Everybody's screaming, I try to make a sound but no one hears!!!!

Evo sjedim u sobi i gledam ruže. Ruže koje sam dobila od njega…posljednje ruže koje mi je dao. Sjedim iz dana u dan i gledam kako venu kao i moja ljubav prema njemu. Posljednji dar koji sam dobila od njega i nemam snage ih baciti…
Kad ih vidim osjećam da je jedan djelić njega uz mene. Njega tako nježnog i dobrog, a istovremeno tako bezobraznog i pokvarenog. Iako me puno povrijedio, al' ga ja i dalje volim. Volim ga kao što nikog nisam.
Iz svega toga mogu zahvalit Bogu što mi je otvorio oči i poslao dva anđela koji me izvlače iz krize i uvijek vrate osmijeh na lice. A ti moji anđeli se zovu Mihael i Marin..Tako dobre, vesele, pozitivne osobe da im se divim jer sve gledaju s pozitivne strane i znaju kako me utješiti. I zato kad god ih vidim ili čujem uljepšaju mi dan. Iako Mihaela poznajem tek nekih 2 mjeseca, a Marina sam znala i prije iz viđenja, al nikad nismo previše komunicirali do zadnjih otprilike 3 mjeseca..ali kao da se znamo cijeli život.
Stvarno mi je jako drago što su se pojavili u mom životu i to skroz neočekivano…kao što kaže pjesma: «Spustila te zvijezda na planetu da mi budeš radost..» I ja sam im jako zahvalna što imaju volje i razumijevanja za mene.
Evo ponovno ugledah ruže…i na oči mi počinju navirat suze..
Al neću se slomit! Ne smijem više plakati za njim i zbog njega. Ima i gorih stvari u životu, a ja tu tugujem zbog osobe koja to ne zaslužuje!

Ponekad pomislim zašto baš ja?! Svi se to jako često pitamo, ali ne pomislimo da postoji nešto veće od čovjeka, netko tko upravlja cijelim svijetom. Nikad ne pomislimo da postoji sudbina koja nam je odredila životni put, nekome sretan i lagan, a nekome nesretan i mukotrpan. E točno ta razlika me uvijek muči..zašto ne bismo sami krojili svoju sudbinu?! Iako neki tvrde da svatko sam kroji svoju sudbinu, ali ja u to ne vjerujem baš, jedino vjerujem da ju možemo malo promijeniti, ali skrojiti..to ne, nikako! Sigurno sada mislite koji mi je vrag pa da pišem o tome, ali u posljednje vrijeme puno razmišljam o svojoj sudbini i što će mi se dogoditi u slijedećih dva mjeseca. Znam da neće biti lako ni u kom slučaju...kao prvo ako odem u Zagreb, odvojit ću se od svoje ljubavi..a to me nekako najviše i muči. Zbog njega sam najviše i odlučila otići u Zagreb, a sada kada smo se "pomirili" morat ćemo se ponovo rastati.. Bila bih sretnija da znam da mu nije niti malo stalo do mene i da mu neću nedostajati, a ovak me srce zaboli kad pomislim na to..
Dobro nećemo sada o tužnim stvarima (o tome ćemo drugi tjedan)...
U ponedjeljak mi je prijemni i pokušat ću se pripremiti najbolje što mogu, da upišem faks jer se takva prilika ne propušta..