Marketing
Grbavica
Tekst koji slijedi napisao je Mile Stojic i objavljen je u BH Danima, prenosim samo djelic istoga:
"Žbanićkina priča na prvi pogled nema nikakve veze s ratom, jer se odvija u vremenu sadašnjem. Samohrana majka Esma (Mirjana Karanović) u Sarajevu živi s malodobnom kćerkom Sarom (Luna Mijović). Ona se trudi da u teškim vremenima svojoj kćerki osigura što sigurnije i bezbrižnije djetinjstvo, radeći kao konobarica u jednom tranzicijskom ćumezu u kome non-stop drmaju narodnjaci i skidaju se žene iz istočne Europe. Ona svoje dijete želi zaštititi od te tranzicijske stvarnosti, tako da glumi normalnost. Pred Sarom Esma krije i činjenicu da je maltretiraju nemilosrdne gazde - ona mukotrpno opslužuje sav ološ i šljam novog kapitalizma da bi joj dijete živjelo koliko-toliko spokojno. No, Saru sve više kopka demon identiteta. Ona želi saznati istinu o ocu, za kojeg joj je majka rekla da je poginuo u ratu kao šehid, borac za domovinu. Na pitanje da li imalo sliči na oca, ima li što njegovo u izgledu, majka joj odgovara da nema ništa očevo, "možda samo kosu".
Sara saznaje da nema oca u trenutku kad kreće na školsku ekskurziju, jer sva djeca šehida imaju od općine podmirene troškove, jedino njoj majka plaća putovanje, budući da nema potvrdu od šehidske organizacije. Sara tad bolno saznaje da je njen otac nepoznat, da je ona plod ratnog silovanja. A njena majka ide u socijalnu ustanovu koja pomaže ženama, gdje kroz dramatičnu ispovijed doživljava katarzu.
Tranzicijski bordel
Kroz jedan maestralno napisan i filmski savršeno uprizoren dijalog, Žbanićkina junakinja objašnjava kako beskrajno voli svoje dijete, iako ono nije plod nježnosti i radosti, već nasilja i poniženja. Ona izriče ljubav i hvalu tom neželjenom životu, kao najvećoj vrijednosti, jer je upravo on, život sam, najveća vrijednost pod hladnim zvijezdama. Sarina izmučena majka veli da je to malo dijete bilo i jedina estetska činjenica u njezinom ružnom i "grbavom" trajanju. "Grbavica" je dakle zaljubljena u svoju "grbu" i kao takva obasjana svjetlom nade u tranzicijskome brlogu naših dana, gdje lopovi pričaju o moralu, a popovi rade o lopovluku.
Film Grbavica ima snažnu vizuru ženskoga pogleda, koji se opija samim životom, čistim postojanjem, a ne pustim krivotvorinama od kojih je, uglavnom, sastavljena naša civilizacija. A te krivotvorine naročito su apsurdne kad je u pitanju upravo život žene na Balkanu - ona je tu plijen ratniku, sredstvo ponižavanja naroda, objekt nasilja, Hasanaginica, Nioba i Antigona. Žbanićkin film prikazuje scene iz tranzicijskog bordela gdje se ljudski eros svodi na animalno, a žensko tijelo prodaje kao najbanalnija mesarska ponuda.
Glavna junakinja bolno jeca nad tim prizorima tajkunske zabave u prljavom balkanskome ćumezu, koji je podsjećaju na scene spolnog nasilja nad njom samom. Pored toga što je ropkinja, žena mora veličati svoj ropski status, ako želi izbjeći novo nasilje. Poslije silovanja slijede batine i svoje izbijeno i popljuvano lice ona mora skrivati maramom. Jasmila Žbanić ne piše osudu tog "mačističkog" svjetonazora, koliko izriče pohvalu ženi, kao nositelju elan vitala, te božanske i plemenite ljubavi za životom. Ta ljubav povezuje krajnosti, povezuje božansko i ljudsko, što se izričito naglašava kroz maestralnu scenu pjevanja ilahije Kad procvatu behari, koja obilježava estetski i dramaturški vrhunac ovog filma. Nakon toga mala Sara reže svoju kosu, ritualno se oslobađajući tereta svog nepoznatog i nevoljnog oca. I život naprosto ide dalje.
Ovo je u potpunosti naš film, ne samo što je produciran domaćim snagama, već i po tome što je namijenjen prvenstveno nama - on našu istinu uzdiže do univerzalnog i kaže da i poslije najgoreg u ovim našim rashrndanim i iznurenim životima još uvijek ima dostojanstva, sjaja i ljepote. Jasmila Žbanić se ovim filmom predstavlja kao umjetnica koja na veličanstven način započinje svoj svjetski hod. Njena je prednost u tome što je temu svoje priče "uživo" gledala kao malodobna djevojčica. Takve ne umiju lagati. Za vrijeme džinovskog nasilja koje je gospodarilo našom zemljom uvijek sam pomišljao kako se krvnici barem na trenutak ne zamisle nad nevinim dječijim okom što negdje iz ugla registrira i pamti. To oko će ispričati priču, napisati pjesmu, snimiti film; ono će jednostavno istinu kao rukavicu baciti direktno i drsko u lice hipokrizije i bešćutnosti svijeta."
Sve o istoimenom filmu, ciji plakat vidite u desnom stupcu mozete pronaci ovdje
Post je objavljen 09.02.2006. u 15:56 sati.