Kao u Arsenovoj pjesmi
29.04.2019., ponedjeljak
Arsen Dedić: Čistim svoj život
Čistim svoj život,
Kroz prozor ormar stari,
Čistim svoj prostor
Od nepotrebnih stvari.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?
Čistim svoj život,
Petkom odvoze smeće,
Kada se nada budi
I kad je blago veče.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?
Počela sam od ormara. Jednog dana jednostavno sam odlučila da je previše nakupljenih stvari, nepotrebnih, predugo nekorištenih. Zašto ih čuvam? Zbog sentimenta? Zbog onog "možda zatreba" ili zbog onog da će mi, ako bacim, baš tada zatrebati? Neće.
Odluka je bila čista i jasna. Četvrtkom odvoze smeće. Čistim svoj život od nepotrebnih stvari. Jer osjećam da me suvišno opterećuju, da zauzimaju mjesto koje im više i ne pripada. Bio je to prvi val, osjećaj olakšanja.
Petkom se, kao što kaže Arsen, nakon svega, budi nada. Osjećam se lakše, vidim jasnije, na tom mjestu koje je sada ostalo prazno, oslobođeno suvišnih slojeva odjeće i prašine, još je pomalo usnula nada… Pa ako se i ne probudi, neka joj ostane mjesto.
Čistim svoj život od onih šupljih ljudi
Kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?
Čistim svoj život da spasim dok je vrijeme
Malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?
Čistim svoj život
Od prividnog svijeta,
Od ljubavi bez traga,
Od jeftinih predmeta.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?
Nakon toga pomislila sam na ljude. One koji sebi daju pravo da, ulazeći u moj život, putuju mojom stazom, traže cvjetove koji im ne pripadaju, ubiru, uzimaju, opustoše, a za sobom ne ostavljaju ništa. To su, poput onih iz pjesme, šuplji ljudi kojima vjetar huji kroz glave i grudi. Dugo sam mislila o tome. A onda je odluka došla sama. Odmak na stazi, udaljenost se povećala, osjećaj olakšanja prostrujio je poput povjetarca koji je blago poljubio umorne cvjetove. Oni će se tek oporaviti.
Čistim svoj život,
Tu hrđa je i tmina,
I ostat ću bez ičeg,
Al' bolja je tišina.
Kad se osvrnem na sve što se našlo u tim očišćenim ormarima, na putevima kojima sam prošla… bilo je hrđe, bilo je i tmine, ali kad se odvoji taj teret i ta suvišna popudbina, ostaje mnogo više, postaje svjetlije i tiše. Udahnem duboko miris slobode. Korak naprijed... to je maleni svijet bez šupljina i tmina, to je mnogo više… to je vještina.
|
- 11:03 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
Puls
21.04.2019., nedjelja
Život se kao globus vrti nekim svojim ritmom. Gravitacija nas opominje, ali snovi nam daju krila.
Ne snalazim se uvijek najbolje u držanju ravnoteže između te gravitacije i svoje snovitacije.
Nekad se pitam kakav to niz okolnosti, kakav dramski zaplet ili prst nekog zaigranog božanstva odigra presudnu ulogu u pitanjima naših života?
Ili, bolje rečeno, u odgovorima na ta pitanja.
U potrazi za istinom katkad se osjećam kao da sam iz Potjehova plemena.
Šume su zaogrnute mističnom neprozirnom tamom, samo krijesnice uspijevaju pripitomiti mrak. S vremena na vrijeme začujem samo šuškanje onih malih bjesova koji su pobjegli iz nečije torbe.
Pojave se, viču, skaču, kotrljaju se i nestanu. Osjete li strah, još su bučniji. Kad hrabrije koraknem naprijed, oni se pritaje, umuknu i učini mi se tako nekad da sam ipak otkrila mjesto na kojem ih nema.
Zažmirim i poželim da je to istina. Okrenem se i koraknem, pomislim da sam ipak pronašla ritam… Osluškujem puls. Želim…
Ako otvorim oči, hoće li to biti samo još jedna slijepa staza?
P.S. Neka vam je sretan Uskrs, budite obasjani ljubavlju i mirom. :)
|
- 11:07 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
Iz dubine
15.04.2019., ponedjeljak
Raznovrsni citati koji kruže društvenim mrežama nerijetko su poput pobrkanih lončića, ne znaš tko je što rekao i je li to doista rekao ili mu je samo pripisano. Postoje i pošalice o tome pa tako u jednoj Ivo Andrić kaže: „Ja to nisam rekao. Možda je Đorđe Balašević.“
U posljednje vrijeme misli mi se često vraćaju jednome od tih citata (za koji nisam istraživala je li autentičan ili samo apokrifan):
Ono što ne izgovorimo gomila se u tijelu i pretvara se u nesanicu, u knedle u grlu, u nostalgiju, u zablude, u sumnje, u tugu. Ono što ne izgovorimo, ne umire, ono nas ubija. ~ Jorge Bucay ~
Ne mogu reći da pisanje određuje moj život, nisam spisateljica, počesto sam samo zapisivačica svojih unutarnjih stanja, refleksija i lomova svjetlosti, a bome i osobnih mračaka. I to je tako od prapočetaka mojih bilježaka.
A onda se dogodilo… U nekom trenutku, tko zna zašto i kako… ili bolje reći… spletom kojekakvih okolnosti, izgubila sam… ma ne, nisam izgubila, samo sam potisnula, zapostavila tu svoju zapisivačku navadu. I sad mislim da to nije dobro.
Nije dobro jer se počelo događati upravo ono što je spomenuo Bucay - da se pretvara „u knedle u grlu, u nostalgiju, u zablude, u sumnju, u tugu.“ Jer je neizrečeno. Nenapisano.
Ima nas koji ne iskazujemo često i ne govorimo naglas te svoje unutarnje labirinte riječi, misli, osjećaja. Moja je navika zapisivati. Tako lakše razumijevam sebe i svoja stanja, emocije, nostalgije, zablude, obmane, zanose i nesanice.
Zastala sam negdje na pola puta. S knedlom u grlu i zamagljenim pogledom na svijet. S ubodom bola. Okružena nekom neobičnom mrežom čudnih odnosa i hladnih ljudi.
Ispisivanje potisnuto do zaborava. A onda su raspršene riječi počele polagano kuckati, nicati, vraćati se kao utihlo proljeće. I negdje su se morale naći, pokupiti putem i vratiti u slagalicu, iznova započeti svoj put do površine.
Na suncu im je mjesto, od topline rastu i bujaju, odzvanjaju i prepoznaju ljude koji vole svjetlost.
|
- 09:58 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
