Raznovrsni citati koji kruže društvenim mrežama nerijetko su poput pobrkanih lončića, ne znaš tko je što rekao i je li to doista rekao ili mu je samo pripisano. Postoje i pošalice o tome pa tako u jednoj Ivo Andrić kaže: „Ja to nisam rekao. Možda je Đorđe Balašević.“
U posljednje vrijeme misli mi se često vraćaju jednome od tih citata (za koji nisam istraživala je li autentičan ili samo apokrifan):
Ono što ne izgovorimo gomila se u tijelu i pretvara se u nesanicu, u knedle u grlu, u nostalgiju, u zablude, u sumnje, u tugu. Ono što ne izgovorimo, ne umire, ono nas ubija. ~ Jorge Bucay ~
Ne mogu reći da pisanje određuje moj život, nisam spisateljica, počesto sam samo zapisivačica svojih unutarnjih stanja, refleksija i lomova svjetlosti, a bome i osobnih mračaka. I to je tako od prapočetaka mojih bilježaka.
A onda se dogodilo… U nekom trenutku, tko zna zašto i kako… ili bolje reći… spletom kojekakvih okolnosti, izgubila sam… ma ne, nisam izgubila, samo sam potisnula, zapostavila tu svoju zapisivačku navadu. I sad mislim da to nije dobro.
Nije dobro jer se počelo događati upravo ono što je spomenuo Bucay - da se pretvara „u knedle u grlu, u nostalgiju, u zablude, u sumnju, u tugu.“ Jer je neizrečeno. Nenapisano.
Ima nas koji ne iskazujemo često i ne govorimo naglas te svoje unutarnje labirinte riječi, misli, osjećaja. Moja je navika zapisivati. Tako lakše razumijevam sebe i svoja stanja, emocije, nostalgije, zablude, obmane, zanose i nesanice.
Zastala sam negdje na pola puta. S knedlom u grlu i zamagljenim pogledom na svijet. S ubodom bola. Okružena nekom neobičnom mrežom čudnih odnosa i hladnih ljudi.
Ispisivanje potisnuto do zaborava. A onda su raspršene riječi počele polagano kuckati, nicati, vraćati se kao utihlo proljeće. I negdje su se morale naći, pokupiti putem i vratiti u slagalicu, iznova započeti svoj put do površine.
Na suncu im je mjesto, od topline rastu i bujaju, odzvanjaju i prepoznaju ljude koji vole svjetlost.
|