stojim naspram tebe i posmatram te voljela bih da znam o cemu razmisljas, zasto sutis. znam da mi nebi rekao kada bih te pitala. i ne pitam te, jer neka se pitanja tebi ne postavljaju. to je tvoj nepisani zakon koji sam ja naizad naucila. pocinjes da pricas, da ponavljas neke svoje fore, smijes se. slusam te, ali necujem te. tvoj smijeh,iskren i vedar, prebacio me je u neku drugu dimenziju. kada ponovo zavlada tisina vracam se u realnost. razmisljam o tome koliko te zelim i volim, dok tako slatko ko dijete trljas svoje zelene okice. znam da kada bude vrijeme da krenem kuci, bit ce mi tesko da se odvojim od tebe. ostala bih s tobom citavu vjecnost. znam da cu citavim putem kuci razmisljati o tebi, da cu kada dodem kuci napiusati jos jednu pricu o nama, a onda cu pustiti muziku i opet razmisljati o tebi. pjevusit cu rijece neke tuzne pjesme, lezat cu u mraku, a tvoj lik ce mi biti pred ocima, i tako citavu noc... ti ces za to vrijeme ko zna gdje i ko zna s kim, a ja cu se tjesiti da mozda i ti mislis na mene, da me mozda spominjes u nekom razgovoru... utonut cu u san, kasno, tek iza ponoci, i sanjat cu te, a ujutro kada cu ustati opet cu se nadati da ce mi novi dan donjeti nesto lijepo, da cu mozda bas toga dana od tebe cuti ono sto vec dugo prizeljkujem ''VOLIM TE'' ma sto da radim, gdje god da sam, ko god bio kraj mene, ja mislim na tebe. i tako svaki dan, sve se vrti u krug... voljela bih da vrijeme moze da stane, DA OVAJ TRENUTAK TRAJE VJECNO
autor nepoznat
Post je objavljen 14.11.2007. u 14:41 sati.