Što sanja Homo virtualis?
26.01.2012., četvrtak
Snovi su oduvijek bili tajnovita i intrigantna pojava, a zanimljvi su i danas. Mnogi još uvijek nastoje proniknuti u sve tajne snova, protumačiti ih i otkriti njihovu simboliku.
Znanstvenici su došli do brojnih spoznaja o tome kako nastaju snovi i kakva je aktivnost mozga dok sanjamo. Budući da su snovi, između ostalog, povezani i s našim svakodnevnim životom, sa svime što nas okružuje i čime se bavimo, često se ti sadržaji na vrlo neobične načine preslikaju u razne scene koje sanjamo.
Nedavno sam u jednom novinskom članku pročitala kako muškarci najčešće sanjaju da padaju, a žene da ih netko proganja. Sad, ne znam za druge, ali o sebi mogu reći da sam doista znala imati snove koji su bili prave kriminalističke priče u kojima me netko proganja. I onda ide ona klasična scena – hoću viknuti, a iz grla ne mogu pustiti ni glasa ili hoću potrčati, pobjeći, a noge zalijepljene za tlo i ne mogu ih pomaknuti.
To je samo djelić iz repertoara mojih REM-faza. I to onaj nepoželjniji. Nakon takvih snova obično sam u prvom trenutku smušena dok se potpuno ne razbudim pa me potom preplavi olakšanje i zahvalnost što je sve to samo san.
Srećom, ima i onih ljepših, veselijih i prpošnijih snoviđenja. Ali s tim se snovima pojavi jedan drugi problem – to što završe. Probudim se i razočarano shvatim da se oblačić snova raspršio. Šteta što ne postoji nekakva snohvatica, bilo bi zgodno zadržati neke REM-proizvode.
Svi su koliko-toliko obični (koliko to snovi mogu biti), no dogodilo mi se da sam sanjala i virtualni svijet. Prvi put blog. I nije teško pretpostaviti što je bilo u snu – ostala sam bez svog bloga i cijelog njegovog sadržaja. Moj komadić virtualnog svemira nestao je negdje u internetskom bezdanu, a ostalo je samo razočaranje što se izgubio moj dupin na mjesečini i iščeznulo plavetnilo, a zajedno s tim – i svi moji sugovornici. Nevesela situacija, sasvim neobičan osjećaj u snu. Nešto kao virtualni Pale sam na svijetu.
Drugi put Facebook. Ali sasvim drukčija priča. O produbljivanju jednog prijateljstva. Do te mjere da ne smijem ni pričati o tome. Nakon toga još jedino mogu reći da se u snovima doista zbivaju najnevjerojatnije kombinacije i situacije. Očito je došlo vrijeme u kojem suvremeni Homo virtualis, osim stvarnosti u kojoj živi, sanja i svoj virtualni svijet.
|
- 00:32 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
Kome treba građanski odgoj?
08.01.2012., nedjelja
Obožavam kad na televiziju dovedu personu iz neke prosvjetne agencije s imenom iza kojeg se obično kriju sinonimi za trice i kučine (i čija je veza sa stvarnim životom najbliža apsolutnoj nuli). I onda dotična osoba s mnogo samouvjerenosti i nimalo smisla i osjećaja za komunikaciju sa srednjoškolcima bahato odgovori na postavljeno pitanje: "Ne mogu ja ovdje nastupati kao prorok..."
A zašto?
Zato što su učenici pitali hoće li taj građanski odgoj biti uveden kao obvezni ili izborni predmet u sve škole ili će na kraju biti kao i sa spolnim odgojem, hoće li im to biti dodatno opterećenje u već preopterećenoj satnici, zašto se ta edukacija ne bi provodila u obliku predavanja koja bi se održavala u određenim razmacima, a o temama bi govorili stručnjaci iz različitih područja. Postavljali su vrlo logična i konkretna pitanja o svemu što ih se izravno tiče.
Ne mislim da netko mora biti prorok, ali ako već radi u jednoj takvoj instituciji u kojoj se zaposleni bave odgojno-obrazovnim planovima, programima, temama i dilemama, mislim da treba znati nešto i o pristupu mladima, o komunikaciji s njima i o tome kako oni jako dobro primjećuju kad netko počne objašnjavati akademskim rječnikom s mnoštvom praznih fraza i prestručnih izraza, a da pritom vrlo često ne kaže - ništa.
Najapsurdnije je u cijeloj priči što se toliko vremena i novca troši na kojekakve prijedloge, rasprave, kampanje, brošure, što se brojni takvi cijenjeni stručnjaci vrte oko svoje osi u svojim uredima i žive u nekom paralelnom svemiru. Za cijelo to vrijeme život se događa negdje drugdje. Stvarni život u kojem ti mladi ljudi u svijetu u kojem žive nailaze na previše izazova i problema s kojima se ili ne mogu ili ne znaju nositi.
Najviše konkretnih poslova, rekla bih, obave neke nevladine udruge i organizacije, a upravo one najčešće nestaju sa scene jer ih nema tko financirati.
U međuvremenu se u odgojno-obrazovnim agencijama i inim ustanovama i dalje mlati prazna slama, lome se koplja (i jezici) na kojekakvim kurikulumima od kojih je najočitiji rezultat - hrpa papira, a one kojih se to najviše tiče i koji najbolje poznaju stvarno stanje – gotovo nitko ništa i ne pita.
Ipak, čini mi se da je došlo vrijeme u kojem će se mlade generacije napokon pobuniti protiv neprestanih pokusa kojima su podvrgnuti od raznih agencija i sveznajućih-neznajućih kojima u pojedinim situacijama isto tako treba malo više građanskog odgoja.
|
- 11:46 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
Je li Mozart bio kreten?
06.01.2012., petak
O slavnim umjetnicima oduvijek su se ispredale razne priče, više ili manje istinite, provjerene i neprovjerene, ali svakako zanimljive i intrigantne. Iznikao je čitav niz romansiranih biografija, snimljeni su mnogi filmovi. Stvarajući svoja djela, umjetnici nam prikazuju svoje viđenje svijeta, života, ljudi... Nagrade koje dobiju samo su jedan oblik priznanja i potvrde za rad i kvalitetu.
Kad film dobije Oscara (ili više njih), to je uvijek dodatna motivacija za gledateljsku znatiželju. Tako je moja gledateljska znatiželja potaknuta najavom filma Amadeus, redatelja Miloša Formana. Činjenica da je dobio osam Oscara, da je snimljen još 1984., a da ga nikad nisam gledala, k tome i pozitivni komentari (i ljepota glazbe) i na posljetku (ali ne i manje važno!) činjenica da je riječ o prikazu života slavnoga skladatelja – sve je to utjecalo da moj izbor iz televizijskog programa bude baš taj film.
Intrigantan početak, ludi lik koji tvrdi da je ubio Mozarta, a potom njegova ispovijest o svim događajima, retrospektivno pripovijedanje...
Da se na trenutak vratim na onu postavku o umjetničkom pogledu na svijet, moram dodati da mi je jasno kako za potrebe filma neke stvari postanu (pre)naglašene, neke činjenice izmijenjene i tome slično. Razumijem i to da su mnogi umjetnici bili (i jesu) vrlo osebujna karaktera, da je uistinu u nekih tanka granica između genijalnosti i ludila i da je sve to utjecalo i na brojne (manje ili više istinite) anegdote, pa čak i legende o njima.
Ono što napokon hoću reći, a što me tako neopisivo žulja, jest činjenica da mi se nimalo ne sviđa kako je prikazan Mozart. Kako bih opisala svoj doživljaj tog filmskog lika...
Prosta (vulgarna) budaletina, neobuzdani i nikad odrasli pubertetlija, blentavac koji u jednom trenutku uz viku, cičanje i štipanje naganja žensko čeljade kojem onda govori: "Jedi mi govna!", a nakon toga: "Udaj se za mene!" I to riječima okrenutim naopako! Dodajem tome i karikirano držanje (hod), smijeh koji je valjda glavna, najuočljivija karakteristika u ponašanju lika. Ako je tim načinom na koji se smije trebala biti istaknuta njegova blentavost, onda je to u potpunosti uspjelo. Uz dužno poštovanje prema slavnom Wunderkindu, čak i uz činjenicu da je mogao biti i drzak i neobuzdan na svoj način, o tom filmskom Mozartu mogla sam jedino pomisliti: "Koji kreten!"
Nakon trosatnog gledanja (i povremenih dvominutnih nesvjestica izazvanih napadima sna) mogu samo zaključiti da je glazba uistinu izvrsna, sav taj dekor, kostimi, sve je zasluženo nagrađeno. I šlag na kraju - činjenica da za najbolju glavnu ulogu nije nagrađen Tom Hulce koji je glumio Mozarta, nego F. Murray Abraham koji je odigrao ludog Salierija. Da je za takvu glumačku izvedbu još i nagrađen glavni lik, zbilja bih se zapitala – je li Mozart doista bio takav kreten?!
|
- 10:04 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
