Trenutak se njihovih prvih predsanjarskih koraka približavao i obojica su, Indi i Ater, nerazdruživi od dana kad su propuzali budno praćeni ponosnim pogledima svojih majki, počeli osjećati sve veću napetost: stezala im se grla u prisustvu Časnih Starješina, pored kojih bi prolazili, dok bi lutali Gradom Snova. Gledali bi u te dostojanstvenike sa strahom, jer oni će odlučivati o njihovom daljnjem statusu u životu. Oni odlučuju, tko će biti biran u Sanjare, a kome će to biti zauvijek uskraćeno. Nije bilo popravnog Ispita.
Sanjari su bili privilegirani i naravno da se svatko želio domoći povlastica koje su Sanjari uživali. Silno su priželjkivali biti izabrani u Sanjare. Nadali su se! Svaki se mladić nadao da će biti izabran i, kako im se približavao šesnaesti rođendan, dan kad bi odlazili u Sobu Snova, na Ispit sanjanja, to su postajali sve napetiji.
Upravo je to odgovaralo Časnim Starješinama: oni koji su napeti do vrhunca, obično su imali prave, dobre, poželjne snove. Udarni snovi, zvali su ih Časne Starješine, i samo su oni znali što to znači. Nitko, baš nitko, izvan Časnih Starješina i Sanjara samih, nije nikada doznao koji su to snovi bili poželjni, zbog kojih se postaje toliko željeni Sanjar i uživa u svim pogodnostima koje im društvo može pružiti.
Ostali, oni koji nisu imali sreće i nisu bili među izabranima, nastavljali bi svoje bezbojne živote u službi Sanjara; kojima je bilo sve podređeno, bili su tu samo radi izabranih, da bi njima služili. I nisu smjeli sanjati: spavali jesu, ali u svojim sobama koje nisu nudile snove. Bezbojne sobe, bezbojni životi. Tako je bilo milenijima i nitko se nikada nije drznuo upitati zbog čega je tako. Do mladog India!
- Pogledaj kako mi ruke drhte - reče Indi i ispruži ruke pod poveliki nos Atera. - Neću biti primljen! Kako mogu imati dobar san, kad ovako drhtim?
- Ne pretjeruj - odvrati Ater. - Uopće ne drhtiš! Uzbuđen si! Svi smo uzbuđeni i to je normalno.
- Možda je normalno - reče Indi i ogleda se oko sebe: nije želio da bilo tko čuje razgovor. - Pazi dobro, Ater! Imam jedan prijedlog i nadam se da ćeš pristati na njega.
- Pucaj! - vojnički odsječe Ater.
- Sklopimo dogovor. Dajmo jedan drugome riječ i održimo je bude li potrebno, bez obzira na bilo kakve posljedice!
- Kakav dogovor? O čemu?
- Prvo mi daj riječ!
- Nije li to malo djetinjasto? - upita Ater. - Ipak smo mi šesnaestogodišnjaci, pred odlaskom na Ispit.
- Baš zato! - uporan je Indi.
- Dajem riječ! - reče Ater čvrsto i pruži ruku.
- Ako jedan od nas ne prođe na Ispitu, onaj drugi će mu reći o čemu je poželjno sanjati - reče Indi tiho, svjestan što traži od svog prijatelja. - Jednostavno ćemo ispričati jedan drugome svoje snove! Razumiješ? Tako ćemo doznati!
Ater se zagleda u njega kao da ga nikad do sad nije vidio; nepoznati stoji ispred njega. Nikada nitko nije nikome pričao svoje snove. To što Indi traži, nije ništa drugo nego svetogrđe! Može li on to učiniti? Želi li? A zatim mu odjednom munjevitom brzinom proradi sjećanje, sjećanje na zajedništvo sa Indiem. Oduvijek su zajedno: rođeni su u isto vrijeme, tako je bilo određeno od Starješina, pa su sve što su proživjeli u svojim mladim životima, proživjeli zajedno. Ispit znanja, ponašanja, izdržljivosti i sve ostale mnogobrojne prepreke na putu ka Ispitu, zajedno su prošli i uvijek su bili među najboljima, obojica. Bio je siguran da će i ovu prepreku zajedno savladati, neće biti potrebe prekršiti tabu milenijima star. Koliko zna, takvog se što nije nikad dogodilo! Bilo je naprosto nemoguće zamisliti takvog što!
- Dogovoreno - naposljetku progovori, a njegov prijatelj odahne, zagrli ga i prodrma, pokazujući radost. Zar je mogao drugačije odgovoriti?
- Uđite svi u brod! - naredi jedan Starješina skupini nestrpljivih mladića, koji su nervozno, cupkajući sa noge na nogu, čekali upravo ovaj trenutak, toliko važan u njihovim životima. - Vozimo vas u Stakleni Grad! Vaša generacija ima čast polagati Ispit u Staklenom Gradu. Svi znate što to znači!
Znali su. Prvi se Ispit u povijesti održao u Staklenom gradu i generacija, koja bi imala čas Ispit polagati u njemu, znala je da se mnogo od nje očekuje! Već su bili privilegirani!
Šutjeli su svi, tih nekoliko kratkih trenutaka, dok nisu stigli u Stakleni Grad. Na putu su morali proći kroz opasnu Divljinu: neprekidno su ih upozoravali na opasnosti koje su dopirale iz Divljine. Po riječima Časnih Starješina, u Divljini su vladali neki drugi zakoni, krvožedni, ubitačni, i nije bilo poželjno odlutati u Divljinu. Nikad nitko nije otišao u Divljinu: što bi tamo tražio? Uostalom, sve što su mogli zatrebati, imali su na raspolaganju u tri Grada, koliko ih je bilo. Stakleni, Zlatni i Sunčev grad, zvali su se, a njihovi stanovnici rijetko se međusobno posjećivali: oko gradova vladala je Divljina! A ona nije praštala, učili su ih od malih nogu! Gradovi su bili zaštićeni: kupola je pokrivala svaki od tri grada, štiteći ih od vanjskih utjecaja.
Prostorija je bila ogromna, čelično-blistava, a poredani u velike kružnice, kojih je bilo mnogo, nalazile su se Kapsule: u njih si morao leći, Kapsula bi spustila svoj prozirni pokrov, spavao bi, sanjao bi, a tvoji bi snovi bili nadgledani od Starješina, koji su ih primali u svoj um, i koji su i postali Starješine, upravo zbog te svoje božanske sposobnosti.
Svi su mladići zapanjeno gledali oko sebe u Predvorje Snova.
- Uđite, lezite, sanjajte! - zapovijedi Starješina koji ih je doveo. - Želim vam velike snove!
Ušli su svi, legli, prozirni su se pokrovi nečujno spustili: snovi ih obuzeli, ovladali mladim umovima.
- Još nije kasno - reče Ater, dok su hodali kroz Akvarium: oko njih su u vodi plesale raznobojne ribe mnogih svjetova. - Ne moramo kršiti tabue. Razmisli još jednom o svojoj želji!
- Razmislio sam odavno! - odgovori mu Indi. - Reći ću ti što sam ja sanjao! Sanjao sam bezbroj žena, ljepotica do ljepotice, a sve su se trudile ugoditi mi! Još nikad toliki užitak nisam osjetio. Kuća Užitaka je prema tome ništa. Poželio sam ostati u snu zauvijek!
Hodali su lagano kroz tunel, sami, neuznemiravani ni od koga: koraci im prigušeno meko odjekivali.
- A ti? - upita Indi. - Na tebi je red da mi kažeš! Što si sanjao, Ater?
- Nešto sasvim drugačije od tebe - Ater odgovori zamišljeno gledajući negdje u daljinu. - Rat, sanjao sam bitku. Letio sam moćnom krstaricom i sijao smrt! Bilo na koji planet da sam došao, sijao bih smrt. Bez obzira na kome su stupnju razvoja bili domoroci! Svima sam davao samo jedno: smrt! Bilo je strašno, Indi! Strašno! Razarao sam čitave gradove, nemilosrdno, potpuno. Grozni snovi! Smrtonosni snovi!
Dva su prijatelja zamišljeno i dalje koračala kroz tunel, dok je noć jela njihove misli i korake.
Petnaest Ispita kasnije...
Još jedan pregled galaktičkih zrcala i sa poslom je gotov. Indi jedva čeka da završi sa dosadnim, grozno jednoličnim, poslom, koji u njemu uništava volju za bilo čime. Ubija se ovom dosadom, a Sanjari...Ne smije ni misliti o tome! Rad i nerad: isto mu dođe! Dosada! Poslije posla obično se zavuče u svoju sobu za prebivanje, bulji u zidove koji mu svaki čas prikazuju drugi prizor i misli...misli na Atera, svog prijatelja iz djetinjstva, sad poštovanog Sanjara.
Onog je dalekog trenutka doživio prvi i do sada jedini šok u svome životu, kad je shvatio da je Ater primljen u Sanjare, a on, Indi, nije. Nikada neće zaboraviti pogled nerazumijevanja i nevjerice koji su prijatelji međusobno izmijenjali, dok su imena Sanjara glasno prozivana, a njegovo nije bilo među njima. Najviše je boljelo to, što je znao da će se rastati od Atera. Sanjari su se družili samo sa Sanjarima.
I zato Indi po drugi put pogleda u pravcu odsjaja galaktičkih zrcala, misleći kako se prevario. Ali se nije prevario!
Ater stoji pored izlaza, obučen u svjetlo-plavo, boju Sanjara i domahuje mu. Indi se pita: sanjam li to? Ne sanja: Ater mu domahuje, zove ga! Kao u djetinjstvu!
I dva prijatelja ponovo hodaju kroz tunel Akvarium, ribe plešu i dalje, ali oni nisu isti: nešto ih nevidljivo razdvaja. Ali i spaja.
- Čemu imam zahvaliti tvojoj iznenadnoj posjeti? - pita Indi, ne mogavši više izdržati muk između njih, težak i siv poput olovnog neba.
- Ne budi zajedljiv - blago odgovori Ater. - Reći ću ti nešto. Ja sam odlučio, a ti kako hoćeš. Odlučio sam pobjeći! Napuštam Grad i idem u Divljinu.
- Jesi li poludio? - Indi bulji u njega: nevjerica mu na licu.
- Možda i jesam - kaže Ater i prisiljava prijatelja da stane i naginje se prema njemu. - Ono i nije ništa drugo do li ludnica! Krvava ludnica! Znaš li što Sanjari rade? Štite naš maleni udobni svijet! Dok sanjaju, svaki svijet na koji u snu, koji nije san, nalete, nemilosrdno uništavaju!
- Čekaj malo! - prekida ga Indi. - Rekao si "u snu koji nije san": to su točno tvoje riječi! Objasni to!
- Nije san! Zar ne shvaćaš? Sve je to stvarnost, realnost našeg Univerzuma! Mi, Sanjari, imamo sposobnost uništavanja: čim otkrijemo neku civilizaciju koja bi nam se u budućnosti mogla približiti i eventualno nas ugroziti, mi je, Sanjari, uništavamo. U svom snu! Ali za njih, to je žalosna i bolna stvarnost! Mi Sanjari upravljamo njihovim životima, svjetovima! Nagonimo ih na ratove, nagonimo ih na uništavanje!
- Oh! - Indi ga gleda razrogačeno. - To znači da svi Sanjari sanjaju ratne snove?!
- Upravo tako! - uzbuđeno reče Ater. - Pogodio si samu bit! I zato smo Časnim Starješinama dragocjeni! Štitimo ih, štitimo njihov svijet, ne naš, samo njihov i meni je toga dosta! Ne želim ubijati samo zato da bi Časne Starješine mogle uživati u svom vladanju nad masama. Odlazim! Odmah! Odlazim u Divljinu, koja sigurno nije toliko strašna koliko nam govore! Sve je to urota Časnih Starješina, koji ni malo nisu časni! Ideš li sa mnom? U Divljinu? U nepoznato? Pokušati izgraditi novi svijet? Ideš li, Indi, ili ostaješ ovdje služiti besmislu?
Indi ga gleda, mirno, sa osmjehom i prije nego što je prijatelju odgovorio, Ater već zna odgovor.
(napisano 7.12.2005.)
Post je objavljen 21.06.2010. u 08:36 sati.