Osjećam se tako glupo,sve je besmisleno.Znam da je to potpuno nezahvalno od mene.Ponekad sama sebi kažem: "Hej!Osvrni se oko sebe!Lijep je dan.Živa si i zdrava,imaš prijatelje koji te razumiju i roditelje koji te barem pokušavaju shvatiti.Pokreni se!Što s tobom nije u redu?"
Pokušavam se pokrenuti,ali ne uspijevam.Škola,treninzi...osjećam se kao da je sve van moje kontrole.
Opet zurim kroz prozor pitajući se što dalje.A kiša...kiša tako bezbrižno pada.Sve je obavijeno sivilom,tako monotono.Želim se uklopiti u to sivilo,biti neprimjetna,nestati.Kad bih se bar mogla poput oblaka raspršiti u tisuću kaplji i ostati zaboravljena.
Slaba sam i iscrpljena od svega.Ili je to možda zbog toga što se već mjesecima nisam pošteno najela.Ali nemam više volje ni za to.Nekad sam živjela za treninge i to me jedino moglo oraspoložiti.Više ništa od toga.Treninzi su mi postali još samo jedna besmislena glupost u nizu.Nikada neću biti na poziciji koju želim,a istini za volju to je bio jedini razlog zbog kojeg nisam propustila gotovo ni jedan trening u 3 godine treniranja.
Vučem se uokolo poput zombija.Trudim se pojesti što manje,to je jedina stvar na koju još uvijek mogu utjecati.Samo se pitam kada će netko primijetiti,čini mi se da neki sumnjaju,no zasad je u redu.
Znam...moram prestati s tim,pokrenuti se i nastaviti s životom.
Post je objavljen 03.11.2009. u 18:24 sati.