Miškove SF priče
27.06.2010., nedjelja
Besmrtnici
|
Pojavila se ni od kud i u prvi mah sam je promatrao radoznalo, bez panike. Kad bih bio sam, bez ikoga u blizini, polako bi podizao ruku ispred svog lica i pažljivo zurio u nadlanicu. Između spleta plavičastih žila, odjednom se pojavilo nešto za što nemam naziva: uopće ne znam što je to. Koža kao da se malo otvorila, puknula. I to me brine. Ni na kome drugome to ne primjećujem, osim na sebi. Svima se koje poznajem, a i onima nepoznatima, koje susrećem krećući se gradom, švrljajući sa rijetkim posjetiocima biblioteke u potrazi za nečim novim, nepročitanim, pažljivo zagledam u ruke, točnije u nadlanice i ne primjećujem ništa. Baš ništa! Glatke su i sjajne. Svima je koža čvrsta i napeta i sjajna, nema ... čega? Odiše svježinom, odiše zdravljem. Svima su lica bezbrižna, nasmijana, oči im svijetle. Samo sebe hvatam kako tužno zurim u svoje nadlanice i pitam se: zbog čega li sam proklet? Zašto baš ja između nas sedamdeset milijardi? I onda mi sine, dok šećem jedinim malim parkom grada, kako bih se to pitao i da je nešto drugo posrijedi, jer čovjek se uvijek pita: zašto ja? Čime sam to zaslužio? Zašto mene sudbina tuče? Jer nesreća, pogađa druge, ne mene, nikako ne mene … Sakrivam ruke. Što manje ih budem pokazivao okolini, to bolje. Promjena plaši, to dobro znam, osjećam. Zar nisam uplašen? Ne želim biti drugačiji od ostalih. Možda obilježen? Večer se spušta dosadno predvidiva: saobraćaj u gradu nečujno i svijetleći se odvija. Zbog njegove svjetlosti ne možemo vidjeti nebo, ali to, kao da nikome ne smeta. Osim meni. Žudim za tamnim plavetnilom neba na kojem sjaje nebrojene žute zvijezde. Koje jedino iz parka mogu vidjeti. - Stalno podižeš pogled u vis - zadirkuje me Ila, dok stojimo na pločniku koji nas polako odvozi do našeg mjesta stanovanja. - Volim gledati zvijezde - odgovaram joj. - A ne vide se. Jedino ih je moguće vidjeti kad si u parku. Idemo u park. - Ne budi smiješan – odgovori mi Ila. - Postaješ smiješan, znaš li? - Kako to smiješan? - pitam znatiželjno: možda je primijetila promjenu na meni, promjenu koja me zabrinjava do ludila, pa nigdje ne nalazim mira. - Smiješan si - reče mi Ila i podiže sa besprijekorno glatkog čela jedan gust i crveni pramen. - Zuriš u nebo. Samo i jedino ti. Odlaziš u biblioteke, a u njih samo čudaci zalaze. Svi ostali, ukoliko ih nešto zanima i žele doznati, pođu u "Alfu i Omegu" i doznaju ono što žele za jednu sekundu. - Ne volim takvo znanje - branim se, osjećam krivnju, iako ne bih trebao: biblioteke nisu zabranjene, samo ih malo tko koristi. - Volim znanje nadograđivati, polako, počevši od temelja. Znaš kako su nekada gradili kuće? Prvo bi ... - Eto, opet ti! - uzvikne Ila i nasmije mi se, a njene ljubičaste oči me pomiluju blago: smijeh je bio dobronamjeran, poručile su mi. - Polako! Sa mukom! Zašto? Kad možeš naručiti znanje i ... - Što znaš o ovome? - prekidam je naglo i pružam joj ruku pod nos: nadlanica joj ga gotovo dodiruje. – Ti koja znanje naručuješ? - Oh! - uzvikne iznenađeno ona. - O čemu govoriš? - O ovome! - Kuckam prstom druge ruke po nadlanici i pokazujem joj neprirodnost na svojoj ruci. - Što znaš o ovome? Što je to? Kako se zove? Zašto ja to imam, a ti ne? Zašto nitko drugi to nema? Je li opasno? Je li zarazno? Zašto ... - Molim te, molim, stani malo! - uzvikuje Ila i grli me ljubi, želeći me što prije smiriti. - Doznati ćeš. Sve ću ti reći. Kući. Kad stignemo kući. I doznajem da sam imao nesreću i rodio se van kruga Besmrtnih, u koji je spadala i moja Ila. Među posljednjima sam. Posljednji popis stanovništva, pokazao je da ovakvih kao što sam ja, ima još svega devetsto trideset i troje. Devetsto trideset i tri naprama sedamdeset milijardi. A ono što imam na ruci, to je bora: prirodni proces staranja. Propadanja. - Što smo mi? - pitam Warweza, glavnog inženjera misli, kod koga me sutradan odvela moja Ila. - Nas tih nekoliko stotina? Ostaci? Otpaci? Promašeni eksperiment Prirode? - Ne smije se tako razmišljati - reče mi tiho stručnjak Warwez. - Tvoja je vrsta bila milijune godina napredna, vodeća. Naseljavali ste ovaj svijet i oblikovali ga prema svojim potrebama ... - I sad nas taj svijet odbacuje - kažem zamišljeno, gledajući svijetli pogled svoje Ile. – Zašto? Jesmo li to zaslužili? - Evolucija ne mari za zasluge ... - počne Warwez. - Zašto si me izabrala? - prekidam ga i pitam Ilu. - Molim? - Ila podiže lijepu glavu i gleda me zapanjeno. - Na što misliš? - Znala si da ću otići prije tebe - odgovorim joj. - Mnogo prije tebe. U stvari, ne otići, već umrijeti. Da nazovemo stvari pravim imenom. A ti nećeš umrijeti. Ti si Besmrtnica. - Samo čas! - umiješa se Warwez. - I mi nestajemo ... - Ah, znam! - prekidam ga nestrpljivo. - Ali nakon koliko vremena? Koliko vam je životni vijek? Deset puta duži od mog? Dvadeset? - Otprilike pedeset - mirno odgovori Warwez i u meni budi neki poseban poriv, koji nikad prije nisam osjetio: dobivam želju zabiti mu pesnicu u lice! Od tog se dana sve mijenja: rijetko izlazim iz kuće. Obično odšećem do parka i tamo u zelenilu i samoći razmišljam. Besmrtnici ne nalaze ništa lijepog u parku, znam to sada, i čudim se kako to ranije nisam primijetio, shvatio. I ne posjećuju park, pa satima sjedim na klupi i razmišljam neometan od bilo koga. Otići ću prije nje. Otići! Kako lijepa riječ za smrt. Mene neće biti, a oni ... Što će Ila? Kad ja odem, ispred nje će biti još mnoge plodne godine. Hoće li ... - Neću - odgovara mi tu istu večer Ila, dok zajedno, na moj nagovor, šećemo parkom. - Samo jednu priliku za izbor partnera imamo. Previše nas je… nas ženskog roda. - I ti si izabrala mene! A znala si ... - Znala sam ... - Ali zašto, Ila? - pitam nestrpljivo i ne shvaćajući njen motiv. - Ne razumijem ... - To je lako - tiho mi odgovori ona i privija se uz mene. - Prepun si osjećajnosti. Topline. Isijava iz tebe. I htjela sam to, pa čak i pod cijenu kratkog vremena. - Osjećajnost - šapućem joj u kosu. - Zar ti je ona toliko važna? Zar ti je ne bi pružio i neki Besmrtnik? - Oh, dragi! - uzvikne Ila. - Prestani se mučiti! Nikad neću žaliti što sam izabrala tebe, čovjeka, umjesto Besmrtnika. Gledam je zapanjeno. Sunce je upravo zašlo i plavičasti se sumrak upleo u njenu kosu, okružio joj prelijepo lice. - Čovjeka! -kažem i gledam je zapanjeno. - Umjesto Besmrtnika! A što ste onda vi? Besmrtnici? Što ste? - Roboti - odgovori moja Ila i upravo tog časa sumrak umire i porađa mrklu noć, ali svejedno vidim kako joj se oči žare bez topline u pogledu. (napisano 9.05.2008.) |
- 10:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Globalno zatopljenje John Zerzan Primitivci budućnosti Vrijeme tuge Vrijeme ... Protiv tehnologije Katastrofa postmodernizma  ATEIZAM je pozitivna i oslobađajuća alternativa religiji u kojoj se neprekidno strahuje od viših sila. SETI Veljača 2014 (1) Studeni 2011 (2) Rujan 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Siječanj 2011 (1) Studeni 2010 (1) Listopad 2010 (1) Rujan 2010 (1) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (7) Lipanj 2010 (11) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||