Ne diraj moje satove!
30.10.2011., nedjelja
Pomicanje sata zbilja ima čudne nuspojave. Djeluje, otprilike, kao nagla vremenska promjena na meteoropate. Još ako se dogode istovremeno, to je pogotovo situacija visokog rizika.
A kad mene, rođenog meteoropata s pedigreom, opali po glavi pomicanje sata i južina u zraku, stvar izmakne kontroli. U posljednjih tjedan dana napisala sam više postova nego u proteklih pola godine. Otprilike od (pro)ljetnog pomicanja sata. Zbog istog tog manevra koji se ponovno dogodio, jutros sam se probudila u 6.30. S glavoboljom, dakako. Pa sam tako mrzovoljna odlučila naći krivca za sve te nuspojave i pitati ga za zdravlje. Ako mu je bilo do poigravanja bioritmom, što se nije igrao sam, u svom pješčaniku? Ovako tlači pola kugle zemaljske.
I tako, surfajući u potrazi za lumenom koji se toga sjetio, naišla sam na niz informacija i brojna negodovanja zbog spomenute vremenske procedure. Navodno je za sve kriv Benjamin Franklin. Neki izvori kažu da je njemu palo na pamet kako ljetni dan učiniti dužim i uživati u sunčanim satima. Na radost svih Amerikanaca.
No čini se da ipak nije bio dovoljno glasan jer njegova ideja nije imala većega odjeka. Zato se stvar zakomplicirala u Londonu. Gospodin William Willet, valjda nemajući pametnijeg posla, zatekao se ranom zorom u nekom londonskom parku. Jahao je i očito pritom promatrao tuđe prozore ( ) kad je zamijetio da su na njima navučeni zastori i došao na ideju da se, pomicanjem sata za 60 minuta, može produljiti dan.
Dotični je gospodin predlagao promjenu, objašnjavao, pisao o njoj, no krajem 19. stoljeća ipak nije uspio u tome iako je i britanski parlament raspravljao o tom pitanju. Stvar se zakuhala, kao i mnogo toga drugog, kad je počeo Prvi svjetski rat.
S jedne strane industrijska revolucija, a s druge težnja da se uštedi energija - navode se kao razlozi zbog kojih najprije Njemačka, a potom Velika Britanija i Amerika odlučuju pomaknuti sat. Na ideju o uštedi energije došlo se iz vrlo prozaičnih razloga; bila je potrebna za ratnu proizvodnju.
Poslije rata Ameri su ipak odustali od ljetnog računanja vremena, a odlučujuću su ulogu u tome odigrali američki farmeri. Čitajući njihove argumente kojima su se suprotstavili ljetnom računanju vremena, moram reći da bih i ja ovaj put bila na strani kauboja. Kažu da je to loše za poljoprivredu i stočarstvo. Primjerice, pijetli nisu upoznati s promjenom računanja vremena i oni i dalje kukuriču u skladu s izlaskom sunca. Promjena loše djeluje i na druge životinje. Pametne životinje. One su odmah skužile da to ne donosi previše dobra.
Zato su neki ljudi zadovoljno trljali ruke. Navodno je time svanulo trgovcima, ulagačima na burzi (vremenski su postali bliži Londonu), ali i proizvođačima roštilja. Čim je dan duži, više se mesa okrene na roštilju.
Dok jednome ne smrkne, drugome ne osvane. Dobra je vijest da smo se pomicanjem sata unatrag zapravo vratili na prirodno stanje stvari. Možda i ne bi bilo loše da to tako i ostane? Neke su zemlje već odustale od pomicanja sata. Možda bismo i mi o tome razmišljali kad ne bismo imali i krupnijih problema. Ili bismo i za to morali čekati nečiji blagoslov?
Izvor podataka
|
- 09:30 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
Džek Tikvosjek
29.10.2011., subota
Da med cvetjem ni pravice, to već znamo, ali da se stvar preselila i među tikve, to je manje poznat fenomen.
Čim se približi kraj listopada, počinje tikvolov. Ne pada mi na pamet saditi ih s nečastivim, ali kad zbog obične buće zaprijete gromom i paklom, meni se vidi da u nečijoj tikvi nisu sve koštice na mjestu.
Što je jedna obična vrtna buća prema svim ostalim vrstama koje rastu u našoj bašti? I dobro su rodile pa imamo mnogo skladišta. Od Markova trga do Remetinca. To je nama naša berba dala. Zbog toga se ipak pokazalo da vrijedi ono: Ide vrijeme, dođe rok, eto vraga – skok na skok! A da vrag uvijek dođe po svoje, u to smo se već uvjerili.
Najbolji posao napravi kad drugi rade za njega. Ima svoje spin-doktore. Oni od buće naprave đavola, a pravog Belzebuba predstave kao Pepeljugu. Šteta je samo što ipak odavno znamo da ne živimo u bajci.
Svjesni smo kakvim smo tikvama okruženi. Praznim. Zato mislim da nam treba jedan pravi Džek Tikvosjek. Da odstrani sve nevaljale, prazne i trule tikve. Baš je šteta što su se toliko rasadile, ali nema pravog vrta dok se ne iskorijene štetnici. Mislim da su one vrtne, jestive i korisne tikve sasvim nepravedno zapostavljene. Nepravda je učinjena onog trenutka kad su takve tikve proglašene najvećim zlom koje nam prijeti.
A prazne su tikve one koje ne vide da vrag živi na drugoj adresi. Odavno se on preselio u svoje dvore i nesmetano stoluje jer je postigao najveći uspjeh uvjerivši mnoge - da ne postoji.
|
- 11:59 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
Što pišem, što pamtim
27.10.2011., četvrtak
Da vam zatreba nečiji telefonski broj, biste li se mogli sjetiti koji je uopće broj službe informacija?
Budući da se danas informacije (a tako i one o telefonskim brojevima i adresama) uglavnom pretražuju putem interneta koji sve pamti i sve zna, malo tko se trudi zapamtiti brojeve raznih servisnih službi ili neke druge telefonske brojeve. Dodamo li tome i mobitele i ostala džepna izdanja suvremene tehnologije, mogu se uočiti još neke zanimljive nuspojave.
Nekad smo napamet znali telefonske brojeve svojih bliskih rođaka, susjeda, prijatelja, a danas se katkad zamislimo i kad nas netko zatraži naš vlastiti broj mobitela. Ček da se sjetim...
Tražeći na internetu (naravno) nešto o pamćenju, usput sam naišla i na sljedeći tekst koji me onda i potaknuo na razmišljanje o tome što i kako danas (ne) pamtimo.
Ako se ljudi dobro zabavljaju, slabije će pamtiti imena ljudi, njihove godine ili brojeve, utvrdili su znanstvenici sa Sveučilišta Missouri. Istražujući utjecaj raspoloženja na pamćenje uočili su da što je raspoloženje bolje, to je pamćenje lošije.
Nakon što su ispitanicima pustili zabavne sadržaje, poput snimki stand up komičara ocjenjivali su njihovo raspoloženje i davali im memorijske testove. Oni koji su se bolje zabavljali, imali su znatno gore rezultate na testovima memorije.
- Po prvi put smo shvatili negativan utjecaj dobre zabave na vještinu mozga da primi nove informacije - izjavila je voditeljica istraživanja, Elizabeh Martin. Ona pretpostavlja da raspoloženje ljudi utječe i na njihovo pamćenje u stvarnim životnim situacijama, primjerice da će djeca lošije učiti ako se razred u učionici zabavlja.
Industrija zabave danas je zaista mnogo učinila da nas uvuče u svoj svijet, da se na svim mogućim uređajima nalaze i kojekakve zabavne aplikacije. U svakodnevici u kojoj se nameće sve više obveza, a vremena postaje sve manje, nije neobično da smo počeli jako selektirati ono što pamtimo i odbacivati ono što nam se čini suvišno za naše moždane vijuge. Pa čak i ono što moramo obaviti zapisujemo, unosimo u podsjetnike na mobitelu upravo zato da ne bismo propustili, odnosno – zaboravili.
Pitam se jesmo li uistinu toliko opterećeni i olakšavamo li i pojednostavljujemo li na taj način svoje svakodnevne poslove i zadatke ili se zapravo naš mozak – ulijenio?
Uslijed svih utjecaja zabavnih sadržaja, kao da je sve postalo suvišno za pamćenje. Čemu pamtiti ako se sve može negdje drugdje pospremiti? U navedenom se tekstu spominje da je čak i učenje slabo ako se doživljava kao puka zabava, a onda se to odražava i na druge životne situacije.
Nekad smo u školama napamet učili pjesme kojih se još i danas sjećamo, znamo tko su njihovi autori; dugoročno smo zapamtili i neke sadržaje iz matematike, fizike, kemije, biologije... Bilo je i tada mnogo toga suvišnog i onog što nam nikad neće trebati. No danas je, čini mi se, i ono što treba biti okosnica našeg znanja i obrazovanja postalo – relativno. Istina, informacija je sve više, sve se brže izmjenjuju, no to ne znači da i dalje ne trebaju postojati određeni temelji. Da se ne treba intelektualno zamarati, nego samo – zabavljati.
Vratimo li se sad na ono pitanje postavljeno na početku, moram reći da sam i sama odustala od pamćenja nekih brojeva. Jednostavno se više i ne trudim. Koliko god su nam danas mnoge informacije dostupnije, toliko su neke od njih i izgubile svoju jednostavnost. Nakon što je više od 30 godina telefonski broj službe za informacije bio 988, u novije je vrijeme promijenjen u nekakav niz jedinica i osmica.
Priznajem, u vremenu u kojem se toliko toga događa i informacije putuju brzinom fotona, ne trudim se pamtiti nešto što je od jednostavnog troznameknastog broja postalo suvišan peteroznamenkasti podatak (11888). Mislim da ću moždane vijuge ipak vježbati na neki drugi način.
|
- 11:15 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
Čarobna formula
20.10.2011., četvrtak
Nismo u srednjem vijeku! Koliko se puta čuje ta rečenica kao komentar kojim se pokazuje kako, eto, nismo više zarobljenici tamo nekog mračnog doba u kojem se malo znalo, puno strahovalo i u svašta vjerovalo. Alkemičari su tragali za eliksirom vječne mladosti, kamenom mudrosti, nastojali su proniknuti u tajne života i prirode. Sva ta nastojanja nisu bila nepoznata ni tijekom ranijih razdoblja ljudske povijesti, no kada se želi ilustrirati zaostalost, obmana, vjerovanje u bijele miševe, čest je alat za to - usporedba sa srednjim vijekom.
Zaustavimo li se samo na trenutak i promislimo koliko se toga promijenilo, što se promijenilo? I mnogo i malo. Ljudi su došli do brojnih spoznaja na svim područjima života; do mnogih otkrića, izuma. I iznad svega – tehnologija se razvila do neslućenih razmjera.
No i dalje nisu ništa manje intrigantna pitanja o nekim životnim zagonetkama, o tome kako što duže zadržati mladolik izgled, kako oblikovati tijelo i razvijati duh. Alkemičari su samo malo promijenili ruho i sada - u okrilju farmaceutske industrije - nude i preparate za "lako i brzo": mršavljenje, uklanjanje bora, celulita, ožiljaka, ćelavosti, dlakavosti... nastavite niz. Dodajmo tome i bolje pamćenje, koncentraciju i ine kemijske izvore radosti, mira, sreće i veselja. Nekadašnje medije (iliti posrednike: čarobnjake i alkemičare) zamijenili su oni elektronički, suvremeni, masovni. I posreduju...
U jednoj takvoj alkemičarskoj propagandnoj poruci tvrde da neka tamo pilula može zamijeniti 25 minuta trčanja.
Ne računajući neke ranije sportske aktivnosti, već se cijelo desetljeće redovito rekreiram, uglavnom trčim, a povremeno tome dodajem i neke druge oblike vježbanja i kretanja. I svaki put kad vidim spomenutu reklamu, jednostavno pošizim od nevjerice.
Koja to pilula može zamijeniti miris svježeg zraka, disanje punim plućima, pokretanje cijelog tjelesnog sustava??? I ne samo tijela nego i duha! Osjećaj ispunjenosti, činjenicu da ste učinili nešto dobro za sebe, neovisno o tome jeste li trčali, plivali, vozili bicikl, šetali ili na bilo koji način - jednostavno uživali u prirodi. Nije li to najbolja formula za dobro raspoloženje; susretanje i druženje s drugim ljudima ili – susretanje sa svojim ja u trenucima koje smo odvojili samo za sebe?
Nikako ne mogu zamisliti da bih sve to, ne znam iz kojih razloga, zamijenila nekom tamo – pilulom. Jer, nema te pilule koja u sebi može objediniti i zamijeniti sve ono što pokreće moje tijelo i moj duh svaki put kad mi pod nogama šuška lišće, škripi snijeg, kad mi lice dodiruje vjetar, kad me zagrli more ili kad kroz krošnje namiguje plavetnilo neba. Kad se podijeli radost, osmijeh, pa i poneka tugaljiva misao koju valja šutnuti tenisicom.
Kretanje je čarobna formula za tijelo i duh, a priroda jedina "pilula"; ona nas uči kako voljeti sebe i druge, kako opstati. I s vremena na vrijeme postaviti pitanje: Gdje je nestao čovjek?
|
- 11:29 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
