|
|
| kolovoz, 2009 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
jOš JeDan GLuPi bLog...O mEni i MoM doSAdnOm žiVoTu KoJi sVi zAoBiLaZe u ŠiRokOm LukU dA NeBi MorALi sHvaTiti KakVo jE žiVoT sRAnJe...
eWo neKI bLogOVi:
ŽELJE
Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu,neumitnu zbilju;
Povrate se natrag,ne stigavši cilju,
I žive u muku.
Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena,što na tiho okno
Jedne tamne kuće u noć pogleda.
D.Cesarić
Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelom svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli.
Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti i nitko je ne može čuti. Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca. Otima se poput velikog morskog psa uhvaćenog u moru; zavija poput medvjedice kojoj su uzeli mladunče. Tako to izgleda i tako to zvuči, kao velika uhvaćena izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjećaja. Ali takva je ljubav... nitko nije nedodirljiv. Divlja je i boli kao otvorena rana izložena morskoj vodi, ali kad se zapravo slomi, sve utihne. Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti.
C.Ahern
Zašto su svi ljudi isti?Zašto nikome nije stalo?Zašto stalno lažu i samo gledaju gdje će izvući neku korist? Kako sam uopće mogla vjerovati,nadati se nakon svega...biti tako glupa...Kad god nekome zatreba pomoć uvijek sam tu.Zar nemam pravo očekivati isto,bar malo razumijevanja?
Ponekad se poželim ne probuditi,izbjeći suočavanje sa stvarnošću.Volim samoću.Ponekad se sama,unutar zidova svoje sobe,osjećam manje usamljeno nego kad sam okružena hrpom ljudi. To manje boli od ignoriranja i nezainteresiranosti.Treba mi razlog za buđenje,za ponovno ustajanje.
To je bila samo još jedna glupa laž,a opet boli više od ostalih.No koliko god puta da vas povrijede,ne prestajete biti otporni,samo naučite trpjeti bol.A boljelo je...
Na toj laži temeljila sam sve,vjerovala,nadala se.Svaki dan,ta je laž bila jedino što me tjeralo dalje.Odakle nekome pravo tako se poigravati drugima?
Nitko nije samotnjak jer voli samoću ili jer ne voli ljude.Jednostavno se previše razočarao u druge da bi opet pokušavao...
