Marketing
Ne diraj moje satove!
Pomicanje sata zbilja ima čudne nuspojave. Djeluje, otprilike, kao nagla vremenska promjena na meteoropate. Još ako se dogode istovremeno, to je pogotovo situacija visokog rizika.
A kad mene, rođenog meteoropata s pedigreom, opali po glavi pomicanje sata i južina u zraku, stvar izmakne kontroli. U posljednjih tjedan dana napisala sam više postova nego u proteklih pola godine. Otprilike od (pro)ljetnog pomicanja sata. Zbog istog tog manevra koji se ponovno dogodio, jutros sam se probudila u 6.30. S glavoboljom, dakako. Pa sam tako mrzovoljna odlučila naći krivca za sve te nuspojave i pitati ga za zdravlje. Ako mu je bilo do poigravanja bioritmom, što se nije igrao sam, u svom pješčaniku? Ovako tlači pola kugle zemaljske.
I tako, surfajući u potrazi za lumenom koji se toga sjetio, naišla sam na niz informacija i brojna negodovanja zbog spomenute vremenske procedure. Navodno je za sve kriv Benjamin Franklin. Neki izvori kažu da je njemu palo na pamet kako ljetni dan učiniti dužim i uživati u sunčanim satima. Na radost svih Amerikanaca.
No čini se da ipak nije bio dovoljno glasan jer njegova ideja nije imala većega odjeka. Zato se stvar zakomplicirala u Londonu. Gospodin William Willet, valjda nemajući pametnijeg posla, zatekao se ranom zorom u nekom londonskom parku. Jahao je i očito pritom promatrao tuđe prozore (
) kad je zamijetio da su na njima navučeni zastori i došao na ideju da se, pomicanjem sata za 60 minuta, može produljiti dan.
Dotični je gospodin predlagao promjenu, objašnjavao, pisao o njoj, no krajem 19. stoljeća ipak nije uspio u tome iako je i britanski parlament raspravljao o tom pitanju. Stvar se zakuhala, kao i mnogo toga drugog, kad je počeo Prvi svjetski rat.
S jedne strane industrijska revolucija, a s druge težnja da se uštedi energija - navode se kao razlozi zbog kojih najprije Njemačka, a potom Velika Britanija i Amerika odlučuju pomaknuti sat. Na ideju o uštedi energije došlo se iz vrlo prozaičnih razloga; bila je potrebna za ratnu proizvodnju.
Poslije rata Ameri su ipak odustali od ljetnog računanja vremena, a odlučujuću su ulogu u tome odigrali američki farmeri. Čitajući njihove argumente kojima su se suprotstavili ljetnom računanju vremena, moram reći da bih i ja ovaj put bila na strani kauboja. Kažu da je to loše za poljoprivredu i stočarstvo. Primjerice, pijetli nisu upoznati s promjenom računanja vremena i oni i dalje kukuriču u skladu s izlaskom sunca. Promjena loše djeluje i na druge životinje. Pametne životinje. One su odmah skužile da to ne donosi previše dobra.
Zato su neki ljudi zadovoljno trljali ruke. Navodno je time svanulo trgovcima, ulagačima na burzi (vremenski su postali bliži Londonu), ali i proizvođačima roštilja. Čim je dan duži, više se mesa okrene na roštilju.
Dok jednome ne smrkne, drugome ne osvane. Dobra je vijest da smo se pomicanjem sata unatrag zapravo vratili na prirodno stanje stvari. Možda i ne bi bilo loše da to tako i ostane? Neke su zemlje već odustale od pomicanja sata. Možda bismo i mi o tome razmišljali kad ne bismo imali i krupnijih problema. Ili bismo i za to morali čekati nečiji blagoslov?
Izvor podataka
Post je objavljen 30.10.2011. u 09:30 sati.