< travanj, 2019 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Iz dubine

15.04.2019., ponedjeljak

Raznovrsni citati koji kruže društvenim mrežama nerijetko su poput pobrkanih lončića, ne znaš tko je što rekao i je li to doista rekao ili mu je samo pripisano. Postoje i pošalice o tome pa tako u jednoj Ivo Andrić kaže: „Ja to nisam rekao. Možda je Đorđe Balašević.“

U posljednje vrijeme misli mi se često vraćaju jednome od tih citata (za koji nisam istraživala je li autentičan ili samo apokrifan):

Ono što ne izgovorimo gomila se u tijelu i pretvara se u nesanicu, u knedle u grlu, u nostalgiju, u zablude, u sumnje, u tugu. Ono što ne izgovorimo, ne umire, ono nas ubija. ~ Jorge Bucay ~


Ne mogu reći da pisanje određuje moj život, nisam spisateljica, počesto sam samo zapisivačica svojih unutarnjih stanja, refleksija i lomova svjetlosti, a bome i osobnih mračaka. I to je tako od prapočetaka mojih bilježaka.

A onda se dogodilo… U nekom trenutku, tko zna zašto i kako… ili bolje reći… spletom kojekakvih okolnosti, izgubila sam… ma ne, nisam izgubila, samo sam potisnula, zapostavila tu svoju zapisivačku navadu. I sad mislim da to nije dobro.

Nije dobro jer se počelo događati upravo ono što je spomenuo Bucay - da se pretvara „u knedle u grlu, u nostalgiju, u zablude, u sumnju, u tugu.“ Jer je neizrečeno. Nenapisano.

Ima nas koji ne iskazujemo često i ne govorimo naglas te svoje unutarnje labirinte riječi, misli, osjećaja. Moja je navika zapisivati. Tako lakše razumijevam sebe i svoja stanja, emocije, nostalgije, zablude, obmane, zanose i nesanice.

Zastala sam negdje na pola puta. S knedlom u grlu i zamagljenim pogledom na svijet. S ubodom bola. Okružena nekom neobičnom mrežom čudnih odnosa i hladnih ljudi.

Ispisivanje potisnuto do zaborava. A onda su raspršene riječi počele polagano kuckati, nicati, vraćati se kao utihlo proljeće. I negdje su se morale naći, pokupiti putem i vratiti u slagalicu, iznova započeti svoj put do površine.

Na suncu im je mjesto, od topline rastu i bujaju, odzvanjaju i prepoznaju ljude koji vole svjetlost.



- 09:58 - Komentari (18) - Isprintaj - #