|
|
moram krenuti dalje to sam znala svih ovih 10mj znala sam ali nisam htjela znati...zivot ne prestaje...vrijeme ne staje mozda dan i noc traju kao 100godina ali oni jos uvjek traju samo 24h ni manje ni vise... napokon sam ga pustila pustila sam ga da zivi bez da ga ja usporavam...prestat cu slati poruke ali necu prestati misliti na njega prestati cu biti ljubomorna ali necu prestati voljeti...samo sada cu tu ljubav cuvati daleko od njegove spoznaje...on ce mozda misliti nakon nekog vremena da sam ga zaboravila mozda i hocu ali sada osjecam kao da se taj dan nikada nece dogoditi...sutra cu suze liti zbog ovoga sto sam napravila traziti povratak znam jer vec sada placem ali...tako je najbolje na zalost volim ga ali zato nemam prava njega kociti jer on mene nevoli necu reci ono sto mi je prvo palo na pamet da me nikada ni nije volio jer znam da je volio me je ponekad mislim da me jos voli ali da nezeli priznati mozda zbog udaljenosti jer i prije smo bili udaljeni pa nije uspjelo mozda zbog ponosa neznam onda opet shvatim da se samo zavaravam i da me nevoi ne vise i onda mi je jos teze ali tjesim se stime da me je nekada volio znam to sto posto i nezelim misliti drukcije prije sam mislila da me je varao ali to su bile uvjere mojih bolesnih prijateljica koje su zapravo htjele da prekinemo zj zapravo bila je samo jedna sada znam da me volio da me nije varao on to nikada nebi mogao napraviti volio me zato i nebi mogao...bili smo prijatelji a sada i to prestajemo biti bar dok ga ja ne prebolim.....
