Linkovi
Copyright © by misko

Blog.hr

Miškove SF priče

30.06.2010., srijeda

Tragači


Dawa zasvrbi vršak nosa i on pokrene ruku nakon mirovanja dužeg od jednog milenija. Istog časa postane svjestan kako je budan, živ, topao. Trenutak u kojem je prizivao sjećanje pokopano u dugom i dubokom snu, prođe i Daw se odjednom svega sjeti. Uz uzdah zadovoljstva, polako izađe iz kapsule u kojoj je hibernirao i koja ga je održavala u životu, dok je brod jurio beskonačnim Univerzumom.
Prvo se protegne, ispruži prste ruke visoko iznad glave i razgiba tijelo, golo, mišićavo, obasjano blagim osvjetljenjem: imitacija sunca kojeg više nikad neće ugledati. Obuče lagano sivo šušteće odijelo, pa priđe komandnoj ploči. Osmjehne se pogledavši na očitanja koja ga izvijeste da su svi članovi broda živi, da hiberniraju i da ih samo treba pozvati na buđenje. Njega samog, Dawa, probudio je mozak broda, kompjuter Ilom3, nepogrešivo ih dovevši u blizinu pogodnog planeta. Još jedna nada …
Daw pritisne nekoliko šaroliko osvijetljenih konzoli, dajući zapovijed za buđenje posade i putnika, pa pođe prema blagovaonici. Glad je u njemu odjednom buknula punom žestinom. Dok se kretao prema blagovaonici, pogled mu se zaustavi na planetu koji bi trebao postati njihov novi dom. Mala zelenkasta mrlja jedva se nazirala okružena hladnim ništavilom i obasjavana sa tri sunca.
- Prošli smo put bili blizu planete sa dva sunca - začuje Daw glas iza sebe i brzo se okrene.
- Vrlo si se brzo probudio, Riko - reče i prijateljski klimne. - Ali kad bolje promislim, uvijek si brzo reagirao.
- Reagirati ću i sad brzo - odgovori Riko i prstom pokaže na jednu od plamtećih žutih točki na velikom monitoru. - Vidiš? Zar te ne podsjeća na nešto?
Daw se zagleda pažljivo u pokazani dio monitora i blago se strese: na jednom od tri sunca, prema kojemu je bio neumoljivo uperen Rikov prst, primijeti nešto što je već vidio i što više nikad nije želio vidjeti.
- Ploča - reče tiho Riko stojeći pored Dawa. - Pomiče se, prokleta bila, zar ne?
- Pomiče se - prizna Daw i obuzme ga tuga. - Pomiče se i stvara slijedeću ploču ...
- Zapovjedio si buđenje? - upita Riko. - Ako nisi, možda bi bilo bolje ...
- Zapovjedio sam buđenje - prekine ga Daw. - Kasno je. Početi će uskoro dolaziti.
- Šteta - promrmlja Riko. - Ako ništa drugo, mogli smo ih poštedjeti razočarenja.
- I tuge - doda Daw.
- Pogledaj! - reče Riko i ponovo uperi prstom. - Ploče se razmnožavaju, baš kao i prošla dva puta: nema još mnogo vremena. Eksplodirati će uskoro.
- Imamo još vremena - mirno odgovori Daw. - Naši će navigatori-tragači potražiti slijedeću pogodnu planetu i ...
- I što onda? - ljutito upita Riko. - Strpati ćemo se u kapsule, hibernirati i jedriti Univerzumom slijedećih nekoliko hiljada godina. A kad stignemo na novo odredište, što će se dogoditi? Sunce će pločama sakriti svoje lice i eksplodirati , a mi ćemo bježati ispred vjetra nove ili supernove, budemo li imali još manje sreće.
- Ništa drugo ne možemo učiniti - hladno reče Daw. - I ti to znaš. Svi znamo. Budi dostojanstven.
- Meni je svega dosta - tiho reče Riko. – Briga me za dostojanstvo. Koliko već ovo traje? Koliko milenija putujemo spavajući Univerzumom, a sve u nadi da ćemo pronaći novi dom. A kad stignemo ... doslovno nam se zalupe vrata pred nosom.
- To si dobro rekao - reče liječnik Harden, priključivši se razgovoru. - Još sam posljednji put, u Kvadrantu 792 pomislio upravo na to.
- Na što to, doktore? - upita ga Daw.
- Da nam Univerzum zatvara vrata pred nosom.
- Ma što to govorite? - upita mlada biologinja Ria, pridruživši im se i tresući plamenim kosom. - Kakva vrata? Je li vi to ozbiljno, doktore?
- Sasvim ozbiljno - klimne liječnik Harden plavokosom glavom, potvrđujući svoje riječi.
- Možeš li to objasniti? - upita ga Daw.
- Pokušati ću. - Liječnik se nelagodno ogleda oko sebe, odjednom shvativši da govori čitavom mnoštvu, koje se tiho sakupilo u velikoj blagovaonici. - Ovo nam je već treći istovjetni slučaj, zar ne? Dođemo nakon milenija i milenija plovidbe do željenog planeta i počne se ovo događati. Sunce sakriva svoje lice pred nama, nečim što zovemo pločama. Zašto? Zašto su sunca, koja su prije nego što smo mi svojom prisutnošću narušili sklad ovog dijela Svemira, počela zakivati se pločama, da upotrijebim naš riječnik, jer mi u stvari ne znamo što se točno događa sa suncima. Točno?
- Točno - potvrdi Daw. - Ni jedan fizičar na brodu ne može objasni fenomen. A imamo ih oko sto i trideset, mislim.
- Ponavljam, treći se put događa ovo isto! - nastavi liječnik Harden. - Ne može biti i sasvim sigurno nije slučajnost. Vrata nam se zatvaraju pred nosom.
- Ozbiljno to mislite? - upita DaW.
- Sasvim ozbiljno.
- Ali zašto, doktore?
- Ne znam - odgovori liječnik tiho. - Ne znam sigurno, ali nagađam. Mislim, osjećam, kako Univerzum zna što smo učinili od naše planete, naše bliže okoline. Trebam li vas podsjetiti na prošlost?
Nije trebao. Po licima prisutnih se lijepo vidjelo kako svi razmišljaju o neprekidnim ratnim razaranjima, o nemilosrdnom uništavanju prirodnih resursa, zbog kojih su i opet nastupali ratovi: pakleni krug. O posljednjem činu nade u spas ljudskog roda, osnivanju kolonije izabranih kojima je bilo dozvoljeno živjeti, ali ne na matičnoj planeti, uništenoj, zatrovanoj, crnoj, pa ni na obližnjim planetima. Bilo im je dozvoljeno otići daleko, u nepoznati dio Univerzuma i tamo, možda, početi iznova. I sad doživljavaju ovo ... odbijanje!
- Mi smo tragači! - oštro reče Daw prekinuvši nelagodnu šutnju mnoštva, prijeteću i pritiskujuću šutnju. - I dalje ćemo tragati.
- Meni je dosta - promrmlja pored njega Riko. - Traganje spavajući. Bolje da sam mrtav. I onako je to potpuno isto.
Žamor gomile se podigne i preraste u buku, divlju kakofoniju zvukova koji su skakali oko njih, odbijajući se od svjetlećih zidova, dok se na velikom monitoru moglo vidjeti sunce, koje je polako i neumitno sakrivalo svoje lice pločama, pripremajući se za prasak.
- Glasajmo! - vikne netko, a mnoštvo prihvati.
- Glasajmo!!! - ori se dvoranom, dok brod juri kroz ravnodušno ledeno crnilo.

- Ni jedan jedini glas za nastavljanje potrage - reče u nevjerici Daw, sjedeći za komandama i dajući brodu posljednje naloge.
- Znači ni tvoj, prijatelju - reče Riko.
Samo su oni budni. Svi ostali ponovo spavaju: tako će biti pošteđeni užasa. Neće vidjeti kako se brod koji ih je milenijima nosio kroz Univerzum, ruši u plameno ludilo nestajanja sunca, stvaranja crnila, pripadanja ničemu.

(napisano 2.11.2008.)

- 10:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

29.06.2010., utorak

Brisačica



Uopće nisam primijetio promjenu, sve dok me na obali, dok sam zaneseno promatrao zalaz sunca, nije netko potapšao po ramenu. Okrenuo sam se i začuđeno pogledao u nepoznatog.
- Htio bih razgovarati sa tobom - reče mi žmirkajući, jer umiruće sunce posljednjim je zrakama šaralo nebom.
- Tko ste vi? - upitam ga začuđeno.
- Čuj, ne zezaj me - reče on nervozno. - U posljednje se vrijeme zbilja čudno ponašaš. Nemoj i meni to činiti.
- Tko ste vi? - ponovim.
- Ma je li to ozbiljno?
- Sasvim ozbiljno.
- Hm! - Čovjek se počeše po kratkoj smeđoj kosi, tik iza uha i zagleda se u vrh svojih cipela.- Ti si Vilko, je li tako?
- Tako je - priznam, jer istina je, moje je ime Vilko. - Ali još uvijek ne znam tko ste vi.
- Ja sam Milko - nervozno reče on i nervozno lupka cipelom. - Ma moraš me se sjećati. U školi su nas zvali blizancima. Shvaćaš: Vilko i Milko?
- Igra riječima - rečem mu, klimajući. - Žao mi je, ali se i dalje ne mogu sjetiti ...
- Još samo prije mjesec dana normalno si razgovarao sa mnom - optužujući reče mi Milko. - A sad ovako. Kad te počela hvatati ta tvoja manija ...
- Manija? - prekinem ga. - Kakva manija?
- Pa manija zbog koje se pretvaraš kako zaboravljaš ljude - nestrpljivo odgovori Milko. - Ma čuj, Milko! Kad si otpočeo sa tom igrom, zabavljao sam se. Sad shvaćam kako mi je bilo smiješno samo zbog toga što mene nisi uključio u svoju igru. A kad me prvi put nisi pozdravio prošavši mirno pored mene, mislio sam kako si možda obuzet nekim svojim mislima, pa me nisi primijetio. Ali ti si se nastavio tako ponašati i dalje. I sad se tako ponašaš. Prestalo mi je biti smiješno to tvoje pretvaranje kako ne poznaješ ljude sa kojima si odrastao. Koji se vrag događa sa tobom?
- Molim vas lijepo - učtivo mu rečem - da me ostavite na miru. Nemam pojma o čemu govorite. Sve što ste rekli, potpuno mi je nesuvislo, ludo, zbrkano. Mora da ste me zamijenili sa nekim.
- Nije tako - brzo reče moj sugovornik. - Ti si Vilko. I sam si mi to maloprije priznao. Oženjen si Ledom. Oženio si se njome prije nešto više od godine. Je li tako?
- Iako ne vidim razlog da vam odgovorim, da, tako je - odgovorim nasrtljivcu. - Mnogo znate o meni, priznajem.
- Kako ne bih znao, kad smo prijatelji čitavog života! - uzvikne Milko i teatralno podigne ruke prema nebu: umalo da se nisam nasmijao tom pokretu. - Svoju si ženu upoznao na putovanju u Egipat, je li tako?
- Ma čujte! - iznervirano mu rečem. - Lijepo vas molim da ne spominjete moju suprugu. Ne vidim što se to vas tiče, gdje sam je upoznao. Čitav je ovaj razgovor posve lud. Do viđenja!
- Ne vrijeđaj se, Vilko, molim te - zamoli Milko i uhvati me za rukav jakne. - Nikako mi nije namjera biti bezobrazno radoznao. Morao sam to spomenuti. Jer svi smo se složili, da je tvoje čudno i nama sasvim nerazumljivo ponašanje počelo od onog dana, kad je tvoja žena ušla u tvoj život.
- Opet vi ...
- Ne, moram ovo reći do kraja! - prekine me on držeći me čvrsto za rukav. - Pa čovječe, ti više nikog ne poznaješ! Svi smo to primijetili. Baš svi!
- Koji svi?
- Pa svi tvoji bivši prijatelji - odgovori on puštajući mi ruku. - Prije dvije večeri sastali smo se u "Feralu" i razgovarali o tebi. Mene su izabrali da te upitam zbog čega takvo ponašanje. Jer sve do danas, mene si poznavao. A sada ...
- Nikada vas nisam poznavao - rečem mu ljutito, jer pokvario mi je užitak gledanja zalaza sunca. - Odlazite!
- Pogledaj tamo! - reče mi on i pokaže rukom prema povećoj grupi ljudi, udaljenoj oko dvadeset metara koji su ljubopitljivo zurili u nas.
- Privukli ste pažnju svojim ponašanjem - optužim sugovornika.
- To su sve tvoji prijatelji - tiho mi reče on. - Ili su barem bili, dok nisi sa putovanja u Egipat doveo svoju ženu. I čekaju.
- Što čekaju?
- Tvoje prepoznavanje.
- Sad mi je dosta! - viknem. - Idite do vraga! Odlazim!
Okrenem se naglo i snažnim i brzim koracima počnem udaljavati od tog napasnika. Nakon desetak metara brzog hoda okrenem se i vidim kako se moj sugovornik pridružio onoj grupi i razgovara sa njima, a svi gledaju u mene i na svakom licu čitam čuđenje. Koje ne mogu razumjeti.

Mijenjam ponašanje. Sve pažljivo promatram oko sebe i nikom ništa ne govorim. Nikome ne vjerujem. Svi se pretvaraju: svi lažu. U sebi molim za oprost svoju dragu Ledu, jer nisam iskren ni prema njoj. Sumnja se uvukla u mene i kopa crvotočine. Čini mi se da se raspadam. Tko sam ja? Kakva mi je prošlost? Pitanja nadiru iz moje dubine, ali ne nalazim odgovora.
Moje sjećanje, moj život, kao da počinje sa Ledom. Od onog trenutka kad sam je prvi put ugledao u grupi turista, kako stoji visoko zabačene glave u podnožju piramide i gleda u sam njen vrh, a vruće pustinjsko sunce natjeralo joj kapljice znoja na lijepo lice, kao da je otpočeo moj život. Prije tog za mene neponovljivog trenutka kao da nema ničeg. Nepoznanica. Zašto je ranije nisam primijetio? Kako je moguće, da njenu ljepotu nisam ranije otkrio?
Sjećam se, na brodu, dok smo se vraćali kući, postali smo nerazdvojni i vjenčali se gotovo istog časa kad smo stigli kući. K meni. U moj stan. Kako to ranije nisam primijetio? Što se dogodilo sa mojim sjećanjem, uspomenama?

Neizvjesnost me izjeda i ne mogu je više podnijeti. Otključavam vrata stana i već u hodniku vičem:
- Ledo! Tko si ti? Što mi činiš?
Moja se Leda pojavi u hodniku odjednom, kao da je izronila iz crno-bijelih pločica, sasvim je gola i predivna, kosa joj je dugačka i crna, zatim boje zrelog žita, pa kratka, vrlo kratka i crvena: oči tamne, pa odmah zatim svijetle, sve se ludom brzinom mijenja. Vidim predivnu Crnkinju, koja odmah zatim postaje krhka i nježna Kineskinja mliječne i providne kože, zatim … Bezbroj lica igra mi pred očima pokazujući mi se u čitavoj svojoj raskoši. I sva su predivna. I sva bih ih htio ljubiti, milovati …
- Biraj - odgovori mi Leda. - Uzmi onu koja ti se najviše dopada. Sutra možeš izabrati drugu. Ako budeš želio.
Prilazim joj i grlim je strasno udišući miris poželjnog tijela. Do vraga i onaj ... ma koje mu je ono ime ... ma do vraga, nije ni važno, neka ide do vraga i on i svi ostali sa svojim pitanjima.
Nitko i ništa mi ne treba. Imam Ledu.


(napisano 9.10.2008.)

- 11:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.06.2010., ponedjeljak

Marljivac




Kad sam ga ugledao prvi put, sa čuđenjem sam zurio u njega, odmah primijetivši njegovu neobičnu predanost radu. Obučen u otrcano plavo radno odijelo, opasan žutom gumenom pregačom, sa kapom na glavi ispod koje je izvirivao neposlušni čuperak crne kose, iako je, kako ću kasnije otkriti, bio prilično ćelav, sa neizbježnom cigaretom u ustima, Moris, kojeg su zvali Moro, marljivo je mazao nekim smradom unutrašnjost velike i crvene kutije. To naravno nije bila obična kutija, ali se meni takvom činila. Iskreno rečeno, nije me ni zanimalo što u stvari ta crvena stvar predstavlja.

- Ovo je Moris - upozna nas Gazda, pa potapša Morisa po ramenu: zatim pokaže na mene i doda: - A ovo je Aldo.

Moris ili Moro, kako sam ga uskoro počeo zvati, prijazno se nasmiješio i klimnuo glavom, dim mu iz vječne cigarete zalelujao u sivoj i drhtavoj spirali, a on mirno nastavio raditi.

Na svojim sam lutanjima od posla do posla, jer nigdje se nisam mogao suviše dugo zadržati, nailazio na svakojake ljude. Ali Moro ih je svih nadmašio. Nikad nisam vidio čovjeka koji toliko voli svoj rad i koji ga sa tolikim uživanjem obavlja.

- Odmaraš li se kad? - upitao sam ga jednom, dok smo pijuckali kavu, dozvolivši si kratki predah.

- Nisam umoran - odgovorio je. - Ovdje mi je dobro.

Dobro? Možda i jest njemu. Koji je navikao i oguglao na isparavanje kemikalija kojima je mazao unutrašnjosti kutija i lijepio. Kasnije sam doznao da te velike i crvene kutije završavaju na brodovima. Moro ih je strpljivo radio, nikad se ne uzrujavajući, po milijuniti put ponavljajući jedne te iste pokrete.

- Zar ti nikad ne dosadi? - pitao sam ga znatiželjno, jer nisam mogao shvatiti da postoji čovjek koji uživa u takvom poslu. - Zar nikad ne poželiš raditi nešto drugo?

- A što? - upitao je Moro, dok mu je dim cigarete ulazio u oko i zbog toga je treptao.

- Ne znam ja što - odgovorio sam. - Bilo što.

- To je nevolja sa tobom, Aldo - reče mi Moro. - Ni sam ne znaš što bi htio.

Gledajući ga kako nastavlja mazati ljepilom unutrašnjost kutije, dok se smrad, na koji sam se već i ja uspio naviknuti, uporno dizao prema stropu i upijao se u zidove malog pogona, vidjevši kako mu je pogled usredotočen, baš kao da je kirurg koji ovog časa prelazi na najdelikatniji rez poslije koga nema povratka, samo sam odmahnuo glavom.

- Vrijedan si poput mrava - rekoh mu uz osmijeh. - Ne ljuti se, ali ja bih poludio na tvom mjestu.

- Ne ljutim se - mirno odgovori Moro, ne prekidajući sa pokretima koji su već postali dio njega samog.

- Nije normalno toliko raditi - zadirkivao bih ga.

- Za mene jest.

- Znaš li, da je Marxa, dok je pisao svoj čuveni "Kapital", uzdržavala žena? - pitao sam ga smijući se. - Bio je dovoljno mudar da se čuva rada. O kojem je napisao debelu knjižurinu.

- To su priče - odbijao bi kratko Moro, radeći uporno dalje.

- Nisu priče - uporan sam bio i ja. - Znaš li da jedna od najvećih laži plasiranoj nama bijednicima, ona kako je rad stvorio čovjeka?

- Nije to laž - reče Moro i pogleda me: tko sam ja da govorim takvo svetogrđe, govorio je njegov pogled.

- Istina je - nastavim ja. - Misao je stvorila čovjeka, a ne rad. Robovi rade. Slobodni ljudi misle.

- Onda nemoj raditi - dobaci on i pođe pripremiti slijedeću kutiju.

Odustao sam za taj dan.





Posao je bio težak, ponekad toliko zahtijevan, da bi radili brzinom i naporom koji nas je dovodio do samog ruba izdržljivosti. Ali izdržavali bi. Lebdjeli smo na valu zajedničkog napora, dok bi marljivo vješali velike željezne konstrukcije, kad bi Moro jedino tada prekidao svoj posao i dolazio meni pomoći. Jer nitko nije mogao sam baratati tim ogromnim konstrukcijama: bile su suviše teške.

- Požuri! - vikao bi Moro. - Uzmi tu vražju kuku!

- Gdje ti se, do vraga, žuri? - odgovarao bi bijesno, jer bio bi već umoran i nisam imao snage više trpjeti njegovo zanovijetanje.

- Moram danas završiti još dvadeset kutija!

- Proklete kutije - zarežao bih ispod glasa.

- Ajde, ajde! - govorio bi Moro. - Još malo napora.

Uživao je druge umarati na poslu, gotovo isto toliko koliko i samog sebe. Vješali bi te konstrukcije pomoću veliki željeznih kuka, slične mesarskima, pa ih redali na za to posebnim veliki kolicima, dužine i visine kontejnera. Zatim bi sve to ja dogurao do peći koja je hučala: tu bi pomoću praha bojali konstrukcije, ili možda nešto drugo, pekli u peći, a zatim bi ja ponovo to vadio iz peći, skidao, slagao, umatao: što li bi već posao zahtijevao.



Prokleto naporno, mislio sam jedne nedjelje, dok sam se izležavao ispred televizije. Biti će najbolje da sutra kažem Gazdi kako više ne mogu, previše je to za mene. Nisam ja Moro. Samo je jedan Moro. A i taj je previše! Uvjeravao sam samog sebe da učinim upravo tako, dam otkaz, otiđem, jer do vraga, zašto se ubijati od posla? Lova mi baš toliko i nije potrebna.

Ali kad sam došao na radno mjesto koje je već odisalo poznatim mirisom kemikalija i ugledao Mora, promijenio sam mišljenje. U stvari, nisam namjeru da napustim posao promijenio, već sasvim zaboravio na nju. Gledao sam sa čuđenjem u Mora, zatim u Gazdu i pitao se, vidi li Gazda isto što i ja.

Jer povremeno, samo na tren, iznad Morovih obrva, kao da bi se pojavila ticala, koja bi zaplesala u zraku i zatim se brzo povukla. Nestajala su strahovito brzo i nikad nisam bio siguran, vidim li ih zaista ili sam šiznuo na ovom poslu, pa mi se počinje priviđati.

- Izgleda li Moro drugačije? - upitao sam, kad sam pored hučeće peći ostao sam sa Gazdom.

- Ni malo - odgovori Gazda nemarno. - Uvijek je isti. Sa onom svojom cigaretom u ustima. Ubiti će ga toliko pušenje.



Ni tjedan kasnije, dok sam krišom, sakriven iza naslage zgotovljenih kutija promatrao Mora koji je neumorno radio, sasvim lijepo ugledam ticala kako se pojavljuju, upravo izrastaju iz njegovih obrva. Na moje čuđenje, a i radost, jer sad sam shvatio kako nisam šiznuo, ticala nisu munjevito nestala.

Polako su rasla i razvijala se i lijepo se na njima mogle primijetiti fine dlačice, koje su podrhtavale na vrućem zraku. Zatim se Morova glava nekako zaljulja, zatrese, zapliva u nekom oblaku i ja sa stravom shvatim kako prisustvujem pravoj metamorfozi: Moris, zvani Moro, postajao pred mojim očima mrav. Veliki, divovski mrav obučen u plavo radno odijelo umrljano raznim kemikalijama i posuto raznim bojama, a iz odijela su izlazile ruke, mnogo ruku, sve od reda mršave i crne i dlakave. Napola ljudske, napola mravlje. I kao da ih je bilo bezbroj i sve su ludom brzinom mazale i okretale kutije i cjelodnevni je posao bio gotov za svega tridesetak minuta.

Užasnut, uzmaknem i nepažljivo srušim jedan red naslaganih kutija. Začuvši buku Moro-mrav se trgne, a sva obilježja mrava u samo jednom trenutku nestanu i ispred mene je stajao onaj stari Moro i prijekorno me gledao, čudnim pogledom, kakvog prije nikad nisam u njega primijetio.

- Budi malo pažljiviji - reče ne uzbuđujući se previše. - Znaš li koliko treba da se takva kutija završi?

Htio sam reći: "Nekoliko sekundi", jer bio sam svjedokom toga, ali ništa nisam odgovorio.



Izašao sam drhteći iz radionice, nikome ništa ne rekavši i onako prljav otišao na autobusnu stanicu, pa kući. A kad me Gazda uporno zvao mobitelom moleći me da se vratim, isto sam tako uporno odbijao vratiti se, ne pružajući mu nikakvo objašnjenje.

Jer, što da mu kažem? Kako ne želim postati mrav?


(napisano 14.09.2008.)


- 10:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

27.06.2010., nedjelja

Besmrtnici



Pojavila se ni od kud i u prvi mah sam je promatrao radoznalo, bez panike. Kad bih bio sam, bez ikoga u blizini, polako bi podizao ruku ispred svog lica i pažljivo zurio u nadlanicu. Između spleta plavičastih žila, odjednom se pojavilo nešto za što nemam naziva: uopće ne znam što je to. Koža kao da se malo otvorila, puknula. I to me brine. Ni na kome drugome to ne primjećujem, osim na sebi. Svima se koje poznajem, a i onima nepoznatima, koje susrećem krećući se gradom, švrljajući sa rijetkim posjetiocima biblioteke u potrazi za nečim novim, nepročitanim, pažljivo zagledam u ruke, točnije u nadlanice i ne primjećujem ništa. Baš ništa!

Glatke su i sjajne. Svima je koža čvrsta i napeta i sjajna, nema ... čega? Odiše svježinom, odiše zdravljem. Svima su lica bezbrižna, nasmijana, oči im svijetle. Samo sebe hvatam kako tužno zurim u svoje nadlanice i pitam se: zbog čega li sam proklet? Zašto baš ja između nas sedamdeset milijardi? I onda mi sine, dok šećem jedinim malim parkom grada, kako bih se to pitao i da je nešto drugo posrijedi, jer čovjek se uvijek pita: zašto ja? Čime sam to zaslužio? Zašto mene sudbina tuče? Jer nesreća, pogađa druge, ne mene, nikako ne mene …

Sakrivam ruke. Što manje ih budem pokazivao okolini, to bolje. Promjena plaši, to dobro znam, osjećam. Zar nisam uplašen? Ne želim biti drugačiji od ostalih. Možda obilježen?



Večer se spušta dosadno predvidiva: saobraćaj u gradu nečujno i svijetleći se odvija. Zbog njegove svjetlosti ne možemo vidjeti nebo, ali to, kao da nikome ne smeta. Osim meni. Žudim za tamnim plavetnilom neba na kojem sjaje nebrojene žute zvijezde. Koje jedino iz parka mogu vidjeti.

- Stalno podižeš pogled u vis - zadirkuje me Ila, dok stojimo na pločniku koji nas polako odvozi do našeg mjesta stanovanja.

- Volim gledati zvijezde - odgovaram joj. - A ne vide se. Jedino ih je moguće vidjeti kad si u parku. Idemo u park.

- Ne budi smiješan – odgovori mi Ila. - Postaješ smiješan, znaš li?

- Kako to smiješan? - pitam znatiželjno: možda je primijetila promjenu na meni, promjenu koja me zabrinjava do ludila, pa nigdje ne nalazim mira.

- Smiješan si - reče mi Ila i podiže sa besprijekorno glatkog čela jedan gust i crveni pramen. - Zuriš u nebo. Samo i jedino ti. Odlaziš u biblioteke, a u njih samo čudaci zalaze. Svi ostali, ukoliko ih nešto zanima i žele doznati, pođu u "Alfu i Omegu" i doznaju ono što žele za jednu sekundu.

- Ne volim takvo znanje - branim se, osjećam krivnju, iako ne bih trebao: biblioteke nisu zabranjene, samo ih malo tko koristi. - Volim znanje nadograđivati, polako, počevši od temelja. Znaš kako su nekada gradili kuće? Prvo bi ...

- Eto, opet ti! - uzvikne Ila i nasmije mi se, a njene ljubičaste oči me pomiluju blago: smijeh je bio dobronamjeran, poručile su mi. - Polako! Sa mukom! Zašto? Kad možeš naručiti znanje i ...

- Što znaš o ovome? - prekidam je naglo i pružam joj ruku pod nos: nadlanica joj ga gotovo dodiruje. – Ti koja znanje naručuješ?

- Oh! - uzvikne iznenađeno ona. - O čemu govoriš?

- O ovome! - Kuckam prstom druge ruke po nadlanici i pokazujem joj neprirodnost na svojoj ruci. - Što znaš o ovome? Što je to? Kako se zove? Zašto ja to imam, a ti ne? Zašto nitko drugi to nema? Je li opasno? Je li zarazno? Zašto ...

- Molim te, molim, stani malo! - uzvikuje Ila i grli me ljubi, želeći me što prije smiriti. - Doznati ćeš. Sve ću ti reći. Kući. Kad stignemo kući.



I doznajem da sam imao nesreću i rodio se van kruga Besmrtnih, u koji je spadala i moja Ila. Među posljednjima sam. Posljednji popis stanovništva, pokazao je da ovakvih kao što sam ja, ima još svega devetsto trideset i troje. Devetsto trideset i tri naprama sedamdeset milijardi. A ono što imam na ruci, to je bora: prirodni proces staranja. Propadanja.

- Što smo mi? - pitam Warweza, glavnog inženjera misli, kod koga me sutradan odvela moja Ila. - Nas tih nekoliko stotina? Ostaci? Otpaci? Promašeni eksperiment Prirode?

- Ne smije se tako razmišljati - reče mi tiho stručnjak Warwez. - Tvoja je vrsta bila milijune godina napredna, vodeća. Naseljavali ste ovaj svijet i oblikovali ga prema svojim potrebama ...

- I sad nas taj svijet odbacuje - kažem zamišljeno, gledajući svijetli pogled svoje Ile. – Zašto? Jesmo li to zaslužili?

- Evolucija ne mari za zasluge ... - počne Warwez.

- Zašto si me izabrala? - prekidam ga i pitam Ilu.

- Molim? - Ila podiže lijepu glavu i gleda me zapanjeno. - Na što misliš?

- Znala si da ću otići prije tebe - odgovorim joj. - Mnogo prije tebe. U stvari, ne otići, već umrijeti. Da nazovemo stvari pravim imenom. A ti nećeš umrijeti. Ti si Besmrtnica.

- Samo čas! - umiješa se Warwez. - I mi nestajemo ...

- Ah, znam! - prekidam ga nestrpljivo. - Ali nakon koliko vremena? Koliko vam je životni vijek? Deset puta duži od mog? Dvadeset?

- Otprilike pedeset - mirno odgovori Warwez i u meni budi neki poseban poriv, koji nikad prije nisam osjetio: dobivam želju zabiti mu pesnicu u lice!



Od tog se dana sve mijenja: rijetko izlazim iz kuće. Obično odšećem do parka i tamo u zelenilu i samoći razmišljam. Besmrtnici ne nalaze ništa lijepog u parku, znam to sada, i čudim se kako to ranije nisam primijetio, shvatio. I ne posjećuju park, pa satima sjedim na klupi i razmišljam neometan od bilo koga. Otići ću prije nje. Otići! Kako lijepa riječ za smrt. Mene neće biti, a oni ...

Što će Ila? Kad ja odem, ispred nje će biti još mnoge plodne godine. Hoće li ...



- Neću - odgovara mi tu istu večer Ila, dok zajedno, na moj nagovor, šećemo parkom. - Samo jednu priliku za izbor partnera imamo. Previše nas je… nas ženskog roda.

- I ti si izabrala mene! A znala si ...

- Znala sam ...

- Ali zašto, Ila? - pitam nestrpljivo i ne shvaćajući njen motiv. - Ne razumijem ...

- To je lako - tiho mi odgovori ona i privija se uz mene. - Prepun si osjećajnosti. Topline. Isijava iz tebe. I htjela sam to, pa čak i pod cijenu kratkog vremena.

- Osjećajnost - šapućem joj u kosu. - Zar ti je ona toliko važna? Zar ti je ne bi pružio i neki Besmrtnik?

- Oh, dragi! - uzvikne Ila. - Prestani se mučiti! Nikad neću žaliti što sam izabrala tebe, čovjeka, umjesto Besmrtnika.

Gledam je zapanjeno. Sunce je upravo zašlo i plavičasti se sumrak upleo u njenu kosu, okružio joj prelijepo lice.

- Čovjeka! -kažem i gledam je zapanjeno. - Umjesto Besmrtnika! A što ste onda vi? Besmrtnici? Što ste?

- Roboti - odgovori moja Ila i upravo tog časa sumrak umire i porađa mrklu noć, ali svejedno vidim kako joj se oči žare bez topline u pogledu.


(napisano 9.05.2008.)

- 10:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

26.06.2010., subota

Pravovjerni



Večeras je sastanak "Mladih novih snaga" kojima naravno i Ina pripada. Raduje se sastanku, jer sresti će svoje prijateljice, koje gotovo da jedino i tom prilikom viđa, čuti će što se sve događa u zemlji i svijetu iz usta pametnog i mudrog Voditelja, koji će im pokazati pravi put, jedini ispravni put kojim treba koračati. Ali ... To "ali" krije u sebi tajnu i zagorčava radost Ine, koju osjeća radi sastanka. I njena joj tajna pritišće mladu jedanaestogodišnju dušu, postaje joj preteško breme.



Prije dva dana, u utorak, zbog bolesti nastavnice, nije imala posljednja dva školska sata i tako se dogodilo ono što se nikad prije nije dogodilo: došla je kući već u tri poslije podne, umjesto u pet i trideset. Dok ju je pritajena radost zbog tih poklonjenih sati grijala, brzala je kući, radujući se slobodnom vremenu, kojeg je inače imala vrlo malo.

Ispred zgrade u kojoj je stanovala, Ina zastane i zadivljeno pogleda u vis, zabacivši plavokosu glavu i škiljeći svijetlim plavim očima prema nebu, prema kojem kao da je stremio njen voljeni prvi pametni neboder u gradu, uzdižući se sa svojih pedeset i pet katova visoko i ponosno iznad ostalih zgrada. Bila je ponosna što su njeni roditelji uspjeli kupiti stan u ovom biseru, koji se vidio iz bilo kojeg dijela grada i pozdravljao oči svojom staklenom i čeličnom ljepotom. Nije svatko mogao dobiti ni dozvolu za kupnju stana u ovom elitnom neboderu, znala je to Ina, iako je bila samo nedorasla djevojčica.

- Vidiš, Loptice - objasnio joj je njen tata, vrhunski informatičar, programer, koji je radio nešto veliko i tajno za Vladu - mi smo počašćeni što stanujemo ovdje, u ovom staklenom ljepotanu. Ovdje se nikada neće dogoditi nestanak struje ili vode. Ili bilo čega, kad već govorim o životnim neugodnostima. Neboder je programiran da se brine sam o sebi.

- Pa onda je to planet Zemlja u malom - rekla je Ina.

- Nešto slično - rekao je njen pametni tata i nasmijao se, pa joj dugim prstima prošao kroz plavokosu glavicu. - Iako se ne okreće ni za kakvim suncem.

"Neboder ima baš sve", pomislila je Ina, dok je tipkala brojke šifre, bez koje nije ni mogla ući u zaštićenu zgradu. Dok su se vrata ispred nje otvarala, a na podu u hodniku zatreperio crvenom bojom datum, vrijeme, prognoza sa slikom malog kišobrana, podsjećajuće zaboravne na kišu koja je neumorno sipila već nekoliko dana. "26.03.2018. - 14.58 - kišovito", titralo joj je pred očima, a slika malog kišobrana žarke crvene boje natjerao osmijeh na lice: pa tko još može zaboraviti kišobran, kad danima lijeva? Mora da ljudi sa godinama postaju jako zaboravni: ona, Ina, nije nikad ništa zaboravljala.

- Morate pažljivo i pronicljivo promatrati događaje oko sebe - rekao je Voditelj na jednom od sastanaka, koji su se održavali dva puta tjedno. - Često ono, što nam izgleda nerazumljivo, kad se bolje pogleda, dobije svoj smisao. Vježbajte svoj um i o svemu izvijestite ovdje, na sastanku "Mladih novih snaga", jer mi smo ti, bolje rečeno vi, na kojima počiva budućnost našeg pokreta, naše zemlje. Nikad to nemojte zaboravljati, ni u jednom trenutku.

Ina nije zaboravila. I zato je odmah, istog časa kad je položila dlan na ulazna vrata stana dozvoljavajući njegovo skeniranje, umjesto da vrata na staromodni način otključava, osjetila je nešto novo, nešto neobično, nesvakidašnje, bolje reći toliko rijetko, da u početku nije ni mogla shvatiti, što je to što joj draži nosnice. Kakav je to neugodni miris, koji joj je od nekud poznat, ali ne može mu odrediti porijeklo?

Pomalo smetena, Ina je krenula hodnikom pravo prema očevom kabinetu, iz kojeg je dopirao nepoznato-poznati miris i ne mareći za nepisana kućna pravila, otvori vrata širom, ne pokucavši, ni ne shvativši kako time narušava očevu privatnost, što do ovog časa nije nikad učinila.

Istog trena, kad je ugledala smetenog oca, koji je naglo poskočio u fotelji i koji je zamahao u rukom ispred svog lica, Ina shvati kako njen tata puši i zgrozi se. Zar njen tata? Ma vidi samo taj plavičasti oblak dima kako se lijeno podiže prema stropu, gdje ga usisavaju crpke osvježivača zraka. Pa tata radi na nekom projektu za Vladu! I puši! Krši zakon! Ina se prisjeti svih onih filmova, koje su im u školi prikazivali o štetnosti pušenja, svih onih predavanja na sastancima "Mladih novih snaga", svih onih panoa koje je viđala u gradu, na zgradama, na autobusima, posvuda, baš posvuda, a iz kojih je iskakala zastrašujuća cigareta, u kojoj se raspadao ljudski kostur, zorno prikazujući što se to događa u plućima pušača. Sjeti se i riječi Voditelja.

- Pušači su ubojice! - grmio je Voditelj na sastanku "Mladih novih snaga" prije samo tri tjedna. - Mislite da nisu? Jesu! Odgovorno tvrdim da jesu! Na stranu to što uništavaju sami sebe, ali pušači vam kradu svjež zrak, primoravaju vas na takozvano "pasivno pušenje". Razmislite malo o tome. Imaju li oni na to pravo? Nemaju! Krše i "Zakon o zabrani pušenja", a sve pod lažnim moraliziranjem, kako je to njihovo pravo. Nije! Zdravlje građana pripada Državi! I zbog toga je pušenje i zabranjeno. Radi brige za zdravlje svih građana. Na žalost, još ih ima koji se tome opiru, osnivaju tajna udruženja na kojima puše, a neki, usprkos ugrađenim alarmima, puše u svom stambenom prostoru, kvareći alarmne uređaju, ili ih znaju privremeno isključiti. I kad tako nešto vidite, što morate učiniti, vi, mlade i nove snage?

- Prijaviti! - kliknula su djeca u glas. - Prijaviti!

Prijaviti? Zar oca? Zar svog voljenog taticu? Ali kako to da on ... pitanja na koja nije bilo odgovora, rojila su se u Ininoj zbunjenoj glavici.

- Sad znaš - rekao joj je otac mirno. - Da, pušim. Potajno, kao i svi ostali. I nikad ne bi doznala, da nisi ranije stigla kući. Što se dogodilo pa si došla u neuobičajeno vrijeme?

- Otkazali su nam u posljednji čas dva posljednja sata - automatski je odgovorila.

- A zamjena? - pitao je njen tata. - Zar nisu imali nikog?

- Ništa nam nisu objasnili.

- Tipično - promrmlja otac. - Mogli su bar roditelje obavijestiti: da možemo doći po vas. I ne bi se ovo dogodilo.

- A ti bi i dalje pušio - nadoveže se Ina optužujući.

- Vjerojatno - napola prizna njen tata. - I što sad?



I što sad?

Pitanje se ukopalo u Inu poput zločeste krtice i ne napušta je. Neugodno joj je zbog tog pitanja, koje joj kvari bezbrižno djetinjstvo, uništava raspoloženje. Što sad? Od kad zna za sebe, sluša o tome, kako se prekršitelje Zakona mora prijaviti. Ali, zaboga, u pitanju je njen tata ...

Voditelj, stojeći na povišenoj platformi grmi o zdravom životu, o brizi za vlastito tijelo, a u Ininim zbunjenom umu sve se komeša. Njen joj je tata pokazao i drugu stranu, stranu za koju nije ni znala da postoji. Tata joj je govorio o ljudskim pravima, o ljudskoj slobodi biranja, ali je Inu to još više zbunilo, jer, ne govori li Voditelj o istome? A koje kao da nije isto ... ma sve je to ludo-zbunjujuće, skroz naskroz nerazumljivo joj. Zašto se život, do sada tako lijep i bezbrižan, odjednom ovako zakomplicirao?

- A sada, drage moje snage, sad ste vi na redu! - završi Voditelj svoju tiradu i široko se osmjehne mladoj i pažljivoj publici. - Na redu su vaše prijave. Ima li tko prijaviti nešto ili nekoga?

- Imam ja! - vikne Tara, Inina vršnjakinja i njena dobra prijateljica sa kojom je često učila, a koja je sjedila dva reda ispred Ine i koja je sad naglo ustala. - Prijavljujem pušenje!

- Dođi ovdje gore - pozove je sa osmjehom Voditelj. - Neka svi dobro vide onu, koja se brine za svih nas, za naše zdravlje, za ono što je najdragocjenije.

Žamor dječjih glasova isprati sitnu Taru, koja se uspravila u čitavoj svojoj visini, nastojeći izgledati što viša, dok joj na licu titra ponosni osmjeh. Ovo je njenih pet minuta! Sad će, po prvi puta u njenom mladom životu, svi gledati u nju, pažljivo pratiti njene riječi, a kad završi ...

Pljesak se prolomi, kad Tara prestane govoriti, nakon što je prijavila svoju stariju sestru zbog pušenja u stanu.

- Bravo! - vikne Voditelj, priđe joj i podigne Tarinu lijevu ruku visoko gore, baš kao pri proglašavanju pobjednika u boksu. - Tako govori istinski osviješten i odan član "Mladih novih snaga", kojemu je uvijek na umu opće dobro. Molim, još jedan pljesak za našu Taru: zaslužuje to!

Pljesak još jači uz buku i ciku mladih glasova odjekuje dvoranom, dok zarumenjela Tara vraća se svojoj stolici, a pogled joj plamti srećom i ponosom: izvršila je svoju časnu dužnost. Ina ne može skinuti pogled sa blistavog Tarinog lica.

- Ima li još tko neku prijavu?

- Imam ja! - začuje Ina svoj uzbuđeni glas i u nevjerici ustanovi kako je i ne znajući, protiv svoje volje, poskočila sa stolice i stoji uspravno, dok joj se grudi uzbuđeno dižu i spuštaju u brzom ritmu, a ruka joj visoko podignuta u zraku, dok svi sad gledaju u nju.


(napisano 13.01.2008.)

- 13:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.06.2010., četvrtak

Derah32



Uba Ran, glavni šef Istraživačkog centra "Gen-Space", podigne pogled sa spisa kojeg je napetom pažnjom proučavao, mršteći sive obrve, pa se zagleda u Askela, mladog genetičara, koji mu uzvrati nervozni pogled. Iza leđa mladog čovjeka vidio je kroz providni zid veliki transporter, koji je upravo palio mlaznice, krećući na daleki put, dok se oko njega crnio Svemir.

- Jesam li ovo dobro shvatio? - upita Uba Ran i zavali se još dublje u velikoj i kožnoj fotelji, koja obujmi njegovo impozantno tijelo.

- Dobro ste shvatili - odgovori Askel.

- I sto posto funkcionira?

- Funkcionira - potvrdi Askel. - Vršio sam opite na nižim vrstama i svaki je put uspjelo. Sto dvadeset i jedan put.

- Sto dvadeset i jedan put ste ponovili eksperiment? - sa čuđenjem upita Uba Ran.

- Jesam - Askel klimne i promeškolji se: nije navikao na ovako udobne fotelje, nije poznavao dodir veoma skupocjene kože i želio je ustati, ali se nije usuđivao. - Htio sam biti siguran.

- I sada ste sigurni? Potpuno?

- Jesam! - odlučno odgovori Askel, pa ponesen sjećanjima naglo ustane iz prevelike i njemu previše udobne fotelje, i ušeta po velikoj prostoriji glavnog šefa astro-misije. - Uspjelo je svaki put. Baš svaki put! Tražio sam da mi u lab donose svakojake niže vrste sa raznih svjetova i oni su mi ih donosili. Iz najudaljenijeg kutka galaktike. Bilo je takvih, da ti pamet stane: najčudnijih oblika. I svaka se vrsta jednako ponašala, nakon što bi im u krvotok uveo "Derah32". Promijenili bi se.

- Promijenili bi se - zamišljeno ponovi Uba Ran, znatiželjno promatrajući oduševljenje mladog genetičara i prisjećajući se nekadašnjeg svog entuzijazma. - I postali su sposobni za probijanje granice izdržljivosti koja vlada na Iladu?

- Jesu! - bez trenutka kolebanja potvrdi Askel. - DNK-a struktura im se promijeni. To je, najbliže rečeno ...

- Ja ću to upitati laički - prekine ga neprijazno Uba Ran. - A vi mi isto tako odgovorite. Nakon primitka vašeg seruma promijene se? Postaju nešto drugo nego što su bili?

- Točno!

- Neko sasvim drugo biće?

- Tako je!

- I to je novostvoreno novo biće sposobno izdržati uvjete na Iladu, neosvojivom planetu?

- Garantiram to! - potvrdi Askel. - Postaju savršeno imuni na sve. Ali ...

- Ali - ponovo ga prekine Uba Ran - kao i u svemu, i ovdje postoji kvaka. Kakva je?

- Gadna - bez okolišanja odgovori Askel. - Ta su nova bića savršeno otporna na sve galaktičke bolesti koje su smrtonosne za ljude, ali samo za jedno izvjesno vrijeme.

- Koje vrijeme? - upita Uba Ran, a mozak mu je kuhao: možda baš on pronađe izlaz i odvede ljudski soj naprijed u daljnje osvajanje nepreglednog prostranstva. - Je li to vrijeme dovoljno, da nam se isplati?

- Ako mislite na let do planeta Ilada i na povratak transportera, dovoljno je - odgovori Askel, znajući što brine njegovog šefa. – Ali posada …

- Imaju li vremena iskopati i ukrcati u brod dovoljno rudače ilad77? - upita Uba Ran i u napetosti, ne mogavši više izdržati mirnoću tijela, nagne se prema naprijed, a velika i kožna fotelja zaškripi: prijao im je zvuk kojeg su tako rijetko imali priliku čuti.

- Može se to učiniti - odgovori Askel. - Ali pri povratku ...

- Umiru? - ubaci Uba Ran, kad je mladi genetičar u neprilici zašutio.

- Umiru - potvrdi Askel. - Umiru ni malo lijepom i ni malo laganom smrću.

- Ali bi se isplatilo, zar ne?

- Čitava bi posada umrla - odgovori Askel. - Koliko je to ljudi?

- To je nevažno! - odgovori Uba Ran i ustane. - Jedan transporter ima nekoliko stotina članove posade. Ali što je to u usporedbi sa milijardama, koje bi na taj način bile spašene? Detalje prepustite meni, to nije vaša briga. Vi ste svoje izvršili. I to jako dobro. Usudio bih se reći, odlično. Zaslužili ste odmor. Birajte bilo koje mjesto u galaktici. Ispuniti ćemo vam želju.



- Gospodine Uba Ran, hvala vam na iscrpnom izvještaju - reče tiho Edon Pir, Predsjednik Galaktičkog Vijeća, trljajući zamišljeno šiljatu bradu tankim prstima. - Ponoviti ću sve krajnje pojednostavljeno, tako da ne bude nikakvih nedoumica.

Svi se u velikoj dvorani promeškolje u udobnim i pametnim stolicama, koje su se oblikovale prema tijelima, pružajući maksimum udobnosti. Vodeći ljudi, Upravljači vijećnici, pripreme se saslušati rezime izvještaja i zatim odlučiti o sudbini milijardi, možda o čitavoj ljudskoj vrsti.

- Kao što nam je, na žalost, svima vrlo dobro poznato - počne polako Edon Pir, Predsjednik Galaktičkog Vijeća - naša se granica širenja zaustavila na ovoj galaktici. Stagniramo već nekoliko stoljeća. Ne širimo se. Ne napredujemo. A zašto? Nemamo pogonskog goriva koji nas može odvesti dalje, u nepoznate dubine Univerzuma, da širimo našu civilizaciju, što nam je, naravno, primarni zadatak.

Edon Pir zastane i dohvati zelenu čašu ispred sebe, pa udahne iz nje osvježavajućeg mirisa.

- Prije nekoliko godina, na jednom izviđanju, otkrili smo planet Ilad i znamo da na njemu postoje neograničene količine ilada77, pogonske rudače, kojom možemo pobijediti Vrijeme i Prostor. Širiti se. Ali nije sve tako jednostavno, kao što znate. Kad ljudi stignu na Ilad, umiru. Točnije, nestanu. Nestanu, kao da nikad nisu ni postojali. Ne znamo kako završavaju svoje živote.

Njegovi pažljivi slušatelji nelagodno se počnu pomicati, sjećajući se svih onih uzaludnih misija koje su izglasavali i koje su slali prema Iladu, nadajući se, ali nikad im se nade nisu ispunile: misije bi propale, ljudi nestajali.

- Znam što mislite - reče Edon Pir i podigne ruku. - Sad je mladi genetičar pronašao rješenje, čini se... kako je ono mladom čovjeku ime?

- Askel - brzo odgovori Uba Ran i klimne. - Askel Lef, gospodine Predsjedniče.

- Hvala - reče Edon Pir. - Dakle, sad je mladi genetičar Askel Lef otkrio čarobnu formulu za mijenjanje DNK-a. I ponovio je pokus ...

- Sto dvadeset i jedan put - brzo ubaci Uba Ran i doda ono neizbježno: - Gospodine predsjedniče.

- Više od stotinu puta izveden eksperiment, dao je uvijek isti rezultat - reče monotono Edon Pir, Predsjednik. - Da pojednostavnim: primimo li mi dozu ...

- "Deraha32", gospodine Predsjedniče - ubaci Uba Ran.

- Dakle, primi li ljudsko biće u krvotok dozu "Derah32", prestaje biti ljudsko biće - polako i pažljivo izgovori Edon Pir. - Naš je zadatak svjesno odlučiti poslati u smrt nekoliko stotina ljudi, koje bi poslali u misiju na Ilad i kojima bi u krvotok uveli "Derah32". Ti će ljudi prestati biti ljudi, nitko ne zna što će postati, ali biti će sposobni izvršiti zadatak i izvršiti će ga, jer "Derah32" će upravljati njima. Ukrcati će nama neophodnu rudaču ilad77 u velikim količinama, vratiti se i ...

- Nestati - promrmlja jedan od slušatelja. - U groznim mukama ...

- Ali bi spasili milijarde - doda drugi.

- Upravo tako, gospodo - potvrdi Edon Pir, Predsjednik. - Na nama je da odlučimo: hoćemo li ljudima reći istinu i tražiti dobrovoljce ili ...

Nedovršena rečenica nelagodno ostane visjeti iznad mudrih glava, dok se vijećnici pogledavaju, neodlučno u početku, a zatim sve odlučnije, dok im je odlučnost počela otvrdnjavati lica, izoštravati poglede, razvlačiti usnice u tanku crtu neopozive odlučnosti.

(napisano 18.10.2007.)

- 10:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.06.2010., srijeda

Košmar



Starac, koji nije starac, već samo izgleda poput starca, jer nesmiljen ga život počeo lomiti i samo je pitanje trenutka kad će ga dokrajčiti, zastane i zagleda se negdje u samo njemu vidljivu daljinu. Ono što vidi, plaši ga i on sa grozom ustukne, pomakne se korak unazad i nagazi na nečiju nogu. Nagonski se okrene i u tom času mu se zacrni pred očima. Starac se sruši, polako, bezvoljno. Njegovo još uvijek snažno tijelo obučeno u sivo i prljavo odijelo, stropošta se na isto tako sivi i prljavi pločnik.

Vozač autobusa, koji je stajao na prvoj od tri stepenice, na samom ulazu u autobus, žalosno odmahne glavom i izvježbano, kao da to radi svaki dan, dohvati mobitel, otkuca troznamenkasti broj i reče u aparat:

- Čovjek se srušio...da, ovdje, na glavnoj autobusnoj stanici...dobro...u redu...



- Idemo - reče vozač ambulantnih kola.- Odmarali smo se čitavih sedamnaest minuta! Zar vam to nije dovoljno? Želite još? Možda i kavicu?

Nitko iz tročlane ekipe hitne pomoći mu ne odgovori: oguglali su na njegove dosjetke.

Uz sirenu i rotacijsko svijetlo, kola Hitne pomoći izjure na suncem obasjanu ulicu, dok su im se vozila zarobljena u gustom saobraćaju sklanjala, omogućujući im što brži prolaz.

Tri ulice dalje, vrlo blizu njihovom cilju, autobusnoj stanici, prolazeći pored velikog i ostakljenog hotela, najboljeg i najskupljeg u gradu, vozač zatrepće očima i učini mu se da sjedi u kinu i gleda napeti film, jer ono što vidi, graniči mu sa ludilom. Nemoguće postaje moguće.

Hotel odjednom više nije bio sav u crnom staklu, već se u bljesku bijelila, iznenada pojavi crvenilo: plameni jezici, shvate ljudi u kolima, gledajući razrogačenim očima, nadajući se kako to ipak nije zbilja. Ali jest zbilja! Prasak tek sada, nakon silne blještave svjetlosti odjekne i zaglušujuća i bolna za uši detonacija uzdrma ih u jurećim kolima.

- Uh, majke ti - prostenje vozač. - Ovo je gadno.

- Biti će posla za nas - reče tiho, toliko tiho da su se riječi jedva čule, mlada liječnica do njega, gledajući široko otvorenih bademastih očiju, u košmar na ulici koji je počeo svoj bjesomučni i ludi ples.

- Da stanemo? - upita bolničar, iza nje: sjedi pozadi, nevidljiv, ali i on sve dobro vidi.

Krhotine stakla i čelika posvuda vitlaju toplim zrakom i nemilosrdno se zabijaju u prolaznike. Vriskovi izbezumljenih ljudi odjekuju, ali snažan prasak detonacije još nije zamukao i ljudski se krikovi ne čuju, prigušeni su, ali čuti će se.

- Ne sada! - u hipu odlučuje liječnica: ovo joj je već šesti mjesec u kolima Hitne i naučila se brzo donositi odluke. - Blizu smo autobusne stanice...pokupimo prvo onog jadnika i vratimo se ovamo. Ovdje smo za minutu.

- Važi! - reče vozač i pritisne gas.



Ležeći beživotno na sivom pločniku, starac, u stvari pedesetogodišnjak kojeg je grubi život na ulici prerano postarao, počinje se trzati.

- Što mu je? - čudi se vozač autobusa, gleda u jadnika i nemoćno se osvrće.



"Zašto se vatrena kugla pojavila? Znači li ona moju smrt? Umirem li? Ako umirem, kako onda sve to jasno vidim oko sebe?

Evo, ovog je mladića pogodila krhotina stakla i gadno ga posjekla posred lica i zauvijek će mu ostati ružni ožiljak. Dubok i crven.

I kola hitne pomoći. Što će kola ovdje? Zar ne znaju kako je njihova pomoć uzaludna? Nitko i ništa na putu u ludilo ne može pobjeći. Zar čitav moj život, a i životi ostalih, nije dobro mi poznati košmar? Koji me posjećuje doduše rijetko, jako rijetko, ali me ipak posjećuje, a volio bih kad bi me prestao posjećivati, da se uljuljkam u mir, duboki mir u kojem se ništa ne događa, već jednostavno postojim. Umoran sam od toga. Umoran sam od svega, ako ćemo pravo. Pobjegao sam iz onog ludog svijeta u kojem sam pomamno trčao dugu i napornu trku za zaradom, napustio kuću, obitelj, posao, napustio sve, jer nisam želio profućkati život na tako trivijalne stvari, koje me okolina tjerala da kupujem. Želio sam nešto više od života, i evo, dobio sam...što? Ne znam! Ali me gadno plaši to što mi Život podario. Ako je to dar. Možda je prokletstvo. Zašto vidim stvari koje nitko drugi ne vidi? Događaje koji se još nisu dogodili? Što sam ja? Nakaza? Ili izabrani? Sve je to toliko teško...

A najteže je ovo stanje, koje mi zahvaća čitavo tijelo, a najviše um. Svjestan sam svoje okoline: lijepo vidim vozača autobusa sa mobitelom u ruci i uplašenog pogleda, čak i mirišem njegovu kremu koju upotrebljava nakon brijanja, mogu namirisati čak i strah koji se podiže u njemu dok me gleda kako beživotno ležim ispred njegovog autobusa. Znam kako on, a i svi ostali, misle da sam u dubokoj nesvjestici, tako im se čini, ali moja čula nisu nikada bila budnija! U onom sam stanju. Posebnom. Koji me počeo redovito posjećivati od prije skoro dvije godine, kad sam prvi put iskusio neshvatljivo.

Čula mi se podigla iz nekog nepoznatog dijela mene i sunula visoko u vis, jako visoko, pa vise i lebde iznad toplog grada, nadgledaju. Nadgledaju događaje, sve prate. Ništa ne propuštaju. Ne plaši me to. Nikako. Ali me prokleto plaši to, što vidim događaje koji se još nisu odigrali i koji će se tek odigrati. To mi ulijeva jezu u kosti...

Eto, vidim ambulantna kola koja se približavaju mjestu na kome ležim i znam kako bjesomučno jure zbog mene. Upravo su prošli pored hotela u kojem je baš u trenutku njihovog prolaza, eksplodirala bomba i u čijoj blizini za njih i te kako ima posla. Znam kakva su im lica bila u tom trenutku, dok su zapanjeno gledali u eksploziju, ne vjerujući svojim očima. Znam i da su jučer u noći dvojica neprimjetno ispustila malena avionske putne torbe, prvo na katovima, a kasnije iza velikih i krasno oslikanih vaza u holu hotela. Te su torbe eksplodirale, one u predvorju, iza palmi, ostale čekaju. Samo ja to znam, a ne znam zašto znam i kako znam. Jednom sam pročitao, jer čitam strašno mnogo, kako je najbolje ne znati da znaš. Uvjeravam vas da to nije istina! Strašno je ne znati da znaš jer neprestano, od kad sam toga postao svjestan, očekujem katastrofu, a to se upravo i događa: katastrofa do katastrofe niže su u ovom ludom svijetu u kojem svi gaze svakoga u pomamnoj trci za zaradom, ne obazirući se na krikove umirućih. Ništa nije važno, osim zarade! Sve je ostalo potisnuto na periferiju života i malo tko brine o tome. Profit je božanstvo kome se svi klanjaju. I bijelci i crnci i fašisti i komunisti i bogati i siromašni i muškarci i žene: svi su u tom klanjanju izjednačeni. Pobjegao sam od toga, od lude i iscrpljujuće trke za profitom, prigrlio slobodni život skitnice, ali nisam uspio zauvijek mu uspješno umaći, sustigao me, dao mi na poklon, ako je to poklon, moć viđenja još neviđenog, viđenja djelića budućnosti i tako me podjarmio, baš kao i ostale jadnike koji se nazivaju ljudima sa slobodnom voljom.

Slobodna volja? Ma nemoj! To je nešto najsmješnije što sam čuo u svom životu. Ni ne znamo tko upravlja nama: nikada nećemo ni shvatiti. Eto, vidim ono što drugi ne mogu vidjeti, ali ne shvaćam zašto to vidim, iako znam kako razlog mora postojati. Ili ne mora? Možda samo mi, ljudi, u svojoj slabosti spoznavanja mislimo kako za sve mora postojati uzrok? Uzrok i posljedica. Kauzalnost! I tome smo dali ime…

A možda nije tako, možda se sve događa bez razloga, naprosto samo zbog toga da se događa. Zašto su ona dvojica jučer spustila svoje paklene torbe i prouzročila pakao mnogima. Jesu li morali to učiniti? U ime čega? Ili koga? I da su ih pitali što žele učiniti: postaviti ili ne postaviti bombe, što bi odgovorili? Kladim se, kako bi rekli: postaviti!

A znate li zašto? Jer mi, ljudi, volim kaos! Volimo ludilo oko nas i što je ludilo kaosa veće i ubojitije, mi se osjećamo sretniji, jer..."



- Ovdje, ovamo! - viče vozač autobusa: spazio je ambulantno vozilo i pomamne maše, nastojeći svim silama privući pažnju.

- Je li živ? - pita mlada liječnica, spretno iskačući iz kola, koja se još nisu ni zaustavila.

- Jest, trese se - odgovori vozač. - Možda ima padavicu?

- Ne, nije to epilepsija - kaže mlada i zgodna liječnica. - Nema pjene. Drugo je nešto posrijedi.



"Lijepa je, mlada je. Njeno je lice zabrinuto dok se naginje nad mene, gleda me ispitivački, profesionalnom radoznalošću. U trenutku kad me dotiče, osjećam silan udar i znam: mlada će liječnica stradati već sutradan. Ona moja čula, kojima ne znam imena, koja se otkinula iz moje nutrine i sad lebde nad gradom i prate događaje, znaju za sutrašnje događaje, znaju za smrt mlade doktorice, koja mi sad spašava život. Ironija, ironija...sve je to ironija.

Pakao? Živimo u paklu, a da to ni ne znamo. I što je još gore, sami ga stvaramo. Naš je to privatni pakao, kojeg, jer sve moramo imenovati, zovemo uspješnim životom. Zgrćemo, a dok zgrćemo uništavamo. Ali to nije važno! Važan je jedino profit!

Uhhhhh, vidim jadnu doktoricu u ružičastoj izmaglici: otvara vrata svog stana i u trenutku kad zakoračuje u njega, pogađa je nož dugog i oštrog i blještavo sjajnog sječiva ravno u vrat, a njene se oči šire i bezglasno vrište i pada i sve je gotovo za nju. Zauvijek. U bolu i crvenilu.

Sasvim je isti osjećaj kao i onaj od prije više od godinu i po dana, gotovo dvije, a bilo mi to prvi put, kad sam, kao u nekom posebnom snu, koji nije san, vidio svog prijatelja u piću kako gubi ravnotežu, poskliznuvši se na pločniku, jer netko je nemarno nešto odbacio, zateturao je, mlatara rukama i pada ravno pod kotače gradskog autobusa, koji upravo u tom trenutku nailazi. Shvatio sam da mi je prijatelj mrtav, iako sam sjedio sa njim u parku i potezao crno vino iz zajedničke boce sa njim. Dobro me potresla ta vizija, bila mi je prva i došla je iznenada u lijeno poslijepodne i ni malo je nisam očekivao i gadno sam se prepao.

Prijatelj je primijetio moju promjenu raspoloženja i nasmijao se i rekao nešto o tome, kako za neke ljude nije piće...Složio sam se sa time i nisam više pio i želio sam mu reći što sam "vidio", ali nisam mogao, nisam nikako mogao to izustiti. Sutradan je bio mrtav, smrt ga stigla i otela od života potpuno točno onako kako sam dan ranije "vidio"."



- Idemo! Kisik! - naredi doktorica koja će sutra biti mrtva. - Izvući će se iako mu srce galopira!

- Piće? - upita bolničar, njen pomoćnik.

- Ne znam - iskreno i pomalo zbunjeno promrmlja mlada doktorica. - Ali gledaj, otkucaji mu se srca penju ludom brzinom...

- I približavaju kritičnoj točci - nadoveže bolničar. – Ako ovako nastavi…

- Odmah sa njim u kola i vozi nazad do hotela - naredi liječnica ustajući. - Mora da je tamo pravi pakao! Ma što li se to događa?



"Kaos se događa, lijepa moja, želim joj reći, ali ne mogu jer "vidim" svojim duhovnim očima nadolazeći kaos: hoteli lete u zrak, i ne samo hoteli, sve blješti narančastom bojom, svijet se ljulja, drma, nitko nije siguran, svi smo beznačajni, postajemo ništa, postajemo brojke, postajemo neljudi, koljemo sami sebe i zovemo to progresom i čestitamo sami sebi na tome i divimo se našoj dovitljivosti, jer smo na visoku i jako sofisticiranu razinu podigli ubijanje, tlačenje, ponižavanje svoga bližnjeg...Prava je umjetnost sve to postalo, zasjenivši sve ostalo. Čovjek je prestao biti drugome čovjeku čovjek i postao mu potrošač i ništa više. Ludilo života, koje je odavno prestalo biti život, a postalo borbom za preživljavanjem. I nije istina kako preživljavaju najuspješniji, preživljavaju najbezobzirniji. I zato ne želim više, dosta mi je, ne želim više "vidjeti" nadolazeće katastrofe, jer znam kako će biti sve veće i sve krvavije i bolje je da se ugasim, prije nego što eksplodiraju i one ostale sakrivene bombe u hotelu, da oslobodim mladu doktoricu, koja će mi se već sutra pridružiti na onu drugu stranu iz koje se nitko ne vraća, koja donosi mir i zaborav, da bar malo svojim umijećem pomogne jadnicima koji će nastradati uskoro, a koji sada misle kako su bili sretni i izvukli se. Jadnici, ne shvaćaju, kako se nitko iz paklenog vrućeg kotla kojeg nazivamo život, ne može izvući: svi su osuđeni na patnju i propast!"



- Gubimo ga! - kaže doktorica. - Zašto? Što mu je? Zašto odlazi?

Gleda nemoćno u tijelo koje se trza i gasi i podiže pogled i uzdah joj se iznenađenja otme sa usana.

- Što je? - pita bolničar, kojeg njen uzdah iznenadi.

- Pa on se smiješi - odgovori doktorica i rukom pokaže na nasmiješeno lice pacijenta, mirno, sad već u vječnom zaboravu.

- Našao je mir - promrmlja bolničar, a u glasu mu mrva strahopoštovanja: jer ma koliko smrti da je vidio u svom mladom životu, još uvijek ga njena konačnost opčinjavala.

- Evo nas kod hotela - reče vozač. - Ma vidi...

Snažan tresak, zaglušujući, razlegne se i uzdrma im vozilo, po drugi put u nekoliko minuta istog vrućeg poslijepodneva i putnike u njemu i svi shvate kako je pakao tek započeo. Možda je ovaj, koji mirno pored njih na nosilima leži sa spokojnim osmjehom na licu, pobjegao u pravi čas?

(napisano 18.06.2006).

- 11:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

22.06.2010., utorak

Čudak



- Ali, molim vas lijepo! - uzvikne gospođa Roli i visoko podigne svoje umjetno iscrtane obrve, koje su i bez toga stršile poprilično visoko. - Zašto NJEGA želite pozvati?

- Pa susjed mi je, zar ne? - odgovori Amalia, mlada i prijazna plavuša, na pragu tridesetih. - Ovo je proslava useljena, Linete i mene u vaš kvart.

- Ne vidim razlog ...

- Ali zaboga! - uzvikne Amalia. - Kako bi se vi osjećali, da pozovemo čitavo susjedstvo, a samo vas ignoriramo.

- Hm, hm... - gospođa Roli se isprsi u svojoj nadmoćnoj pravednosti. - Mislim kako nemate razloga ne pozvati me.

- A svog prvog susjeda imam?

- Pa...ne znate tko je on, inače ne bi tako govorili.

- Prosvijetlite me.

- Dovoljno je reći - gospođa Roli stiša glas gotovo do šapta i povjerljivo se nagne prema sugovornici - da se vaš susjed izjašnjava protiv Isto-Isto Zakona.

Rekavši to, gospođa Roli se korak udalji od svoje novopridošle susjede, mlade i zgodne, moglo bi se čak reći lijepe, gospođice Amalie. Htjela je dobro zapaziti i još bolje upamtiti, za buduće prepričavanje, u kome je već unaprijed počela neizmjerno uživati, izraz lica mlade susjede i njeno reagiranje.

Novopridošla, Amalia, iznenađeno zatrese lijepom kosom, koja zasvjetluca na suncu, a oči joj zaplamte plamenom znatiželje. Vječna ženska vatra.

- Je li to vi kažete...

- Upravo to!

- Pa kako je to moguće?

- Moguće je, vidite i sami...

- Bila sam uvjerena, kako su ti ljudi i njihova razmišljanja, a naročito shvaćanja, prošlost.

- E, pa nisu.

- Svašta!

- Naravno da je svašta! - uzbuđeno i sva važna u svojem pravovjerju, gospođa Roli se još više isprsi: impozantne joj grudi gotovo dodirnule Amaliin nos.

- To je već sasvim nešto drugo - reče Amalia.

- Bila sam sigurna da će te upravo to reći, kad se upoznate sa činjenicama. A sad još samo da vam ovo kažem. Morate znati da…

- Hvala vam draga susjedo - smiješeći se reče Amalia nakon petnaest minutne tirade gospođe Roli. – Sve ću vjerno prenijeti svojoj Lineti i posavjetovati se sa njom.

- Do viđenja - reče raspoloženo gospođa Roli. – Vidimo se na zabavi.

Amalia joj se čarobno nasmiješi, uljudno klimne glavom, pa prijeđe ulicu i otvori vrata male, lijepe kućice, okružene zelenilom, koje će zajedno sa Linetom sa uživanjem njegovati u godinama koje slijede. Zatvori vrata za sobom i poviče:

- Halo, Lin? Gdje si?

- U kadi! - dopre do nje zvonki glas Linete.

Amalia se nasmiješi, laganim hodom krene prema kupaonici, odbacujući pri tom komad po komad odjeće, ostavljajući mekan i svileni trag. Ušavši u kupaonicu, u kojoj se podizala para, jer Lineta je voljela vruću vodu, što vruću to bolje, Amalia skine i posljednji dio odjeće koji je ostao na njoj, majušne i crvene i čipkaste gaćice, koje je za godišnjicu dobila od svoje ljubavi Linete, pa polako klizne u kadu do nje i njihove se usne spoje u požudan poljubac....



- Sigurna si? - upita Lineta.

Amalia klimne. Poslije burnog susreta u kadi, piju kavu u maloj kuhinjici svježih boja.

- Ma da nije to neka patka? - Lineta je bila nepovjerljiva.

- Gospođa Roli mi je čak rekla, kako se naš susjed izjašnjava protiv Isto-Isto Zakona. I ne krije to! Galami na sav glas kako je čitav svijet izgubio kompas, kako su svi ti brakovi pred Svemirom nevažeći, kako je Priroda htjela da bude muško-ženski odnos, kako ovo, kako ono ...

- Pa on je neandertalac po shvaćanju.

- Ne samo po shvaćanju, Lin, ljubavi moja, već i po življenju. Susjeda kaže kako se hvasta da nikad nije poljubio muškarca, još manje legao sa muškarcem i kako samo u ženi i sa ženom može uživati i kako je to jedino što priznaje.

- I ne priznaje Isto-Isto Zakon?

- Ne priznaje!

- Usprkos tome što je izglasan u UN – a i što su ga potpisale sve države svijeta?

- Susjeda kaže baš za inat tome.

- Čudak! - zavrti Lineta glavom i blago se nasmiješi.

- Pravi čudak – složi se sa svojom suprugom Amalia.

(napisano 10.02.2006.)

- 09:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.06.2010., ponedjeljak

Odabrani snovi



Trenutak se njihovih prvih predsanjarskih koraka približavao i obojica su, Indi i Ater, nerazdruživi od dana kad su propuzali budno praćeni ponosnim pogledima svojih majki, počeli osjećati sve veću napetost: stezala im se grla u prisustvu Časnih Starješina, pored kojih bi prolazili, dok bi lutali Gradom Snova. Gledali bi u te dostojanstvenike sa strahom, jer oni će odlučivati o njihovom daljnjem statusu u životu. Oni odlučuju, tko će biti biran u Sanjare, a kome će to biti zauvijek uskraćeno. Nije bilo popravnog Ispita.

Sanjari su bili privilegirani i naravno da se svatko želio domoći povlastica koje su Sanjari uživali. Silno su priželjkivali biti izabrani u Sanjare. Nadali su se! Svaki se mladić nadao da će biti izabran i, kako im se približavao šesnaesti rođendan, dan kad bi odlazili u Sobu Snova, na Ispit sanjanja, to su postajali sve napetiji.

Upravo je to odgovaralo Časnim Starješinama: oni koji su napeti do vrhunca, obično su imali prave, dobre, poželjne snove. Udarni snovi, zvali su ih Časne Starješine, i samo su oni znali što to znači. Nitko, baš nitko, izvan Časnih Starješina i Sanjara samih, nije nikada doznao koji su to snovi bili poželjni, zbog kojih se postaje toliko željeni Sanjar i uživa u svim pogodnostima koje im društvo može pružiti.

Ostali, oni koji nisu imali sreće i nisu bili među izabranima, nastavljali bi svoje bezbojne živote u službi Sanjara; kojima je bilo sve podređeno, bili su tu samo radi izabranih, da bi njima služili. I nisu smjeli sanjati: spavali jesu, ali u svojim sobama koje nisu nudile snove. Bezbojne sobe, bezbojni životi. Tako je bilo milenijima i nitko se nikada nije drznuo upitati zbog čega je tako. Do mladog India!

- Pogledaj kako mi ruke drhte - reče Indi i ispruži ruke pod poveliki nos Atera. - Neću biti primljen! Kako mogu imati dobar san, kad ovako drhtim?

- Ne pretjeruj - odvrati Ater. - Uopće ne drhtiš! Uzbuđen si! Svi smo uzbuđeni i to je normalno.

- Možda je normalno - reče Indi i ogleda se oko sebe: nije želio da bilo tko čuje razgovor. - Pazi dobro, Ater! Imam jedan prijedlog i nadam se da ćeš pristati na njega.

- Pucaj! - vojnički odsječe Ater.

- Sklopimo dogovor. Dajmo jedan drugome riječ i održimo je bude li potrebno, bez obzira na bilo kakve posljedice!

- Kakav dogovor? O čemu?

- Prvo mi daj riječ!

- Nije li to malo djetinjasto? - upita Ater. - Ipak smo mi šesnaestogodišnjaci, pred odlaskom na Ispit.

- Baš zato! - uporan je Indi.

- Dajem riječ! - reče Ater čvrsto i pruži ruku.

- Ako jedan od nas ne prođe na Ispitu, onaj drugi će mu reći o čemu je poželjno sanjati - reče Indi tiho, svjestan što traži od svog prijatelja. - Jednostavno ćemo ispričati jedan drugome svoje snove! Razumiješ? Tako ćemo doznati!

Ater se zagleda u njega kao da ga nikad do sad nije vidio; nepoznati stoji ispred njega. Nikada nitko nije nikome pričao svoje snove. To što Indi traži, nije ništa drugo nego svetogrđe! Može li on to učiniti? Želi li? A zatim mu odjednom munjevitom brzinom proradi sjećanje, sjećanje na zajedništvo sa Indiem. Oduvijek su zajedno: rođeni su u isto vrijeme, tako je bilo određeno od Starješina, pa su sve što su proživjeli u svojim mladim životima, proživjeli zajedno. Ispit znanja, ponašanja, izdržljivosti i sve ostale mnogobrojne prepreke na putu ka Ispitu, zajedno su prošli i uvijek su bili među najboljima, obojica. Bio je siguran da će i ovu prepreku zajedno savladati, neće biti potrebe prekršiti tabu milenijima star. Koliko zna, takvog se što nije nikad dogodilo! Bilo je naprosto nemoguće zamisliti takvog što!

- Dogovoreno - naposljetku progovori, a njegov prijatelj odahne, zagrli ga i prodrma, pokazujući radost. Zar je mogao drugačije odgovoriti?



- Uđite svi u brod! - naredi jedan Starješina skupini nestrpljivih mladića, koji su nervozno, cupkajući sa noge na nogu, čekali upravo ovaj trenutak, toliko važan u njihovim životima. - Vozimo vas u Stakleni Grad! Vaša generacija ima čast polagati Ispit u Staklenom Gradu. Svi znate što to znači!

Znali su. Prvi se Ispit u povijesti održao u Staklenom gradu i generacija, koja bi imala čas Ispit polagati u njemu, znala je da se mnogo od nje očekuje! Već su bili privilegirani!

Šutjeli su svi, tih nekoliko kratkih trenutaka, dok nisu stigli u Stakleni Grad. Na putu su morali proći kroz opasnu Divljinu: neprekidno su ih upozoravali na opasnosti koje su dopirale iz Divljine. Po riječima Časnih Starješina, u Divljini su vladali neki drugi zakoni, krvožedni, ubitačni, i nije bilo poželjno odlutati u Divljinu. Nikad nitko nije otišao u Divljinu: što bi tamo tražio? Uostalom, sve što su mogli zatrebati, imali su na raspolaganju u tri Grada, koliko ih je bilo. Stakleni, Zlatni i Sunčev grad, zvali su se, a njihovi stanovnici rijetko se međusobno posjećivali: oko gradova vladala je Divljina! A ona nije praštala, učili su ih od malih nogu! Gradovi su bili zaštićeni: kupola je pokrivala svaki od tri grada, štiteći ih od vanjskih utjecaja.

Prostorija je bila ogromna, čelično-blistava, a poredani u velike kružnice, kojih je bilo mnogo, nalazile su se Kapsule: u njih si morao leći, Kapsula bi spustila svoj prozirni pokrov, spavao bi, sanjao bi, a tvoji bi snovi bili nadgledani od Starješina, koji su ih primali u svoj um, i koji su i postali Starješine, upravo zbog te svoje božanske sposobnosti.

Svi su mladići zapanjeno gledali oko sebe u Predvorje Snova.

- Uđite, lezite, sanjajte! - zapovijedi Starješina koji ih je doveo. - Želim vam velike snove!

Ušli su svi, legli, prozirni su se pokrovi nečujno spustili: snovi ih obuzeli, ovladali mladim umovima.



- Još nije kasno - reče Ater, dok su hodali kroz Akvarium: oko njih su u vodi plesale raznobojne ribe mnogih svjetova. - Ne moramo kršiti tabue. Razmisli još jednom o svojoj želji!

- Razmislio sam odavno! - odgovori mu Indi. - Reći ću ti što sam ja sanjao! Sanjao sam bezbroj žena, ljepotica do ljepotice, a sve su se trudile ugoditi mi! Još nikad toliki užitak nisam osjetio. Kuća Užitaka je prema tome ništa. Poželio sam ostati u snu zauvijek!

Hodali su lagano kroz tunel, sami, neuznemiravani ni od koga: koraci im prigušeno meko odjekivali.

- A ti? - upita Indi. - Na tebi je red da mi kažeš! Što si sanjao, Ater?

- Nešto sasvim drugačije od tebe - Ater odgovori zamišljeno gledajući negdje u daljinu. - Rat, sanjao sam bitku. Letio sam moćnom krstaricom i sijao smrt! Bilo na koji planet da sam došao, sijao bih smrt. Bez obzira na kome su stupnju razvoja bili domoroci! Svima sam davao samo jedno: smrt! Bilo je strašno, Indi! Strašno! Razarao sam čitave gradove, nemilosrdno, potpuno. Grozni snovi! Smrtonosni snovi!

Dva su prijatelja zamišljeno i dalje koračala kroz tunel, dok je noć jela njihove misli i korake.



Petnaest Ispita kasnije...

Još jedan pregled galaktičkih zrcala i sa poslom je gotov. Indi jedva čeka da završi sa dosadnim, grozno jednoličnim, poslom, koji u njemu uništava volju za bilo čime. Ubija se ovom dosadom, a Sanjari...Ne smije ni misliti o tome! Rad i nerad: isto mu dođe! Dosada! Poslije posla obično se zavuče u svoju sobu za prebivanje, bulji u zidove koji mu svaki čas prikazuju drugi prizor i misli...misli na Atera, svog prijatelja iz djetinjstva, sad poštovanog Sanjara.

Onog je dalekog trenutka doživio prvi i do sada jedini šok u svome životu, kad je shvatio da je Ater primljen u Sanjare, a on, Indi, nije. Nikada neće zaboraviti pogled nerazumijevanja i nevjerice koji su prijatelji međusobno izmijenjali, dok su imena Sanjara glasno prozivana, a njegovo nije bilo među njima. Najviše je boljelo to, što je znao da će se rastati od Atera. Sanjari su se družili samo sa Sanjarima.

I zato Indi po drugi put pogleda u pravcu odsjaja galaktičkih zrcala, misleći kako se prevario. Ali se nije prevario!

Ater stoji pored izlaza, obučen u svjetlo-plavo, boju Sanjara i domahuje mu. Indi se pita: sanjam li to? Ne sanja: Ater mu domahuje, zove ga! Kao u djetinjstvu!

I dva prijatelja ponovo hodaju kroz tunel Akvarium, ribe plešu i dalje, ali oni nisu isti: nešto ih nevidljivo razdvaja. Ali i spaja.

- Čemu imam zahvaliti tvojoj iznenadnoj posjeti? - pita Indi, ne mogavši više izdržati muk između njih, težak i siv poput olovnog neba.

- Ne budi zajedljiv - blago odgovori Ater. - Reći ću ti nešto. Ja sam odlučio, a ti kako hoćeš. Odlučio sam pobjeći! Napuštam Grad i idem u Divljinu.

- Jesi li poludio? - Indi bulji u njega: nevjerica mu na licu.

- Možda i jesam - kaže Ater i prisiljava prijatelja da stane i naginje se prema njemu. - Ono i nije ništa drugo do li ludnica! Krvava ludnica! Znaš li što Sanjari rade? Štite naš maleni udobni svijet! Dok sanjaju, svaki svijet na koji u snu, koji nije san, nalete, nemilosrdno uništavaju!

- Čekaj malo! - prekida ga Indi. - Rekao si "u snu koji nije san": to su točno tvoje riječi! Objasni to!

- Nije san! Zar ne shvaćaš? Sve je to stvarnost, realnost našeg Univerzuma! Mi, Sanjari, imamo sposobnost uništavanja: čim otkrijemo neku civilizaciju koja bi nam se u budućnosti mogla približiti i eventualno nas ugroziti, mi je, Sanjari, uništavamo. U svom snu! Ali za njih, to je žalosna i bolna stvarnost! Mi Sanjari upravljamo njihovim životima, svjetovima! Nagonimo ih na ratove, nagonimo ih na uništavanje!

- Oh! - Indi ga gleda razrogačeno. - To znači da svi Sanjari sanjaju ratne snove?!

- Upravo tako! - uzbuđeno reče Ater. - Pogodio si samu bit! I zato smo Časnim Starješinama dragocjeni! Štitimo ih, štitimo njihov svijet, ne naš, samo njihov i meni je toga dosta! Ne želim ubijati samo zato da bi Časne Starješine mogle uživati u svom vladanju nad masama. Odlazim! Odmah! Odlazim u Divljinu, koja sigurno nije toliko strašna koliko nam govore! Sve je to urota Časnih Starješina, koji ni malo nisu časni! Ideš li sa mnom? U Divljinu? U nepoznato? Pokušati izgraditi novi svijet? Ideš li, Indi, ili ostaješ ovdje služiti besmislu?

Indi ga gleda, mirno, sa osmjehom i prije nego što je prijatelju odgovorio, Ater već zna odgovor.

(napisano 7.12.2005.)

- 08:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.06.2010., nedjelja

Željeni zaborav



Osjetio sam da nešto nije kako bi trebalo biti upravo onog dana kad sam se vratio sa svoje osamdeset i sedme misije. Istog trena kad sam izašao iz ogromnog transportera u kome sam proveo dugo vremena, ispred očiju mi se zamaglilo, još malo, pa bi se i zacrnilo. Možda bih i pao na astrodrom, ne znam. Čudan osjećaj: još nikad doživljen. Pitao sam se, što li to može biti, ali onako potiho, ne mareći previše. Vratili smo se i to je bilo najvažnije. Još je jedno putovanje privedeno kraju. Naravno da sam osjećao radost što sam ponovo kući, ako mi je to bila kuća, jer već smo toliko planeta promijenili koje smo nazivali svojim domom, da ne mogu biti posve siguran. Kruži predaja da potičemo sa planete predivne plave boje i, zamislite samo, koja je imala samo jedno Sunce! Nije mi jasno, kako su mogli živjeti moji daleki preci samo sa jednim Suncem, pa da je planet i ne znam kako lijep, jedno mi se Sunce čini nekako i previše bijednim. Nedostatnim! Što su radili, kad bi planet zarotirao i na njihovoj strani ne bi bilo svjetlosti? I kako su zvali to vrijeme? Vrijeme bez svjetlosti? Odsustvo svjetlosti? Nema Sunca? Bez Sunca?

Dok se približavamo "Rotacijskom Oku", vidim našeg šefa: Denkir se smiješi i domahuje mi, pa pokazuje na vrata pored "Rotacijskog Oka". Shvaćam da će me pričekati, dok zajedno sa ostalima iz posade transportera, ne budem pregledan. "Rotacijsko Oko" sve vidi, bilježi svaku promjenu u nama, u našoj nutrini: neka je naša DNK samo zatreperila, svevideće "Oko", kako ga skraćeno zovemo, zvoni na uzbunu. U stvari ne zvoni: podiže "Plašt" oko označenog i štiti neoznačene. "Plašt" je plazma života, neprobojna, ujedno i hranjiva: možete u njoj provesti neograničeno vrijeme, a organizam će vam primati sve ono što mu je potrebno i u točno odmjerenim količinama.

Upravo se oko mene omotao "Plašt" uz blagu i plavu i umirujući glazbu. Plave me glazbene niti navodile na smirenje. Nije mi trebalo umirivanje: živim već toliko dugo, da sam sve u našoj, a isto tako i u obližnjim galaktikama vidio: nema više uzbuđenja. Sve je postalo rutina. Od onog dana, kad smo prije mnogo milenija pobijedili Smrt i prestali umirati, nestalo je i straha, pa su mnoga prijašnja uzbuđenja postala mlaka.

- Molim, kreni prema "Ipsilon vratima" - reče mi glas koji nikom nije pripadao: robot zaštite.

Pošao sam, dok me Denkir pratio hodajući što je bliže mogao pored prozirnog plašta koji me omatao: bio je siguran, ništa nije moglo probiti i napustiti omotanu zonu.

- Nije ništa veliko - reče mi uz smiješak svojih velikih usta. - Za čas će te srediti i idemo u provod. Upoznati ću te sa novim izumima: silno smo napredovali dok si ti letio.

Ušli smo kroz vrata, koja se automatski otvorila pred nama i odmah zatim zatvorila za nama. U prostoriji nije bilo nikog: samo veliki stol, točno na sredini. Zatim odmah zatreperi zrak i Liječnik se stvori pored stola.

- Lezi na stol, putniče - reče mi, a glas mu odavao zabavu: sigurno mu bilo dosadno! Nitko nije bolovao, nitko nije umirao: bio je besposlen.

Legnem na stol i opružim se svom svojoj dužinom, dok su oko mene lebdjeli instrumenti, treperile narančaste kugle, zeleni mali trokuti, istražujući moje tijelo u potrazi za...nitko nije znao. Liječnik je zapanjeno iščitavao dijagnozu koja je u zraku treperila ispred njegovih radoznalih očiju.

- Čudno - reče Liječnik. - Svi nalaze govore jedno te isto. A to je nemoguće!

- Što govore? - upita Denkir: ja sam skoro zaspao, toliko me omamila plešuća svjetla oko mog tijela.

- Mora da je greška - reče Liječnik.

- Što govore? - ponovi nestrpljivo Denkir.

- Govore da Median umire - odgovori mu liječnik. - Što je naravno nemoguće! Odmah ga šaljem u "Bijelu Zoru" i sve će biti sređeno za tren!

Da objasnim: Median, to sam ja; "Bijela Zora" je čudesna prostorija u kojoj je otkrivena Besmrtnost. U nju su odvozili pacijente na kojima bi došlo do poremećaja i, baš kako je dobri Liječnik rekao, čudesna bi ga prostorija sutradan pustila vani, sasvim zdravog, ponovo besmrtnog.

I dalje ležim na stolu, svjetla oko mene plešu, a ja se pitam, koliko sam već takvih momenata imao u životu. Već dugo živim, jako dugo, ali ne sjećam se da sam ikada bio u "Bijeloj Zori". Je li to moguće? Ili mi brišu sjećanje? Ako mi brišu sjećanje: zašto mi brišu sjećanje?

Počinjem misliti na bezbrojna intergalaktička putovanja na kojima sam bio. Osamdeset i sedam misija je iza mene, a svaka traje po nekoliko stotina godina...Svemir je prazan, ledeno prazan, bešćutan, osjećam se dijelom njega. Poprimio sam nešto od njega kroz koga putujem! Poprimio sam njegovu ravnodušnost! Jer Svemir nije zao, nije ni dobar: jednostavno je ravnodušan, a ta ravnodušnost ne da se podnijeti, ako je i malo dublje upoznate. A ja sam je upoznao.

Pitanje mi bljesne: koliko još ovako? Vječnost? I odjednom mi vječnost postaje odvratna. Ne želim više besmrtnost. Ali što dolazi poslije nje? Neka druga vječnost? Različita?

- Ne želim ići u "Bijelu Zoru"! – kažem odjednom odlučno, napola i samog sebe iznenađujući.

Zapanjeno me gledaju! Ne vjeruju da sam to upravo rekao: ne vjeruju vlastitom sluhu.

- Što si rekao? - upita Liječnik.

- Čuli ste! - odlučan sam da izborim svoju želju. - Ne pristajem ići u Bijelu Zoru. Ni nigdje drugdje. Hoću otići kući, gledati plavičasti vjetar, osluškivati njegov pjev i čekati...čekati oslobođenje.

- Kakvo oslobođenje?! - ljuti se Denkir. - Čekao bi smrt!

- Zar to nije jedno te isto? - pitam tiho.

Ne odgovaraju mi. I ne moraju. Znam!

( napisano 5.12.2005. )

- 11:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.06.2010., subota

Putovanje



- Pogledaj kako je lijepo - reče Rea, dok stoje na obali mora, u ljetnu toplu večer. - Zar nije prekrasno?

- U pravu si - složi se sa svojom dragom Thor. - Nema više takve ljepote.

- Šteta - promrmlja Rea, privijajući se uz njega.

Stoje na istom mjestu već sat vremena i ne mogu odvojiti pogled od zlatno-plavičastog odsjaja mora, blago uznemirenog, dok plamena sunčeva lopta, ogromna, blještava, polako počinje svoj uron, kako se čini promatračima. Uživaju u prizoru.

Drže se za ruke, zaljubljeni: zaljubljeni jedno u drugo i zaljubljeni u ovaj predivni zalaz sunca. Jedan se dan privodi kraju i osjećaju žalost zbog toga.

Ovo je u potpunosti njihov dan: sve je u ovom danu podređeno njihovim željama. Lagana vožnja zračnim jastucima nad savanom, dok ispod njih trče krda zebri, bivola, slonovi podižu visoko surle: obilje života kud kod pogledaš. Zatim lebđenje nad polarnim kapama: blještava ljepota izmamila im suze. Jata kitova na oceanu, razigrano štrcaju vodoskoke, uranjaju udarajući moćnim repovima... I oni, Rea i Thor, gledaju raširenih očiju, pamteći, ne, urezujući svaki detalj u samu srž pamćenja, jer ništa ne smiju zaboraviti, sve moraju pamtiti, za vječno sjećanje. Predivni prizori, prekratki trenutci, misle oboje, dok gledaju u sunčevu loptu, koja je već polovicom uronila u ljubičasto more, dok im vjetar, lagan, lepršav, jedva primjetan, a opet posvuda i neprekidno prisutan, hladi topla tijela. Uživaju beskrajno, znajući da su ovi zlatni trenuci njihovih života. Poslije ovog...

Sunce zađe, potpuno, konačno: tama se prostre nad morem, gradom, nad svime. Nad mislima...

- Gotovo je - reče Rea uzdahnuvši.

- Da, gotovo je - potvrdi Thor, lagano je privuče k sebi i poljubi je u vruće čelo.

- Gotovo je - ponovi ona.

- Ne budi tužna zbog toga - šapne joj Thor i miluje je po vrelom obrazu. - Imaš vrućicu! Previše si se uzbudila!

- Zar se ti nisi uzbudio? Kako da ostanem ravnodušna pred ovakvim prizorom? Zamisli, Thor, nekad su ljudi svaku večer uživali u ovakvim prizorima! Kako možemo živjeti bez ovoga?

- Moramo - odgovori on. - Ne preostaje nam drugo.

- Mrzim ljudsku glupost! - odsiječe Rea, a lijepo joj lice gnjev zatamni, poružni. - Morali smo izazvati kataklizmu, da dokažemo kako smo jači od svega! Od Prirode same!

- Nemoj misliti na to - umiruje je Thor. - Idemo, natrag, u hotel! Imamo još ovu noć ovdje! Nemojmo je upropastiti!

- Kako možeš tako govoriti? - Rea stoji ispred njega, razmaknutih nogu, rukama oko struka, glava malo nagnuta nad lijevo rame. Borbeni položaj. - Nikad više nećemo u čitavom svom dugom životu vidjeti ovakav prizor. Nikada! A i sad smo ga vidjeli samo zbog toga, jer to ide u paketu zajedno sa dozvolom za sklapanje braka? Što bi bili da nismo prošli testove i da nismo dobili bračnu dozvolu? Nikada ne bi uživali u ovoj ljepoti! Ne bi ni znali za nju!

- Ali smo dobili dozvolu za sklapanje braka - umiruje je Thor, nježno je grleći: zna da joj je misao o povratku teška i prijeteća i izaziva ono najgore u njoj. - I vidjeli smo svu ovu ljepotu, Rea! Nitko nam to više ne može oduzeti: naše je zauvijek! Pomisli na one jadnike koji ovo nikad neće vidjeti, neće čak ni saznati da je tako nešto postojalo! Žive u tami i misle da je tama jedina.

Rea ga gleda zamišljeno, zatim joj se glava lagano spusti, obori pogled.

- U pravu si - reče mu i ljubi ga u vrat. - Ponašam se poput čangrizave starice! Hajde, vratimo se u hotel, u našu sobu...

Sa rukom u ruci, dok njene riječi obećavajuće lepršaju oko njih, poput leptira, polako hodaju prema hotelu, staklenoj građevini, koja blješti svjetlošću u tamnoj i toploj noći.


Mlada, nasmijana, recepcionarka ih dočekuje uz veselo mahanje rukom.

- Tražim vas! - dovikne im. - Moramo srediti pojedinosti.

- Naravno - odgovori Thor, pa se okreće Rei. - Draga, idi u sobu, za čas ću doći.

Rea odsutno klima i odlazi, ogledala oko nje čine igru od njenog prolaska: bezbroj lijepih Rea nečujno klizi dugačkim hodnikom.

- Vaše je vrijeme isteklo - kaže mlada recepcionarka, kojoj osmjeh joj ne silazi sa lica. Savršeni hologram. - Ujutro, točno u devet, Vremenska Kapsula 356 vratiti će vas u vaše vrijeme, u 2 505-tu godinu. Nadam se da ste uživali. Molim, položite lijevi dlan ovdje i sve su potrebne formalnosti ovim sređene.

Gura prema Thoru naizgled sasvim običnu staklenu ploču trideset centimetara dugačku i dvadeset široku. I dok Thor mirno polaže dlan na hladnu ploču, misli na svoje vrijeme, na 2 505-tu godinu, godinu u kojoj nema sunčevih zalazaka, godinu u kojoj je čitav planet zaogrnut crnim i sivim i teškim plaštom, koji ne dopušta Suncu proboj, a stanovnici, ono malo ljudi što je preostalo nakon Velikog Razornog Rata, žive u podzemlju, u bunkerima, zaštićeni od onog u čemu se ovu večer Rea i on uživali. Posljednji put.

(napisano 29.11.2005.)

- 14:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.
  lipanj, 2010 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        
Komentari On/Off
Linkovi
Globalno zatopljenje

John Zerzan
Primitivci budućnosti
Vrijeme tuge
Vrijeme ...
Protiv tehnologije
Katastrofa postmodernizma


ATEIZAM je pozitivna i
oslobađajuća alternativa religiji u kojoj se neprekidno strahuje od viših sila.

SETI

Veljača 2014 (1)
Studeni 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (7)
Lipanj 2010 (11)