nabrzaka
nedjelja, 12.08.2007.
13. post. Napokon godišnji
|
Nakon što sam na godišnje odmore ispratila otprilike pola Zagreba i nauživala se praznih ulica i tramvaja, na red je došao i moj odlazak na more. Kakvo takvo (more). Kad sam u petak navečer stigla u Split, dočekao me pljusak u rangu prva 4 kruga Nürburgringa. Sva sreća da je vožnja vlakom bila vrlo ugodna (dobila sam kavicu i sendvič, čitala časopise - F1 Racing do Gospića, od Gospića Cosmo, i gledala kroz prozor) pa sam bila dobre volje i prihvatila situaciju. Još jedna ugodnost stigla je u vidu činjenice da ovaj post pišem u dnevnom boravku svojih roditelja, na kompjuteru svojih roditelja, a to vam govori samo jednu stvar - Internet je osvojio svijet! Bill Gates i ostali (ne znam tko su ali sigurno su jako pametni), svaka vam čast. Moji roditelji imaju komp, surfaju i ja sam zadivljena. Prvi dan godišnjeg: subota; akteri: Marijana (prijateljica iz gimnazije), Mario (njen poznanik arheolog) i ja; cilj: Metković 17:15 h start jubilarnog desetog Maratona lađa; ruta: preko Šestanovca, Zagvozda i Vrgorca; dogodovštine: u Šestanovcima pokupismo autostopera, mladog momka koji nam je objasnio zašto Imoćani ne valjaju, zašto mladi ljudi ne bi trebali napuštati svoj rodni kraj i zašto se na kavu ide u Makarsku. Arheologa Marija je situacija s autostoperom posebno inspirirala pa je izvalio 3 vrhunske baze (znam da vam neće biti smiješne ali moram ih zabilježiti radi sebe): 1. Vidi vidi, u vašem kraju nema požara. A, to je zato šta ih tu nema ko zapalit 2. Vidija san ja da si ti neki sramežljiv momak. Kad san te vidija kraj ceste nisam bija siguran jel stopaš il ti je nešto ispalo, i na kraju kad je momak izlazio iz auta 3. Aj bok, a sad mi vrati tih 100 kuna šta si mi uzeja iz đepa. Stigli smo na maraton, arheologa ostavili kod cure, a mi se priključile mojoj rodbini, tetki, tetku i rođacima. U Metkoviću smo odgledali spektakularni start utrke, prokomentirali kako jadni lađari sad moraju 2 sata veslati i onda se fino autom odvezli u Ploče gdje je cilj 22-kilometarske utrke. U Pločama smo imale i dogovoren susret s drugaricom Blanšom koja je u ovom kraju već postala domaća; od početka godine je na arheološkim iskapanjima u okolici Vrgorca, postala je šefica 'gradilišta' a nedavno se i jedan smišni momčić upleo u cijelu priču :-) Sva mjesta iz neretvanskog kraja čije momčadi sudjeluju u Maratonu, nakon završetka utrke organiziraju fešte. Mi smo završili u Momićima (već vam vidim face, pitate se gdje je to ili šta je to, a to je, dragi moji, rodno mjesto kralja Tomislava) gdje se svih 200 stanovnika skupilo na školskom igralištu i uz slavonski čobanac (?!) i lakoglazbeni sastav zabavljalo do jutra. Na momićkoj fešti sam ja u 3 ujutro plesala na Severininu pjesmu (?) 'Mili moj' što je svakako kuriozitet koji valja zabilježiti. Manji kuriozitet je da je momićki gost bio i Saša iz Big Brothera. Inače, čini mi se simpa čovjek. Iscrpljene feštom i dojmovima, nakon povratka s igrališta brzo smo zaspale, ujutro popile kavu i krenule nazad, istom rutom ali bez autostopera i bez arheologa. Start Maratona lađa kod mosta u Metkoviću. Utrkivale su se 33 ekipe, među kojima i dvije ženske (svaka im čast).  Bilo kuda, Hajduk i Ferrari svuda!  |
