbog udaljenosti jer i prije smo bili udaljeni pa nije uspjelo mozda zbog ponosa neznam onda opet shvatim da se samo zavaravam i da me nevoi ne vise i onda mi je jos teze ali tjesim se stime da me je nekada volio znam to sto posto i nezelim misliti drukcije prije sam mislila da me je varao ali to su bile uvjere mojih bolesnih prijateljica koje su zapravo htjele da prekinemo zj zapravo bila je samo jedna sada znam da me volio da me nije varao on to nikada nebi mogao napraviti volio me zato i nebi mogao...bili smo prijatelji a sada i to prestajemo biti bar dok ga ja ne prebolim.....
otvorila sam stare knjige... stare uspomene i slike..
stara pisma koja sam pisala nikada nisam poslala...
suza mi je na lice krenula zbog sjecanja citala sam jednu knjigu koju sam napisala nije velika ali u njoj je sve sto se dogadalo u proslosti(vecina barem)
otvorila sam stare biljeznice sa pjesmama koje sam bila pisala na prijasnje blogove koi su sada ili izbrisani ili zaboravljeni zauvjek....
evo da napisem neke pjesme iz mojih momoara...
*spas*
dosao si kada zvala sam u snu
izvukao me kada bila sam na dnu
govorio si sto cuti sam htjela
branio mi sto raditi nisam smjela
dok sam govorila samo ti si slusao
u moje srce polako si usao
samo ti si znao sto zelim i hocu
zauvjek si odmene otjerao samocu
uvjek si me tjesio kada tuzna sam bila
umirivao me kaa ruzne snove sam snila
ti si jedini koji si me shvatio
vjeru u ljubav i srecu u zivot si mi vratio
*zadnja zelja*
u jeseni sam se izgubila
u nju sam se zaljubila
moji osjecaju su bas poput nje
samo ona stvara moje sne
sve je tuzno i bez nade
i zadnja nada u vodu pade
i zadnja zelja sto je u meni postojala
sada je netragom nestala
negdje u tami se skriva
i bogu se moli da pronadena ne biva
*jesen*
sve je tiho
cuje se samo romon kise
i vjetar
sto gole grane njise
sve je tiho
cuje se poneki lavez pasa
ja se pitam
ima li spasa
zora svice
sunca nema
opet se kisa sprema
a ti nisi tu
da utjesis tudu
nisi tu
da na nebo postavis dugu
*ti*
ti si poput zrake sunca
sto me jutrima budi
ti si poput suca
sto nad mojim zivotom sudi
ti si poput sjecanja
sto nikada ne izblijede
ti si razlog zasto zivim
zelim biti kraj tebe
ovo su samo one koje su mom srcu privrzenije pisat cu jos starih ali u drugim postovima nadam se da ce vam se svidjeti voljela bih da mi kommovima napisete koja vam je najbolja .... zelim se zahvaliti svima koji mi redovito komentiraju a oni koji su prvi put na mom blogu preporucila bih vam da posjetite blogove koji su napisati u linkovima. kissam vas sve
*juce*
opet su kise padale
opet su se ovi nadale
da ce te vidjeti...
suze su lile
oci tuzne su bile
jer nisi bio tu...
srce je znalo
nece te vidjeti vise
sve od sebe je dalo
sada kusa ali sve tise...
srce zna sada
umire svaka nada
umire i srce voleci tebe
umire sa zeljom
da te ima kraj sebe
barem jednim dijelom
by:Natalliya
opet... opet imam potrebu pisati post na istu temu.... opet moje srce place.... opret zelim tugu izbaciti krog ovaj blog iako znam da to necu uspjeti.... znam jer nikada nisam uspjela samo sam je malo potisnula.... sto uciniti da ga prestanem voliti sto ucinitu da moje srce zaboravi proslost sto uciniti da budem sretna....sto..... neznam i mislim da nikada ni necu znati mozda mi je takva sudbina da bezuvjetno volim odobu koja mene nece i nemoze voliti ali nezamjeram mu na tome jer pokusao je jednom.... znam...zivot nije nista lijepo....znam...nemogu svi imati srece u ljubavi....znam....nisu svi zavrceni ali zasto ja?? zasto sam ja ta koja nemoze imati srece u zivotu i ljubavi
zasto me svi sa svih strana moraju polako ubijati...zasto me obitelj mrzi zasto me on nevoli :( zato bijezim a ni sama neznam od cega zasto se ponasam kao kukavica zasto sam izdala sve, prijatelje obitelj zasto ja moram biti crna ovca....ovaj post je mozda prepun pitanja ali i moje srce je isto u zadnje vrijeme osjecam da gubim tlo pod nogama nemogu se vise sa svime nositi sa propalom ljubavlju sa ludim starim sa starom koja misli da cu ja preko noci postati njoj privrzena kao da smo cijeli zivot zivil zajedno sa novom zemljom i novim mentalitetom sa novim jezikom sa novim zivotom... dosla sam ovdje da bih promijenila svoj zivot da bih pocela odpocetka ali zasto ne uspjevam zasto me proslos vuce zasto ga nemogu prestati voljeti... zasto sam ''opsjednuta'' njime hm mozda to i nisam trebala staviti pod navodnike mozda stvarno jesam mozda......ovdje ima mnogo pitanja ali ja znam odgovor samo na jedno zasto ga volim zato jer je savsen jer je ono sto ja citav zivot zelim jer me je jedini razumio bio tu uz mene u najtezim trenucima iako ponekad ni sam to nije znao jer me samo njegove rijeci mogu smiriti samo njegov glas je tako njezan i poseban samo u njegove oci mogu uronuti kao u neku dimenziju blagostanja i mira samo je njegov pogled iskren samo njegove usne nelazu samo je on u mome srcu zauvjek..............................volim ga i to cu priznati kome god treba i pred bogom i pred ljudima i na ovom i na onom svijetu... on je sada ko zna gdje i ko zna s kim mozda mozda je njegova ljubav sada u njegovom narucju mozda i on misli na mene mozda mozda mu dolazi mrak na oci svaki puta kada dobije od mene poruku ili je mozda sretan a mozda mu je i svejedno o tome nezelim razmisljati jer se bojim da cu shvatiti ono sto vec znam da ne misli na mene da nije sretan da mu je svejedno i da mu je druga sada u narucju......nezelim o tome razmisljati ali ipak razmisljam i vjerojatno bih i sada nastavila pisati i dalje ali vec sam odavno prekoracila granicu i ova oba posta cu preosobna mozda i previse osobna da bi se objavila ali... ja sam ih objavila jos i neznajuci kako ce on reagirati ako ih procita mozda nece a mozda oce....nadam se da se nece ljutiti....
gledas me....
gledas me
gledas moje uplakane oci
kao uplaseno dijete
u mracnoj noci
pitas me zasto
odgovor ne dajem
ali kako da kezem
da zbog svega se kajem
kako da te za oprost molim
kada ti nevjerujes
nevjerujes da te jos volim
by:Natalliya
ps: mislim da moji svi citatelji znaju kome je posveceno pa necu pisati posvetu kissam vas sve
ovaj post posvecujem osobi kojoj mozda vise nebi smjela posvecivat postove o kojoj vise nebi smijela misliti i osobi koja je motiv svim mojim pjesmama osobi koja je jos uvjek za mene sve i kojo jos uvjek moje srce pripada...
ta je osoba nekada bila moja voljela me je ali ja to nisam znala cijenit zasto i zbog cega sam morala upropastit nasu ljubav zbog mene ne ona ugasila kao vatra na kisi, ali poslje svake vatre ostaje dim. taj je dim ostao u mom srcu i kada je svanulo sunce vatra je opet olanula planula je prejako i postala nezaustavljiva i neoboriva... da jos ga volim nakon ovih 10 mjeseci samo sam se zavaravala da ga vise nevolim i da je druga osoba u mom srcu ali nije uvjek su mi misli potajno odlazile k njemu prva poruka i zadnja koju bi poslala bila bi poslana na njegov broj svakog puta kada bi on hladno odgovorio srce bi mi isponova pucalo izgubila sam ga otisao je iz mog zivota ali ne posve ostao je tu kao prijatelj iako nisam imala povoda ja sam se pocela nadati ali polako sam shvacala da je nada uzaludna i ostalo je pitanje DALI DA BUDEM SRETNA STO MI JE PRIJATELJ ILI DA PLACEM STO JE TO JEDINO STO CE BITI odlucila sam biti sretna ipak mogla sam ga posve izgubiti ali nisam i bila sam zahvalna i bogu i njemu na tome i jos sam postala sam biti sretna i onim mrvicama paznje koje mi je ponekad posvecivao, pocela sam shvacati da smo mi uvjek zapravo i bili samo dobri prijatelji samo prije s vecom dozom ljubavi... iako smo samo prijatelji moje srce jos kuca za njega jos vjerujem da smo si sudeni a ako jesmo jednom cemo zavrciti zajdno a ja spremna cekam taj dan ako ce se dogoditi. zapravo je to i smijesno nisam znala da ja mogu nekoga toliko voljeti i nisam ni znala koliko ga volim do juce kada smo se culi i on je doveo u pitanje i ovaj nas mali kontakt srce mi se opet steglo i shvatila sam da jos nisam otisla dalje da jos stojim na jednom mjestu i cekam njega i njegovu ljubav suze su krenule niz lice i nisam ih mogla zaustaviti sama pomisao da ga gubim po drugi put ubijala me izgubila sam volju za svacime htjela sam zaspati i nikada se vise ne probuditi srce mi je po kozna koji put pucalooo. pokusavala sam ga razuvjerit od toga da prestanemo kontaktirat, naposljetku je odustao neznam zasto rekao mi je da ce sve biti u redu znala sam da to kaze samo da me smiri i uspio je smirio me ali znala sam da ga opet gubim i to me boljelo jako... nisam mogla spavati niti sam pokusavala razmisljala sam , naravno o njemu o kome bi drugome nezelim ga opet izgubiti ali sam shvatila da ga nemam pravo zadrzavati i prisiljavati na nesto sto nezeli ipak najbitnija mi je njegova sreca... ali bez obzira sto se dogodilo on ce zauvjek biti u mom srcu
stojim naspram tebe i posmatram te voljela bih da znam o cemu razmisljas, zasto sutis. znam da mi nebi rekao kada bih te pitala. i ne pitam te, jer neka se pitanja tebi ne postavljaju. to je tvoj nepisani zakon koji sam ja naizad naucila. pocinjes da pricas, da ponavljas neke svoje fore, smijes se. slusam te, ali necujem te. tvoj smijeh,iskren i vedar, prebacio me je u neku drugu dimenziju. kada ponovo zavlada tisina vracam se u realnost. razmisljam o tome koliko te zelim i volim, dok tako slatko ko dijete trljas svoje zelene okice. znam da kada bude vrijeme da krenem kuci, bit ce mi tesko da se odvojim od tebe. ostala bih s tobom citavu vjecnost. znam da cu citavim putem kuci razmisljati o tebi, da cu kada dodem kuci napiusati jos jednu pricu o nama, a onda cu pustiti muziku i opet razmisljati o tebi. pjevusit cu rijece neke tuzne pjesme, lezat cu u mraku, a tvoj lik ce mi biti pred ocima, i tako citavu noc... ti ces za to vrijeme ko zna gdje i ko zna s kim, a ja cu se tjesiti da mozda i ti mislis na mene, da me mozda spominjes u nekom razgovoru... utonut cu u san, kasno, tek iza ponoci, i sanjat cu te, a ujutro kada cu ustati opet cu se nadati da ce mi novi dan donjeti nesto lijepo, da cu mozda bas toga dana od tebe cuti ono sto vec dugo prizeljkujem ''VOLIM TE'' ma sto da radim, gdje god da sam, ko god bio kraj mene, ja mislim na tebe. i tako svaki dan, sve se vrti u krug... voljela bih da vrijeme moze da stane, DA OVAJ TRENUTAK TRAJE VJECNO
autor nepoznat
kise su padale
duge jesenje
suze su lile
iz ociju ko iz neba
srusio se svijet...
rekla sam nebu
sivom u ocaju
uzmi me nebo
tmurno maglovito
i moje oci
tuzne uplakane
ponesi medu oblake...
evo i mene bila sam u bosni 2 puna tjedna a onda kada sam se vratila komp mi je otisao na popravak tak da se prije nisam ni mogla javiti
e sad cu vam ispricati kako je bilo u bih
prvih tjedan dana bila sam sama ok ne sama bila sam s bakom i ujakom ali nije bila moja majka ona je dosla tek tjedan dana poslje sa mojom tetkom moram priznati bilo je lijepo.. ali cijelo vrijeme ja sam s iskekivanjem i strahom cekala dan kada cemo ici kuci jer na putu za ch smo trebali ici u hr na sud ja sam trebala dati izjavu u vezi staraca i tako bojala sam se kako ce moj otac reagirati sto sam tako otisla od njega ali opet bila sam sretna sto cu ga vidjeti...ali naravno ja sam se opet bojala i radovala bez razloga i naravno nisam ga vidjela nakon suda nekokako sam uspjela nagovoriti majku da me odveze kuci da vidim baku i oca naravno ali kada sam stigla kuci usljedilo je samo jos jedno razocaranje baka je plakala kada me je vidjela a otac je mirno ustao iz kreveta pozdravio me i opet otisao u krevet sto je mene zaboljelo kada sam vidjela hladnocu u njegovim ocima znala sam da vise u ovu kucu nisam dobro dosla uzela sam neke stvari i otisla pozdravila se s bakom i rekla tati da sada idem ali on nije ni skrenuo pogled s televizije nego mi samo rekao bok otisla sam naravno nisam vise imala sto raditi u toj kuci otisla sam i cijelim putem plakala moj otac me vise nije zelio
ali na neki nacin i sama sam to izazvala ja sam za sve kriva ja sam ta koja je iznevjerila svoju obitelj svoje prijatelje pa i decka kojeg sam samo tako ostavila i otisla u ch to sam tek sada shvatila shvatila sam da sam jedna obicka kukavica koja samo bijezi a nezna ni od cega zapravo bijezi... danas sam opet pricala s ocem kuci zovem stalno ali sada je bilo drukcije otac mi je rekao da je dobio resenje od suda i da se nada da cu nauciti francuski tako da mogu maminog decka zvati tata i da njega putim na miru to su bile rijeci koje su me slomile.....
