Sjedila je podvijenih nogu na uglu Titove i Radiceve ulice. Posmatrala je nijemo jednu tacku preko puta, put Velikog parka. Nije bila toliko stara koliko je zivot nije mazio.
Koliko je zhivot gazio.
Jutros je sanjala cijeli zivot, da li je to kraj?
Sjedila je kod komscinice preko puta koja joj je pricala kako se jucer iz grada prebacila na Dobrinju, nekim kamionom Klasa koji je prevozio hljeb zaklonjena samo metalnim poklopcem tacnije poklopcem na kojem je pisalo Vodovod i Kanalizacija, pored nje je cucio djecak.
Djechak ociju uplasene zhivotinje je drhtao svo vrijeme. Dala mu je komad hljeba pitajuci ga gdje i odakle ide sam.
Pricao je nepovezano:"Mama me je uzela za ruku, trcali smo preko neke livade, izmedju auta. Trcao sam, nije bilo mamine ruke. Tata je ostao da brani kucu. Idem tetki i tetku, oni su negdje ovamo."
Tek tada je primijetila da su mu hlace skroz poderane, a lijeva ruka na nadlanici razderana, vjerovatno od pada dok je trchao.
Govorio je dalje:"Pucalo je svuda, puno ljudi je trcalo, neke sam i nagazio, ali nisam stao. Mama mi je rekla da ne stajem."
Usli smo u Dobrinju i stali gdje je Pekara nekad bila, pretrcala sam sa djecakom ulicu do ulaza gdje je rekao da mu zivi tetka. Vratila sam se.
Granata je odvalila u blizini, okrenula sam se i vidjela onog istog djechaka kako trci preko ulice ka meni. Jedan metak. Pao je na sredini ulice. Djechak kome ni ime nisam znala, koji nije pretrcao ulicu. Komsinica je suze ronila dok je slusala.
E, je..m ti rat. Ustala se, zahvalila na kafi i vratila u svoj stan, kad je u stan utrcao njen mladji vicuci:"Mama, mama, braco je pao. Pao je kad je granata pukla. Eno ga dole na ulazu."
Vristala je vidjeci kako joj stariji sin lezhi nepomican na stepenicama ulaza. Dozivala, kukala, vikala:"Boze, zasto nisi mene uzeo?"
Jedva su je smirili, natjerali je da popije nesto i srkne malo vode. Popela se do stana sa mladjim sinom.
Sjela je na kauc, a sin je otisao u sobu, kada su se sva stakla na unutarnjim vratima sasula, a vrata iz sobe u koju je otisao mladji sin izletila iz baglama.
Krv je bila svuda po zidovima, dijelovi tijela, jetra na slici, trazila je neshto.
Trazila je dijete svoje. Dijete kojeg vise nije bilo.
Osijedila je u trenu. Pochela je glavom udarati u zid, koljeno je raskrvarila od jacine kojom je sebi nanosila povrede, udarajuci, odbijajuci se cijelim tijelom od zida.
Sjedila je podvijenih nogu na uglu Titove i Radiceve ulice. Posmatrala je nijemo jednu tacku preko puta, put Velikog parka.
Prodjete li samo pored ljudi koji sjede na ulici i prose? Zasluzuju li ti ljudi i vasu paznju?
Vi ih vjerovatno smatrate nizim bicima od sebe?
Sjetite li se mrtvih?
Post je objavljen 15.02.2006. u 01:00 sati.