Miškove SF priče
30.06.2010., srijeda
Tragači
|
Dawa zasvrbi vršak nosa i on pokrene ruku nakon mirovanja dužeg od jednog milenija. Istog časa postane svjestan kako je budan, živ, topao. Trenutak u kojem je prizivao sjećanje pokopano u dugom i dubokom snu, prođe i Daw se odjednom svega sjeti. Uz uzdah zadovoljstva, polako izađe iz kapsule u kojoj je hibernirao i koja ga je održavala u životu, dok je brod jurio beskonačnim Univerzumom. Prvo se protegne, ispruži prste ruke visoko iznad glave i razgiba tijelo, golo, mišićavo, obasjano blagim osvjetljenjem: imitacija sunca kojeg više nikad neće ugledati. Obuče lagano sivo šušteće odijelo, pa priđe komandnoj ploči. Osmjehne se pogledavši na očitanja koja ga izvijeste da su svi članovi broda živi, da hiberniraju i da ih samo treba pozvati na buđenje. Njega samog, Dawa, probudio je mozak broda, kompjuter Ilom3, nepogrešivo ih dovevši u blizinu pogodnog planeta. Još jedna nada … Daw pritisne nekoliko šaroliko osvijetljenih konzoli, dajući zapovijed za buđenje posade i putnika, pa pođe prema blagovaonici. Glad je u njemu odjednom buknula punom žestinom. Dok se kretao prema blagovaonici, pogled mu se zaustavi na planetu koji bi trebao postati njihov novi dom. Mala zelenkasta mrlja jedva se nazirala okružena hladnim ništavilom i obasjavana sa tri sunca. - Prošli smo put bili blizu planete sa dva sunca - začuje Daw glas iza sebe i brzo se okrene. - Vrlo si se brzo probudio, Riko - reče i prijateljski klimne. - Ali kad bolje promislim, uvijek si brzo reagirao. - Reagirati ću i sad brzo - odgovori Riko i prstom pokaže na jednu od plamtećih žutih točki na velikom monitoru. - Vidiš? Zar te ne podsjeća na nešto? Daw se zagleda pažljivo u pokazani dio monitora i blago se strese: na jednom od tri sunca, prema kojemu je bio neumoljivo uperen Rikov prst, primijeti nešto što je već vidio i što više nikad nije želio vidjeti. - Ploča - reče tiho Riko stojeći pored Dawa. - Pomiče se, prokleta bila, zar ne? - Pomiče se - prizna Daw i obuzme ga tuga. - Pomiče se i stvara slijedeću ploču ... - Zapovjedio si buđenje? - upita Riko. - Ako nisi, možda bi bilo bolje ... - Zapovjedio sam buđenje - prekine ga Daw. - Kasno je. Početi će uskoro dolaziti. - Šteta - promrmlja Riko. - Ako ništa drugo, mogli smo ih poštedjeti razočarenja. - I tuge - doda Daw. - Pogledaj! - reče Riko i ponovo uperi prstom. - Ploče se razmnožavaju, baš kao i prošla dva puta: nema još mnogo vremena. Eksplodirati će uskoro. - Imamo još vremena - mirno odgovori Daw. - Naši će navigatori-tragači potražiti slijedeću pogodnu planetu i ... - I što onda? - ljutito upita Riko. - Strpati ćemo se u kapsule, hibernirati i jedriti Univerzumom slijedećih nekoliko hiljada godina. A kad stignemo na novo odredište, što će se dogoditi? Sunce će pločama sakriti svoje lice i eksplodirati , a mi ćemo bježati ispred vjetra nove ili supernove, budemo li imali još manje sreće. - Ništa drugo ne možemo učiniti - hladno reče Daw. - I ti to znaš. Svi znamo. Budi dostojanstven. - Meni je svega dosta - tiho reče Riko. – Briga me za dostojanstvo. Koliko već ovo traje? Koliko milenija putujemo spavajući Univerzumom, a sve u nadi da ćemo pronaći novi dom. A kad stignemo ... doslovno nam se zalupe vrata pred nosom. - To si dobro rekao - reče liječnik Harden, priključivši se razgovoru. - Još sam posljednji put, u Kvadrantu 792 pomislio upravo na to. - Na što to, doktore? - upita ga Daw. - Da nam Univerzum zatvara vrata pred nosom. - Ma što to govorite? - upita mlada biologinja Ria, pridruživši im se i tresući plamenim kosom. - Kakva vrata? Je li vi to ozbiljno, doktore? - Sasvim ozbiljno - klimne liječnik Harden plavokosom glavom, potvrđujući svoje riječi. - Možeš li to objasniti? - upita ga Daw. - Pokušati ću. - Liječnik se nelagodno ogleda oko sebe, odjednom shvativši da govori čitavom mnoštvu, koje se tiho sakupilo u velikoj blagovaonici. - Ovo nam je već treći istovjetni slučaj, zar ne? Dođemo nakon milenija i milenija plovidbe do željenog planeta i počne se ovo događati. Sunce sakriva svoje lice pred nama, nečim što zovemo pločama. Zašto? Zašto su sunca, koja su prije nego što smo mi svojom prisutnošću narušili sklad ovog dijela Svemira, počela zakivati se pločama, da upotrijebim naš riječnik, jer mi u stvari ne znamo što se točno događa sa suncima. Točno? - Točno - potvrdi Daw. - Ni jedan fizičar na brodu ne može objasni fenomen. A imamo ih oko sto i trideset, mislim. - Ponavljam, treći se put događa ovo isto! - nastavi liječnik Harden. - Ne može biti i sasvim sigurno nije slučajnost. Vrata nam se zatvaraju pred nosom. - Ozbiljno to mislite? - upita DaW. - Sasvim ozbiljno. - Ali zašto, doktore? - Ne znam - odgovori liječnik tiho. - Ne znam sigurno, ali nagađam. Mislim, osjećam, kako Univerzum zna što smo učinili od naše planete, naše bliže okoline. Trebam li vas podsjetiti na prošlost? Nije trebao. Po licima prisutnih se lijepo vidjelo kako svi razmišljaju o neprekidnim ratnim razaranjima, o nemilosrdnom uništavanju prirodnih resursa, zbog kojih su i opet nastupali ratovi: pakleni krug. O posljednjem činu nade u spas ljudskog roda, osnivanju kolonije izabranih kojima je bilo dozvoljeno živjeti, ali ne na matičnoj planeti, uništenoj, zatrovanoj, crnoj, pa ni na obližnjim planetima. Bilo im je dozvoljeno otići daleko, u nepoznati dio Univerzuma i tamo, možda, početi iznova. I sad doživljavaju ovo ... odbijanje! - Mi smo tragači! - oštro reče Daw prekinuvši nelagodnu šutnju mnoštva, prijeteću i pritiskujuću šutnju. - I dalje ćemo tragati. - Meni je dosta - promrmlja pored njega Riko. - Traganje spavajući. Bolje da sam mrtav. I onako je to potpuno isto. Žamor gomile se podigne i preraste u buku, divlju kakofoniju zvukova koji su skakali oko njih, odbijajući se od svjetlećih zidova, dok se na velikom monitoru moglo vidjeti sunce, koje je polako i neumitno sakrivalo svoje lice pločama, pripremajući se za prasak. - Glasajmo! - vikne netko, a mnoštvo prihvati. - Glasajmo!!! - ori se dvoranom, dok brod juri kroz ravnodušno ledeno crnilo. - Ni jedan jedini glas za nastavljanje potrage - reče u nevjerici Daw, sjedeći za komandama i dajući brodu posljednje naloge. - Znači ni tvoj, prijatelju - reče Riko. Samo su oni budni. Svi ostali ponovo spavaju: tako će biti pošteđeni užasa. Neće vidjeti kako se brod koji ih je milenijima nosio kroz Univerzum, ruši u plameno ludilo nestajanja sunca, stvaranja crnila, pripadanja ničemu. (napisano 2.11.2008.) |
- 10:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Globalno zatopljenje John Zerzan Primitivci budućnosti Vrijeme tuge Vrijeme ... Protiv tehnologije Katastrofa postmodernizma  ATEIZAM je pozitivna i oslobađajuća alternativa religiji u kojoj se neprekidno strahuje od viših sila. SETI Veljača 2014 (1) Studeni 2011 (2) Rujan 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Siječanj 2011 (1) Studeni 2010 (1) Listopad 2010 (1) Rujan 2010 (1) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (7) Lipanj 2010 (11) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||