Everybody's screaming, I try to make a sound but no one hears!!!!

Evo sjedim u sobi i gledam ruže. Ruže koje sam dobila od njega…posljednje ruže koje mi je dao. Sjedim iz dana u dan i gledam kako venu kao i moja ljubav prema njemu. Posljednji dar koji sam dobila od njega i nemam snage ih baciti…
Kad ih vidim osjećam da je jedan djelić njega uz mene. Njega tako nježnog i dobrog, a istovremeno tako bezobraznog i pokvarenog. Iako me puno povrijedio, al' ga ja i dalje volim. Volim ga kao što nikog nisam.
Iz svega toga mogu zahvalit Bogu što mi je otvorio oči i poslao dva anđela koji me izvlače iz krize i uvijek vrate osmijeh na lice. A ti moji anđeli se zovu Mihael i Marin..Tako dobre, vesele, pozitivne osobe da im se divim jer sve gledaju s pozitivne strane i znaju kako me utješiti. I zato kad god ih vidim ili čujem uljepšaju mi dan. Iako Mihaela poznajem tek nekih 2 mjeseca, a Marina sam znala i prije iz viđenja, al nikad nismo previše komunicirali do zadnjih otprilike 3 mjeseca..ali kao da se znamo cijeli život.
Stvarno mi je jako drago što su se pojavili u mom životu i to skroz neočekivano…kao što kaže pjesma: «Spustila te zvijezda na planetu da mi budeš radost..» I ja sam im jako zahvalna što imaju volje i razumijevanja za mene.
Evo ponovno ugledah ruže…i na oči mi počinju navirat suze..
Al neću se slomit! Ne smijem više plakati za njim i zbog njega. Ima i gorih stvari u životu, a ja tu tugujem zbog osobe koja to ne zaslužuje!