|
|
| < | studeni, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
jOš JeDan GLuPi bLog...O mEni i MoM doSAdnOm žiVoTu KoJi sVi zAoBiLaZe u ŠiRokOm LukU dA NeBi MorALi sHvaTiti KakVo jE žiVoT sRAnJe...
eWo neKI bLogOVi:
ŽELJE
Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu,neumitnu zbilju;
Povrate se natrag,ne stigavši cilju,
I žive u muku.
Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena,što na tiho okno
Jedne tamne kuće u noć pogleda.
D.Cesarić
Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelom svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli.
Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti i nitko je ne može čuti. Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca. Otima se poput velikog morskog psa uhvaćenog u moru; zavija poput medvjedice kojoj su uzeli mladunče. Tako to izgleda i tako to zvuči, kao velika uhvaćena izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjećaja. Ali takva je ljubav... nitko nije nedodirljiv. Divlja je i boli kao otvorena rana izložena morskoj vodi, ali kad se zapravo slomi, sve utihne. Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti.
C.Ahern
Osjećam se tako glupo,sve je besmisleno.Znam da je to potpuno nezahvalno od mene.Ponekad sama sebi kažem: "Hej!Osvrni se oko sebe!Lijep je dan.Živa si i zdrava,imaš prijatelje koji te razumiju i roditelje koji te barem pokušavaju shvatiti.Pokreni se!Što s tobom nije u redu?"
Pokušavam se pokrenuti,ali ne uspijevam.Škola,treninzi...osjećam se kao da je sve van moje kontrole.
Opet zurim kroz prozor pitajući se što dalje.A kiša...kiša tako bezbrižno pada.Sve je obavijeno sivilom,tako monotono.Želim se uklopiti u to sivilo,biti neprimjetna,nestati.Kad bih se bar mogla poput oblaka raspršiti u tisuću kaplji i ostati zaboravljena.
Slaba sam i iscrpljena od svega.Ili je to možda zbog toga što se već mjesecima nisam pošteno najela.Ali nemam više volje ni za to.Nekad sam živjela za treninge i to me jedino moglo oraspoložiti.Više ništa od toga.Treninzi su mi postali još samo jedna besmislena glupost u nizu.Nikada neću biti na poziciji koju želim,a istini za volju to je bio jedini razlog zbog kojeg nisam propustila gotovo ni jedan trening u 3 godine treniranja.
Vučem se uokolo poput zombija.Trudim se pojesti što manje,to je jedina stvar na koju još uvijek mogu utjecati.Samo se pitam kada će netko primijetiti,čini mi se da neki sumnjaju,no zasad je u redu.
Znam...moram prestati s tim,pokrenuti se i nastaviti s životom.
