....Jedan trenutak

Film "Grbavica" rediteljke Jasmile Žbanić dobitnik je Zlatnog medvjeda na Berlinaleu
Igrani prvijenac rediteljke Jasmile Žbanić "Grbavica" dobio je glavnu nagradu 56. međunarodnog filmskog festivala "Berlinale."

Prilikom primanja nagrade Jasmila Žbanić Izjavila je da će "pokušati ostati mirna jer sve ovo sanja i kada se probudi za pet minuta biće u Sarajevu".

Žbanić je, takođe, napomenula da su "Karadžić i Mladić, koji su organizovali silovanja 20 000 žena, još uvijek na slobodi i da joj je žao što nema interesa da ih se uhapsi."

Takođe je uz osmijeh dodala da se nada da se "Zlatni medvjed" neće razočarati kad se vrati u BiH."



Der Goldene Bär ging an das bosnische Drama "Grbavica"

Die Bären sind vergeben
Der Goldene Bär für den besten Film der 56. Berlinale ist an den bosnischen Beitrag "Grbavica" von Regisseurin Jasmila Žbanic gegangen. Den Großen Preis der Jury erhielten die Filme "En Soap" und "Offside" gemeinsam. Als beste Hauptdarsteller wurden Moritz Bleibtreu ("Elementarteilchen") und Sandra Hüller ("Requiem") mit dem Silbernen Bären ausgezeichnet. Der Preis für die beste Regieleistung ging an den Briten Michael Winterbottom für seine Dokumentation "The Road to Guantanamo"

Das bosnische Drama "Grbavica" gehörte zwar nicht unbedingt zu den ganz großen Favoriten für den Goldenen Bären, doch der Preis kam nicht ganz so überraschend wie im letzten Jahr für das südafrikanische Musikdrama "U-Carmen in eKhayelitsha". Der Erstlingsfilm von Jasmila Žbanic erhielt durchweg gute Kritiken. Hauptdarstellerin Mirjana Karanovic wurde für ihre bewegende Darstellung einer im Balkankrieg vergewaltigten Frau, die ihrer Tochter die schreckliche Wahrheit über ihre Herkunft verschweigt, als mögliche Kandidatin für den Preis für die beste Hauptdarstellerin gehandelt. Noch im Vorfeld der Bärenverleihung erhielt der Film den Preis der Ökumenischen Jury.


==============================
I am very calm, because i am dreaming this and I will wake up in five minutes in Sarajevo," said Jasmila Zbanic, accepting her golden trophy on stage at the Berlinale Palast today. "I am dreaming that I am hear on the stage with Miss Rampling..." Commending the event she thanked festival director Dieter Kosslick and the event's organizers for "being so liberal to invite such a small film, from a small country with a small budget..."
==============================
i jos ovo:

PRIZES OF THE ECUMENICAL JURY
The members of the Ecumenical jury award the following prizes:
The prize for a film from the Competition goes to GRBAVICA by Jasmila Zbanic

--
sta je Ecumenical Jury procitajte ispod:

Prizes of the Ecumenical Jury
Since 1992, the international film organisations of the Protestant and Catholic Churches - INTERFILM and SIGNIS - have been represented by the Ecumenical Jury. It consists of six members and awards its main prize to a film entered in the Competition. It also awards two other prizes, both worth 2,500 Euros, one to a film from the Panorama and one to a film in the Forum. The prizes go to directors who have succeeded in portraying actions or human experiences that are in keeping with the Gospels, or in sensitising viewers to spiritual, human or social values. Members of the ecumenical jury 2006 are: Jörg Herrmann (Germany), Milja Radovic (Serbia), Marius Sopterean (Romania), Christine Stark (Switzerland, jury president), David Tlapek (USA), Prof. Dr. Reinhold Zwick (Germany).

(click to enlarge)

Jos jedna slika sa Bodenskog jezera, napravljena proslog ljeta sa S1 kamerom.

Sjedila je podvijenih nogu na uglu Titove i Radiceve ulice. Posmatrala je nijemo jednu tacku preko puta, put Velikog parka. Nije bila toliko stara koliko je zivot nije mazio.

Koliko je zhivot gazio.
Jutros je sanjala cijeli zivot, da li je to kraj?

Sjedila je kod komscinice preko puta koja joj je pricala kako se jucer iz grada prebacila na Dobrinju, nekim kamionom Klasa koji je prevozio hljeb zaklonjena samo metalnim poklopcem tacnije poklopcem na kojem je pisalo Vodovod i Kanalizacija, pored nje je cucio djecak.

Djechak ociju uplasene zhivotinje je drhtao svo vrijeme. Dala mu je komad hljeba pitajuci ga gdje i odakle ide sam.
Pricao je nepovezano:"Mama me je uzela za ruku, trcali smo preko neke livade, izmedju auta. Trcao sam, nije bilo mamine ruke. Tata je ostao da brani kucu. Idem tetki i tetku, oni su negdje ovamo."
Tek tada je primijetila da su mu hlace skroz poderane, a lijeva ruka na nadlanici razderana, vjerovatno od pada dok je trchao.
Govorio je dalje:"Pucalo je svuda, puno ljudi je trcalo, neke sam i nagazio, ali nisam stao. Mama mi je rekla da ne stajem."
Usli smo u Dobrinju i stali gdje je Pekara nekad bila, pretrcala sam sa djecakom ulicu do ulaza gdje je rekao da mu zivi tetka. Vratila sam se.
Granata je odvalila u blizini, okrenula sam se i vidjela onog istog djechaka kako trci preko ulice ka meni. Jedan metak. Pao je na sredini ulice. Djechak kome ni ime nisam znala, koji nije pretrcao ulicu. Komsinica je suze ronila dok je slusala.
E, je..m ti rat. Ustala se, zahvalila na kafi i vratila u svoj stan, kad je u stan utrcao njen mladji vicuci:"Mama, mama, braco je pao. Pao je kad je granata pukla. Eno ga dole na ulazu."

Vristala je vidjeci kako joj stariji sin lezhi nepomican na stepenicama ulaza. Dozivala, kukala, vikala:"Boze, zasto nisi mene uzeo?"
Jedva su je smirili, natjerali je da popije nesto i srkne malo vode. Popela se do stana sa mladjim sinom.
Sjela je na kauc, a sin je otisao u sobu, kada su se sva stakla na unutarnjim vratima sasula, a vrata iz sobe u koju je otisao mladji sin izletila iz baglama.
Krv je bila svuda po zidovima, dijelovi tijela, jetra na slici, trazila je neshto.
Trazila je dijete svoje. Dijete kojeg vise nije bilo.
Osijedila je u trenu. Pochela je glavom udarati u zid, koljeno je raskrvarila od jacine kojom je sebi nanosila povrede, udarajuci, odbijajuci se cijelim tijelom od zida.

Sjedila je podvijenih nogu na uglu Titove i Radiceve ulice. Posmatrala je nijemo jednu tacku preko puta, put Velikog parka.

Prodjete li samo pored ljudi koji sjede na ulici i prose? Zasluzuju li ti ljudi i vasu paznju?
Vi ih vjerovatno smatrate nizim bicima od sebe?

Sjetite li se mrtvih?

(click to enlarge)

Proljeca 2005. zabiljezih ove trenutke koji se sigurno moze nazvati biserom Hercegovine. Sjaj tek dolazi u taj opljackani i opustoseni i unisteni grad.

Pas na prozoru gleda u djevojcicu na ulici
Djevojcica na ulici gleda druge djevojcice, dok se klizu i zavidi im
Starija zena se gura da bi usla u trolejbus
A trolejbus je pun i bez nje
Mala crna macka se smrzava ispred nebodera
Sve dok joj neko ne otvori vrata
Slijep covjek hoce da predje ulicu
Ali koga je briga za slijepog covjeka
Pas na prozoru gleda u djevojcicu na ulici
Djevojcica na ulici gleda druge djevojcice, dok se klizu i mozda
Mozda i ona hoce, mozhda i ona zeli da se klize
Ali ne zna
I zavidi im

(click to enlarge)

Mini album fotografija iz Zoo-a u Njemackoj, zabiljezenih proslog ljeta sa S1 kamerom.

(click to enlarge) Jos jedna fotografija napravljena proslog ljeta u Zoo u Njemackoh, pomocu S1 kamere,...

(click to enlarge)

Snimljeno proslog ljeta u Zoo u Njemackoj, pomocu S1 kamere, pri ISO100.

jedan tren u ocima tvojim
osmijeh na tvom licu
i ruka na ledjima
poljubac ujutru
ne da mi mira
zelim te i zelim te
da se sutnjom odmaram uz tebe
da vicemo zajedno
stavi mi prst na usne
poljubi me
----
cinite li vi to? da se sutnjom odmarate uz dragu osobu?

Tekst koji slijedi napisao je Mile Stojic i objavljen je u BH Danima, prenosim samo djelic istoga:

"Žbanićkina priča na prvi pogled nema nikakve veze s ratom, jer se odvija u vremenu sadašnjem. Samohrana majka Esma (Mirjana Karanović) u Sarajevu živi s malodobnom kćerkom Sarom (Luna Mijović). Ona se trudi da u teškim vremenima svojoj kćerki osigura što sigurnije i bezbrižnije djetinjstvo, radeći kao konobarica u jednom tranzicijskom ćumezu u kome non-stop drmaju narodnjaci i skidaju se žene iz istočne Europe. Ona svoje dijete želi zaštititi od te tranzicijske stvarnosti, tako da glumi normalnost. Pred Sarom Esma krije i činjenicu da je maltretiraju nemilosrdne gazde - ona mukotrpno opslužuje sav ološ i šljam novog kapitalizma da bi joj dijete živjelo koliko-toliko spokojno. No, Saru sve više kopka demon identiteta. Ona želi saznati istinu o ocu, za kojeg joj je majka rekla da je poginuo u ratu kao šehid, borac za domovinu. Na pitanje da li imalo sliči na oca, ima li što njegovo u izgledu, majka joj odgovara da nema ništa očevo, "možda samo kosu".

Sara saznaje da nema oca u trenutku kad kreće na školsku ekskurziju, jer sva djeca šehida imaju od općine podmirene troškove, jedino njoj majka plaća putovanje, budući da nema potvrdu od šehidske organizacije. Sara tad bolno saznaje da je njen otac nepoznat, da je ona plod ratnog silovanja. A njena majka ide u socijalnu ustanovu koja pomaže ženama, gdje kroz dramatičnu ispovijed doživljava katarzu.

Tranzicijski bordel
Kroz jedan maestralno napisan i filmski savršeno uprizoren dijalog, Žbanićkina junakinja objašnjava kako beskrajno voli svoje dijete, iako ono nije plod nježnosti i radosti, već nasilja i poniženja. Ona izriče ljubav i hvalu tom neželjenom životu, kao najvećoj vrijednosti, jer je upravo on, život sam, najveća vrijednost pod hladnim zvijezdama. Sarina izmučena majka veli da je to malo dijete bilo i jedina estetska činjenica u njezinom ružnom i "grbavom" trajanju. "Grbavica" je dakle zaljubljena u svoju "grbu" i kao takva obasjana svjetlom nade u tranzicijskome brlogu naših dana, gdje lopovi pričaju o moralu, a popovi rade o lopovluku.

Film Grbavica ima snažnu vizuru ženskoga pogleda, koji se opija samim životom, čistim postojanjem, a ne pustim krivotvorinama od kojih je, uglavnom, sastavljena naša civilizacija. A te krivotvorine naročito su apsurdne kad je u pitanju upravo život žene na Balkanu - ona je tu plijen ratniku, sredstvo ponižavanja naroda, objekt nasilja, Hasanaginica, Nioba i Antigona. Žbanićkin film prikazuje scene iz tranzicijskog bordela gdje se ljudski eros svodi na animalno, a žensko tijelo prodaje kao najbanalnija mesarska ponuda.





Glavna junakinja bolno jeca nad tim prizorima tajkunske zabave u prljavom balkanskome ćumezu, koji je podsjećaju na scene spolnog nasilja nad njom samom. Pored toga što je ropkinja, žena mora veličati svoj ropski status, ako želi izbjeći novo nasilje. Poslije silovanja slijede batine i svoje izbijeno i popljuvano lice ona mora skrivati maramom. Jasmila Žbanić ne piše osudu tog "mačističkog" svjetonazora, koliko izriče pohvalu ženi, kao nositelju elan vitala, te božanske i plemenite ljubavi za životom. Ta ljubav povezuje krajnosti, povezuje božansko i ljudsko, što se izričito naglašava kroz maestralnu scenu pjevanja ilahije Kad procvatu behari, koja obilježava estetski i dramaturški vrhunac ovog filma. Nakon toga mala Sara reže svoju kosu, ritualno se oslobađajući tereta svog nepoznatog i nevoljnog oca. I život naprosto ide dalje.

Ovo je u potpunosti naš film, ne samo što je produciran domaćim snagama, već i po tome što je namijenjen prvenstveno nama - on našu istinu uzdiže do univerzalnog i kaže da i poslije najgoreg u ovim našim rashrndanim i iznurenim životima još uvijek ima dostojanstva, sjaja i ljepote. Jasmila Žbanić se ovim filmom predstavlja kao umjetnica koja na veličanstven način započinje svoj svjetski hod. Njena je prednost u tome što je temu svoje priče "uživo" gledala kao malodobna djevojčica. Takve ne umiju lagati. Za vrijeme džinovskog nasilja koje je gospodarilo našom zemljom uvijek sam pomišljao kako se krvnici barem na trenutak ne zamisle nad nevinim dječijim okom što negdje iz ugla registrira i pamti. To oko će ispričati priču, napisati pjesmu, snimiti film; ono će jednostavno istinu kao rukavicu baciti direktno i drsko u lice hipokrizije i bešćutnosti svijeta."

Sve o istoimenom filmu, ciji plakat vidite u desnom stupcu mozete pronaci ovdje

(click to enlarge)

Snimljeno prije dvije godine, u prolazu kroz Travnik, grad u srednjoj Bosni. U gornjem redu, slika u sredini je rodna kuca Ive Andrica. Tu su i fotografije Sarene dzamije, mislim da je to jedina izvana oslikana dzamija u Evropi.

To je sushtina novog svjetskog poretka. Da ili ne?

(click to enlarge)

Snimljeno septembra 2004.godine, kad dan dolazi u mirnu tacku, kad je i more najmirnije, sa Z2 Konica Minolta kamerom.

Postoje ljudi koji vole sir, i samo sir, na spomen salame naprave cudan izgled lica kao da im se gadi i pomisao, a kamoli miris na istu.

S druge strane imate ljude koji vole salamu i kojima sir dodje onako usput, kao meze, kao dodatak salami, i ti ne mogu nikako da shvate da postoje ljudi koji vole samo sir.

Sukob ljudi koji vole sir sa ljudima koji vole salamu i kojima je sir samo dodatak salami je tek pocheo, doduse i prije je provejavao tihi sukob izmedju te dvije nepomirljive strane.

Kako se osjecate posmatrajuci sa strane isti? Da li se odmah odlucujete za jednu stranu bez zelje ili pokusaja da shvatite drugu stranu? Da li se odmah mrstite i odbacujete svaku mogucu pomisao na, najmanje, razgovor sa njima?

Volite li sir ili to smatrate samo dodatkom salami?

(click to enlarge)

Iz godine u godinu gradske vlasti grada Wiena organizuju od polovine prvog mjeseca do kraja prve sedmice treceg mjeseca klizanje ispred Rathausa odnosno zgrade Vijecnice. Stanovnicima i turistima su na usluzi oprema, usluzno osoblje, gluhwein :):) i pet staza za klizanje, gdje je jedna odvojena za brzinsko klizanje, dok su dvije vece i dvije manje, za one najmladje ili one koji se tek uce. Canon S1 kamera mi je pomogla da po hladnom, no suncanom danu zabiljezim ove trenutke.

Na cvijece?
Na osmijeh?
Na kolace?
Na rasirene ruke?
Na smrt?

Na bol?
Na crtani film?
Na lokume?
Na smrt?


Razdragani koraci, rasirene ruke, osmijeh koji kaze:"Vidi me." Neobicna pitanja, i iscekivanja da majka izvadi tepsiju sa kolacima iz rerne. Ludorije veranja po jabuci dok nas djed ne potjera.
Dok ne pukne granata.
Na smrt?

(click to enlarge)

U jedan od vikend dana proljeca 2005.godine, dok zurim da se nadjem sa kolegom, nekoliko stotina kilometara sjevernije, zabiljezih ovaj trenutak na sjeveru Bayerna sa S1 kamerom.

Da, odjednom preko noci, tako je izgledalo nama koji smo u vrtlogu svega toga, a zapravo je to trajalo vec neko vrijeme, muskarci su poceli ponovo nositi solufe, ponovo praviti domacu marmeladu ili barem cijeniti sve sto nosi prefiks domace. Trend. Tvornice se utrkuju da napisu za neki proizvod da je po domacem receptu. Zene, nekako podsvjesno, izvlace, zguzvane i umrljane, miljee, ponovo ih peru i farbaju u caju, i pazljivo peglaju, jer milje se gleda isto kao i zenska carapa. Od modernog ka klasicnom, posmatram Nijemce, kako svuda trpaju slike Kandinskog, Klimta, Monea, itd. Jos na fasadi da ih vidimo. I moja mama, nakon dugo vremena se sjetila da jos uvijek postoje seme Vilerovih goblena, zaboravljene vec 30 godina. Kaze da se sjetila da ima jos nekog konca..
Moda ili ljudska potreba ili samo retro?

(click to enlarge)

Miran dan za ovog gospodina na slici, mnogi od nas bi pozeljeli ovakvo sto. Canon S1 kamera mi je pomogla da zabiljezim ovaj trenutak na rijeci Krki, na putu prema Nacionalnom parku.

(click to enlarge)

Jos jedna slika rijeke Plive, uradjena isti dan, sa istom opremom.

(click to enlarge)

Jos jedno jezero je u pitanju (Plivsko jezero), rijec je o jednoj od mojih najranijih slika sa Konica Minolta Z2 aparatom. negdje na proljece 2004.godine. Slika nije korigirana, a da je nebo nekako bilo docrtati. :)
Jedna od najkracih rijeka koje poznajem, sa toliko prirodnih ljepota da je covjeku tesko povjerovati da postoje u tako zbijenom prostoru.

(click to enlarge)>

Proslo ljeto, nadjosmo se na samom jugu Njemacke, na jezeru, koje spaja tri drzave: Austriju, Svicarsku i Njemacku, odakle krece rijeka Rajna, gdje je, pomocu Canon S1 kamere, i napravljena ova fotografija.

(click to enlarge)

Proljece 2005.godine, sa mnom je Canon Powershot S1, dan je lijep i nije pretoplo, hodamo Splitom, i u u trenutku imam sliku u glavi, koju vi vidite ovdje, na ovom blogu.

(click to enlarge)

Ova je fotografija napravljena na proljece 2004.godine. Rijeka je imala izrazito visok vodostaj, no skoro, pa netaknuta priroda ostala je zabiljezena pomocu Canon S1 digitalne kamere.

(click to enlarge)

Polovina septembra 2004.godine, negdje kod Draskoviceve ili je to bila neka druga ulica uglavnom je jedna od ulica izmedju Hotela Esplanade i Cvjetnog trga. Fotografija je napravljena uz pomoc Konica Minolta Z2 kamere.

(click to enlarge)

Pocetak je ljeta, juni 2004.godine, sunce zalazi, i valovi se lagano odbijaju od stijene i prave sebi svojstvene kreacije. Kamera: Konica Minolta Z2.

(click to enlarge)

Sa ove strane Stari mi dio grada uvijek posebno izgleda. Sve te boje, jednom cu morati staviti 24-satnu kameru, i uhvatiti svaki trenutak, svih tih godina. Ovdje je Z2, Konica Minolta obavila djelic tog posla.

(click to enlarge)

Malo vise Gradske kavane sjedile su ove gospodje i u miru razgovarale, mozda se i prisjecale, mozda samo od sunca se sklonile na kamene ploce. Kamera: Konica MInolta Z2, vrijeme desavanja: juni 2004.

(click to enlarge)

Jesen 2004.godine, jedan maleni talijanski gradic, malo nize Venecije krije u sebi..svu ljepotu Mediterana. Snimljeno pomocu Z2 kamere.

(click to enlarge)

Sredina je ljeta 2004.godine, dok je u gradovima temperatura preko 30, negdje i preko 35C, na vrhu Jahorine je 25C, malo vjetar puse i potrebno je jos nesto osim majice kratkih rukava. Z2 je uhvatila momenat na vrhu Jahorine, planine povise Sarajeva.

Slika druga

(click to enlarge)

Jesen 2004. godine Bologna je okupana suncem, Z2 kamera je to uhvatila, a i mi smo se lijepo odmorili u gradu prelijepih svodova i lukova.

(click to enlarge)

Jesen 2004.godine, ulazimo u Italiju sa austrijske strane.
Dan je prelijep, trenutak je zabiljezen sa Konica Minolta Z2 kamerom.

(click to enlarge)

Slika je napravljena na temperaturi od -10C, mozda i malo nizoj. Pticice koje vidite u fontani, zapravo hodaju po ledu, jer je voda zaledjena. Slika je napravljena pomocu Canon Powershot S1 kamere, pri ISO100 i -2/3 ekspoziciji.

- 23:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #