O slavnim umjetnicima oduvijek su se ispredale razne priče, više ili manje istinite, provjerene i neprovjerene, ali svakako zanimljive i intrigantne. Iznikao je čitav niz romansiranih biografija, snimljeni su mnogi filmovi. Stvarajući svoja djela, umjetnici nam prikazuju svoje viđenje svijeta, života, ljudi... Nagrade koje dobiju samo su jedan oblik priznanja i potvrde za rad i kvalitetu.
Kad film dobije Oscara (ili više njih), to je uvijek dodatna motivacija za gledateljsku znatiželju. Tako je moja gledateljska znatiželja potaknuta najavom filma Amadeus, redatelja Miloša Formana. Činjenica da je dobio osam Oscara, da je snimljen još 1984., a da ga nikad nisam gledala, k tome i pozitivni komentari (i ljepota glazbe) i na posljetku (ali ne i manje važno!) činjenica da je riječ o prikazu života slavnoga skladatelja – sve je to utjecalo da moj izbor iz televizijskog programa bude baš taj film.
Intrigantan početak, ludi lik koji tvrdi da je ubio Mozarta, a potom njegova ispovijest o svim događajima, retrospektivno pripovijedanje...
Da se na trenutak vratim na onu postavku o umjetničkom pogledu na svijet, moram dodati da mi je jasno kako za potrebe filma neke stvari postanu (pre)naglašene, neke činjenice izmijenjene i tome slično. Razumijem i to da su mnogi umjetnici bili (i jesu) vrlo osebujna karaktera, da je uistinu u nekih tanka granica između genijalnosti i ludila i da je sve to utjecalo i na brojne (manje ili više istinite) anegdote, pa čak i legende o njima.
Ono što napokon hoću reći, a što me tako neopisivo žulja, jest činjenica da mi se nimalo ne sviđa kako je prikazan Mozart. Kako bih opisala svoj doživljaj tog filmskog lika...
Prosta (vulgarna) budaletina, neobuzdani i nikad odrasli pubertetlija, blentavac koji u jednom trenutku uz viku, cičanje i štipanje naganja žensko čeljade kojem onda govori: "Jedi mi govna!", a nakon toga: "Udaj se za mene!" I to riječima okrenutim naopako! Dodajem tome i karikirano držanje (hod), smijeh koji je valjda glavna, najuočljivija karakteristika u ponašanju lika. Ako je tim načinom na koji se smije trebala biti istaknuta njegova blentavost, onda je to u potpunosti uspjelo. Uz dužno poštovanje prema slavnom Wunderkindu, čak i uz činjenicu da je mogao biti i drzak i neobuzdan na svoj način, o tom filmskom Mozartu mogla sam jedino pomisliti: "Koji kreten!"
Nakon trosatnog gledanja (i povremenih dvominutnih nesvjestica izazvanih napadima sna) mogu samo zaključiti da je glazba uistinu izvrsna, sav taj dekor, kostimi, sve je zasluženo nagrađeno. I šlag na kraju - činjenica da za najbolju glavnu ulogu nije nagrađen Tom Hulce koji je glumio Mozarta, nego F. Murray Abraham koji je odigrao ludog Salierija. Da je za takvu glumačku izvedbu još i nagrađen glavni lik, zbilja bih se zapitala – je li Mozart doista bio takav kreten?!
Post je objavljen 06.01.2012. u 10:04 sati.